Pokušaj br. 1

ponedjeljak, 12.07.2010.

sNob-izam

Kako nazvati ovo, poluljetnom stankom? Godišnjim za ispite, festivale i beskonačno planiranje? Ili sam već u prošlom postu u biti sve rekao, pričajući o inspiraciji i muzi/ama, štono su uvijek aktualne? Pojma nemam. Ono malo energije što mi je ostalo nakon dva i po dana najsporijeg kaosa od festivala u povijesti vremena, dimenzije koja ne voli fiziku tamo gore odakle sam se opet polovično vratio, sigurno ne mogu utrošiti na posebno značajne misaone konstrukte, valja naime i disati, te u maniri zadnje zmijurine probavljati hrpe mesa i alkohola koji mi se još u tragovima šeću po organizmu u neorganiziranim skupinama.

Mogao bih dakako nastaviti pisati o tome kako sam se eto polovično vratio u svoj dobri stari limb, ponovno zaboravivši pročitati onaj "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate" dio na vratima, pa onda, sebi svojstveno, podmuklo i poskrivečki zamijenivši domene Vergiliju i svojoj osobnoj Beatrice. Kada bih morao birati koji dio uz vječnu žudnju mi najteže pada, onda je to tišina. Iako mi se sve više manje odvija u glavi, realno su tek zukovi kakve maestralne progresive, koju se povremeno sjetim pustiti da prekine jednoličan šum PC ventilatora, stereo otkucaje satova po kući i specifično glasno lupkanje po prastaroj tastaturičarskoj tipkovnici, ono što uklanja zastor napetosti sastavljen od kombinacije teških misli i ustajalog zraka u ovoj, za propuh najnezahvalnijoj prostoriji u kući. Ovaj puta je izbor pao na Toolov Lateralus, kao vrlo prigodnu mjuzu za opće raspoloženje. Trenutno sam na svim razinama postojanja sa The Patient prešao na Schism, i polagano me strah ovih nadolazećih. Neće me više biti do Reflectiona...

Taj specifičan kasnonoćni post-festivalski osjećaj praznine i istrošenosti, the Day After efekt, uznemireno gunđavi stav prenaglašenog uvlačenja dima cigarete i psovanja polu-promuklim glasom... Imam totalni love-hate odnos prema njemu. Drago mi je da sam konačno bio pacifistička, ali primitivna muška budala u vrtlogu gulaša i kotlovine, beskonačnog niza hladnih pivi i gemišta, debelog hlada po paklenoj vrućini, smijanja napornim zgaženim "i-wanna-be-your-friend" padobrancima, ska-punk-metal-folk glazbenog raspašoja i neprilagođenih i neumjesnih komentara o skoro pa punoljetnoj L.-ovoj sestri. Nije mi drago što ne mogu biti takav više od par sati u komadu, čime se prilično razlikujem od dominantne većine mužjaka homo sapiensa i što me dosad uvelo u ogroman niz problema, slab socijalni i prisni kontakt sa drugim homo sapiensima i dakako moj osobni limb. Prokletstvo uma... U biti ne - prokletstvo smisla. Zar ga sve mora imati? Koji mi je kurac? Zatekao sam se da si u par navrata na glas govorim da prestanem brijat i ne budem lud, uz raznježeno-zabrinuti smiješak kojim priopčavate štetnost učinjenog djetetu koje je napravilo nešto iz svijeta odraslih. A opet, djeca u svoj svojoj brzopletosti često nabasaju na više nego se usudmo priznati. Samo što ovo djete prihvaća logiku kao igračku, a svijet odraslih je šaren, skakutav i obasjan proljetnim jebenim suncem. Naopak sam, znam, radim na tome intenzivno, ali proći će još puno truda i vremena prije nego se proširi lista osoba koja me barem većinom razumije. Trenutno je maksimalno kratka.

No ko ga jebe. Meni odgovara. Ne mijenjam se za nikoga. Ne u baznim kategorijama. Dakako, promijenio bi se zbog stava sa liste, ali pošto me razumije i prihvaća baš ovakvog, koliko god mi to fascinantno djelovalo, nemam nekog posebnog razloga. Možda malo. Jer ako ne počnem težiti ka boljem, zapasti ću ponovno u kolotečinu koju sam ostavio za sobom. U biti tračnice su to bile, ako se ne varam, onaj slabo komentirani i previđen post grubog razbacanog stila bez poante i s dozom nihilizma... Ovak se bar neš događa. To je pretpostavljam dobro. Što će biti, odnosno što će se i kako izdogađati? Svašta. Uspijevam zamračiti konstrukte u glavi i uživati u navali adrenalina i ushita nošenih krvlju dok hvatam valove misli i osjećaja koji me često napadaju bez najave i nespremnog. Podjednako ih tretiram, bez obzira kakvi bili po naravi, pozitivni ili negativni. Podjednako ću tretirati i rezultate, no tu se već ponovno vraćam na Inspiraciju... U biti lažem. Neću. Ni približno podjednako. :)

Svašta se tu miješa, poput alkoholnih pića zadnjih par dana, poput sastojka gulaša u divovskom loncu, poput stilova mjuze na stageu, poput karaktera ljudi koji se muvaju poput mušica među imaginarnim zaostalim sinusnim zvukom od prevelike blizine razglasu, sve je jedan potpuni, kompleksni, organski kaos. Sutra ću poraditi na pospremanju toga, usporedo s pospremanjem sobe i puno kave... I vratio sam se ipak na The Patient i gasim album. Strpljivost mi je jedna od značajnijih vrlina... I sve je moguće nakon "Laku noć sNobe."...

- 03:00| 7 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog kao blog, trabunjanja jednog cinika, poluhipohondra i wannabe autista... Ako ste slučajno nabasali na njega, znaći da vam vjerojatno trpi privatni život izvan sobe s kompjuterom. Dobro došli onda! cool

Preporuke

Ja sam vrijeme koje udišem
Fantastičan i po svemu svjež blog, filozofsko-pjesničke prirode. Kliknite i uživajte.

Pogled u leđa.
Kupljen sam prvim postom... Od opisa autorice, preko stila, pa do sjetnog noir layouta, sve je pogođeno za kasnonoćno čitanje. Dakako, ja ipak nikad ne čitam preko dana, ali opet - ni ne čitam ono što nije vrijedno čitanja...