Bilo je to u 2 razredu osnovne škole, u razredu od 10 učenika, netko je zaključio da sam ja pametan dečko, pa me predložio na izborima za predsjednika razreda.
Nije da su krivo zaključili: ja jesam bio bistar i pametan dečko; sve dok mi droga i alkohol nisu snizili IQ na veličinu sobne temperature...
I tako su moje ime napisali kredom na ploču, uz imena dviju cura iz razreda.
U to vrijeme, pojam demokratskih izbora je bio izlazak na ploču i javno davanje glasa.
I tako ja, u papučama i plavoj kecelji iziđem na ploču, procijenim da sam ja najpametniji kandidat i dam glas sebi.
Učiteljica na to reagira: "Ne možeš glasati za sebe."
Ja: "?"
Zapravo sam u tišini buljio u učiteljicu misleći kako mi zbilja nije jasno zašto ja ne bi mogao glasati za sebe, pa zar moj glas nije isto vrijedan, i zar ja nisam kandidat.
Napokon izrazim svoju zbunjenost jednim tihim: "Zašto?"
Učiteljica mi objasni: "To nije pristojno."
Ja i dalje glupo zurim u učiteljicu.... Jer ipak to je najgluplji odgovor koji sam dobio na svoje pitanje do današnjeg dana.
Konačno mi učiteljica naredi da dam glas nekom drugom.
I tako ja stojim ispred ploče, gledam dva ženska imena, i razmišljam koja je cura zgodnija, da joj opalim kredom recku pored imena.
Kako nisam imao mogućnost dopisati ime Vilibora na ploču, odlučio sam dati svoj glas za curu koja ima manje glasova.
I tako sam pobijedio na predsjedničkim izborima.