Jutros nikako da ustanem iz kreveta.
Probudio sam se desetak minuta prije najgoreg zvuka kojeg možete čuti: budilice.
I ostao ležati u krevetu gledajuči nekakvu glupu emisiju na TV-u.
Kada sam se napokon prisilio da ustanem, zaključio sam da nema potrebe žuriti, jer ionako kasnim na posao.
Već i prije nego sam sjeo u auto, morao sam biti na poslu. Slijedi kratka vožnja od petnaestak minuta...
Zahvaljujuči kašnjenju ugledao sam prizor koji mi je uljepšao jutro, a možda i cijeli dan.
Iz horizonta je izranjala ogromna naranđasto-crvena kugla. Prizor koji bih propustio da sam ustao iz kreveta na vrijeme.
Postavljam pitanje: kako je moguče da nešto sasvim uobičajeno i svakodnevno, poput izlaska sunca, može uvijek iznova oduševiti?