Nedavno smo mogli pročitati žalosnu priču.
Čovjek na poslu doživio tešku nesreću, ostane bez jedne ruke i noge plus ostale posljedice. Tražio od firme, kako je još mlad, da mu nađu nekakav posao umjesto invalidne mirovine. To mu se višestruko obilo o glavu.
Danas mu oni kažu: vi niste invalid, vi ste rehabilitirani, radno sposobni kao da su mu ruka i noga ponovno narasli, te mu ne priznaju ozljedu na radu...
To je za rubriku vjerovali ili ne !!!

Ispričati ću vam jednu bajku.
Nekad davno 90-tih godina prošlog stoljeća vodio se jedan rat.
Država zaigra na kartu domoljublja, (ne pitaj što je država napravila za vas, već što ste vi napravili za državu), te se mnogi dobrovoljno jave da služe svojoj domovini kao vojnici.
Naš junak svoju dužnost obavlja na vojnom radaru na Dugom otoku. Oprema sklepana zbrda zdola, sve samo da proradi u najkračem roku.
Nedostatak je ljudi, te naš junak radi pred radarskim ekranom (na krovu te iste prostorije je radarska antena čije je zračenje vrlo štetno za zdravlje), čak i u 12 satnim smjenama, umjesto max u smjenama do 4 sata.
Vojska se počinje organizirati, pa tako ljude počinju popisivati, obučavati, plačati... i napokon se počinju provoditi nekakvi standardi.
Netko se sjeti da radar nije propisno izoliran, pa to privremeno rješenje napokon pokrpaju, kao što i priliči državi kojoj je stalo do sigurnosti svojih ljudi.
Ljude upute na lječnički pregled u vojnu bolnicu, redovan pregled kao za medicinu rada. Ali neobično, medicinski nalazi nisu dostavljeni tim ljudima.
Veoma brzo, kroz tjedan dana naš junak dobije otkaz. U jeku rata, proglašen je viškom, i poslan kući...
Pola godine kasnije, (posljedice radijacije ili zračenja nisu odmah vidljive) naš se čovjek teško razboli te umre !!!
Naravno naša država nema ništa sa time, pa njegova žena i dvoje malodobne djece, nemaju pravo čak ni na mirovinu a kamoli na nekakvu odštetu.
Na kraju ipak nisu živjeli sretno i zauvjek, kako je to već u bajkama...
E pa kad od vas bude vaša država nešto tražila, (ne mora to biti da poginete u ratu, već recimo da pristanete na smanjenje plača), recite im što i zaslužuju čuti: "pušite kurac, đubrad pokvarena!"... jer pasji skotovi nisu ništa boje ni zaslužili čuti...