U blizini pustinjske zemlje živjela je obitelj stočara u kojoj je majka bila na glasu kao poznati šaman. Jedva nešto viša od tek rođenog ždrebeta, ta se žena zvala Sitni Korak. Muž joj je bio nalik divu i zvao se Suha Balega. Napravio joj je dvadeset i jedno dijete. Od toga je bila potpuno sasušena, pogurena prije vremena, i uskoro više nije mogla imati djece. Ali, prvi mjesec nakon njezine neplodnosti, Sitni Korak ispunila je nezasitna žudnja. Dobar muž, Suha Balega, s velikim je žarom dočekao tu novu životnu snagu. Ali jao, njegova muškost, nekoć tako plodna, nije ugasila vatru i jadnicaje ostala s utrobom napetom od žudnje. Svakoga jutra našao bi je nepomičnu, izobličenog lica, sumornu i naboranu. Njezine muke bi se ublažavale krajem punog mjeseca i započinjale već sljedećeg, svaki put udvostručene.
U početku, Suha Balega nije odustajao. Kljukao se poznatim biljem kako bi ukrutio ud, i tako izmožden kao da iz sve snage siječe ariše, nabijao bi čitave noći suprugu, da bi na kraju preklinjao muškarce iz svog plemena da je iskoriste po volji.
Sitni Korak iscrpljivala ih je redom, sve dok jednog dana više nije bilo nikoga tko bi se izložio njezinom mučenju. Svakog punog mjeseca prevrtala je očima, vrtila stražnjicom i gola i pomamna nestajala u besanoj noći.
U pomoć je pozvan veliki šaman. Njegovu sestru mučio je osvetnički i okrutan duh neke životinje. Smatrao je da će ga samo tjelesna patnja spriječiti da nanovo uđe u tijelo. I tako su Sitni Korak privezali za brezu, a vrhove njezinih dojki zakucali za stablo. Ali s povratkom mjeseca, opsjednuta se tako izmučila da si je otrgnula dojke i pobjegla.
Najstariji sin, Balegarko Lakoumni, pronašao je njezine tragove, slijedio ih, i vidio nešto jezivo. Ispružena na Kamenom Jajetu, usamljenoj stijeni na proplanku, Sitni Korak se izvijala oponašajući rzanje kobile. Iznenada, pognutog vrata obasjanog mjesečinom, iz mraka se pojavio pastuh iz krda. Približio se, prašeči kopitima, sve do Kamenog Jajeta. Gledao je iskosa, frkćući i udarajući po tlu. Sitni Korak je ispružila ruku i pomazila mu nozdrve, uvijajući se bez prestanka, Pastuh je bučno dahtao. Uvrnuo je usne i duboko udahnuo pare koje su se uzdizale iz grimizne stidnice. Njegov ud je procvao, i kad mu je narastao sve do rebara, jednim skokom prednjim nogama odbacio se iznad žene. Bio je na njoj, nestrpljiv i divlji, trzajući stražnjicom. Sitni Korak se otimala, hroptala, ali unatoč uznemiravajučim trzajima životinje, zgrabila je divovski ud i usmjerila ga među svoje butine. Pastuh ga je nasadio do korica. Kopitima i čeljusti strugao je kamen, a njegove sapi još su se podizale u razdraženim grčevima. Napetih leđa, ulazio je i izlazio, i svojim tamnim mošnjama udarao stijenu uz šum pjene.
Preneražen, Lakoumni je gledao svoju smrvljenu majku, lica izobličena bolnim cerekom.
Pastuh se propeo mašuči repom. I ostao kao ukopan. Kratkog daha, začuđenog pogleda kao da se daje nekom mračnom gostu, ostao je tako, zadihan. Zatim se povukao ispuštajući besramni val. Dok se udaljavao, batina mu se sjajila, još uvijek trzajući.
Najstariji sin je primijetio preobrazbu Sitnog Koraka. Njezino tijelo se produljilo, zadobilo mekoću i živost sve do grudi, inače ravnih, koje su se nadule i ponovno potresale. Ljuljale su se poput usirenog mlijeka koje se mućka u mjehovima, pune i darežljive, nabujale za parenje.
Krenuo je k njoj i na rubu šume spazio dva mlada mužjaka koji su udarali kopitima i zubima. Sitni Korak ih je pozvala rzanjem razdragane žene.
Dani i mjeseci prolazili su bez promjene. Sve se moglo tako i nastaviti, ali proždrljivost žene s tekom divljeg magarca imala je nepredviđene posljedice za blago Suhe Balege. Začarani svojom gospodaricom, pastusi su napuštali svoje kobile. Nije više bilo ždrebadi, dakle niti mlijeka. Dovedeni su drugi mužjaci, ali ako nisu bili raskomadani, otjerani su. Lud od bijesa, Suha Balega je uzeo sjekiru i velikim se koracima uputio na stijenu konjskih ljubovanja. Tamo je zatekao ljubavnike, svoju ženu, svoju izgubljenu ovčicu koja je, probodena , radosno pijukala. Kao djevojka koja se igra u gorskom brzacu i zabavlja se držeći svoju nježnu voćku ispod vodopada. Sjekira se podigla pod mjesečevim okruglim licem, učinila krug i raspolovila konja i ženu.
Sutradan ujutro krdo je nestalo. Suha Balega je slijedio tragove. Vodili su ga prema vrhovima Velikog Khingana. Uvečer se probijao kroz snijeg, ne shvačajući što je natjeralo njegovo blago sve dovde, među oblake. Mislio je da će ga pronaći na drugoj strani, u travnatim ravnicama tatarske zemlje... završio je u pustinji.
Primjetio ih je više puta. Stalno su bježali, nestajali iza neke dine, vrtloga pijeska, priviđenja. Snaga ga je napustila. Ipak je nastavio. Hodao je i hodao kao nikad, unatoč hladnoći, gladi, žeđi i tuzi. Teturao je i bol ga je bez prestanka, na svakom koraku, podsječalada su konji ono najvažnije na ovoj zemlji. Ubio je ženu, ali ubio bi svaku ženu, i onu najljepšu, svoju djecu također, samo da je mogao naći jednog od svojih bijednih konja.
U ludilu, kad je pao i više se nije podigao, kad je vidio svoje krdo kako ga okružuje i već gazi, upitao se zašto nije poštedio pastuha!!!
Krdo Suhe Balege luta negdje pustinjom Gobi. Divljima i neukrotivima, dagađa im se da otimaju kobile othranjene u selima. Da bi se prerušili, zadobili su kožu boje pijeska. Njihova čupava griva, koja raste bujna i gusta, sada je kratka kao da ju je odrezala neka nevidljiva ruka. Ostala je mržnja prema čovjeku, koja se može mjeriti samo njihovom okrutnošču.
To je priča o divljim konjima iz pustinje Gobi!!!