Dragi bloggeri, moram vam priznati istinu o svom djelovanju i zaslugama u domovinskom ratu. To je ovaj posljednji ali ne i zadnji rat jer kažu svi: bit će rata. Biti će opet prilika zgrabiti besplatno stanove i opet će se droga dilati službenim kanalima. Ne brinite bit' će para.
No! Ja sam imao vezu u Kolumbiji i... ne, nisam švercao kokain. Švercao sam oružje. I tako ostao mi poslije rata pun kontejner oružja. Znate već automati, pištolji, municija, raketni lanseri... I sada, a prošlo je već petnaest godina, i višemilijunskog šverca ostao mi je u posjedu kontejner zahrđalog i neispravnog oružja.
Zašto, o zašto!? Netko iz iste situacije iziđe sa torbama punim dragulja milijunske vrijednosti, a ja sa hrpom starog željeza kojeg ni na otpadu ne mogu prodati. Moram ga baciti u more "za zadiv" kako se kaže u mome kraju.
Fak! Ili rečeno na naški "nakurac". No, ima i utjeha u svemu tome. Tješi me barem što je dotičnim pljačkašima vrijednost dragulja prepolovljena. Da pojasnim na anegdoti jednog našeg vrijednog gastrebajtera: radio tako naš čovik vrijedno u njemačkoj, osnovao građevinsku firmu i marljivo skupljao novac. I žali se on na cijelu situaciju: eto taman kad sam sakupio 900 000 DEMa na žiro računu i poveselio se kako ću biti milijunaš, ono uveli Eure i prepolovili mi stanje na kontu. Tek sam na po puta, nikad kraja...
I da završim za danas citatom Jacka Nicholsona: Moja majka nikad nije uočila ironiju u tome kad bi me zvala "kučkin sine".
Toliko od mene, pozdrav!