Prevarene duše
Domobranska niža srednja škola
Vojskovođe viteza Slavka Kvaternika
Petrovaradin_Kamenica _Karlovac
tako, prijavismo se ja i moj stariji brat Slavko u vojnu gimnaziju. Otvorila se tada vojna škola za buduće domobranske časnike u Petrovaradinu. Pođosmo nas dvojica u Petrovaradin. Nakon jednog dana stigli mi, a tamo puno naših vršnjaka, djece od dvanaest do petnaest godina. Nakon liječničkog pregleda primiše i nas dvojicu. Obukosmo mi sve nove plave vojničke odore. Ljepota vidjeti. Plave odore, a žuta puceta s mornarskim sidrom.
Lijepo meni! Zaboravih brzo na roditeljski dom. Petrovaradin, stari vojni grad sa svojim bedemima, kulama, bilo je to za mene nešto novo, veličanstveno! Počeh život vojnički. Spavanje skupno po spavaonicama, pravljenje kreveta, gimnastika, lijeva–desna, pozor, odmor.
Nismo dugo bili u Petrovaradinu, prijeđosmo u obližnju Kamenicu. Što da se kaže o početcima i radu uveta, slijedilo je umivanje, gimnastika pa onda
dorućak Nakon doručka škola, uglavnom nastavak gimnazije s pojačanim učenjem stranih jezika: njemački, francuski, latinski. Imali smo prvorazredne mobilizirane profesore. Od vojnih znanja imali smo jedino predvojničku obuku: stupanje, nalijevo, nadesno, dosadno dozlaboga. Požarstva, pranje hodnika i kako to ide. Dobivali smo i packe kad smo bili jogunasti. Bila su to nezaboravna vremena!
Škola Kamenica
Nekako u istom vremenu u tu je školu došao i
pričuvni porućnik profesor Dragutin Grganić
Gospodin profesor če u nastavku opisati svoje viđenja događaja u školi i oko škole u romanu « PREVARENE DUŠE» ?
«Tončekova Škola»
SJEČANJE JEDNOG DOMOBRANA
ODLAZAK IZ DOBOJA - PREMJEŠTAJ
Posljednja dva-tri dana prevrtao je pričuvni poručnik Grga Dragonić vozni red, poput šiparice koja prevrće prvi ljubavni list. Okretao ga, listao, proučavao, i kombinirao bolje nego šahovski velemajstor. Na posljetku, stvar je i vrijedna tolikog posla, jer, evo, primiče se kraju njegov dopust, i bliži se nastup na novu dužnost, a pravi se vojnik boji da ne bi stigao ni pola dana na dužnost prije reda. Ta što ja govorim pola dana, ne bi on došao ni pola sata prije, kad bi to bilo moguće s ovim našim prometnim sredstvima. Napokon odlučivši, uzviknuo je: “Vlak je pronađen!” te potom bezbrižno proveo ono vremena što mu je bilo preostalo prije putovanja.
Kaže narodna mudrost da ne valja puno birati. Tako je i naš pričuvni poručnik doista dobro učinio kad je odabrao baš ovaj vlak.
Hoćeš-ne ćeš, došao je i dan polaska. Sve bijaše uobičajeno. Željeznička postaja, mnogo svijeta, čekanje, vlak kasni, niz najobičnijih, svagdašnjih pojava. Stigao je i vlak. Vlak kao i svaki drugi vlak, a na lokomotivi se, kao i na svim lokomotivama, koči natpis Pojačaj svoj rad, da skratiš rat, pa u skladu s time vlak možda i ne bi bio smio kasniti. Doduše, nije se to prije bilo vidjelo na našim lokomotivama, pa su vlakovi išli bolje nego sada. Vjerojatno su i ovu novost, zajedno s nebrojenim drugima, u naše krajeve donijeli Nijemci. Kad god to vidi, čovjek se pita, radi čega je njima najedanput stalo da se skrati rat. Oni ga htjedoše, izazvaše i počeše, a sad čeznu za što skorijim mirom. Doduše, oni nas uvjeravahu o nekom brzom ratu Blitzkriegu a evo vuče se ovaj rat već više od tri godine. Vuče se poput ovoga vlaka koji vuče lokomotiva s parolom o skraćenju rata. Vuče se vlak, a u njem sjedi i naš Grga, i neprestano reda sve poslovice koje govore u prilog sporosti, poput Oj Dunave, tiha vodo hladna, Tiha voda brege dere, Tko lakše ide, dalje dođe, i slično. Misli, vjerojatno i ministarstvo željeznica zna sve te poslovice i dobro se pridržava njihove mudrosti. Osim naših poslovica sigurno su uzeli i one od našega “velikog” saveznika, ponajprije Polako, ali sigurno, jer, među nama rečeno, od našega “velikog” saveznika i ne možeš drugo uzeti osim poslovica, a sve ostalo uzima on i upotrebljava za gradnju glasovitoga “novog” poretka.
A što ja tu vama duljim, umjesto da prijeđem odmah na stvar. Evo, najprije ovako, kako je to red među kulturnim ljudima, a napose kod vojnika, a Grga je u neku ruku i jedno i drugo. Zbog toga ću vam sada onako posve vojnički, kratko reći: “Pokorno javljam, pričuvni poručnik Grga Dragonić putuje službeno, po naredbi Ministarstva Oružanih snaga, iz Doboja u Kamenicu na Dunavu!” Za tu Kamenicu naš poručnik nije bio nikada čuo sve dok nije dobio dekret potpisan od vojskovođe Slavka viteza Kvaternika, o imenovanju na mjesto profesora hrvatskog jezika u Domobranskoj nižoj srednjoj školi u Kamenici na Dunavu. Uze on najprije jedan zemljovid, ali na njem ne nađe toga mjesta. Sav očajan, odluči se raspitati kod znanaca i prijatelja. No prije toga uzme još jedanput u ruke dekret, ne bi li pomnim čitanjem možda štogod zamijetio, što bi mu pomoglo da dozna barem nešto o svome odredištu. Međutim, nije pomoglo. Jedino je uočio da škola nosi ime pokojnog cara i kralja Franje Josipa I.
Tako našem poručniku nije prije polaska preostalo ništa drugo nego da prošeće ulicom, držeći se one narodne: Svako zlo valja prošetati i Pitan s puta ne silazi. Tako i on tumara ulicama grada, pitajući i poznatog i nepoznatog: “Je li, molim vas, a gdje se nalazi Kamenica na Dunavu?”. Sugovornicima se ne žuri kao njemu te oni, onako polako, počeše njega ispitivati: “Ali zašto ti to pitaš, pa što ćeš ti tamo, koga imaš tamo, komu ideš, kada ideš?”. Postavljaju ljudi na desetke uobičajenih pitanja. Ubi se Grga odgovarajući na njih. A kad je prikupio sve odgovore, ta se Kamenica nalazi i kod Zemuna, i kod Novog Sada, pa negdje iza ušća Drave, a neki zaboraviše ono “na Dunavu” i smjestiše ju nekoliko stotina kilometara od Dunava. Sada se tek čovjek našao u čudu. Sve je to marljivo zabilježio u notes, ali nije lako pogoditi, između tolikih Kamenica, koja je ona prava. Misli on u sebi: “Kad ministarstvo naređuje pukovniji da me uputi tamo, mora i pukovnija znati kamo će sa mnom.” Sav sretan što je konačno pronašao ključ ovoga zamršenog problema, uputi se u zgradu one iste pukovnije u kojoj je on bio pobočnikom. Zakuca smjerno na ona ista vrata kroz koja je nekoć bahato, bez kucanja, ulazio.
Po starom dobrom običaju sjedila su za stolom dva stožerna narednika praveći se da marljivo rade. Sobe gospodina pukovnika i pobočnika bile su prazne. Jedan od gospode stožernih narednika zapjeva onu dobro znanu pjesmu: “Gospodin pukovnik je na obilasku jedinica u Rudanki, a pobočnik je otišao službeno opskrbniku treće bojne, gospodinu pričuvnom poručniku Šariću.” Misli pak Grga u sebi: “A što ti meni tu mutiš kad ja dobro znam te obilaske položaja, znam da gospoda pukovnici vrlo rijetko idu na položaje, ali često govore o svom odlasku tamo. Još bolje znam službeni posjet opskrbnim časnicima.” Sjetio se on kako je svaki dan u deset ili deset i pol i on službeno obilazio opskrbne časnike, a obilazili su ih i svi drugi, dakako službeno, jer kod njih, ako ne dobiješ gulaš, ali uvijek možeš uzeti po koju kocku šećera i popiti čašicu rakije. Ni vrućina u barakama niti udaljenost nisu mogle smetati da se svi kao po dogovoru oko deset sati okupe kod opskrbnog časnika.
Brzo je umirio gospodu stožerne narednike rekavši im da je došao poluslužbeno i da u ovoj pukovniji, gdje su ga već i dužnosti razriješili, može tražiti samo obavijesti, te im odmah rekao radi čega je došao. Dakako, ljudi zinuli od čuda. Uostalom nije se Grga drugomu ni nadao, jer ovi naši dočasnici slabo poznaju zemljopis, ali, ipak, mislio on: “Kad sam već tu, zašto da ne pitam?” Međutim, posve je točno da u ovim ljudima, koje je naš vojnički sustav, ili neki drugi vrag, gurnuo posve u pozadinu i pretvorio ih u kancelarijske i magazinske štakore, ima one zdrave narodne bistrine. Vjerojatno su opazili Grgin očajnički izraz lica i htjeli mu pomoći. Savjetovaše mu da pita na pošti. Požurio on tamo, i odmah doznao da se Kamenica nalazi kod Petrovaradina, na Dunavu nasuprot Novome Sadu. Odmah mu bilo lakše, jer evo, od preuzimanja dekreta i razrješnice u devet sati u jutro, punih je osam sati tražio nekoga tko će mu reći gdje je Kamenica.
Mnogo ga je poslova još čekalo. Prvo treba pripremiti oproštajnu večeru, probdjeti noć, i u jutro prvim brzim napustiti Doboj. Skupiti društvo i nije nekakav problem, jer ono je uvijek na okupu i pripravno čeka svaku ovakvu zgodu. Zgodni su to ljudi, čim dođe vrijeme večeri, oni se poput krijesnica pojavljuju na ulicama, dok se konačno ne utabore u posebnoj prostoriji koje gostionice, u privatnome stanu ili, molim vas ovo u diskreciji, u prostorijama pukovnijskoga suda. Jadni sudac Špan, da ovo doznaju mirogojci. Tu bi se uz vino prevrtale karte do sitnih sati, a katkada bi se s ovoga posla krenulo ravno na dužnost. Dakle, za oproštajnu večer nema brige, a stvari će naš poručnik također staviti u kovčeg za pet minuta, ali maršutu valja točno odrediti. Sjetio se Grga, ni sam ne zna kako, priča iz Prvoga svjetskog rata. Dok je još bio mali, pričalo se puno u njegovu selu o raznim zgodama i nezgodama koje su naši ljudi doživjeli u Galiciji, na Piavi, u ruskome zarobljeništvu ili drugdje. Sjetio se kako je njegov otac pričao da je iz Slovačke išao u Poljsku preko Slavonije, i uvijek svratio na koji dan kući. Valja uvijek biti sin svoga oca. “Pa kad je on kao prosti vojnik tako putovao, trebam ja kao časnik još dulje i bolje”, na posljetku je zaključio Grga.
Početak izrade maršute bio je vrlo dobar, naime polazna je točka Doboj, od Doboja do Broda nema presjedanja, dakle i cijela je prva etapa utvrđena. Leži pred njim zemljovid, prst mu je na Brodu. Vidi da će do odluke teško doći, jer tu pruga ide na tri strane. Doduše, jedna strana otpada, dakako da natrag neće, ali ostaju još dva smjera; onaj na istok vodi prema Kamenici, a onaj na zapad, istina, vodi u suprotnom smjeru, ali vodi toplom obiteljskom domu u Novu Gradišku, koja nije ni daleko, tek pedesetak kilometara. Otvori se u njemu pravi unutarnji boj, doduše bez druge fronte, ali vrlo težak. Vodi se boj između osjećaja i dužnosti, zapravo točnosti, a ona je, tj. točnost, koliko se Grga sjeća, jedna od prvih vojničkih vrlina, i između onih finih, nježnih i idiličnih osjećaja, da koji dan provede u obiteljskom krugu i u bezbrižnom civilnom životu, bez salutiranja i raportiranja. Zapravo, svi bi vojnici, kako to nalažu vojnička pravila i zapovijedaju starješine, trebali biti otporni, spavati na tvrdom, jesti neredovito; no, oprostite, i vojnici su tek ljudi, a u povjerenju, ovakvi kao naš Grga i nisu pravi vojnici, a pravila se odnose vjerojatno na neke druge, prave vojnike. Evo, stavite se vi sada u njegov položaj pa odlučite. Ha, već vas vidim kako ste istoga trenutka donijeli odluku. Dakako, na zapad. Vaša je osnovna pogrješka što ste odluku prebrzo donijeli, jer pravi vojnik svaku odluku donosi nakon potpunog i dugog razmišljanja. Međutim, osim ove imate vi i drugih pogrješaka. Rekoste na zapad, a tko je na zapadu - najveći neprijatelji “novog poretka”, naši neprijatelji, a vi biste k njima. Znate li da možete pod sud, a i glavu izgubiti zbog toga, jer u “novom” se poretku i glave gube lako. Dakle, zapamtite dobro, prema neprijatelju valja samo s puškom u ruci, a ovdje je jedan časnik razoružan i razriješen. Vidite da izbor nije lagan, i borba u samoj nutrini poručnikovoj neka i dalje traje. Ima pričuvni poručnik Grga Dragonić i dobrih strana. Kad mu je god teško, on uzima telefon u ruke i telefonira na sve strane. Taj se telefon nalazi u uredovnici njegove satnije, a nije baš neko tehničko savršenstvo kao oni vaši u civilnim uredovnicama ili u privatnim kućama, no ipak je telefon. Vojska živi posebnim životom, a taj se život mora po svaku mjeru razlikovati od vašega civilnog života. Telefon je krupna stvar, pa i razlike moraju biti velike. Vojnički telefon visi na zidu, ispod njega kao dva utega na satu vise slušalice, a osim toga je pun nekakvih rupa i štiftova. Doduše, Grga se nije nikada mučio da nauči koji štift ide u koju rupu. Pred uredovnicom drijema uvijek domobran telefonist, i on bi samo zapovjedio: “Hoću sud, bolnicu, pukovniju!” ili drugo, vojnik spoji i opet se povuče. Zatim školjka, u koju govorite, pričvršćena je i stoji uvijek na istoj visini te ti, ako si viši, sagni se, ako si niži, propni se na prste, a ako si prenizak, uzmi stolac. Ručica je obično rasklimana, i evo već dosta primjera kako se ovi telefoni razlikuju od vašega kućnog brzoglasa.
Jedno je ipak sigurno, kod svakoga vojnog telefona ovog tipa ne možete govoriti sjedeći ili ležeći. To je s posve vojničkoga gledišta i opravdano, jer ako govoriš s mlađim, doduše ne javljaš pokorno, javlja on pokorno, iz pristojnosti stojiš; ako govoriš sa starijim, moraš stajati po mogućnosti u stavu pozor. Dakle, vidite, nema sjedenja ni u kojem slučaju, jer u vojsci nema dva jednaka, jedan je uvijek stariji ili mlađi od drugoga. Nije to kao kod vas u civilu, kad se posvađate, onda jedan drugom: “Što se praviš važan? Tko si ti, nitko i ništa, mi smo jednaki, ne ćeš ti meni zapovijedati, tko se tebe boji. A, vidite, toga u vojsci nema. Dvojice jednakih nema. Uvijek si ti od mene viši ili niži. Ako je isti čin, a ono postoji još i rang, tko je prije promaknut u taj čin, s kakvim si uspjehom završio, i ni u kojem slučaju dvojice potpuno jednakih u odori nema. Pa tako nema u vojsci ni onog “nitko i ništa”, tu ima svatko svoje određeno mjesto i dužnost, svatko je netko i nešto, i uvijek se netko nekoga boji.
Grga je strogim tonom pozvao vojnika i zapovjedio mu, jer u službenim prostorijama nema razgovora, tu se uvijek zapovijeda ili pokorno sluša: “Spoji s pobočnikom!” Vojnik ispremješta štiftove u rupe i propisno izvijesti: “Gospodine poručniče, pokorno javljam, spojio s pobočnikom pukovnije.” Uzeo gospodin poručnik ručku pa okreće i okreće, “halo i halo”, ali ništa. Misli on: “Valja biti uporan”, a iz prakse zna da se spoj ne dobije tako brzo. Ovo im okretanje uostalom dobro dođe, to je njihova dnevna tjelovježba. Iznaokretao se on, a tek se onda u slušalici začu ono neizbježivo zujanje i na njegov “halo” javi se drugi “halo”. Propisno se vojnički predstavio i pokorno zamolio pobočnika Šoštarića, ali s druge strane skratiše postupak s: “Krivo spojeno, ovdje divizija”. Nakon tolikog mučenja ovakvo razočaranje. Pozva on vojnika, a ovaj objasni da je kriva glavna centrala, ponovno nazove, i doista, javi se pukovnija, pobočnik osobno. Zamoli ga Grga da dođe točno u osam u hotel Zagreb na oproštajnu večer i izreda mu cijelu listu onih koje još treba pozvati. Pobočnik samo doda: “Ha, uspjelo ti!” i spusti slušalicu. Savjet radi maršrute od pobočnika nije tražio, jer to doista mora biti najveća tajna, da ne bi doznao neprijateljkuda se kreću naši časnici.
Kad je i ovu brigu skinuo s vrata, ponovno je Grga počeo razmišljati, ponovno procijenio cijelu situaciju, odvagnuo sve uzroke i posljedice, i odlučio putovati iz Doboja u Kamenicu preko Nove Gradiške, jer će na taj način udovoljiti svima. Doći će na dužnost, a bit će i tjedan dana kod kuće. Služi on već šest mjeseci i zna da su svi sretni kad se tko javi na dužnost, i obično ne pitaju kada je trebao stići. Utješen time, krene u stan spremiti stvari, i usput rezervira u hotelu Zagreb onu prostoriju za večeras.
Bože, kako je to čudno. Kad čovjek ima posla i briga, vrijeme brzo prolazi. Evo, došlo već i osam sati, a Grga igra ulogu domaćina. Ona dvojica s kojima je obično kartao preferans, već su ovdje. Očekuje još opskrbne, veterinara i suca, jer s njima je, hoćeš-ne ćeš, bio uvijek u dobrim odnosima. Pozvao je i časnike iz svoje satnije, i ona dva stožerna narednika iz pukovnije, jer s njima se pozna još iz jugoslavenske vojske. Svi ti ljudi nisu posjedovali onu divnu vojničku vrlinu - točnost. Ovo je, doduše, privatna stvar, ali časnik bi trebao uvijek biti točan, kako to vojnička pravila ističu. Zbog toga se neki ispričavaju poslovima, ali zna Grga njihove poslove. Nešto prije devet nazdravi im on prvu čašicu i ukratko obrazloži svrhu današnjeg sastanka, a i to je bilo samo forme radi, jer su svi već znali da on odlazi, neki mu dapače i zaviđali, jer škola je obično nedostižan pojam za pričuvne časnike u vrijeme rata. Objasnio im je domaćin zbog čega nije pozvao nijednoga višeg časnika. “Naime, to su već stariji ljudi, a osim toga mi smo niži po činu, pa bi se moglo shvatiti kao akt podmićivanja, te da bih ove časne ljude oslobodio nečasnih sumnjičenja, nisam nijednog pozvao”, zaključio je povišenim tonom Grga. Prednost je i u tome što je bez viših časnika nestalo i one ukočenosti koja bi se bezuvjetno javila u njihovu društvu. Osim toga, nije pozvao nijednog divizijskog časnika, jer su se oni uvijek pravili važni, a pukovnijski su časnici im podvaljivali gdje su god mogli. I kad čovjek pogleda koliko se toga skupilo oko stola, mogao se uvjeriti da postoji jaka vojna sila u gradu Doboju. Poslije nazdravice i odzdravica, koje su mu držali drugovi i narednik Ferdinand Uputnica, u civilu sudac, nekako stihijski sve se pretvorilo u najobičniju časničku pijanku, i ne bih vam htio o tome dalje govoriti, jer su te pijanke prilično nezanimljive. Evo vam samo sažetak. Prvi su pali dočasnici i mlađi časnici. Oni nemaju dovoljno rutine, počeli naglo i završili brzo. Iako su neki glasno hrkali za stolom, drugi su se i dalje bučno zabavljali. Neki su osjetili da ne će moći još dugo izdržati, propisno raportirali i pokorno zamolili da mogu ići na stranu, te nestati. Njihov se nestanak jedva i primijetio. Društvo je bivalo sve manje i mirnije, a najbolji ratnici izdržali su do zore.
OD DOBOJA DO BRODA
Panorama Doboja iz 2000.-g
Svanuo je lijep jesenski dan kad je društvo izlazilo iz hotela. Grga je postao nekako sentimentalan i počeo uzdisati za svim ovakvim zorama, koje su ga bile zatekle u kolodvorskoj restauraciji ili negdje drugdje. Pred hotelom se društvo osulo. Dr. Uputnica, pobočnik i opskrbnik I. bojne Vukelić čvrsto odlučiše da će ostati uz Grgu dok vlak ne krene. Zato predloži da se rastanak produži još u kolodvorskoj restauraciji. Drugi dio društva, pukovnijski sudac, pričuvni poručnik Špan, opskrbnik III. bojne, pričuvni poručnik Šarić, veterinar Pezelj i još neki odlučiše da budu solidni. Oprostiše se od društva, Grgi poželješe sve dobro i krenuše kući. Pozornim gledanjem primijetilo se da neki od onih koji pođoše, mjere cestu. Kod Grge je taj prizor probudio časnički ponos. Vi civili vjerojatno ne ćete shvatiti što to znači kad časnik mjeri cestu. To se ruši ugled oružanih snaga ne samo naših nego i našega “velikog” saveznika. Pa molim vas, zar se u te snage ne ubraja i vođa velikog Reicha, Führer, pa svemoćni Duce, a, nije šala, i naš poglavnik, i eto, ovakvi ruše i njihov ugled. Doduše, o njihovoj vojnoj karijeri historija šuti; hajd’, za Hitlera se zna da je dotjerao do kaplara, a za činove ostale dvojice nismo nikada čuli. To nam ipak ne smeta da i pijani čuvamo njihov ugled. Osobito njihov ugled moramo čuvati pred vama civilima, jer vi ste zlobni pa kad vidite časnika “inžinjera”, odmah na sva usta: “Vidi pijanog satnika, poručnika.” Zapravo biste morali znati da i vi, iako nesvjesno, rušite ugled oružanim snagama kad tako govorite, a kad im srušite ugled, onda padoše i snage, pa tko će vam se boriti za “novi poredak”, o kojem vi toliko sanjate. Vi biste zapravo takvog časnika trebali pozvati u kuću, sakriti i njega i sve neugodne posljedice, koje bi vam iza njega ostale, te biste na taj način i vi pridonijeli stvaranju “novoga poretka”. Vidite, što vi ni u snu ne možete sanjati, to je nama davno sinulo u glavi te mi, da bi ova opijanja postala obična stvar, upravo u posljednje vrijeme sve češće mjerimo ceste u svako doba dana i noći. Budući da vas još nisu dokr
aja priviknuli na ovakve prizore, nisu ovoga puta htjeli udovoljiti vašim zlobnim jezicima pa su jurnuli u prvu stražarnicu, uzeli četiri vojnika i naredili im da gospodu odvedu kući. Gospoda su rado prihvatila domobrane ispod ruke i bučno krenula prema svojim stanovima. Izvirila je i po koja znatiželjna civilna glavica, čudnovato zaklimala, i povukla se. Vjerojatno se divila srdačnom odnosu između časnika i domobrana.
Kad su ovi najvjerniji spremili svoje drugove na sigurno mjesto, mirne su se duše uputili u restauraciju. Prema onoj: “Otrov se otrovom liječi”, naručili su za početak prepečenicu, nastavili s kruškovcem, a završili s čistom sodom. Već je i sunce zasjalo, a vojnik je u točno određeno vrijeme donio Grgine stvari. Nekoliko minuta poslije toga stigao je i vlak. Oproštaj je bio bučan, naime, pridošlo je na vlak i ostalih znanaca pa su pozornost svih putnika skrenuli na onaj vagon u kojem se smjestio Grga.
Put je do Broda prošao gotovo sav u snu, uz kratkotrajni prekid onog: “Molim karte!” a potom, tek što je zaspao, začulo se ono dosadnije: “Legitimacije molim!”
U Brodu nije Grga bio sposoban ni za što. Iako je čekao na vezu više od dva sata, nije smogao snage da ode u grad, nego je sam sjedio u restauraciji upirući tup pogled u prazno, a izgledao je kao propali bankar u prvoj fazi, kad još ne zna čega bi se prihvatio. Izbjegao je on razušivanje i raskuživanje u Bosanskom Brodu. Naime, rijetko se koji časnik raskuživao, jer su si svi pribavili potvrde da su čisti i razušeni. Međutim, misli on kako kod kuće ne će ipak izbjeći uobičajenu proceduru. Stvari treba ostaviti u predsoblju, a on ulazi ravno u kupaonicu, gdje mu se, kao da je gubav, pruži sve samo kroz vrata. Nakon kupanja obično se nađe u krevetu, a svi njegovi odjevni predmeti, pa čak i oni vojnički, kuhaju se u vodi iznad sto stupnjeva.
ZAPOVJEDNIK KONJUŠNICE, SPROVODNE POČASTI
Prošlo je tih sedam dana kod kuće vrlo brzo. I evo, baš zbog te proklete točnosti, donese vrag Grgu u ovaj vlak. Hoće se on baš 10. listopada javiti na dužnost. Vidjeli ste, proučavao je on vozni red, a povrh toga propisno nagnjavio i prometne službenike sve dok nije doznao kakve prometne veze omogućuje taj lokalni vlak. Rekoše mu da ima stalnu vezu do Stare Pazove i Grga se pomirio s time da će biti dva-tri presjedanja, jer se zainatio da baš toga dana mora stići, pa misli: “Nije to preko svijeta do Kamenice da idem teretnjakom, morao bih stići za jedan dan.” Lijepo sjedne rečenoga dana u pet sati u jutro na lokalni vlak Brod - Novska, ili kako bi narod ovdje rekao “na Kusu”, jer je kratak. Tako se nastavi drugi dio, a vjerojatno i posljednji, njegovoga službenog putovanja. Sada barem može razmišljati. Pametno je bilo ono u Jugoslaviji, kad su tjerali vojnika da radi makar i nekoristan posao, samo da ne bi razmišljao. Promijeni se država, promijeniše se i običaji. Vidite, našega Grgu sada upravo ovi vlakovi tjeraju na razmišljanje. Najprije dođoše same sentimentalne misli, kako više neće moći svaki čas kući, kao što je to mogao iz Doboja, a onda počne nekako žaliti i za samim Dobojem. Nije on, doduše, nikada naročito volio taj grad, ali, evo, sada mu je nekako teško, kad se vozi ovom prugom, a zna da ne će skrenuti u to mjesto. Prisjeća se samo lijepih trenutaka koje je tamo proveo.
Proveo je on u tom mjestu gotovo šest mjeseci. Došao je još u ona vremena kad su bile svježe priče o dugim i krvavim borbama protiv četnika, a stigao i nesretnog datuma, 13. travnja, s još nesretnijim slutnjama. Za oko tisuću ljudi njegove pukovnije stigla je odanle mnoga crna knjiga. Teška srca uputio se Grga Dragonić, tada već bivši profesor gradiščanske gimnazije, i jedina je sreća što putuje s bivšim učiteljem Ivom Matulićem, rodom iz susjednog sela, nekadašnjim svojim mlađim kolegom iz gimnazije. Već su oni služili zajedno u vojsci, ali to su bila ona vremena kada su se u mladoj državi tek igrali vojske i kada su zvali ljude u vojsku da bi se vidjela moć i snaga novostvorene države.
Dobar je mladić ovaj Iva, još nije prekaljen borac, ali ima vremena da to postane. Zajedno su se javili pobočniku Pete pješačke pukovnije, koju je formiralo požeško Popunidbeno zapovjedništvo, a ovaj ih upita jesu li zdravi. Matulić, kao što i dolikuje novaku, brzo izleti i odgovori da je potpuno zdrav. Grga je, međutim, znao da u vojsci nikada ne valja biti zdrav te nekako teškim glasom prozbori da nije zdrav. Kad ga pobočnik upita što ga boli, a on udari na “teške bolesti”, pluća i srce. Išijas ovaj put nije htio spominjati, iako je imao u džepu sve potvrde o nedavnom liječenju išijasa. Naime, išijas je u vojsci i previše obična bolest pa je prema tome i sumnjiva. Pobočnik ga upita ima li kakve isprave o tome, a on mu pokaza otvorenu zapovijed, koju je sebi sam bio napisao lani u Sarajevu, kad mu je ono cijela satnija bila otišla na Romaniju, a on ostao čuvati satnijsku štambilju. Bojnik ga Vidaković nije mogao gledati kako šeće Sarajevom, jer šetao je više od njega, pa mu naredio da odmah izlazi iz vojske, a njegovo otpuštanje unio u pukovnijsku zapovijed broj 7 od 19. kolovoza 1941. godine pod točkom 5, koja doslovce glasi ovako: “Ovim se danom pričuvni poručnik Grga Dragonić otpušta kao nesposoban za četnu službu.” Pričuvni poručnik nakon toga ponio se kao djelatni časnik i lijepo sve to doslovce prepisao i stavio u otvorenu zapovijed sa svim brojevima i datumima, a otvorenu zapovijed čuvao kao oko u glavi. Sada ju je pružio pobočniku, a pobočnik mu reče da će za nj već naći neku službu u Doboju, i odredi ga u 15. stožernu satniju. Vjerojatno je toga trenutka na Grginu licu zamijetio neraspoloženje, jer ga je počeo tješiti da ta satnija uopće ne ide na teren, nego daje stražare po gradu, a njeni su vojnici i konjušari u pukovnijskim konjušnicama. Matulić je određen u Ševarije, selo pokraj Doboja, da se javi zapovjedniku 1. bojne. Ni jednome se ni drugome nije žurilo na dužnost te su cijelo poslijepodne posjećivali poznate, a tih je bilo mnogo. Ovi su ih tješili da je sad već dobro, a Grgi su čak i zavidjeli, te je on po tome zaključio da 15. satnija i nije loša. Odsjeli su i prespavali noć u hotelu Zagreb, a u jutro se rastali. Matulić je otputovao vlakom u Ševarije, a Grga je pošao u brijačnicu, jer, na posljetku, čovjek mora biti uredan kad se javlja na dužnost, pogotovo kad je časnik. Svugdje se raspitivao gdje se nalazi 15. satnija, i uputiše ga u bivšu sušionicu šljiva. Sjedište njegove satnije učinilo mu se jadnim, ali rekoše mu da je za ratno vrijeme to jako dobro. Zapovjednik je pričuvni natporučnik Slavkotić, učitelj u civilu, te mu Grga reče ukratko što ga je dovelo u njegovu uredovnicu. Nije se ni vojnički predstavio jer je još bio u civilnoj odjeći. Rekao je samo da ga je pukovnija uputila, a zapovjednik mu odgovori da nema posla ni za one časnike koji su sada u satniji: “Kada vas je pukovnija uputila, meni ne preostaje ništa drugo nego da vas primim.” Pitao ga Grga za odoru, no odgovori mu ovaj da je neće odmah dobiti jer treba otići opskrbnom časniku, a poslije toga treba ju kod krojača prepraviti. Zapovjednik je vrlo rado pristao da Grga stanuje vani, ako samo nađe sobu, jer će na taj način ovima koji su već sada stanovali u uredovnici, biti prostranije.
Dok su oni tako razgovarali, stigli su s vježbe i ostali časnici ove satnije. Predstavio mu se Modro Ivić, profesor, koji je ovdje zbog proširenih vena, a zatim se Grga izgrlio sa starim znancem iz škole za rezervne oficire Eugenijem Hološem. Ovaj ima teški išijas, hoda uz pomoć štapa i nada se da će uskoro biti otpušten. Donesoše i objed. Posluživanje je vrlo jednostavno, tanjur i žlica, a nož imaš u džepu. Još je tragičnije to što je objed vrlo jednostavan - grahova juha s komadom stare govedine. Kruh je vrlo loš kukuružnjak. Sažali se Grga kad vidje što moraju jesti domobranski časnici. Sjeti se kako je to bilo mnogo bolje kad je on lani bio opskrbni časnik pješačke bojne u Novoj Gradiški. Stoga svoje nove supatnike najprije ponudi čašicom dobre šljivovice, a potom im stavi na raspolaganje dobar komad suhoga mesa i kutiju kolača. Modro se lakomo bacio na jelo i pjevao hvalospjeve u čast Grgine bolje polovice, a nekako je razgovor živnuo. Grga je sve više dolazio do uvjerenja da ovakve satnije postoje baš radi skloništa nekim časnicima. Vidi da su svi ovamo dospjeli uz manje ili više protekcije, a on evo upade ni kriv ni dužan.
Točno nakon četiri dana osvanuo Grga na ulicama grada u odori, ali ne bi ni tada osvanuo da nije nekima zapelo za oko njegovo civilno odijelo te požuriše da ga obuku. S odorom je zapravo primio i dužnost. Postao je nadzornik straža i konjušnica u gradu. Zbog ovako “velikog” posla dobio je na raspolaganje kotač i pravo da si izabere jahaće grlo. Pod njegov nadzor padaju svi zapovjednici straža u gradu i vodnik Kalanja kao zapovjednik konjušnica. Prve dane obilazio je on straže i konjušnice te spoznao da je stanje jadno. Vojnici se već mjesecima nisu presvukli u čisto rublje, a stražarnice su upravo rasadnici najžešćih vrsta bosanske gamadi. Kad su vojnici vidjeli da se netko i za njih zanima, očajnički su ga počeli moliti da se zauzme za njihov bolji život. I on se doista zauzeo, da bližnjeg obuče, pa makar i u državne košulje i gaće, te otkrio da su skladišta puna dobrog rublja, ali mu opskrbni rekoše kako to nije za vojnike, što ga je ogorčilo, te je malo oštrije nastupio u pukovniji. Tako vojnici dobiše rublje, bolje odore i cipele, a za čistoću nastambe rekao je vojnicima da se sami pobrinu. Zbog toga se zamjerio opskrbnim časnicima, ali vojnicima je bilo bolje. Kad je završio sa stražama, prešao je na konjušnice. Tu je gazda bio vodnik Kalanja, za kojeg mu časnici iz njegove satnije rekoše da je čudan momak. Najprije, kažu, da se sam promaknuo u čin vodnika, a potom da je u konjušnici apsolutni gospodar. Tužili se i vojnici na njega, a svojim je očima Grga vidio da se oko tih konjušnica vrti mnogo civila i da su one nekakva mala trgovačka poduzeća. Zna Grga da riba od glave smrdi te odluči da najprije s Kalanjom stvar uredi. Trebalo je dočekati samo povoljan trenutak da se sastane s njime. Upozorili su ga još i na to da taj Kalanja ima nekakvih ratnih zasluga, da je spreman na sve, i da oprezno s njime razgovara. Sam zapovjednik satnije rekao mu je da je on već davno digao ruke od Kalanje. Nazove Grga jednoga dana telefonom svog vodnika Kalanju i naredi da mu on osobno dovede jednoga konja pod sedlom, da spremi svog konja, pa će zajedno poći na pregled udaljenih konjušnica. Vodnik mu je najprije odgovorio da sada ne može, a on mu s druge strane žice oštrim, zapovjedničkim glasom reče da mora, jer mu to zapovijeda njegov nadređeni. Poslije toga vodnik je odgovorio da nema nijednoga konja, jer je ovaj pukovnikov, onaj satnikov, treći poručnikov. Grga mu reče da stvori jedno jahaće grlo, a vodnik pristane, ali pošalje po vojniku. Poslije toga nije imao volje da dugo s vodnikom razgovara, nego mu je jednostavno naredio da ga želi vidjeti za deset minuta,i spustio slušalicu. Zapovjednik satnije okrenuo se Grgi, nasmijao se i rekao mu: “Da, takav je Kalanja, ni vrag s njime na kraj.” Nekoliko minuta poslije toga Grga je spazio vodnika o kome se toliko pripovijedalo. Dojam je bio posve suprotan onome koji je Grga sebi stvorio o tome čovjeku. Kalanja je htio oponašati kauboja, na jednom je konju jahao, a drugog je vodio u povodcu. Vodnik Kalanja učinio mu se vrlo smiješnim, čovječuljak prćasta nosića, o pojasu je imao velik revolver, na čizmama velike ostruge, izgledao je poput pijetlića. I to čudo od vojnika živahno mu se uputi i podosta nespretno raportira da je stigao. Grga ga najprije upozori da ne želi više razgovora kao trenutak prije preko telefona i naredi mu da ga vodi u konjušnice na periferiji. Zatim bez riječi krene s njime. Ništa nabusito nije bilo na tom čovjeku. Putem je bio posve miran i rado je primao Grgine savjete o poboljšanju reda u konjušnicama. Pokušao se hvalisati svojim ratnim pothvatima, ali kad je vidio da poručnik na sve ostaje ravnodušan, prestao je s time. Poslije toga nikada više Kalanja nije bio drzak, dapače, bio je poslušan i privržen svome nadređenom.
Ovo nadzorništvo nije bila i jedina Grgina dužnost. Vidjeli njegovi nadređeni da često krstari ulicama grada i okolicom, a nisu znali da on to krstari po službenoj dužnosti. Naime, okupio je on svoje suce i ostale zabušante, odredio im svakom po jedno grlo, i otvorio u stanovitom smislu besplatnu školu jahanja, te su oni u slobodno vrijeme, a njega je uvijek bilo više nego neslobodnoga, odlazili na jahanje izvan grada. Svidjelo se to ljudima, i jahanje je išlo dobro. Ne zna se kako, ali za glavnog se učitelja bio nametnuo Modro Ivić. Pod njegovim se vodstvom jahalo, dakako, do najbliže krčme izvan grada. Doznali to nadređeni te im zabraniše i ovu nedužnu zabavu. Grgu, kao šefa konjušnica, pozove pukovnik na prijavak i ozbiljno ga upozori da su to državni konji, a povrh toga naglasi da je veća odgovornost za konja nego za čovjeka, podijeli mu blagi ukor i novu dužnost. Postade tako Grga šef sprovodnih parada. Ni to vi civili nećete razumjeti, ali nije to kao kod vas. Netko umre, pa umro, i hajd’ na sprovod rođaci, znanci, prijatelji, kukaj, oplakuj, pokopaj, a poslije pokopa pij i jedi i u veselu raspoloženju se raziđi. Kod nas je u vojsci to drukčije. Ako tko pogine ili umre, onda se zajednica (vojska) pobrine za njegov pogreb. Domovina se na taj način odužuje vjernome sinu. Prošlo je ono vrijeme kad je u Doboju na dan ginulo dvadeset do trideset vojnika, pa im vojska nije, kao svojim vjernim i odanim sinovima, mogla pojedinačno iskazati počast, nego ih često i bez počasti strpala u zajednički grob, vjerojatno zato jer su zajednički i ginuli. Pokapani su oni bez ljesova i bez blagoslova. Sada je to drukčije. Postoji i vojnički velečasni, a evo, u osobi poručnika Grge dobit će budući pokojnici i šefa svojih pogrebnih parada. Stavljeno mu je na raspolaganje da iz svoje satnije sastavi počasni vod. Dakako, treba izabrati zgodne vojnike, a gdje je takvih u 15. satniji? Izabrao on što se izabrati dalo, i sastavio pogrebni vod, dobio za njih i nešto bolje odore, ali s time da su u njima samo dok su u službi, to jest dok paradiraju za vrijeme pogrebnog obreda. Poznata je stvar da je Grga praktičan čovjek te je odmah imenovao zamjenika, jednog vodnika koji će izdavati zapovijedi. Dakle, odredio on za svog zamjenika vodnika Klira, bjelovarskog mesara. Vrag zna kako je taj dospio u požešku pukovniju. Njegova je prva dužnost bila da u najkraćem roku, jer dan se prvog nastupa ne zna, nauči vojnike valjano ispaliti plotun. Valjano ispaliti plotun znači da tih četrdesetak vojnika na zapovijed: Pucaj!, odapne kao jedan. Važno je da plotun bude baš takav, jer to živi posljednji put pozdravljaju svoga mrtvog druga, a ovom će opet majčica zemlja biti lakša kad osjeti da su taj plotun ispalili pravi vojnici, a ne kakvi zabušanti 15. satnije. Osim toga na sprovodu se može zateći i kakav djelatni časnik, a onda da vidite iza sprovoda koliki se razgovor razvije o plotunu. Cijelim putom ni o čemu se drugom i ne govori. Dao Grga Kliru manevarskoga strjeljiva, odredio mu mjesto, pa neka vježba. Naučio ga je i zapovijed, i Klir već dobro zapovijeda, ali kad iz petnih žila poviče ono Pucaj! zrakom se prolomi nekakvo treštanje, kao da na stotine čavka kriješti. Usrećio on na taj način građane Doboja da slušaju ovakve plotune i potrošio strjeljiva ni broja se ne zna, ali još ne ide kako bi trebalo. Još nešto smeta Grginu časničkom uhu, i još nije potpuno zadovoljan. Zapovjedi vodniku da i dalje vježba, a on po cijeli Božji dan drugo i ne radi nego viče Puške u vis! Pucaj! a ono triješti li triješti. Na svu sreću pa nije bilo nijednog mrtvaca, bit će da su čekali na pravi plotun. Ipak, išlo je to pri kraju već prilično dobro.
Dođe i taj, presudni dan. Poginuo kod Trbuka neki domobran, dovezli ga vlakom, a u Doboju ga svečano preuzeo Grgin sprovodni vod. Pokrili lijes zastavom, stavili ga na vojnička kola i uz pratnju voda pod paradnim korakom za kolima krenuli prema groblju. Na čelu voda išao je Grga, a lijevo od njega vodnik Klir. Pred samim grobljem dočekao ih vojni velečasni, već odjeven za sprovod. Nahodali se oni prilično, jer je dobojsko groblje udaljeno oko dva kilometra od grada. Da bi ispalo kako treba, zamolio je Grga velečasnog da vodniku da znak, kada će ispaliti plotun, a potom se uputio u razgledavanje groblja, zanimale su ga, dakako, vojničke parcele. Vidi on, grobovi njemačkih vojnika uredni, križevi svi u redu, na svakome pokojnikovo ime i prezime, na ponekom križu i kaciga, ma uredno, nema se što prigovoriti. Na domobranskim se grobovima zemlja raspucala, križevi nakrivili, na svakom drugom piše: “Nepoznat”. Nekako ga duboko dirnula ta nemarnost kad je pomislio da su ti grobovi za nekoga najveća svetinja.
Obred pokapanja brzo je završen, učinilo se Grgi da je brži nego kod civila. Vjerojatno velečasni zna da vojnici vole kratko i jezgrovito pa je iz obreda uzeo tek ono najbitnije. Plotun je ispaljen, bacili su po grudu zemlje, a Grga je zamolio velečasnog da prošeta s njime grobljem i pokazao mu one neuredne domobranske grobove. Velečasni je otklanjao krivnju sa sebe, ali je ipak obećao da će se pobrinuti za uređivanje grobova, a Grga je posebno istaknuo kako je važno da nepoznati ne idu u grob, jer kakva je to domovina za koju je palo toliko nepoznatih. Treba tu točno vojnički postupiti: “Ovdje počiva taj i taj, dao je život za domovinu, pa lakše i njemu i domovini.”
Vršio Grga tu službu, čini se, dobro, jer svi su bili zadovoljni. Nije bilo prosvjeda ni od nadređenih, uostalom oni se nisu puno ni brinuli kako to ide. Oni su svoju dužnost obavili već time što su Grgu imenovali, a dalje što Bog da. Ni mrtvi nisu prosvjedovali. Sprovodio on i kršćane i muslimane, i tko zna do kada bi to išlo da sam vrag ne umiješa svoje prste. Bila jednog dana dva sprovoda. Doduše, nijedan pokojnik nije pao na polju časti i slave, ali vojnici su pa im treba odati počast. Jedan se opio i pao pod vlak, a drugi umro od tifusa u bolnici. Kako je jedan bio iz željezničke bojne, dala je i ona počasni vod. Kliru je Grga napomenuo da danas imaju konkurenciju, pa neka dobro uvježba plotun, i puškarao Klir cijelo prijepodne. Poslijepodne, točno u četiri sata, krenuli su iz Doboja prema groblju. Grgini se domobrani odjenuli i nalaštili, sve se sjaji, a vodnik obuo čizme. Svi su u potpunosti shvatili svoju dužnost. Krenuo iz Doboja lijep sprovod, gotovo da te spopadne želja da umreš kad vidiš uz kolike bi svečanosti bio pokopan. Grga je prepustio vodniku sve zapovijedi, jer ni one druge ne vodi časnik. Sirotinja su oni, odakle njima časnik za ovakve stvari. Pukovnijska glazba svira, a lijep dan izvukao puno svijeta na sprovod. Grga je išao iza vojnika i razmišljao kakav bi bio tek njegov sprovod, jer je časnik. Mislio on na one govore, koje bi mu održali nad grobom, o hrabrosti, o odanosti, o ljubavi prema domovini, o pravom vojničkom izvršavanju dužnosti, i tko bi mogao zamisliti sve o čemu su ljudi nad grobom u stanju govoriti. Ne ćete vjerovati, ali zavidio je on onim mrtvim domobranima na njihovu sprovodu. Pred njima glazba, iza lijesa rodbina, dva počasna voda vojske, potom stotinjak besposlenih vojnika i civila, koji su htjeli ovo lijepo svibanjsko popodne provesti u šetnji do groblja. Sve je to povorku činilo nekako još svečanijom i ljepšom. Dok je Grga ovako razmišljao o svom sprovodu, početak se povorke već uspinjao, jer je dobojsko groblje na brežuljku. Prošla je glazba i počasni vodovi, a mrtve su zaustavili na vratima groblja, da ih velečasni blagoslovi prije odlaska u vječno boravište. Grga je primijetio da su domobrani iz one željezničke bojne prilično neiskusni i nespretni pri nošenju ljesova te je ostao da im izdaje naredbe kako će nositi, i da im možda pomogne. Dok su se oni tako uspinjali, začuju se pucnji s desne obale Bosne. Bosna je na tom mjestu bila granica, a desnu su obalu držali četnici. Zrna su zazujala iznad glava sudionika sprovoda. I bilo je dovoljno tih pet-šest fijuka da cijela povorka zalegne po grobovima. Ljesovi su ostali na stazi, jer se mrtvima i onako ništa više ne može dogoditi, a ljudi odabraše spomenike onih bogatijih pokojnika i iskoristiše ih kao zaklon. Pucnjava je začas prestala i glave su oprezno počele provirivati iza spomenika. Grga je pokušao prikupiti svoj vod, no vojnici su jednostavno nestali. Trinaesta satnija, koja je stalno smještena u Barama, niže groblja, razvila se u čarkarski lanac i počela iz svih oružja paljbu spram one strane rijeke. Topništvo je već tuklo vrhove brda s druge strane. No panika je nastala kad se pronio glas da je ranjen jedan glazbenik. Vi koji ste bili u vojsci, sigurno dobro znate što znači kad rane glazbenika, kuhara ili bolničara. To je gotovo jednako kao kad izgine bojna boraca. Nemate vi pojma kakvo su zlo za nas prave vojnike ti paničari. Sreća bi bila za svaku vojsku kad bi mogla bez njih. No kako svatko ima svoje zlo, tako i mi pravi vojnici imamo njih. Ne bi vojska znala ni za ono malo straha da nije tih zabušanata, koje svi mrze, ali kažu da se bez njih ne može. Kad se sve već potpuno stišalo, skupio Grga ono što se skupiti dalo, pa pošao pokopati mrtve. Jedva je prikupio toliko vojnika da lijes po lijes donesu do grobnica, koje su već iskopane čekale da pruže posljednji počinak onima koji tako bučno do njih dolaze. Velečasnog je jedva pronašao u jednoj kući ispod groblja i jedva ga ohrabrio da obavi obred. Ono malo rodbine i nekoliko vojnika žalosno je izgledalo oko grobova, i svi su na jedno mislili, kad će onaj posljednji amen. On je vrlo brzo stigao, gruda zemlje na jedan i na drugi lijes, a potom se svi spustiše s groblja. Samo su četiri vojnika ostala zatrpati rake. Na cesti ispod groblja već je čekao bolnički automobil. Doduše, crveni je križ velik i lako uočljiv, ali četnici ne poštuju taj znak. Kako nije bilo ranjenika, samo je jedan glazbenik dobio Streifschus, zrno mu je dohvatilo opasač i malo kože, ponudili su im da ih prevezu do grada. Velečasni je odbio, on “voli” prošetati, a Grgi je opet kod svega toga imponirala brzina te je sjeo u auto i uskoro se opet našao u gradu.
Kad je izišao iz auta, izgledao je samome sebi kao general bez vojske. Pojuri odmah u bivšu sušionicu šljiva da vidi je li se koji vojnik vratio i da dozna što je s ostalima. Već u dvorištu vidio je Grga nekoliko vojnika s četkama u ruci. Upita vodnika jesu li stigli svi vojnici, i kad mu ovaj odgovori da jesu, bilo mu lakše. Slika je bila smiješna. Umjesto svijetla oružja u svakog je vojnika četka, svi čiste i peru. Prljavi su bili do vrata, a najviše vodnik, kojem je i kaciga bila prljava. Naime, oni su pobjegli za brdo, ali kako ni tamo nisu bili dovoljno sigurni, nastavili su bijeg i naišli na blato, u trku ga pregazili, i tako stigli do Doboja. Priča vodnik da se tuda vratila sva vojska, pa i glazba. Možete tek misliti, kako su glazbenici bili zaposleni čisteći sve one duhačke instrumente.
Kako je ovaj sprovod stajao vrlo mnogo, odlučeno je da se više ne e obavljati svečani pokopi, i naš Grga izgubi dužnost. Naime, ispaljeno je oko stotinu granata, a kažu da za svaku plaćamo našem savezniku Nijemcu oko pet tisuća kuna. Sjećanje na ovaj sprovod ostalo je stalno, a Grga je neprestano predbacivao Kliru zbog strjeljiva utrošena na vježbanje za plotun, koji ovoga puta i nije bio ispaljen.
KOMISIJE I BOLOVANJA
Grgi se ipak morala naći nova dužnost. Dogodilo se da je trebalo preustrojiti cijelu satniju. Podijelili su je u dva voda, biciklistički i dojavni. Biciklistički vod preuzeo je Modro Ivić, a dojavni je pripao Grgi, dok se Hološ posve sigurno usidrio u bolnici. Na vježbu s vodovima išli su kad im se htjelo. Dva-tri puta u tjednu krenuli bi u okolicu grada i na kakvu sigurnu mjestu, gdje ih ne bi pukovnik pronašao, vježbali su i vježbali. Grga je obično sedlo pretvorio u jastuk, a deku razastro po zelenoj travi, smjestio se u dobru hladovinu, i spavao. Vodnik bi vježbao. Rastezali oni žice sve po vrtovima, gdje su radile djevojke. Nekoliko vojnika oko djevojaka, nekoliko oko karata, a poručnik bi obično ostao sam na svježem zraku cijelo prijepodne. O podne je svrstao momke u redove, bacio se na leđa konjiću i projahao ulicama grada na čelu svoga voda, praćen vojničkom pjesmom. Poslije podne provodio je obilazak, i to mu je bio sav posao. Ni reorganizacija mu nije naškodila i nije ga izbacila iz uobičajene kolotečine. I tko zna do kada bi to bilo potrajalo da nisu oni iz pukovnije počeli tražiti bolje dokumente o njegovoj nesposobnosti za četnu službu. Ni on sam ne zna tko je stvar pokrenuo, ali počeli sumnjati u njegovu nesposobnost. Zna da pobočnik nije to pokrenuo, jer je svake noći kartao s njime, a i upozoravao ga pravodobno na tu opasnost. Jedno je znao da su to činili zavidni ljudi samo zato jer on neobično voli društvo. Tko njega pozna, dobro zna da je takav. I život je dosta dobro uredio. Našao stan blizu vojarne za pet do šest pukovnijskih časnika, osnovao menzu kakve nisu imali ni viši časnici, u kojoj su se na stol iznosila samo najbolja jela. Jedino nije volio satnijsku uredovnicu. On uopće mrzi sjedenje u uredovnici. Nije u njoj mogao ostati ni pola sata. Pa zar je to neka uredovnica, dok dođeš do nje, prođeš kroz veliku vojničku sobu, i tek onako, u prolazu, pobrao si stotinjak buha. Ma i jest to neka skučena prostorija. Duga je šest-sedam metara, a široka tek tri. Namještaj je više nego bijedan: tri vojnička kreveta, rasklimani stol, ormar, nekoliko stolaca, na zidu vojni telefon i, pravo recite, zar se tu može čovjek ugodno osjećati? Stoga je Grga dolazio u uredovnicu tek nekako reda radi, više iz pristojnosti nego iz potrebe. Pozdravio bi se s drugovima, javio da ide na obilazak, te obilazio straže i konjušnice po cijeli dan. Ako su ga tražili na jednome kraju grada, on bi se uvijek nalazio na suprotnoj strani. I dakako da ga nadređeni nisu nikada mogli naći kad su ga trebali. On bi se javljao sa zakašnjenjem i točno opisao mjesto gdje se nalazio kad su ga tražili. To ne valja, jer pravi vojnik mora osjetiti da ga nadređeni treba i javiti se “točno, s voljom i na vrijeme”. Ali, što on može kad ga uvijek traže tamo gdje ga nema. Danju je obično “obilazio”, a noćno je spavanje upravo mrzio. Tako je svake noći ostajao u društvu obično do dva ili tri sata u jutro, a kako je u svakom društvu dosadno bez zabave, on je obično s pobočnikom i s kojim opskrbnim časnikom kartao raub, a opet, da ne troše vrijeme uzalud, kartali su za novac, pa često i za veće svote, jer karta je vrag. Ona odvede čovjeka na loš put i u loš život. Raspale se tako strasti te oni često kartaju do zore. Vražji je to osjećaj: ako gubiš, htio bi vratiti barem svoj novac; ako dobivaš, htio bi dobiti još više, a ne možeš prekinuti već i zbog onoga koji gubi. Međutim, svatko od nas ili gubi ili dobiva, a svi mi jednako mislimo, pa se na taj način i dogodi da cijelu noć provedemo u tom poslu. Grga je obično dobivao. Često je dobitak iznosio i po nekoliko tisuća. U njegovu kraju narod vjeruje da je vražji novac koji se dobije na kartama, pa se i on toga drži. Kad zaradi pristojnu svotu, skupi cijelo društvo zajedno s kibicima, probudi u hotelu poslugu i nastoji potrošiti barem veći dio dobitka. Kartali su svi, a najviše dočasnici; što niži po činu, to su na veće svote igrali. Udaralo se ajnca, ferbla, pokera, u obzir su dolazile sve moguće kartaške igre. Kažu da kartaju i viši časnici, samo oni to čine diskretno, da ne bi pružili loš primjer mlađima. I zbog toga, što je volio društvo (a, eto, i sami vidite da je to bila nedužna stvar), zavidni ga ljudi počeše tužakati, i tako poče ona potjera za boljim ispravama o Grginoj nesposobnosti. Pronađoše i nekakve okružnice u kojima jasno piše da časnike mora u pozadinsku službu odrediti specijalna liječnička komisija za časnike, a ta se nalazi samo u Zagrebu i nigdje više. Uputiše ga toj komisiji, da ona da mišljenje o njegovoj nesposobnosti. Stavili su ga pred tu opasnost, ali nije Grga izgubio glavu, ne spada on u one ljude koji se uzrujavaju prije reda. Dali mu otvorenu zapovijed, sjeo on na vlak, svratio kući u Novu Gradišku pa tek onda produžio put Zagreba. U Zagrebu je od poznatih i nepoznatih čuo same crne vijesti. Rekoše mu da se komisija iz temelja promijenila. Zato što je previše slala časnike u pozadinsku službu, staviše komisiju u trajno stanje mira, a osnovaše novu od samih sveučilišnih asistenata, a za predsjednika joj postaviše liječnika - ustaškog bojnika, koji iz načela ne potpisuje časnicima rješenje za pozadinsku službu. Kad se našao u toj situaciji, Grga nije ni pomislio na spavanje te noći. Otišao je u kavanu, cijele noći pio svakakva pića, od crne kave do najžešćeg ruma, ponovio to nekoliko puta, a uz to popušio nekoliko kutija cigareta, i cijele noći smišljao kako će se doktorima osvetiti za ono lani. Jest, lani je nasjeo kao najnesnalažljiviji brucoš. Pozvali ga i lani na komisiju u Zagreb, a on misli da je to tek reda radi, jer u džepu mu dokument kojim ga je sarajevska komisija bez ikakve protekcije poslala u pozadinsku službu. Pa je mislio da ga u Zagrebu žele tek vidjeti: “Ta ne će komisija preko komisije”, zaključio posve sigurno. Unajmio sobu s kupaonicom, oprao se, naspavao, ujutro se obrijao i uredio, pa tek potom pred komisiju. Tu ga stadoše gledati i pregledati, šalju ga na ovaj i onaj odjel, ovom i onom specijalistu, rengenski snimiše. Nahodao se i namučili ga, vražji doktori kao po dogovoru svi napisaše onaj zlokobni “b.o.” Kad se ponovno sastao sa svima, a oni ga počeše onako starješinski “savjetovati” da se sva soba oko njega okretala, i on oko nje. Još bi siromah i gore nastradao da stvar nije dovršio general Hočevar: “Je, gospodo, dat ćemo mu tri mjeseca bolovanja, a što drugo i možemo?” Gospoda se pogledaše nekako čudno, ali “u mlađega pogovora nema”, pa pristadoše. Grga je, dakako, zbog toga nenadanog napada bio uzrujan, a to je primijetio i starac general te mu se mekim glasom obrati: “Da, sinko, živci su vam slabi, ali oporavit ćete se za ova tri mjeseca, samo se vi dobro odmorite.” Rješenje su poslali za njim, ali ono nije nikada stiglo u Sarajevo, pa su ga i bez njega istjerali iz vojske. Cijele je noći mislio na taj sramotni događaj pa je čvrsto odlučio osvetiti se doktorima, i kad već mora iz vojske, ići će kao čovjek legalnim putem, a ne će ga tjerati kao lopova. Puši cigaretu za cigaretom i vjeruje da će mu sutra pluća škripati kao stara harmonika, vidjet će se i mrlje, a od kave će mu srce udarati kao pokvarena vekerica. Odlučio je da se neće ni brijati, nek vide ovi zagrebački fićfirići. Posudio je jedan veliki steyer i objesio ga o pojas umjesto svog FN 6.35. Evo takav će on sutra pred doktore.
Tužan i blijed uputio se pred komisiju, koja je uredovala u Draškovićevoj ulici. Ispriča ponizno, slabim glasom, radi čega ga šalju, komisija mu dade tri tjedna bolovanja, a o pozadinskoj će službi odlučiti kad se vrati s bolovanja. Zadovoljan se čovjek vratio u Doboj, a od velike sreće zadržao se usput kod kuće puna tri dana. Kad se vratio s bolovanja, “teške” njegove dužnosti već su drugi obavljali, a on je obavljao dužnost pobočnika 5. pješačke pukovnije, jer je Šoštarić otišao na bolovanje. Kad se Šoštarić vratio, opet je Grga išao na bolovanje, i tako se njih dvojica izmijeniše nakoliko puta. Kad god bi od njega tražili rješenje, a on hajd’ pred komisiju. Komisija mu dade tri tjedna bolovanja, i baš kad su ga najžešće progonili, dobi dekret o premještaju u Kamenicu.
PUT U KAMENICU
Tko zna do kada bi on bio duhom u Doboju i razmišljao o lijepim prošlim danima, da nije počelo prvo čekanje i presjedanje. Svoj put završio je njegov vlak u Brodu. On je morao presjesti na lokalni Brod - Vinkovci, a taj nije još bio ni postavljen za odlazak. Bilo je već i devet sati kad je krenuo dalje. Nije više razmišljao, jer ovaj kraj Slavonije slabije poznaje, pa je gledao kroz prozor na beskrajnu slavonsku ravnicu. Vlak mu je taj užitak u velikoj mjeri omogućio jer se vukao lagano kao travnički telal. Tek oko podne dovukao se do Vinkovaca. Brzo se krenulo dalje lokalnim Vinkovci - Irig. Što se tiče brzine, To je bio brat ili najbliža rodbina onome brodskom. U Irigu se najdulje čekalo, vjerojatno zato što je najmanje mjesto, da bi se putnici najviše dosađivali. Ma nema što, sila su ovi koji sastavljaju ovakve vozne redove. Voze nas kao da svi besplatno putujemo, a ima ljudi koji i te kako skupo plaćaju taj “užitak”. Tu je Grga dugo šetao po peronu i “zahvaljivao” željeznici za ovakav “užitak”. U Inđiju je stigao tek oko osam na večer te saznao da je vlak za Petrovaradin otišao prije dva sata, a sljedeći kreće tek u jutro oko šest. Možete zamisliti njegov očaj, očaj čovjeka koji se zainatio da mora baš danas stići u neko mjesto, a pred njim se pružilo stotinu groznih ponora. Međutim, što mu je drugo preostalo nego da se pomiri sa sudbinom, jer često svatko od nas naiđe u životu na sile koje su jače od nas i od naše volje. Najviše ga je brinulo to što se neće baš danas javiti na dužnost. Umjesto da sada sjedi s novim drugovima, on stoji ovdje pred željezničkom postajom i ne zna kamo bi krenuo ni na koju bi se stranu okrenuo. Doista je to žalosno. Zamislite samo, neka on danas-sutra postane kakav veliki čovjek pa, recimo, đaci uče njegovu biografiju u školi, kako bi tim mladim stvorovima bilo lako pamtiti: “Javio se na novu dužnost 10. X. 1942. u Kamenici, gdje ga je čekala nova slava i veliki uspjesi na bojnom polju.” Svatko bi mu bio zahvalan što je za javljanje na novu dužnost znao izabrati tako “okrugao datum”, koji se lako pamti. Sve pade u vodu, a proklinjat će ga malo i veliko, ma svatko tko god i čuje za njega. Mučit će se jadna djeca kad budu morala naučiti ono: “Javio se na dužnost 11. X. 1942...” Smutit će se u glavi toj našoj zelenoj mladeži od onih petnaestak predmeta, koje uči u srednjoj školi, te ne će znati je li se javio 11. X. ili 10. XI., profesor kao profesor zainatio se i ne popušta, kao da je to životno pitanje. Jadni se đak znoji i preznojava, sav se zbunio, rezultat drugi red, kune i preklinje velikana, a ne zna jadan da je svemu kriva loša željeznička veza. Osim toga možda bi se na nj ugledali mnogi ljudi u budućnosti te bi nastala prava manija “okruglog” javljanja na dužnost, i blago đacima.
Kad već nije mogao dalje, morao se pobrinuti za prenoćište. Čim je izišao iz zgrade željezničke postaje, opazio je kuću na kojoj se kočio veliki natpis Hotel Horn. Onako jadan, s teškim kovčegom u ruci, svratio je u taj hotel i u mislima hvalio mudrost ljudi koji su gradili hotele tik do željezničke postaje. Začudi se primijetivši da u hotelu sjede tek dva-tri čovjeka, i odmah se počeo osjećati nekako nelagodno. Svi su u nj uprli oči kao u kakvo čudovište, a trenutak poslije posumnjao je u to nalazi li se on uopće u Hrvatskoj, jer su nazočni govorili samo njemačkim. Napregne dobro misli da se sjeti gdje je. Po svemu zaključuje da je u Inđiji, i počne prikupljati ono malo znanja o tom mjestu. Sjeti se da tu ima ljudi kojima pradjedovi potječu iz Njemačke, došlih zajedno s njemačkom ekspanzijom u ove krajeve, ali zna da su se gotovo svi ti ljudi osjećali Hrvatima. Zna on da su iz Doboja i ostale Bosne iselili nekamo u Njemačku sve one koji su izjavili da su Nijemci. Stoga se i čudi što je ovdje naišao na same Nijemce. Nema on ništa protiv njih, ali bi htio ovdje, u Hrvatskoj, čuti barem koju hrvatsku riječ. Konobar se nekako lijeno dovuče, i na njegovo: “Was wollen Sie ?” Grga lijepim našim hrvatskim jezikom naruči polić šljivovice i raspita se što ima za večeru. Misli on: “Neka me taj Švabo strpa i u nižu rasu, ali primorat ću ja njega da u ovoj zemlji govori hrvatski.” Međutim, primijetio je da i taj građanin govori hrvatski, bolje nego njemački. Poslije večere naručio je pivo i zapitao,kako stoji sa sobama. Konobar ga uputi vlasnikovoj kćeri, koja je bila vjerojatno blagajnik i knjigovođa, jer je sjedila na posebnu mjestu u hotelu. Uputi se Grga plavuši s gretchen frizurom, namješteno smrknutoj, zasigurno da bi već na prvi pogled odavala dojam ozbiljne Njemice. “Sve su sobe rezervirane”, odlučno reče plavuša, ali se Grga nije dao smesti. Pozna on već godinu dana to rezerviranje, stara je to hotelska politika. Gdje god vi danas zapitate za sobu, čujete uvijek samo taj odgovor, ali već se priučismo i na liječenje te bolesti. Čim šapnete na uho da je cijena sporedna, odmah se nađe nešto. Ili će vam ustupiti svoju vlastitu sobu ili napsuju one koji rezerviraju a ne dođu, i izdaju vam, sve od bijesa, njihovu sobu. Grga je odmah shvatio da Švabica želi višu cijenu. Zna on koliko ta voli novac, pa makar on bio nestabilan poput kune. Ta radi čega su i došli u Hrvatsku, ako ne radi novca. Pogleda uvjerljivo plavušu i odlučno izjavi: “Gospođice, cijena je sporedna, ja se želim dobro odmoriti, jer sam već dugo na putu.” Namjerno joj je rekao: “Gospođice” jer, zapamtite to, žena se ne će ljutiti ako ju oslovite s “gospođice”, pa makar bila u onim godinama koje i ne pripadaju gospođici, kao što je to bilo kod ove Švabice. Dakako, našla se soba s jednim krevetom, ali je stajala osamdeset kuna. Odnio je stvari u sobu i s ključem u džepu pošao razgledati mjesto. Na ulicama se samo švapčarilo, a naš se svijet mogao poznati po tome što je nekako bojažljivo virio kroz prozor, dok je ulicom išao šutke i zamišljeno. Spazio je postarijega gospodina i na prvi je pogled zaključio da je to naš čovjek. Pristupio mu, uljudno ga oslovio i upitao: “Kuda vodi ova cesta?” a u stvari je htio s nekim razgovarati, jer se među samim Švabama osjećao nekako osamljen. Osim toga htio je nekoga upitati, otkud ovoliko Švaba u ovom našem kraju. Objasnio je da je stranac i da ga zanimaju neke pojedinosti o ovom gradu. Najprije oprezno, a potom iskreno i otvoreno starac mu je pričao kakav ovdje teror provode ti Volksdeutscheri. Zabranjena su sva hrvatska i srpska društva, upropašćuju domaće trgovce, seljacima otimaju sve što dovoze na trg. “Harače našom zemljom gore nego Turci, a narod ih se boji u svojoj vlastitoj kući, jer mu ne poštuju ni domaće ognjište”, ogorčeno je govorio starčić. Grga se svemu tome čudio, ali je starcu vjerovao. Dosta je pogledati ova naduta lica i ukočene figure sa znakom kukastoga križa oko ruke pa ćeš se uvjeriti da još i gore čine od onog što se pripovijeda. Šeću oholo, kao da je već danas sav svijet njihov, i da su ga osvojili baš ovi “nadljudi”, koji šeću Inđijom. Svaki od njih već svojom vanjštinom i držanjem hoće pokazati da pripada “višoj” rasi, a gotovo je na svakom drugom odora visokog dužnosnika. Došlo Grgi sve to nekako smiješno, i gotovo je prasnuo u smijeh jer su mu nacifrano-ukočeni Űbermenschi nalikovali na majmune u fraku i cilindru kad oponašaju važnu osobu. Sugovornik ga je gurkao i govorio mu kakvu funkciju obavlja koja odora. Nakon kratka vremena on ga napusti: “Jer, znate, mi se Srbi ne smijemo kretati ulicom poslije deset”, ispričavao se na rastanku.
Poslije rastanka i Grga se uputio prema hotelu, jer nije htio šetati zajedno s ovim “nadljudima”. Bilo mu je nekako teško i nije mogao zaspati. Duboko ga se dojmilo zlostavljanje našeg naroda u vlastitoj zemlji. Pa tko su na koncu ti Švabe? Došli su ovamo svi, kako narod kaže, poderana tura s jednom košarom u ruci. Danas imaju lijepa imanja, velike kuće i najbolju zemlju. Dioničari su u svim tvornicama i bankama. Došli su u zemlju kao neprijatelji našeg naroda, da ga materijalno unište i moralno pokvare. Jak je naš narod, nije se on dao uništiti, nego su oni bili asimilirani od sredine u koju su došli. Mnogima je ostalo od svega tek njemačko prezime, a i njeg bi se odrekli za omanju koncesiju, da im je tko ponudio. Nekoć su nas uvjeravali da su Hrvati i ništa drugo, a kad dođe 1941., mnogi izjaviše da su oduvijek Nijemci, da su dio velikog njemačkog Reicha i da će svim silama pomoći Führeru u ostvarenju njegovih namjera. No bilo je među njima i dobrih ljudi. Sjetio se Grga svoga školskog druga, koji mu je rekao da se u ovoj zemlji rodio i da ne može biti drugo nego Hrvat, iako mu otac i ne zna dobro hrvatski. Takvi su bili u manjini, i ni do danas nisu pristupili u Kulturbund, iako su im i prijetili. Većina je ipak otišla: neki iz lakomosti, drugi da se domognu položaja za koje nisu sposobni, treći iz lakovjernosti i nadutosti, a četvrti ni sami ne znaju zašto. Mnogima prezimena završavaju na ić, ali otkriše da im je baka ili prabaka bila Švabica, pa se i oni upisaše. Neki za čast, neki za vlast, odoše ljudi u nadljude. Sve bi im to čovjek oprostio, ali zašto ovako postupaju s našim narodom. Kad bi imali imalo poštenja i kad bi bili ljudi, oni bi zemlji u kojoj su odrasli i koja im je dala krov nad glavom, morali biti zahvalni. Pa već ako ju ne ljube, ne moraju joj biti neprijatelji. Zar može iole pošten čovjek prezirati narod na čijoj se grbači obogatio. Bogatstvo ovih košaraša stvoreno je od znoja i krvi našeg naroda, a sada bi se prema tome istom narodu trebali barem pošteno ponašati. Oni su za vrijeme rata zabili nož u leđa narodu koji ih je više nego gostoljubivo primio, a naš im narod to ne će nikada zaboraviti. Dok je Grga na to mislio, ljutio se i uzrujavao, a zaključio je da u Doboju nije bilo ovakva švapčarenja jer su Švabe bili u neznatnu broju. Odobravao je nekom stožernom naredniku Sabi kad je psovao svakoga njemačkog vojnika koji ga nije pozdravio, a kad ovaj nije razumio, Sabo bi ga grdio: “Već si mogao za godinu dana, otkad si ovdje, naučiti hrvatski, ili možda mislite da ćemo mi radi vas učiti njemački”. Nakon takva razmišljanja najradije bi Grga poručio “velikom savezniku” da ovo baš ni u najmanju ruku nisu saveznički postupci i da se okani tog posla, jer kad narodu dozlogrdi, moglo bi svašta biti.
Kad se dobro naljutio, misli su mu, skrenule opet na Doboj. Ovaj je put mislio na ljude s kojima je tamo živio, a sad ga sudbina udaljila od njih za nekoliko stotina kilometara. Grga čak i misli vojnički,, te se, kako je to red i vojnički zakon, najprije sjetio svog zapovjednika, pričuvnog natporučnika Slavetića. Glavna je njegova mana bila škrtost. Svi su običavali, ako što dobiju, to zajednički potrošiti, a on se nije držao lijepih narodnih običaja. Noću, kad je vjerovao da svi spavaju, on bi u mraku otvarao svoj vojnički kovčeg, koji je stalno držao pod krevetom, a zatim bi se začulo jednolično žvakanje. Tako se to događalo svake večeri, sve dok ga jedne noći nisu okrali. Ujutro su ordonanci, telefonisti i svi drugi koji se službeno i neslužbeno motaju po uredovnici, stajali ispred uredovnice u stavu pozor i na službenom prijavku dokazivali svoju nedužnost. Tome su čovjeku ipak svi na jednom zavidjeli, naime, imao je veliku sreću pri kupovanju. Kad je bio u zarobljeništvu, u nekom je Oflagu s jednim Židovom razmijenio zlatni ručni schafhausen za svoj loš sat i 300 dinara. Za 150 dinara kupio je vojnički revolver. Taj je revolver našao neki puškar u zahodskoj jami, očistio ga i podmazao te prodao Slavetiću, a sada se taj revolver, koji je gotovo tako jadno završio, koči o pojasu dičnog zapovjednika.
Potom se sjetio kolege Modre Ivića. On se opet ubi dokazujući da je profesor najveća titula. Kad ono razjuriše “jahaću školu”, ostao je on s Grgom jedini jahač. Počesto su jahali, a Modro je svoga konja toliko uvježbao da se zaustavljao sam pred svakom gostionicom, a bilo je mnogo gostionica u Doboju. Inače je to vrlo druževan čovjek, ali u gostionici je najradije sam sjedio i ispijao polić po polić. Najviše je vremena potrošio na dokazivanja kako je proširenje vena opasna bolest. Uspio je to dokazati i komisiji, još je prije Grge napustio Doboj i otišao u pozadinsku službu. Nisu se ni oprostili, jer je Grga bio na bolovanju kad je Modro otišao, te mu se potpuno zameo trag.
Posebno poglavlje u Grginu sjećanju zaslužuje Željeznička bojna. Doboj je jako vojničko središte. Tu je sjedište IV. divizije, V. pješačke pukovnije i raznih bojni tu su razne baze i sudovi. Tako se u Doboju utaborila i jedna željeznička bojna. Zapovjedništvo je u strogom centru, tik do zapovjedništva pukovnije. Zapovjednik je pričuvni nadsatnik Moro Andrić, inače novinar iz Đakova, opskrbnik i blagajnik nađoše se u osobi pričuvni poručnika Markačevića, učitelja iz nekog mjesta pokraj Đakova. Vojnici su bili Srijemci i Slavonci, a čuvali su prugu od Johovca do Trbuka ili su se motali oko svog zapovjedništva. Moro je imao među inim odlikama i tu što se nije volio družiti s ostalim zapovjednicima. Samo sjedište bojne poznato je kao vrlo bogato i gostoljubivo mjesto. Svakom je bilo znano da se tu nikada ne jede kukuruzni kruh, uvijek će te tu ponuditi domaćim srijemsko-slavonskim kruhom od nulaša, a dobit ćeš i pravu slavonsku šljivovicu. Ako se praviš da ne piješ, silom će ti gurnuti u ruku čašicu likera ili kakva drugog pića. Ima tu šunke, srijemskih, domaćih kobasica i raznih drugih poslastica. Brzo je Grga doznao za to gostoljubivo mjesto, a još se brže išao “prijaviti” kao Slavonac i zemljak u tu dobru kuću. Nije upalilo ono “zemljak”, jer tu su svi Slavonci, no nečim je drugim pridobio Moru. Otkrio je njegovu sklonost prema preferansu. Sada su zaredale partije preferansa, svakog poslijepodneva. Moro je u kartanju vrlo ozbiljan. Katkad dobro napsuje Markačevića, ali ovaj se baš nimalo ne uzrujava. Naljuti se Moro toliko da i karte ostavi, a Markačević će onako hladnokrvno: “Brzo će ga proći, dobar je on čovjek.” Moro, da utiša nekako svoj bijes, krene prema gostionici, koja se nalazi preko puta njegova sjedišta. Nije se on zapravo ni naljutio, nego mu je to bila izlika da ode u gostionicu. Već je napravio stazu do te gostionice, toliko često u nju navraća. Čudno je to, u uredovnici pića koliko hoće i kakva hoće, ali on mora u gostionicu, na lošu lozovaču. Brzo bi se vratio, malo je još gunđao, a potom je sve krenulo kao da se ništa ni dogodilo nije. Dobio Moro jedanput paket i, dakako, najviše su prostora zauzimale boce, a na svakoj piše kakvo piće sadrži. U jednoj šljivovica, u drugoj trešnjevača, u trećoj rakija od marelica. Otišao Moro na obilazak, a njegov opskrbni pozvao nekoliko drugova. Čim se u kojoj boci sadržaj spusti na dva prsta, Markačević s njom u ormar. Upravo stigoše do posljednje boce kad uđe Moro. Pozdraviše ga svi kao jedan, oštro vojnički, a kad on shvati što se dogodilo, vrisnu kao guja ljuta, a poslije toga poče onako kočijaški psovati. Psuje samo Markačevića, ali ni ostalima nije bilo drago, naprotiv, postade im nekako vruće. Poslije psovanja dođoše grožnje: “Ja ću tebe pod sud, zapamtit ćeš ti tko je Andrić!” Markačević se smiješi, a to Moru još više ljuti. Ostalima je postalo neugodno te se počeše ispričavati, a opskrbni se okrenu svome zapovjedniku: “Pa dobro, čovječe, što ti zapravo hoćeš, zar nismo bili pristojni i ostavili ti tvoj dio? Pogledaj, u svakoj je boci ostalo po dva prsta za tebe, a da smo znali da ćeš toliko galamiti, ne bismo ti ništa ostavili.” Na toliku se drskost i Moro nasmijao, i time je cijeli spor bio izglađen.
Markačević je bio jedini vojni blagajnik koji nije imao blagajnu. Sav novac i knjige držao je u jednoj kartonskoj kutiji, pokraj koje je neprestano sjedio jedan domobran. Svima je dokazivao da je to najsigurnije, iako se često taj domobran znao uputiti na kakav kraći izlet, a sobu zaključao najobičnijim ključem, tek toliko da je zaključana.
Doktor Uputnica i nije jedinstven čovjek, jer ćemo sresti mnogo takvih ljudi na ovoj zemlji. O njegovoj se bolesti ništa ne zna, ali dospio je i on u 15. satniju. U vojnoj karijeri dotjerao je samo do narednikađaka, a ubi se dokazujući da je već odavno trebao biti poručnik, jer je školu rezervnih oficira završio još za vrijeme Jugoslavije. Jugoslavija propade, a njemu nije imao tko priznati čin niti ga promaknuti, te uđe i u rat s dočasničkim činom. Svi normalni ljudi znaju da je u ratu bolje s manjim činom, ali dr. Uputnica čezne za većim činom. Pričuvni časnici, a i ostali, postupali su ispočetka s njim kao s časnikom, ali kad su vidjeli da se on toliko uzrujava, svakoga bi mu trenutka netko podviknuo: “Kako se to ponašate, gospodine naredniče, vi zaboravljate da ste niži od mene za cijelih pet činova, to je činjenica, pa prema tome odnosite se prema meni kao mlađi prema starijemu. Danas ćete povesti satniju na vježbu, a ja ću doći za vama!” On bi to shvaćao ozbiljno, pocrvenio bi, nešto promrmljao i potom izvršio točno ono što mu je bilo naređeno. Neprestano je svakoga uvjeravao da će i on ubrzo postati poručnik, a svi su mu dokazivali kako je to nemoguće, jer se u vojsci činovi ne preskaču. “Još će dugo teći mutna Bosna dok ti obredaš sve činove do poručnika. Tri godine stožerni narednik, tri časnički namjesnik, tri zastavnik, a dotad prođe i rat, pa što će ti čin. Jedino bi brže išlo da se odlikuješ u borbi, ali to ti ne ćeš nikada jer voliš zabušavati po 15. satniji”, tako bi ga “utješio” gotovo svatko, a on je bio bijesan i žalostan. Dr. Ferdinand je, vjerojatno, mislio i na drugi način postići svoj čin te je oštro postupao s vojnicima, a oni su se često tužili na njega. Ima on i svojih dobrih strana, a te je Grga otkrio kad je za nekoliko časnika osnovao menzu. Pronašao je prostoriju, posudio štednjak, našao domobrana koji je imao kuharskoga umijeća, sve je uredio, samo nije imao čovjeka za vođenje administrativnih poslova. Sjetio se u toj nevolji dr. Ferdinanda i obećao da će ga primiti, ali pod uvjetom da vodi blagajnu i knjige. Tu je tek otkrivena prava njegova sposobnost. Imao je taj čovjek puno trgovačkog duha u sebi. Prodavao je kukuruzne vojničke hljebove sedamdeset kuna po komadu i tim novcem nabavljao iz udaljenih krajeva za menzu bijelo brašno i mast, a ostalo je i u Doboju dobio; šećera puna skladišta, mesa na klaonici. Bilo kako mu drago, ali to je bila najbolja menza u svem domobranstvu, a kad je prvoga u mjesecu podnosio obračun, trebao je vratiti po koju kunu svakom časniku, jer bi preostalo od prodanoga kruha. Dakako, novac su ostavljali njemu, uz riječi: “Uzmite samo, gospodine naredniče, vaša je plaća i onako mala, nemojte se ustručavati, dobro će vam doći.”
U mislima na dobru menzu Grga je zaspao snom pravednika i jedva ga je sobar probudio u pet u jutro da se spremi na vlak.
Vlak je najprije do iznemoglosti manevrirao po postaji. Kad bi naši željezničari znali kako je to manevriranje ubitačno za putnike koji su u vlaku, ne bi to nikada činili. O šteti koju uzrokuje, bolje da i ne govorimo. Jednome padne kovčeg s police, drugome košara s jajima, počne vam najedanput nešto curiti po glavi, i dok se snađete, upropašteno vam je odijelo ili šešir. Grga još i razumije što njega drma, jer on se vozi besplatno u drugom razredu, ali zašto drma ljude koji su pošteno platili, to mu nije jasno. Čini se da se i željeznica pokvarila u ovome ratu, i ovdje premalo poštuju svoje korisnike i misle da su putnici radi željeznice, a ne ona radi njih, pa prema tome voze kako se njima sviđa, a tko nije zadovoljan, može i pješice, s plaćenom kartom. Osim toga nigdje birokracija ne vlada tako kao na željeznici. Pričaju da u vojsci vlada birokracija. Točno je to donekle, ništa bez naredbe, zapovijedi, reversa i protureversa, ali nije ona ni sluga svojoj posestrimi na tračnicama. Doduše, kad se god mijenja režim ili država, svatko prijeti kako će pokopati birokraciju, ali ona sve njih nadživi i živjet će vječno, jer “stalna na tom svijetu samo birokracija jest”, rekao bi Preradović. Na željeznici nju nikad i nitko nije ni pokušao iskorijeniti. Evo kakav je postupak pri dolasku vlaka na postaju i odlasku s postaje. Na sredini puta između dviju postaja mora vlakovođa pogledati što mu nalaže semafor. Ako ona ruka stoji vodoravno, vlak se mora zaustaviti, a ako stoji koso prema gore, može nesmetano dalje. Još ne stigne u postaju, a nekoliko stotina metara prije nje, dok vozi pokraj štitnica, mora strojovođa zviždanjem najaviti dolazak vlaka. Istodobno na postaji otkucava signal da vlak dolazi. Na prvoj ga skretnici dočeka skretničar, ispozdravlja se sa svim željezničarima u vlaku, prebaci skretnicu i povlači se u kućicu, gdje ga čeka zvrndanje telefona. U postaji vlak dočekuje čovjek s crvenom kapom i nekakvom lopaticom u ruci. Salutiraju njemu oni iz vlaka i on njima, a onda izmjenjuju nekakve znakove, koje osim njih nitko ne razumije. Nekoliko kratkih tu-tuuu, zacvile kotači i vlak se lijeno zaustavi. Iz njega s nekakvim knjigama velika formata izlazi vlakovođa te s onima u prometnom uredu nešto računa. Pišu i potpisuju nešto jedni drugima, a potom se on vraća vlaku, izdaje nekakve naredbe i onda se ponovno uputi onaj crvenkapić prema službenim kolima, pruža vlakovođi dva službena listića - jedan plave, a drugi crvene boje, nešto govori onako usput, podigne onu lopaticu i čeka. Nato vlakovođa zatuli u svoj mjedeni rog, a poslije njega i svi kočničari potegnu svoje male zviždaljke i nasta zviždanje koje para uši. Strojovođa, da ne bude gori od ostale družine, udari u svoju sviralu duge pa kratke tuuuuuu-tu. Kočničari dižu uvis nekoć crvene, a sada već prljave zastavice, i tek tada se vlak lagano pokrene, a na postaji signal udara i javlja sljedećoj da je krenuo teretni vlak broj 45-78 točno u 10 sati i 13 minuta. Skretničar na drugoj strani isprati vlak, nasalutiraju se, kao da se za svagda opraštaju, a vlak jednoličnim klopotanjem odlazi prema drugoj postaji. Dok se vlak vuče prugom, telefoni između postaja neprestano zvrndaju. Uz mnogi halo, halo javlja postaja postaji, stražarnica stražarnici: “Vlak broj 45-78 prošao pokraj stražarnice broj63 u toliko sati i minuta.” Mučno on prevaljuje kilometar po kilometar, troši gomile ugljena i bačve vode, a o njemu se vode razgovori, praćeni cikom sitnih i jecanjem krupnijih signalnih naprava. To je postupak pri dolasku i odlasku najobičnijega teretnog vlaka.
Grgin je vlak bio mješoviti, manipulirao je na svakoj postaji, pa si možete predstaviti oduševljenje putnika takvom vožnjom.
Napokon je vlak krenuo. Kako je prolazio nepoznatim predjelom, gledao je Grga neprestano kroz prozor. Na postajama su se svi putnici naginjali kroz prozore, a pogotovo oni iz drugog razreda. Ti se upravo naguraju na prozore da bi im zavidjeli oni iz trećeg razreda. Đaci se vješaju po stubama, dojenčad se gura među punim košarama i kantama, i po svemu zaključuješ da se približavao nekome gradu. Grga je željno očekivao ugledati Dunav. Toliko se on veseli prvom susretu s tom rijekom. Neprestano zapitkuje suputnike: “Hoćemo li skoro vidjeti Dunav?” Najviše ga je na toj pruzi iznenadio tunel. Pa kako i ne bi, pravi pravcati tunel u ravnome Srijemu. Obronci Fruške gore pružili su se daleko i zakrčili put željeznici. I konačno, nekoliko kilometara iza tunela susreli se s Dunavom. Tu je došlo i prvo razočaranje: nije ni plav a ni toliko širok kako o njem pjevaju. Širi nešto od Save, a upravo to Grgu ne može zadovoljiti. Vuče se lijeno i tromo između niskih i korovom obraslih obala. Ma ni trunke od onog Dunava kojeg je on u svojoj mašti stvorio, a taj je izgledao ovako: “Voda plava poput neba, leluja se u taktu bečkog valcera, obale romantične, predjeli kuda on prolazi, slikoviti, lijepi.” Zbilja mu je pružila od svega toga samo blijedu sliku, neki tako običan Dunav, ali ga on ipak promatra. Nakon duge i naporne vožnje stigli su u Karlovce, u to žarište duhovne i svjetovne kulture prečanskih Srba. Tužno nekako izgledaju ti Karlovci, kao što su tužni i Srbi u NDH. S postaje se vide tek tornjevi, po koja veća kuća i brježuljci iznad Karlovaca, puni vinograda. Tu se Grga sjetio Branka Radičevića i pokušavao pogoditi gdje bi moglo biti Stražilovo.
«Stražilovo—Sremski Karlovci»
Promatrajući vinograde, sjetio se Đačkog rastanka, i po svemu zaključio da je ovo vrlo lijep kraj, da je bolesni Branko imao zbog čega za njim čeznuti.
Grga je u Karlovcima doznao da se škola, u koju je upućen, ne nalazi u Kamenici, nego je u
Petrovaradinu.
Petrovaradin
Uputili su ga da siđe na drugoj postaji, a ne na prvoj u predgrađu. To mu nije bilo ni neobično, jer zna da svi veći gradovi imaju po dvije postaje, a o veličini i slavi Petrovaradina čuo je dosta u narodnoj pjesmi i mnogo toga učio o njemu u povijesti. Napokon se ukazala i posljednja postaja. Bilo je oko deset sati. Taj je vlak daljinu od 31 km, sa šest postaja, prevalio za četiri sata.
Kad je stigao u vojarnu, zapita jednog nadsatnika gdje se nalazi škola. Ovaj mu mirno odgovori da je upravo danas premještena u Kamenicu. Sada je sve propalo. Prvi vlak kreće u Kamenicu tek u sedam na večer, a što će do tada raditi? Ako se još i danas ne javi na dužnost, ode mu još jedan dan, a tada bi se mogli raspitati i o njegovu putu, a onda bi bilo teško opravdati tih desetak dana zakašnjenja. Preostalo mu je jedino da krene pješice. Na koncu nije ni to tako strašno, ali tko će vući onaj teški kovčeg? U tom velikom jadu naiđe na jednog narednika pa pomisli: “Hajd-, kad svakog pitam, zašto ne bih i njega upitao?”, a pogotovo se ohrabri, kad ga ovaj oštro, upravo školski pozdravi. Razvedri se kad mu narednik priopći da je iz te škole i da čeka kola koja će odvesti neke stvari u Kamenicu. Grga mu se predstavi i reče mu kamo i zašto ide. U daljnjem razgovoru doznao je da je narednik Slavonac iz Nove Kapele i bi mu nekako još draže. Doduše, dio je oduševljenja nestao kad je narednik rekao da se ne će moći povesti na kolima jer su puna stvari, ali da će mu kovčeg moći povesti. Pomirio se Grga s time da će tih četiri-pet kilometara lako prevaliti, iako je dan bio podosta topao.
DOLAZAK U KAMENICU
Panorama Kamenice
Kalendarska jesen traje već dvadesetak dana, a ona prava obično juri pred njom. Ove godine ipak nije tako, jer podosta je toplo. Tako su se u hladnoj Bosni još na početku listopada ljudi kupali. Vrlo lijep bio je i ovaj dan kad je Grga stigao u Petrovaradin. Nešto prije dvanaest našao se on u blizini omanjega ženskog društva na raskrižju, gdje jedan krak putokaza pokazuje smjer prema Kamenici. Malo je zastao, onako podalje, ali ipak dovoljno blizu da može čuti svaku riječ. Po njihovu razgovoru i izgledu zaključio je da i one nekoga čekaju. “Ne putuju li možda gospođe također u Kamenicu?” upita Grga. Ovim “također” htio im je dati na znanje da i on putuje tamo. Najstarija mu se gospođa nasmiješi i reče da upravo očekuju kola koja će ih odvesti u Kamenicu. Predstavi se svima i zamoli da i njega prime. Začas je doznao da je najstarija gospođa supruga opskrbnog časnika škole, djelatnog nadsatnika Marša, gospođica je njena kći, one su iz Osijeka, a pozvane su na otvorenje škole. Ostale su gospođe iz Petrovaradina i idu svojoj djeci, koja su pitomci škole. Vidi Grga po svemu da se gospođa Marš dobro razumije u život i prilike ove škole i zapita je, što je posve umjesno s vojničkog gledišta, tko je zapovjednik.
“Potpukovnik Antun Regcem, inače naš dobar znanac”, odgovori gospođa.
Grga se prisjeti da mu je to prezime odnekud poznato, da on odnekud pozna tog čovjeka. Sve mu u mislima sijeva, kao da ima neke loše uspomene u vezi s tim čovjekom. “Jest, on je”, govori sam za sebe. A kad mu je gospođa rekla da je bio austrijski major, bio je posve siguran da se radi o čovjeku koga on pozna. Na posljetku, austrijski major vrlo je lako mogao uskrsnuti kao potpukovnik. Doduše, premalo je to, jer njima računaju za promicanje sve one godine od 1918. - 1941. Oni najsretniji preskočiše po pet, pa i više činova, te niknuše kao gljive poslije kiše generali, pukovnici, bojnici i po koji satnik, ali nižih nije bilo.
“Jest, to je taj Regcem”, ponovno Grga sebe uvjerava. Sjeća se da je on postupao vojnički, dok je bio još u civilu. Bio je direktor Karitasa, a Grga je jednoga dana došao k njemu zbog nekih siromašnih studenata. Direktor je bez ikakva razloga i povoda počeo galamiti. Kad ga je upozorio da može govoriti pristojno, jer da se ni najmanje ne boji njegove galame i da s njom ne će baš ništa postići, direktor mu odgovori da on ne galami, jer kad on galami, tada se strop trese. Grga ga je ipak zamolio da taj ton zadrži za svoje ukućane ili za kućnu pomoćnicu. Raziđoše se i od toga dana nikad se sreli nisu. Prošlo je otad sedam-osam godina, a Grga se toga dobro sjeća. Ipak, postoji tračak nade da to i nije taj čovjek, ali ...
Naišla su i vojnička kola, o kojima je govorila gospođa Marš. Grga je zamišljao da će po gospođu opskrbnog časnika doći fijaker, a ono naiđoše kola puna klupa, stolaca i na vrhu se crni njegov kovčeg. Uz kočijaša je sjedio onaj narednik, njegov zemljak. Pokušali su u kola smjestiti gospođu Marš, ali nije išlo jer su previsoko stavili te klupe. Nije preostalo drugo nego da u Kamenicu svi krenu pješice. Gospođa Marš iznijela je neke podatke o sebi i nekako naročito isticala da je Bečanka, i to prava, te poče Grgu ispitivati: odakle je, koja mu je vjera, bračno stanje... Dosadio mu je taj razgovor i, uz ispriku, dalje se uputio s gospođicom. Slika je kraja bila prekrasna, cesta vodi povrh Dunava, a s druge strane Dunava pružio se Novi Sad, ta negdašnja srpska Atena,
grad koji za sve Srbe znači mnogo. Posvuda srijemski vinogradi, puni vila novosadskih, petrovaradinskih i kameničkih bogataša. Sve to u ovo doba godine ima posebne čari. Lišće je već počelo žutjeti, te se prelijeva u čudesnim nijansama. Kroz taj divni kraj kao bijela traka vijuga se cesta kojom prolaze naši putnici.
Nikako se Grga ne može pomiriti s činjenicom da taj Dunav, koji je ovdje širok i lijep, ujedno stoji kao granica između Hrvatske i Mađarske. Mađari su i ovaj put ugrabili naše krajeve i naš narod. Njihovo sadašnje političko vodstvo učinilo je susjedima više zla nego Arpad kad ih je doveo u ove krajeve. Da nekako započne razgovor o toj temi, obrati se suputnici, zapita ju izravno i nenadano: “Što vi, gospođice, mislite o tom što se ovdje nalazi granica, zar to nije velika nepravda za naš narod?”
Mala se osjećala Hrvaticom, unatoč svojem bečkom porijeklu, te posve iskreno reče da se slaže s njime. Zatim su oboje osuli paljbu na Mađare da su strvinari i samo čekaju kada će tko biti gotov pa da prigrabe njegov dio. Tako su uzeli od Čehoslovačke, Rumunjske, pa evo i prigodom kapitulacije Jugoslavije požuriše se ugrabiti svoj dio, oteše nam najbogatije dijelove. Uzeli bi oni i više, ali se to Nijemcu, krojaču nove Europe, učinilo predrskim te su Mađari morali svoje trupe povući iz Slavonije, u koju su se također bili zatrčali. Gospođica je o njima također govorila samo najgore stvari, o tome što su sve oni počinili u okupiranim krajevima.
Kad su skrenuli na poljski put koji vodi u školu, gospođica mu je pričala o lijepom životu koji će on imati u toj školi. U razgovoru približili su se vojarni. To je ista ona zgrada u kojoj su nekoć žandari imali svoju školu. Danas ta zgrada izgleda zapušteno. U samoj zgradi posvuda debeli sloj prašine, a u prizemlju vlada velika užurbanost. Svatko će reći: “Pa to je posve razumljivo, seli se cijela škola.” No nije zbog toga. Selidba je posve nezanimljiva, ona je prepuštena dočasnicima i vojnicima, a časnici se bave važnijim pripremama. Naime, priređuje se svečani objed, a time počinje proslava u svezi s otvaranjem škole. I Grga se našao u tom
vrtlogu. Odjednom je iz vida izgubio i gospođicu, koja je otišla potražiti svoga taticu. Oko njega svi jure, jedni gore, drugi dolje, neki lijevo, neki desno. Starije pozdravlja, mlađima odzdravlja, i stoji neodlučno na jednome mjestu. Kad, naiđe na svoga kolegu sa studija, Klaru Josima: “Što, ti ovdje?” “Ja sam ovdje profesor, a ti baš fino stiže na objed”, dobaci mu ovaj onako u prolazu te mu savjetova da se najprije javi zapovjedniku. Nađe ga u jednoj sobi koja još nije imala ni poda. Stupi ravno preda nj, vojničkim korakom, što je bolje znao i mogao, oštro salutira i pokorno javi da se pričuvni poručnik taj i taj po naredbi Ministarstva Oružanih snaga javlja na dužnost. Još on to sve i ne doreče, a potpukovnik upravo luđačkom galamom poče: “Zar se tako javlja na dužnost, pa što vi znate kad se ne znate niti prijaviti? Što vi meni tu po naredbi Ministarstva, a gdje vam je broj i datum? Zar se vi meni ovdje javljate? To se čini na službenom prijavku s rukavicama na ruci!” Ova je galama posve zbunila Grgu, ali odmah je bio po tome prepoznao svoga starog znanca. Zbunio ga je ovakav doček, a kad je netko prema njemu bezobrazan, on se obično po nekoliko minuta ne može snaći. Tek promuca: “Oprostite, gospodine potpukovniče, pokorno molim, ja se ovog časa i nisam mislio službeno javljati, nego tek toliko, da nepoznat ne uđem u društvo.”
“Mlađi sa starijim mora uvijek službeno razgovarati, a ja ću vas već tome naučiti,” odgovori potpukovnik.
Grgi je bilo i previše te drskosti, a pogotovo ga razbjesnilo kad je vidio kako se na hodniku dva časnika smiju ovom prizoru. Pokušao je svojoj osobi dati smiren izgled i iz molećiva tona prešao na odlučan “Gospodine potpukovniče, vi morate znati da ja dolazim iz Doboja, a tamo se domovina brani ovim”, i pokaže na ono mjesto svog opasača gdje je visio revolver, “a ne službenim prijavcima. Tamo se za domovinu umire bez tih formalnosti. Tamo su to samo formalnosti, mi tamo radimo posve drukčije.”
To je ostavilo dojam i gospodin potpukovnik mu se obrati bez povišena tona, uvidio je da ima posla s terenskim čovjekom, a znao je da se ovi brzo laćaju oružja. Stoga nastavi mirnije: “Gospodine poručniče, ovo je moja škola, a u njoj se morate ponašati kako ja naređujem”, te potom posve blago doda: “Izvolite danas s nama na svečani objed, sjednite među kolege po činu jednake i blagujte s nama, dobar vam tek.” Tada salutira i ode za svojim poslom. Bilo bi teško pogoditi kako se Grga osjećao i što je mislio o ovom čovjeku koji je prešao iz najgrubljeg i najbezobraznijeg tona do blagoga i pristojnoga za samo nekoliko trenutaka. Sasvim je ošamućen išao prema blagovaonici u kojoj će biti svečani objed. Glavom su mu jurile najraznovrsnije misli. U blagovaonici su dva časnika obavljala raspored mjesta i Grga je vidio kako im zapovjednik naređuje da i njega smjeste. Jedan se od njih uputi prema njemu, predstavi se i pokaže mu mjesto. Grga je odsutno sjeo na stolac, nije ni primjećivao žamor oko sebe, a ni sve ono komešanje. Nešto se u čovjeku prelomilo, najradije bi odavde pobjegao. Ostavio bi i svečani objed, sve ove glupe ukočenosti i parade, ostavio bi gospodina potpukovnika i njegove ljude i vratio se u Doboj. On je ovdje bio prisutan samo tijelom, a misli su mu nekud lutale, bolje bi bilo kad bismo rekli da i nije imao misli nego jednu groznu prazninu, koja će se teško nečim ispuniti.
ŠKOLA I NJEZINO VODSTVO
Nešto prije dva počela je svečanost. Domobrani su završili posluživanje juhe, gospodin potpukovnik kao domaćin ustane i po starom hrvatskom običaju održa pozdravni govor. Pokraj svake osobe u odori sjedio je po jedan ugledniji seljak iz sela Kamenice. Time se valjda htjela pokazati čvrstu povezanost vojnika i vojničke pozadine. Nitko ne bi znao na koji je način gospodin potpukovnik uspio pronaći uglednije seljake, je li kriterij bilo bogatstvo, rodoljublje ili mučeništvo, to vjerojatno nije znao ni gospodin potpukovnik. Da je najviše odabirao po bogatstvu, to je najvjerojatnije, jer ih nije bilo baš puno. Rodoljuba kod nas ima gotovo koliko i živih ljudi, a o mučenicima da se i ne govori. Vjerujte da u sadašnjoj Hrvatskoj ima oko petnaest milijuna mučenika, jer svaki Hrvat vrijedi za tri mučenika. Naime, sada je kod nas postala moda da svi govore o tome kako su za vrijeme Jugoslavije bili mučeni i paćeni, a mnogi traže da im to domovina na bilo koji način prizna i da im honorira sve muke koje su za nju podnijeli.
Grga je bio sjedio među poručnicima, jer u posljednjem trenutku nisu mogli utvrditi njegov rang, pa da ne pogriješe, staviše ga na posljednje mjesto. Desno od njega sjedio je neki seljak, a lijevo po činu i rangu dočasnici. Uz dočasnike nisu sjedili civili, a iza, u svečanim plavim odorama, s ulaštenim zlatnim pucetima, sjedili su pitomci, nekako uplašeni i izgubljeni. Uz svaki vod pitomaca sjedila su po dva akademičara.
Gospodin potpukovnik pogleda po cijeloj dvorani, u kojoj su okolo-naokolo bili poredani stolovi, puni gladnog naroda, nakašlja se i počne svečano: “Najprije zahvaljujem gospodinu Bogu što je Hrvatska danas slobodna i što hrvatski narod ne živi u okovima Jugoslavije i pod srpskom tiranijom”. Zatim je još dugo govorio o svemu i svačemu, a na koncu mu ton postade uzvišen: “A najviše zahvaljujem našem dičnom vojskovođi Slavku vitezu Kvaterniku, koji je zapravo uskrsnuo ovu školu, jer za vrijeme Austro-Ugarske ovdje je stajala ista ovakva škola, iz koje je izašlo mnogo velikana sadašnjice, a između svih najveći i najslavniji naš vojskovođa.” Nekoliko glasova neskladno zaviče: “Živio!” vjerojatno zato da bi time okončali govor. Naime, kad se počne sa zahvaljivanjem, obično je govor pri kraju, jer često govornici ne znaju kako bi završili, pa drže da je najbolje zahvaliti ovom ili onom. Međutim, današnji govornici i nisu u krizi za završetak govora, jer dovoljno je na svaku rečenicu, pa makar ona bila loša sadržajno, stilistički ili gramatički, nadovezati ono: “Zato ćemo biti uvijek za Poglavnika i Dom spremni!” Gospodin potpukovnik nije se dao smesti onim “živio”, on je i dalje glatko nastavio, dvadesetak puta napsovao pokojnu Jugoslaviju, jednako toliko puta spomenuo Poglavnika pa onda redom sve po činu i rangu: doglavnika vojskovođu, generale i ostalu dičnu svitu, koji su svi zaslužni što mi danas uživamo ovu lijepu slobodu i što je majčica Hrvatska opet nasmijana i vedra. Oduljio on svoj govor, a prisutni pogledaju sve više na juhu, koja se hladi, a ono malo masti skuplja se uz rub tanjura. Civili su počeli mrmljati i pomalo razgovarati, što oni znaju za red i za pravilo da mlađi moraju šutjeti dok stariji govore. Hvali upravo govornik jednog od naših hrabrih i dičnih generala, kad se najedanput prodere: “Tko se usuđuje mrmljati? Kome nije pravo i tko neće slušati, neka izađe! Ovdje ja zapovijedam, i tko mene ne sluša, taj je protiv Poglavnika i domovine!” Nastade neugodna tišina, a on nastavi dalje.
Neukusni su ovakvi dugi govori, pogotovo kad je jelo na stolu i kad objed počne kasno, ali potpukovnik je htio pokazati svoju govorničku vještinu. Konačno je došlo i ono: “I zato budimo svi za Boga, Poglavnika i dom spremni!” Prisutni odahnuše, ali nisu smogli toliko snage da bučno zaplješću, nego je to više bio pljesak mučenika koji time zahvaljuju za prestanak svojih nevolja. Kad je gospodin potpukovnik viknuo: “Dobar tek!” što je značilo početak objeda, prolomilo se dvoranom: “Hvala!” i začu se zveckanje žlica i srkanje juhe. Kad bi tko tražio da mu se ukratko prepriča sadržaj ovoga dugog govora, vjerujte, nitko to ne bi mogao učiniti. Govor je bio dug, prazan, jednom riječju govorilo se, fraziralo se o ljubavi prema domovini, no nije se govorilo iz srca, o onom što čovjek doista osjeća za domovinu.
Još je srkanje juhe bilo u punom jeku kad sa čela stola stade jeka boce o koju je udarao gospodin potpukovnik. Kad se sve umirilo, dao je riječ gospodinu Mühleru, predsjedniku općine. Ovaj se najprije osjetio vrlo sretnim što baš on može odgovoriti na potpukovnikov krasni domoljubni govor, zatim je namucao svega i svačega, obećao sve udobnosti i ljepote. Svaku promjenu jela na stolu iskoristio je ili zapovjednik ili koji uzvanik da održi kraći ili dulji govor. Bilo je to pravo natjecanje tko će više, ljepše i bolje. Školu je neprestano i na svekoliko zadovoljstvo predstavljao gospodin potpukovnik. Na sreću nije bilo puno jela pa se nisu mogli natjecati do mile volje. Objed je završio grožđem. Poslije toga gospodin potpukovnik ustane i otkomandira: “Dočasnici i pitomci, napustite dvoranu!” Časnici su zavidjeli toj sretnoj čeljadi, koja je dočekala trenutak da može uhvatiti svježega zraka, jer su oni i dalje morali ostati sjediti. Istina, sada nije bilo službenih govora, nego se razvio razgovor uz čašicu vina. Zapovjednik je sijao od sreće, a Grga je razmišljao o tomu kako ovakvi ljudi priređuju svečanosti samo zato da bi mogli držati govore. Grga se još osjećao i držao kao potpuni stranac. Puno je toga u dvadeset i četiri sata vidio i proživio da bi se mogao barem na nešto ozbiljno usredotočiti, a najmanje na ovakve svečanosti, koje su pune praznih riječi i ljudske gluposti. I drugi su primijetili njegovu izgubljenost, i čim je okončan službeni dio, prišli su mu Josip i Modro Ivić. Obradovali su se uzajamno što se ponovno vide. Nakon nekog vremena prišla su im i ona dva časnika koja su se smijala dok se Grga službeno prijavljivao. Moro ih predstavi, a oni se ispričaju što su se smijali i objasne da to nije bilo iz zlobe, nego zato što su i sami isto doživjeli kad su se bili javljali. Skupilo se oko Grge sve što je nosilo odoru, a i profesori, i počela su sva moguća ispitivanja. I za gornjim stolom vodio se živahan razgovor. Tu je s nekoliko civila sjedio gospodin potpukovnik, uz njega je bio samo pobočnik, a i njega je silom zadržao, jer kako i može biti zapovjednik bez pobočnika. Pobočnik je, tako reći, desna ruka zapovjednikova, ali neka mi oproste svi pobočnici, nisu oni nikakve ruke, oni su rep zapovjednikov, jer se uvijek motaju iza zapovjednika, a on s pomoću njih sve mete. Preko njih provodi svoje naredbe i zapovijedi.
Tek poslije pet sati svi su izišli iz podruma na svjež zrak. Svečanost se nastavila time što je zapovjednik pokazivao civilima školu i školsko dvorište. Imao je i što pokazati: same rupe u zgradi i izvan zgrada. Zgrada je puna prašine i krhotina, a na dvorištu same ruševine. Vidi se, doduše, da je na brzinu nešto uređeno, ali se još bolje primjećuje da je zgrada do sada bila bez pravoga gospodara. Uz dotjerivanje sve bi moglo biti vrlo lijepo, jer je položaj prekrasan.
Večera, na sreću, nije više bila svečana, prema tome je bila i kratka. Poslije večere Grga je pošao s Modrom u časničku sobu, tamo su mu osigurali krevet, i tu se konačno sastao sa svojim kovčegom. Uzeo je najpotrebnije stvari i spremio se na spavanje. S kreveta su se još vodili dugi razgovori o svemu i svačemu, a na koncu su usnuli svi, da prespavaju prvu noć u Kamenici na Dunavu.
U jutro ih je probudila, već u šest sati, strahovita vika iz dvorišta. Kad je Grga svoje sustanare upitao što to znači, odgovoriše mu da to akademičari izvode s pitomcima jutarnju gimnastiku. Naročito se isticao jedan promukli glas. Grga je pošao na doručak, a poslije toga spremao se na prijavak. Nije on ovdje ni dvadeset i četiri sata, a vidio je mnogo toga s čime se nije susretao drugdje u vojsci, ali ovo je škola, pa i život je u njoj poseban.
Prijavak je prošao dobro. Odverglao je sve što je trebalo, zapovjednik mu pružio ruku, zaželio potpun uspjeh, i postade Grga punopravni član Domobranske niže srednje škole vojskovođe Slavka viteza Kvaternika u Kamenici na Dunavu. Zgrada škole nalazi se na brježuljku, odmah iznad željezničke postaje. To je velika dvokatnica, a u sredini je izdignuta na trokatnicu. Desno od škole nalazi se manja dvokatnica, to su časnički stanovi. Zasad su još prazni, jer nisu uređeni. Dalje je jedna duga prizemnica, to su nekada bili dočasnički stanovi, a sada su tu smještena dva voda boraca, koji služe za obranu škole. Cijelo je dvorište s prednje strane ograđeno visokim zidom. Ispred vojarne u obliku istostraničnog trokuta lijep je mali perivoj. Još je neuređen, ali se vidi da je najmanje uništen, jer su mu odnijeli samo ono što mu je ljudska ruka dala - klupe i košare za otpatke. Visina je tog trokuta drvored, koji je zasađen kestenjem, a vodi do željezničke pruge. Preko pruge je već ulica, koja vodi u selo. Dvorište je veliko i lijepo. Kroz sredinu prolazi široka staza. S desne je strane nogometno igralište, a s lijeve igralište za košarku i ostatci dvaju igrališta za tenis. Okruženo je s tri strane lijepom uskom šumicom, koja nije uređena za šetnju, ali ima staze kroz koje se može lako kretati. Sa sjeverne je strane dvorišta vojarna. Tri ostale strane ograđene su trošnom ogradom, koja je puna velikih rupa, a odmah je do ograde kanal, kojem su strane već zasute te se preko njega lako prelazi. Kuća je oko vojarne vrlo malo, razasute su po vinogradima. Lijevo je od vojarne sanatorij, koji više ne radi, jer su partizani u pol bijela dana došli u sanatorij i odnijeli sve što im je bilo potrebno. Nije im smetala blizina Petrovaradina, koji je jako vojničko središte. Taj je njihov čin poslužio kao zastrašujući primjer zapovjednicima čije su se postrojbe nalazile u ovoj vojarni, te su se zabrinuli i za sigurnost škole i poduzeli sve mjere pasivne i aktivne obrane. Na istoj strani uz put koji vodi u vinograde, još su tri privatne kuće. Desno od vojarne nema kuća. Tu je u razini desnog ruba dvorišta kantina, u kojoj su naši akademičari i dočasnici otkrili Maricu djevojku, pa ćemo ovu kantinu nazvati Maričina kantina, za razliku od Pajine kantine, koja je točno uz prugu na lijevoj strani ceste kojom se ide u selo. Tako izgleda škola i njezina najbliža okolica.
Kad naše prijatelje probudiše akademičari, oni, neimajući drugoga posla, razmišljali su o tom koje bi ime dali svom zapovjedniku, koji je jučer zadobio sve njihove “simpatije”. Pavlećanec, to je drug s četvrtoga kreveta sobe, predloži da ga za sada prozovu Tonček. To je ime od milja za Antun, a zapovjedniku će baš lijepo pristajati. Grga je pak predložio da se i cijela škola prozove Tončekova škola,
jer je potpukovnik jučer u svojim govorima i privatnim razgovorima najmanje pedeset puta izrekao: “Moja škola”.
Sada treba upoznati i organizacijsku stranu škole, što znači da će vam biti predstavljeno sve zapovjedno i odgojno osoblje. Narod veli da riba od glave smrdi, doduše škola nije riba, ali ima ona svoju glavu, Tončeka, pa ćemo poći od glave.
Zapovjednik je škole već mnogo spominjani potpukovnik Antun Regcem,
ek šezdesetih godina. Stas: srednji, tek malo zdepast, s neznatno ispupčenim trbuhom. Lice: okruglo, blijedo, malo naborano, pocrveni samo kad se dotični uzrujava, vjerojatno se zbog toga i uzrujava. Kosa: sijeda i podosta prorijeđena, ali da bi prikrio ćelavost, imenovani se češlja udesno, s jasno označenom stazom na lijevoj strani. Oči: bez boje, s lukavim pogledom, koji se ne može dugo zadržati na jednom predmetu. Nos: prćast, i čini se kao da cijelo lice vuče naprijed. Usta: naravna, nešto veća od običnih, to je sigurno zbog česte galame. Brkovi: bijeli, kratko podrezani, točno dosežu do ruba usana. Brada: brije, jasno ono što se brijati dade, inače je jaka, jer je donja vilica dobro razvijena, a ispod brade spustio se podvoljak. Uši: dosta velike i debele. Posebni znakovi: nosi odijelo od kamgarna, koje besplatno dobivaju samo djelatni časnici. Ona dva romboida, jedan okomit, a drugi vodoravan, koji služe kao oznaka višim časnicima, nešto su veći od propisanih. Odličja se koče iznad lijevoga gornjeg džepa bluze, zaslužena su još u prošlom svjetskom ratu. Spomenuti uvijek nosi časnički bod ili golemi revolver marke Steyer. Na glavi mu je kapa tabornjača, a na nogama gamaše. Hod dosta spor i odmjeren. Ako neprimjetno idete za njim, čut ćete zvuk vjetra, njegova uredovnica obično vonja iz istih razloga, jer dotični troši uglavnom vojničku hranu, a u ovoj je školi ta hrana grah u raznim oblicima i kombinacijama. Inače je to čovjek veoma pobožan.
Zapovjedniku je škole za obavljanje “teške i odgovorne” dužnosti na raspolaganju pobočnik škole, djelatni nadsatnik Silah Teufikalić, musliman i veliki psovač, svi ga zovu beg. U istoj sobi s njim radi i jedan domobran pisar. Još prije pobočnikove sobe sjedi časnički namjesnik Fijalko Petar, također s jednim domobranom. U toj se sobi nalazi i zapovjednikov ordonanc, a pred vratima stoji pobočnikov ordonanc. Još zapovjednik škole za potrebe ove ustanove ima na raspolaganju četiri tekliča. Četiri su upravo i potrebna, jer kad pošalješ na put nekog sa žurnom pošiljkom, on po domobranskom običaju obiđe stare roditelje, sve strine i tete, a onda se tek uputi kud mu otvorena zapovijed nalaže, dobro ispregleda cijelo mjesto i vrati se tek kad je sve čuo i vidio. Ako je zaboravio posjetiti koju ujnu ili tetu, pri povratku to ne zaboravi. Opskrbi se jelom i pićem, i evo ga, obično neobavljena posla, natrag. Ako časnik štogod poruči ili naruči privatno po njemu, može biti siguran da on ne će ništa isporučiti, ali će čuti dobru ispriku. I dok je ovaj na putu, ostalu trojicu upućuju sa službenim listom ili s čim drugim u kojem drugom pravcu. Nikada nitko ova četiri tekliča domobranske škole nije vidio sve zajedno u prostorijama škole. Ordonanci su zadržali isto ime kao u jugoslavenskoj vojsci, ali je njihova funkcija sada druga. Oni su u stanovitome smislu djevojke za sve. U ovoj vojsci nisu htjeli zadržati posilne. Nekako je to nečasno za vojnika da poslužuje kao kućna pomoćnica, a vjerojatno nestade tih ljudi i zbog toga da ne bi bilo sve isto kao u jugoslavenskoj vojsci. Sada časnicima i dočasnicima više ne lašte cipele i ne metu sobe posilni, nego taj posao obavljaju ordonanci. Tako, na primjer, ordonanc nekog časnika ne čisti više cipele, ne sprema sobu, ne ide po cigarete, po vino njemu osobno. On to čini časniku, koji tu poslugu treba za što bolje obavljanje vojničkih poslova.
Poslije zapovjednika jasno je da odmah dolaze na red oni koji se brinu za prehranu i isplaćuju dnevnice i plaće. Oni imaju doista velikih briga. Treba svakoga dana poslati kola, katkad i dvaput na dan u Petrovaradin da dovuku onaj grah i mrkvu, ono brašno za zapršku, sol i ostale sitnice. Da se ovako dobro opskrbljuje, treba zahvaliti umješnu i razboritu zapovjednikovu vođenju. On nije htio da mu hranu smjeste u magazine u Kamenici, jer bi se u slučaju napada i usljed našeg strateškog, elastičnog i brzog povlačenja prema Petrovaradinu partizani domogli naših skladišta hrane, a mi, stanovnici vojarne, bili bismo im zahvalni da odvezu sav grah i mrkvu koji se ovdje nemilosrdno i neprestano troši. Zahvaljujući oprezu, dva mršava kljuseta vuku s dana na dan iz Petrovaradina gebiru, jednog dočasnika, dva-tri domobrana i sve drugo što se usput nađe za školu.
.
Opskrbnik je i blagajnik
satnik Karl Marš
Po godinama nadmašuje za koju zapovjednika škole. Po činu je samo satnik, a za vrijeme Austro-Ugarske bijaše u istom činu. Pravo je čudo da jedan od austrougarskih časnika u ovoj državi nije dobio bar jedan čin više. Međutim, nemojte se zabrinjavati, brzo će on postići viši čin. Ima vremena, malo po malo. Ne će njega njegovi zaboraviti. U razgovoru je fin čovjek, ali škrtac i paragrafrejter kakva svijet nije vidio. Ne bi taj izdao nešto bez naredbe, pa baš da mu se zaprijeti revolucijom. Ako mu naredba nije jasna, on traži objašnjenje, a dotle ne ide ništa iz skladišta ili iz blagajne. Tjelesna mana: malo nagluh ako nešto od njega tražite. Hrvatski jezik poznaje slabo. U njegov djelokrug spada dočasnik Hodžo Husevnić, koji čuva kasu i pravi platne liste za cijelu školu. Pred gospodinom je Maršom pisaći stroj s dugim valjkom, njegovo osobno vlasništvo, i uvijek on nešto tipka. U prizemlju se nalazi, tamo je sigurnije jer su rešetke na prozorima, lijeva ruka opskrbnoga, stožerni narednik Ferdovec Zadro. On ima domobrana koliko hoćete, i uvijek slažu cipele i odore. Svjestan je taj mladić svog položaja i ponaša se gospodski, osoran je čak i prema časnicima, a šapuće se da je doušnik zapovjednika te tu njegovu “dužnost” nastoje svi točno provjeriti. Za prijevoz svega brine se stožerni narednik Mijo Drvar. Nisu to sve dužnosti opskrbnoga. On vodi brigu i o svim radionicama. U školi ih zasad ima četiri, a vjerojatno će ih s vremenom biti više.
Krojačku radionicu vodi Asim Bušatlija s nekoliko domobrana. Postolarsku Pera Anić iz Kamenice. Kažu da je došao protekcijom jer je zet jedne pobožne obitelji, koja se bogougodnim nastojanjima približila zapovjedniku škole i prijateljski se odnosi prema njemu. Pera je dobar čovjek i svejedno kako je došao. U brijačkoj radionici zaposlena su tri domobrana, a mehaničarsku vodi i sve poslove obavlja u njoj vrlo dobar momak, Rudi Kernić. Sve to spada pod djelokrug opskrbnog časnika, pa sad i sami vidite koliko on ima posla i brige.
Najviše briga zadaju opskrbnom ona dva konja koja voze sledovanje. Za njih on do sada nije našao stavak i slovo zakona po kojem bi trebali biti sastavni dio škole. Kad nema toga, nema ni njima hrane. Za sada je dobro, ima paše na dvorištu, pa oni pasu bujnu travu i gnoje dvorište da im dogodine naraste još bolja paša, jer njihovo pitanje ni do tada ne će biti riješeno. Što će i kako će s njima kasnije, to ne da spavati opskrbniku.
Sada ćemo prijeći na prosvjetni dio škole. Vi ćete oprostiti na redoslijedu, jer u našoj zemlji, otkada mi pamtimo, a vjerojatno je i prije tako bilo, prosvjeta je na posljednjem mjestu. Što je ovdje ne ćemo staviti na posljednje mjesto, to je posve subjektivne naravi, jer govorimo o školi pa nije red da prosvjetu stavimo na zadnje mjesto. S prosvjetom stoji ovako: kad god se promijeni koja vlada, a ono od ministra predsjednika do seoskoga korteša, svi se razviču: “Sve za prosvjetu. Prosvjeta cijelom narodu! Iskorijenit ćemo nepismenost! Dižimo škole!” Ta tko bi sve nabrojio što oni govore o prosvjeti. Što, na posljetku, da o tomu pričamo kad svi znamo kako s prosvjetom stojimo. Mnoga naša sela nemaju ni škole ni učitelja jer nema budžetskih mogućnosti, a s istim objašnjenjem odbijaju se molbe stotinama mladih učitelja. Ako gledate stavke našega državnog proračuna, vidjet ćete da je stavka za prosvjetu najmanja. Vojna zauzima obično oko 50 % cijelog proračuna, to jest 6-7 milijardi, pa koja korist, svejedno kapitulirasmo za desetak dana, a skupo plaćeni materijal ostao je neprijatelju. Za prosvjetu i narodno zdravstvo ta stavka ne iznosi niti jednu milijardu na sve personalne i materijalne rashode. U Endehaziji je riješeno barem pitanje nezaposlenosti učitelja. Sve što je sposobno, uzeto je u vojsku te tamo odgaja ljude, ne doduše u prosvjetnom pogledu, nego ih tjeraju da ubijaju druge ljude. Ako samo pogledamo časnike na terenu, vidjet ćemo da su to sve sami učitelji. Sigurno znate i onu uzrečicu: “Na terenu su (misli se u borbi) sve sami učitelji i po koji ludi sudac.” Da je tome tako, uvjerit ćete se uzmete li raspored časnika bilo koje bojne ili pukovnije. Dakle, s prosvjetom jednako stoji i danas, iako su predstavnici ove vlasti ponovili sve one fraze o prosvjeti i dodali još koju novu. Mi prosvjetu ne ćemo staviti na posljednje mjesto i zato što svi ostali to čine.
Prosvjetni dio škole sastavljen je od samih profesora i nastavnika. Tu je Ministarstvo prosvjete ostalo uporno i Ministarstvu Oružanih snaga nije htjelo priznati školu ako ne predaju kvalificirani nastavnici. Lako je Ministarstvu Oružanih snaga riješiti taj problem, jer ono ima više nastavnika nego Ministarstvo prosvjete. Samo kad bi htjelo, moglo bi ih prosvjeti i ustupiti, koliko joj god treba. Uputilo Ministarstvo Oružanih snaga najprije okružnicu svim postrojbama da mu dostave popis profesora, nastavnika i učitelja. Pa evo ih koliko hoćeš. Izbor je bio težak, jer je u Ministarstvu Oružanih snaga bilo preporuka za toliki broj časnikanastavnika da bi se moglo osnovati i stotinu škola. Međutim, i to je lako riješeno, jer uzeti su u obzir samo oni s najboljim preporukama. Javio se stanovit broj ljudi koji su htjeli biti djelatni vojni profesori, ali njih je bilo premalo, tako se i ovdje moralo posegnuti za “zlatnom pričuvom”. Doduše, u novom poretku do te “zlatne pričuve” ne drže mnogo, ali ni dan-danas ne možeš ništa bez nje. Evo, vidite, i naša kuna zbog toga tako brzo raste, jer nema “zlatne pričuve”. Međutim, pričuvni časnici, nastavnici ili profesori, ne spadaju u takvu vrstu pričuve pa su mogli mirne duše posegnuti za njima. Sada barem znate kako su oni dospjeli u ovu školu.
U vojsci je običaj gdje dvojica rade, da jedan bude šef. Tako i nastavnici ove škole imaju svoga neposrednog šefa, taj nosi naslov koji nije sretno odabran, naime, nastavni pobočnik. On bi se tobože morao brinuti za napredak nastave i bio bi prvi nadređeni svim časnicima koji se bave nastavničkim poslom. Međutim, on nije ni jedno ni drugo, jer je sve za sebe zadržao sâm zapovjednik. Ne će on valjda u tako važnim poslovima pokloniti potpuno povjerenje dojučerašnjem civilu. Ipak, nastavni se pobočnik bavi poslovima koji imaju veze s prosvjetom. Brine se za raspodjelu knjiga, potpisuje narudžbe za pera, držala, olovke, tintu, kredu i ostali materijal, jer te narudžbe mora netko potpisivati. Za izobrazbu će se brinuti zapovjednik osobno, koji po vlastitim tvrdnjama ima završena dva semestra filozofije. U odgojni se dio i onako profesori nisu smjeli miješati. Ta kako će smušeni profesori odgajati buduće časnike. U tu svrhu postoji drugi kadar, pravi majstori u dobrom odgajanju, djelatni časnici, koji dobro znaju sve odgojne metode i raspolažu golemim iskustvom, koje su stekli u jugoslavenskoj vojnoj akademiji: puhanje u električnu žarulju, pozdravljanje bandere, putovanje u Ameriku i tome slično, a sve to popraćeno odabranim riječima našega prostonarodnoga govora. A tu su i najnovija iskustva glasovitoga štokerauskog vojnog “univerziteta”. Oni će njih odgajati, a profesorima je nekoliko puta naglašeno da ih moraju učiti svoje predmete, i ništa više.
Nastavni je pobočnik Cipro Mihoviluš,
koji je ujedno i nastavnik crtanja i pjevanja. On se podjelatnio, to jest postao djelatni domobranski profesor, s berivima potpukovničkog čina.
Ivan Kurelec ?
Vjeronauk predaje i dušobrižničke dužnosti obavlja velečasni gospodin Defo Milanar,
Istranin, koji, eto, ostade i zaposli se u školi na spomenutoj dužnosti, s plaćom i pravima djelatnog satnika.
Hrvatski jezik predaje Grga Dragonić,
o njem već znate dosta. Njemački jezik podučava Mihel Pavlanec, pričuvni zastavnik.
Talijanski i latinski: Klaro Josip,
koji se podjelatnio, s berivima koja odgovaraju činu satnika. Povijest i zemljopis predaje Modro Ivić,
a prirodopis Ljubo Ivić, pričuvni natporučnik,
te Ivolatac, pričuvni poručnik.
Matematiku i fiziku uči Miha Vladovilić,
a gimnastiku vježba Marijan Meržanić, pričuvni poručnik opskrbne struke
. Higijenu predaje dr. Ivan Ivančević,
koji je odgovoran za zdravstveno stanje svih pripadnika škole. To je zasad sav nastavni kadar, koji podučava oko dvije stotine pitomaca, svrstanih u šest odjela, kako slijedi: prvi razred: a i b odjel, drugi također a i b, a treći i četvrti imaju po jedan odjel. Dobro je da kažemo oko dvije stotine pitomaca, jer njihov broj nije nikada siguran, i prigodom jutarnjeg prijavka najveću brigu zadaje nadzornom časniku baš taj nesigurni broj. Neprestano jedni pitomci bježe, a drugi stižu, pa tako njihov broj ne možeš nikako točno utvrditi. Doktor Ivan Ivančević ujedno je i šef vojne ambulante, u kojoj za početak ima najvažnijih vojničkih lijekova: joda, ricinusa i aspirina, a nađe se tu i gaza i zavoja. Njemu su na raspolaganju za uređivanje ambulante i za asistiranje kod lakših pothvata dva domobrana čistih noktiju i kratko ošišane kose. Za odgoj i vojničko vježbanje postoji pitomačka sat. Naime, dok se Grga preselio iz Doboja u Kamenicu, i satnija je promijenila svoje ime u sat, ali kako sat postade ženskog roda, to valjda ne zna ni onaj tko odredi ovu promjenu. Zapovjednik je pitomačke satnije djelatni satnik Horvat Josipić, a područni je časnik polujugoslavenski, poluštokerauski pitomac Vuk Perović, sada djelatni poručnik. Uz njih je još i djelatni stožerni narednik Milan Hajdukić, ali on se bavi samo administrativno-nabavnom granom, jer kako bi i mogao odgajati buduće časnike jedan dočasnik. Za vježbanje postoji petnaest akademičara. Oni su završili štokerausko vojno sveučilište,
ali nisu promaknuti u čin zastavnika, pa dok se netko ne sjeti da ih promakne, tih petnaest akademičara poslaše u ovu školu. Oni sad svakoga jutra bude svojom galamom pošten svijet, a po cijeli dan na jednak način prenose svoje skupo stečeno iskustvo na naše pitomce.
Ipak je najkorisnija pomoćna sat. Njen je zapovjednik Golub Josipić, a pomažu mu sami pričuvni dočasnici. Takva se četa za vrijeme Jugoslavije zvala “smetlarska”. Ova sadašnja broji stotinjak biranih momaka. Ni njihov broj nije siguran. Na licu mjesta obično ih je tridesetak, dok se ostali, veći dio, nalazi u bolnicama, na bolovanju, na zdravstvenom dopustu, i drugdje. Ima tu šepavih, kljakavih, ćoravih, gluhih, a najviše potpuno zdravih koji imitiraju razne bolesnike. U ovoj sati rad je dosta težak budući da njeni vojnici zapravo samo defiliraju kroz školu, naime, jedni dolaze, drugi odlaze da bi nastavili defiliranje kroz razne postrojbe, dok se konačno ne smire u civilu, koji je za sve njih luka spasa. Oni zapravo nisu nikakvi vojnici. To su civili u vojnoj odori sa svim civilnim običajima i navikama. Ma da ih samo vidite kako pozdravljaju. Jedva dignu ruku, pa tek dodirnu s dva prsta vrh kape tabornjače, točno onako kao kad u civilu pozdravljaju. Toga vojnika nikad nitko nije vidio da trči. Kod ostalih je vojnika trčanje glavna odlika. Vojnik neprestano nekud trči, da bi neprestano čekao. Tako vam je kod vojske - iz krajnosti u krajnost.
Međutim, rekli smo da je ovo najkorisniji dio škole, i ostat ćemo pri tome. Ova sat održava čistoću u cijeloj školi. U školi i oko škole, oni po cijeli dan metu. Nije to baš zbog potrebe, ali vojnik mora nešto raditi. Nije to posao za junaka, žene to rade, ali ovi naši su prezadovoljni tim poslom. Ne oštećuju oni državu baš nimalo, metle im već odavna nitko ne kupuje, sami ih oni proizvode. Odu u park ili u šumicu te začas naprave desetak metala, a štede čak i vodu. Prije metenja zemlju uopće ne polijevaju, osim ako im se izričito ne naredi. Kad bi se kojim slučajem putnik namjernik zatekao u blizini vojarne, pomislio bi da se oko nje neprestano održavaju automobilske utrke, tolike oblake prašine diže ovaj vrijedan narod.
Vojnička uzajamnost na djelu nigdje nije toliko izražena kao kod ove sati u Tončekovoj školi. Dvije desetine metu školu i oko škole da bi jedna desetina mogla brisati prašinu na hodniku i u prostorijama. Ova opet smeće i prašinu istresa kroz najbliži prozor te tako opet stvara posao za one dolje. Točno je da nema ništa goreg u civilu nego istresti prašnu krpu kroz prozor ili, bože oslobodi, istresti smeće na ulicu. To najčešće uzrokuje trajni i dugotrajni jezični rat u tom dijelu ulice, sve dok se u stvar ne umiješa organ javnog reda i poretka, rajonski policajac. U vojsci se, vidite, taj posao obavlja na uzajamno zadovoljstvo. Ovom vrijednom narodu mogu pitomci zahvaliti što sve časnike i dočasnike vide u dobro ulaštenim cipelama i čizmama, a oni lašte i zapovjednikove gamaše. Ova sat daje sve ordonance, tekliče, bolničare, ma svi radnici iz nje potječu. Oni donose drva, lože peći, spremaju časničke i dočasničke sobe te sve uredovnice, dovoze, kuhaju i dijele hranu. Donose, odnose i raznose službenu i neslužbenu poštu, nabavljaju cigarete, žigice i piće svim časnicima i dočasnicima. Ta tko je u stanju nabrojiti sve poslove, službene i privatne, te sve dužnosti ovoga vrijednog naroda. Ni noću oni ne miruju, i tada rade, ali posao druge vrste. Udaraju oni ajnca i rauba do kasnih sati, dok ne naiđe nadzorni časnik. I tu su oni solidarni - dok jedni kartaju, drugi drže stražu, pa kad tko naiđe, oni pravodobno prekinu rad i samo se čuje hrkanje.
Čuvaju Tončekovu školu dva voda, u kojima je oko sto vojnika s jednim poručnikom. Oni, zapravo, nisu u sastavu škole, njih je dodijelilo Mjesno zapovjedništvo u Petrovaradinu za osiguranje škole. Stoga ćemo o njima manje govoriti.
Time bismo iscrpili sve što pripada Tončekovoj školi, međutim, prema vojnim pravilima, treba spomenuti i sve oko škole. Po samoj zgradi neprestano se motaju, nešto mjere i premjeravaju, stručno gledaju i pregledaju neki vojnici i jedan poručnik građevinar. Ti su ljudi zaduženi za popravak školske zgrade. Ljudi iz Kamenice kažu da su ti građevinari nekoć bili brojniji, a sada su samo dva časnika, od kojih je jedan neprestano na dopustu ili na službenom putu u Zagrebu. Bit će da se zbog svoje malobrojnosti i ne upuštaju u drugo osim u mjerenje i računanje. Sa zapovjednikom su škole neprestano u zavadi. Točno je da posao upravo neprimjetno napreduje, ali ne može se reći da ti ljudi baš ništa ne rade. Vojnici se motaju po zgradi, časnik piše izvješća, a kako treba mnogo građe, tako i on ima pune ruke posla. Priča se i to da zapovjednikov pisar, otkako poče ova svađa, i ne radi drugo nego samo piše tužbe protiv ovog časnika. On nam pak privatno tvrdi da mu gospodin potpukovnik ne može baš ništa, jer on ne spada pod njegovu kompetenciju. Već je pokušao gospodin potpukovnik tu malu skupinu staviti pod zapovjedništvo, ali građevinari se rukama i nogama bore da ne dođu u takav položaj.
Tamo negdje pokraj divnoga plavog Dunava, na lijevom rubu sela, smjestio se na čarobnom mjestu, među vinogradima i voćnjacima, jedan odred mornara s dva časnika i nekoliko dočasnika. Oni ne rade baš ništa, osim vođenja administracije i brige oko sljedovanja, jer NDH na Dunavu ne smije držati nikakvih plovnih objekata ni postrojaba. Tako su i naši mornari osuđeni na to da plove po vinogradima, a umjesto na jarbole penju se na trešnje, jabuke, kruške i šljive. Oni bi u slučaju borbe trebali biti prvi saveznici školske obrane, i u stanovitom smislu oni su injekcije hrabrosti za ono stotinjak vojnika posadne sati, jer priča se da su to borbeni dečki. Izgradili su sebi i dobre utvrde: do njih se može jedino kroz nekoliko redova bodljikave žice. No nesreća je u tome što ni oni ne priznaju zapovjedništvo gospodina potpukovnika. I s njima je on brzo došao u sukob. Oni čak tako daleko idu da mu, doduše neslužbeno, poručuju kako ne će ni jednoga jedinog svog mornara pustiti iz žice radi obrane škole pa da ih klečeći moli. “Ipak je to drsko prema jednom potpukovniku”, žali se Tonček kameničkim babama kad se jutrom vraća iz crkve.
Budući da je u istom mjestu više postrojaba, domislio se Tonček da postoje svi uvjeti za osnivanje mjesnog zapovjedništva u Kamenici na Dunavu i već je poslao u tu svrhu prijedlog Ministarstvu Oružanih snaga u Zagrebu. Nije njega natjerala na taj odlučni korak samo brojnost postrojaba u Kamenici nego i to što je petrovaradinski zapovjednik mjesta po činu tek bojnik. Pa kako to, molim vas, izgleda, kad Mjesno zapovjedništvo nešto zapovijeda (a u vojsci se drugo i ne radi nego zapovijeda) Zapovjedništvu Domobranske niže srednje škole. U samoj zapovijedi doslovce piše ovako: “Naređuje se naslovu da odsada može kupus za svoje potrebe kupovati izravno od proizvođača, jer se iz skladišta ovog zapovjedništva ne će više izdavati budući da ga uopće nema. Zapovijedam da ovo naređenje stupi na snagu odmah.” Ubije ga najviše ono na koncu: “Petrovaradin, dne ..., zapovjednik: bojnik (potpis nečitljiv).” I taj bojnik zapovijeda potpukovniku! Sad prosudite sami, zar to može i smije biti, zar može mlađi starijem zapovijedati?
Tonček se ne izjašnjava o pravome razlogu, nego, eto, navodi on brojnost postrojaba, udaljenost, nespretnost pri zapovijedanju, posebnost svoje ustanove, ovo je škola, a tamo su topnici i zrakoplovci bez zrakoplova. Našao on još desetak razloga, ali onima u Zagrebu čini se da se ne žuri. Sve će on podnijeti, natrpat će si više posla, što zapravo znači da će morati još jedan dočasnik na rad u mjesno zapovjedništvo. Kakav je Tonček, mogao bi i posebnu kancelariju osnovati za mjesnog zapovjednika. Sve će on učiniti, samo da ne vidi ono bojnik ispod naređujem. Već on zamišlja kako će ljepše zvučati kada bude ubuduće on naređivao zapovjedniku škole. E to je nešto posve drugo, tada će ispod onog naređujem pisati potpukovnik, a to već može. Potpukovnik može zapovijedati potpukovniku, jer postoji rang i položaj. On kao zapovjednik mjesta može zapovijedati zapovjedniku škole, jer je u tom slučaju na višem položaju nego isti on kao zapovjednik škole. Sve je to točno i vojnički opravdano. A onda, s nasladom vidi Tonček sebe kako u prostoriji mjesnog zapovjedništva zove ona dva drska poručnika, građevinskog i mornaričkog, pa im daje naredbe, one koje smije i može kao zapovjednik mjesta, a oni u stavu pozor odgovaraju: “Na službu!” Sanja Tonček kako će kao zapovjednik mjesta, a u svrhu poljepšavanja mjesta, odnosno njegove najviše ustanove - škole, izdati naredbu za brz popravak svih zgrada, za uređenje parka i dvorišta. Onom drugom naredit će on s istog položaja da mora staviti na raspolaganje svu momčad (ukupno dvadeset vojnika) napadnu li partizani na bilo koji dio mjesta. Oni ih moraju napasti s leđa, jer za leđima i jesu. U slučaju partizanskog napada on će moći odigrati znatno važniju ulogu. Zapovijedat će s više odreda (ništa ne smeta što su mali) kako i dolikuje jednom potpukovniku. On će usmjeravati akcije svih odreda, a to znači juriti od jednog do drugog (što znači, sakriti se na najsigurnije mjesto). Pa kad se partizani povuku, a ono koga će zapasti slava i hvala, ako ne zapovjednika, jer on će poslati izvješće o pobjedi i uništenju neprijatelja. U najboljem slučaju mogao bi steći jedno, ili čak dva odličja, hrvatsko i njemačko. Ako ga zarobe partizani, drugo je kad je čovjek zarobljen kao zapovjednik mjesta, a drugo kao zapovjednik škole. Sjetio se on kako bi istom o svemu novine pisale: “Hrabrim držanjem i osobnim zalaganjem te umješnim vođenjem borbe zapovjednik mjesta spasio cijelo mjesto i okolicu od partizanskog haranja.” U slučaju smrti ili zarobljenja pisale bi te iste novine: “Nakon posljednjega ispaljenog metka zapovjednik je položio svoj život na oltar domovine, odnosno pao je u ruke ljutom neprijatelju novog poretka, ali naši vojnici osvetit će svoga hrabrog zapovjednika.” Misli Tonček na sve to, a brk mu se i nehotice smiješi. Boga moli da napadnu partizani, ali za svaki slučaj s malim brojem ljudi i u zoru, da se moraju brzo povući. U izvješću bi se lako povećao njihov broj, jer taj broj i svi ostali neprestano kvadriraju, a po potrebi i kubiraju, a za trajanje borbe još je lakše. Njega možeš odrediti po miloj volji, jer tko će gledati na sat kad pukne prva i posljednja puška, a osim toga može se pucati sve do onog trenutka kad on, zapovjednik, ne da zapovijed za prestanak paljbe.
Tako naš Tonček sanja o sreći i o boljem životu, kad će mu se ostvariti i ta želja, te sa sve više volje, snage i poleta lijepo i cifrasto piše predstavke Ministarstvu Oružanih snaga da bi ono što prije i povoljnije riješilo ovu presudnu stvar.
To bi, dakle, bila škola i njena najbliža okolica u organizacijskom, topografskom i strateškom pogledu. Povijest ove škole namjerno je izostavljena. Ona nije duga vijeka, postoji tek nekoliko tjedana. Promijenila je već u svom kratkom životu dva mjesta, ali nije to važno. Važnija je povijest postanka škole. Nismo je do sada iznijeli iz više razloga. Pomislit ćete: “Htio nas pisac držati u napetosti te udario kao u romanu in medias res, a onda će se vratiti onako vješto na početak.” Ne stoji to, jer doista ima tome više razloga, a glavni je, što ni pisac ne zna tu povijest. Dakle za ovo što će sada biti pisano, pisac ne jamči u potpunosti.
Kad ono uskrsnuše ljeta Gospodnjega 1941. mnogi mirogojci, kad odjenuše odore bivši činovnici i razni trgovački putnici, ne zadovoljiše se oni samo time što im vratiše stare austrougarske činove i položaje, nego htjedoše da s njima uskrsne cijela jedna prošlost, koju oni barbari u Jugoslaviji gurnuše u zaborav. Znaju oni da je ono bila država, da je ono bila vojska. S omalovažavanjem su uvijek govorili o jugoslavenskoj vojsci. Zaključiše da se valja vratiti na staro, a što rekoše, to i učiniše. Sjetiše se kako je izgledalo nekadašnje domobranstvo pa osnovaše kao redovitu vojsku Hrvatsko domobranstvo, koje je, čak i u najmanjim sitnicama, stvoreno na sliku i priliku svog preteče. Iste odore (samo znatno gori materijal), iste oznake, ista zadaća i svrha, ma sve isto. Pa kad već imaju domobranstvo, moraju se pobrinuti i za dobar časnički kadar. Ta ne će oni uvijek živjeti ili uskrsavati za potrebe domobranstva. Oni su dali domovini mnogo, nema sumnje, a dat će sve do posljednjeg daha, ali znaju da ne će ni oni dovijeka. Treba se, dakle, pobrinuti za dobre nasljednike, da ne propadne domobranstvo, ta slatka uspomena mladih dana. Sjetiše se oni da časnika treba puno i dugo odgajati u vojničkom duhu, a za takav odgoj trebaju iste onakve škole, u kakve su oni išli. Istina, bit će tu i poteškoća. Glede ratnih časnika najteže je to što njih treba brzo i u velikome broju proizvoditi. Dosjetili se oni i tom jadu te za njih posudiše škole našega velikog saveznika. Imaju i pravo, treba se zajednički školovati da bi se moglo zajednički ginuti. Radi toga odlaze mnogi hrvatski sinovi u Stockerau,
da prođu kratko vrijeme kroz tu školu kako bi od njih postali dobri ratni časnici.
Nikad se pravi vojnik ne brine tek za ono što je danas, on misli i na ono što će biti sutra. Tako i naši mirogojci misle i na mirne dane. U tu svrhu treba osnovati škole iz kojih će izlaziti mirnodopski časnici. Sjećaju se oni ne samo života nego i najmanje sitnice iz kućnog reda onih škola koje su pohađali te odlučiše da će jednako tako urediti sadašnje škole. Doduše, ne će se to dati u detalje provesti. Trebat će izbjegavati odore od fine i skupocjene tkanine, no boja se ipak može zadržati. Materijal će biti neki drveni erzac, ali na koncu, što smeta, i tako živimo u doba raznih erzaca. Problem je mjesto. Ne može to biti Wienerneustadt, Wien ili Budapest, ali zadovoljit će se zbog ratnih prilika s nekim manjim mjestom, s manje prostora. Otpast će dvorana za šah, dvorana za čitanje, za pušenje, mačevanje i bilijar, ali ima još livade za nogomet, hrvanje, boks i slične športove.
Tako bi osnovana Domobranska pučka škola u Sarajevu. U nju ulaze pitomci u dobi od sedam godina, da u vojnoj stezi i odori završe osnovnu školu. Ta bi škola trebala klasu po klasu predavati domobranskoj nižoj srednjoj školi na daljnje uredovanje i postupak četiri godine, dok pitomci ne završe četiri razreda gimnazije, a ona bi klasu po klasu slala Zastavničkoj školi u Zagreb. Kad tamo završe veliku maturu, izlaze na vojnu službu u činu zastavnika. Dakle, svrše veliku maturu, a ujedno i časničku školu. Najglavnije je što se takav djelatni časnik, prije nego što estupi u vojsku, već naživio i nauživao dvanaest godina vojničkog života. “Eto, to će biti pravi časnici, slika i prilika naša!” misle oni i pišu potrebne zapovijedi. Ta tko se rado ne prisjeća vedrih i lijepih dana svoje mladosti, a najviše se nje sjećaju ovi časni starci. Tako vojskovođi Slavku vitezu Kvaterniku donesoš molbu za osnivanje Domobranske niže srednje škole u Kamenici na Dunavu, popratiše tu molbu jakim argumentima, da to čine njemu na spomen, i obećaše da će u naslov staviti njegovo ime, titulu i čin. Osjećajni starčić sve briše suze radosnice i potpisuje dekret o osnutku škole. Da ga je potpisao suznim očima, svjedoči mrlja na originalnom potpisu, a stručnjaci tvrde da je nastala baš od suze.
Ne ćemo čitatelja više gnjaviti s poviješću škole, samo ćemo još jedanput istaknuti: “Svrha ove škole, kao i svih sličnih škola, jest odgajanje pravih i sposobnih časnika, kojima se treba ucijepiti u dušu gordi vojnički duh, ljubav prema domovini i vojsci još od malih nogu, da budu svakog trenutka sposobni povesti u borbu za dobro naroda svoje odrede, da budu uvijek spremni bez i najmanjeg oklijevanja na oltar domovine položiti svoje živote i visoko uzdići barjak časti i slobode.”
Tako sad naši mirogojci mirno spavaju. Doduše, ove godine u Kamenicu ne stigoše pitomci iz sarajevske škole, morao se Tonček zadovoljiti onima koji su udovoljili uvjetima natječaja, a tu se našlo svega i svačega.
Najviše je tu bilo časničke djece, od generalske pa naniže. Došla su ovamo djeca i rođaci nekih vojnih glavešina. Što da govorimo o tome kakva su časnička djeca. Obično su to razmažena derišta koja su od malih nogu tetošila najmanje dva posilna i jedna kućna pomoćnica. Mamica u svom Pubici vidjela najpametnije, najbolje, i uopće najdijete. Raslo tako derište u tetošenju i izraslo u petnaestogodišnjega klipana, koji je zadavao velike brige i tatici i mamici. Kao što je prije bio najdijete, i po svemu trebao biti ponos roditeljima, sada na svim crtama podbacio. U kući Pubica bezobrazan i pokrade sve do čega dođe, na ulici se tuče i razbija prozore, u školi drugoredaš u učenju, a o vladanju da se ne govori. Pravi spas za sve nesretne roditelje bi osnivanje domobranske niže srednje škole. Budući da su časnici, prvi su doznali za to i pohrliše u nju upisati svoju djecu. Kad su bili službeno obaviješteni da im je sin primljen u ovu školu, laknulo im. Sa srca im spao kamen velik, težak kao i razmaženo derište. Za objedom bi se u kući takva časnika obično odvijao ovakav razgovor: “Draga mamice, sad je Pubica na sigurnu mjestu. U toj bi školi i samog vraga popravili, a kamoli ne bi našeg Pubicu. Kažem ti, bit će od njega danas-sutra čovjek. Preporučio sam ga samome zapovjedniku. Znaš, to ti je moj stari ratni drug. Obećao je da će on osobno voditi brigu o njem.”
“Aber, tatica”, razvukla bi kroz nos milostiva časnikovica, “da ne će Pubici biti pretežak taj život. Jesi li se interesirao za hranu? Mogao si porazgovarati s kojim profesorom, znaš da naš Pubica baš ne voli knjigu”.
“Liebe mutika, za sve sam se raspitao. On će imati najbolju hranu. Ministarstvo je odredilo za njih sve najbolje, jer su to djeca u razvoju. Što se tiče škole, tamo se mora učiti, jer se vodi strogi nadzor nad učenjem, a čuo sam da su im dodijelili najbolje profesore. S nekima sam razgovarao. Sve su to mladi, ali ozbiljni ljudi.
Mutika zahvaljuje tatici, poljubi ga u čelo, a zatim se povede razgovor o tome kako će Pubicu opremiti, kakav će dobiti veš, kakve četke, koju čašu za vodu. Ma do u sitnice raspredaju, kad najedanput stade lupa Pubice u predsoblju. Ulazi on bučno i, kao svaki dobri Pubica, stiže kad je objed već gotov. Otac se mršti i sprema oštre ukore, ali mati kao mati: “Pa nemoj, dragi, još je samo nekoliko dana s nama, neka se još nauživa.”
Tek što je Pubica ušao, otac mu prilično strogo priopći što je glede njega odlučeno: “Upisao sam te u vojnu školu. Nemoj me tamo sramotiti. Ti si časnikov sin i moraš biti među najboljima.” Pubica, kao i uvijek, spremno obeća, ali i ne pomišlja ozbiljno na to u kakvoj se situaciji sada nalazi.
Tijekom ovo nekoliko dana otkako je Grga prispio u Tončekovu školu, svaki dan dolazi po koji časnik ili milostiva gospođa časnikovica da usreće školu po kojim ovakvim pubicom. U čast toga velikog događaja ovdje se vode posve suprotni razgovori od onih kod kuće.
“Gospodine profesore, dijete je dobro, ali loša okolica i slab nadzor. Svemu su krive prilike. Moj muž ne dospije od silnog posla, a ja, ipak sam samo žena. Pubici treba jaka muška ruka”.
“Bez brige milostiva gospođo, ovdje će biti pod stalnim nadzorom”, obično tješe gospođu.
“Još samo to moram vam reći, gospodine profesore, kao dijete bio je vrlo dobar, a kasnije, znate, taj prokleti pubertet posve promijeni dijete. Što se učenja tiče, mali je bistar, samo što ne voli knjigu, ali tome je kriv nogomet, i što vam ja znam čime se on sve ne bavi. Znate, civilne škole ne rade redovito, dođe vojska, naseli se u gimnaziju, a dok se nađu druge prostorije za školu, djeca se već od nje odviknu. No, kod vas je posve drugo.”
Osim pubica skupilo se tu i druge djece. Ima zapuštenih, koji su se klatarili ulicama, skupljali opuške i živjeli uglavnom od onog što su si sami mogli pribaviti. Ima nekoliko siročadi bez roditelja. Stisnuli se oni, kao što se obično stisnu takva djeca, pa ih nigdje čuti ni vidjeti. Umirilo ih ono zadovoljstvo siročeta kad osjeti siguran krov nad glavom i osiguran komadić svagdašnjega kruha. Među njima ima nekoliko pravoslavaca. Oni su obično pronađeni na terenu, i posinio ih je koji domobranski ili ustaški časnik. Na njih treba naročito paziti, da im ostala djeca ne bi činila nepravde i napadala ih zbog vjere i narodnosti. Ima tu seljačke i obrtničke djece. Ima ih iz svih staleža. Čuli za školu, povjerovali roditelji da jedino u njoj čeka sretna budućnost njihova nevaljanca, pa tako od škole postade u neku ruku utočište grješnika.
Sada, kad sve znate o ovoj školi, vjerojatno ćete se čuditi jednom. Dakako da je škola radi pitomaca, no oni ostadoše u manjini. Sto domobrana posadne sati, sto pomoćne, oko dvadeset časnika, jednako toliko dočasnika, a pitomaca tek dvjestotinjak. Nikome od nas nije baš jasno zašto mora tako biti, no dovoljno je sjetiti se da je to vojska, pa da vas ništa ne začudi.
U svakom nastavničkom zboru najteže je biti sastavljač rasporeda. U Tončekovoj školi tu dužnost obavlja Miha, tako su prozvali prof. Vladovilića. Vragometno se on razumije u taj posao. Obavi ga za jedno poslijepodne. Pobrinuo se čovjek i za pomoćna sredstva. Dok je škola bila još u Petrovaradinu, stolar je izradio neku naročitu ploču, sva je izbušena, kao da će slijepci po njoj pisati. Napravio mu i nekoliko stotina vrganjčića, Miha ih zove čepići, s raznobojnim glavicama, a na svakoj je glavici napisano slovo jednoga školskog predmeta, a rimskom brojkom razred. Unatoč tim ovim pomagalima, svaki sastavljač rasporeda ima stotinu muka. Čudan su svijet profesori, a još su čudnije njihove želje. Svim tim željama treba udovoljiti sastavljač rasporeda po onoj: “Da bude vuk sit i koza cijela.” Jedan profesor voli samo prve sate. Drugi opet želi samo posljednje, jer noću dugo radi pa mu je teško rano ustati. Treći voli samo srednje sate, a ni jedan ne voli rupe, tj. da ima jedan sat slobodan među radnim satima. Stoga su svi prije sastavljanja rasporeda na komadiću papira napisali Mihi svoje želje, a on ih sve uzeo u obzir i udovoljio im, koliko se tome udovoljiti može. Nesreća je na tom svijetu što se ipak ne može udovoljiti svim željama. S pojavljivanjem novog rasporeda pojaviše se i novi prigovori, i ujedno napadi na Mihu. On onda po tri-četiri dana objašnjava da je moralo baš tako biti. Međutim, sve mu se srušilo na glavu baš zato jer je demokratski postupao. Ma što on tu ima pitati. “Kakav demokratski postupak”, govore mu drugi, “preživjelo je to danas, zar ne vidiš da diktature svijet osvajaju. Pale su sve europske demokracije, a pobjedu slave diktature. Tako i kod nas ono malo demokracije što je bilo, umrlo je četrdeset prve. Ta kud bi naši ministri i doglavnici dospjeli kad bi ugađali narodu. Pa hajde, molim te, obezobrazio bi se narod, kao i ovi profesori, te bi ovaj htio ovo, onaj ono, i tko će svijetu ugoditi, a na koncu, zar su ministri zato tu da ugađaju narodu. Oni su tu da se vozikaju u najljepšim automobilima, da reprezentiraju, da dobivaju odličja i da idu na službene bankete. Pa možda je tko poželio u ove dvije godine birati poslanike ili ministre. Jest, dragi Miha, sjete se i to besposličari. Samo kad bi naši ministri i doglavnici bili kratkovidni, dopustili bi oni to. Ali, ne daju oni to, i unatoč svim izbornim makinacijama narod ih ne bi htio izabrati, pa čemu tolika bruka. Reklo bi se da vladaju protiv narodne volje. Ovako je kudikamo bolje. Vladaju u ime naroda, kupuju sebi automobile, uzimaju za sebe i svoje prijatelje židovske kuće, trgovine i zlato, ubijaju nedužni svijet, navještaju ratove - sve u ime naroda, a narodu se raspisali i raspričali o svojoj mudroj politici, o pobjedi našeg oružja i o stotini raznih čuda, koja nikad postojala nisu. Ništa od svega toga nema, jer naša je vojska naoružana njemačkim oružjem pa nema ni govora o pobjedi našeg oružja. Tako se vlada, dragi moj Miha, toga se i ti drži pa neće biti objašnjavanja kod svakog rasporeda. Odreži svakom njegovo, pa nek’ gunđa koliko ga volja.” Tako Ivolatac lijepo nasavjetuje čovjeka, a on gotovo priznaje da je bolje tako. Doduše, zapamti on one koji se najviše bune i obeća da će drugi put slabo proći, ali svi znaju da on to govori dok je ljut, a kasnije će već popustiti. Slabić je to. Kad bi on bio Führer, ne bi on stigao do Volge. Nema što, taj Adolf mora imponirati svakom čovjeku, pa čak i neprijatelju. Još prošle godine dao je tiskati svu građu u svezi s osvajanjem Staljingrada, do u pojedinosti odredio paradu i mimohod u Moskvi, kad ju zauzmu. Doduše, još nije zauzeo te gradove, ali to baš ništa ne smeta, neka sve bude tu, za svaki slučaj, uvijek treba unaprijed misliti.
Sastavljačima je rasporeda teško i zato što se rasporedi često mijenjaju. Upravo sastavili raspored, prepisali ga u tri primjerka, a ono mijenjaj raspored, jer je stigao neki profesor, kao što je to sada slučaj, kad se javio Ivo Mitnakivović. U zastavničkoj je školi bio suvišan, to znači da je imao slabe veze za zastavničku školu, pa ga netko s jačima gurnuo ravno u Kamenicu. Doduše, Miha se u ovom slučaju nema zbog čega ljutiti, jer mu je to kolega po struci, pa će mu malo olakšati posao i smanjiti broj sati. Vi na ulici veoma lako raspoznajete djelatnog časnika od pričuvnoga. To je lako raspoznati po odori i po držanju. Naime, djelatni se drži ukočeno ili, kako bismo po domaći rekli, štolc. Odora mu je od finog sukna, uvijek izglačana, i pripijena uz tijelo. Na glavi mu se koči kapa telerica, a na nogama bliješte čizme. Pričuvni obično nosi odoru od proste “drvene tkanine”. Glačalo nije nikad pritisnulo tu odoru, kapa je tabornjača, a cipele vojničke bakandže, koje se uopće ne daju laštiti. No da dođete ovamo u Kamenicu, grdno biste se razočarali, jer ovdje je posve obratno. Pričuvni profesori, doduše, nisu uglačani i ne koče se, ali imaju odore kao i svi drugi vojnici. Naprotiv, djelatni hodaju u civilu. Tješe se da će Ministarstvo Oružanih snaga riješiti pitanje njihovih odora. Samo neka se oni tješe, vjerujte, ne će još koju godinu odjenuti odore, a poderat će sve ono civilne sirotinje koju su si prije uspjeli nabaviti. Postala je već poslovična ona brzina kojom ministarstvo nešto rješava. Priča se da oni u ministarstvu još nisu odlučili kakve bi oznake dodijelili profesorima.
Već je četrnaest dana otkako je škola preseljena u Kamenicu, a poslovi nekako slabo napreduju. Ipak, s obukom se odmah počelo. Promijenila su se i dva rasporeda sati, ali nastava se provodi u vrlo neprikladnim prostorijama. U razredima i nema ničeg drugog do ono trideset do četrdeset pitomaca. Nema tu ni stolaca ni katedara, pa ni školske ploče, ama baš ništa osim klupa i učenika. Neki časnici još nisu ni svoje kovčege raspakirali, jer nemaju kamo sa stvarima. I zapovjednik i opskrbni časnik obećali su profesorima da će u vojarni dobiti svaki svoju sobu,
ali vječna je šteta što se na obećanje ne mogu stvari objesiti. Od profesora ostala su u vojarni samo trojica, drugi su svi uspjeli naći stanove u selu. Ovu trojicu ili nitko ne će ili su toliko nespretni pa si ne znaju pronaći sobe. Za sada sva trojica spavaju u jednoj sobi - to je ta jedna jedina soba koja je do sada uređena za časnike. Ako se posao oko uređenja soba produlji ovakvom brzinom, posljednji će se časnik useliti, vjerojatno, pedeset godina nakon završetka rata. Ova soba i ne služi baš ni za što drugo osim za spavanje, u njoj su samo tri kreveta. Kad ovi časnici za vrijeme objeda zapovjedniku spomenu svoje jade, on im, ako je dobre volje, odgovori: “Trista pa ništa”. To on, naime, smatra šalom. “Kad sam ja bio poručnik, podnosio sam mnogo teže stvari, ta poručnik može sve.” Ako je uobičajena raspoloženja, onda svojim poznatim tonom odbrusi: “Mora se, kome nije pravo, neka ide na teren!”
Zbog tolike udobnosti časnici su obično u školi tek za vrijeme obuke i jela, a u slobodno vrijeme svi tumaraju selom ili šeću okolicom. Grga si je pronašao specijalno zanimanje. Čini se da je od svih vojnih predmeta najviše volio fortifikaciju, te sada stručno pregleda svaki bunker. Mora se uvući u svaki bunker koji je ostao iza Jugoslavije. Ima ih dosta, jer je tu trebala biti jedna od glavnih obrambenih crta. Bavi se i računanjem te iznosi svote koje su ovdje uludo utrošene. Čovjek jednostavno ostaje zapanjen kad vidi koliko je narodnog novca i muke bačeno u blato. Narod ovdje djelomice i naplaćuje, jer je pokupio sve daske kojima su bili obloženi bunkeri.
Nije četrnaest dana dugo vrijeme, a dogodilo se puno toga. Školski namještaj nije još stigao, ali promijenilo se koješta. Jedino se promjene ne vide na zgradi i na zapovjedniku. Jučer su časnici preselili u svoju blagovaonicu, sada su odvojeni od pitomaca, s kojima su do sada zajednički jeli. Neki tvrde da to nije dobro ,jer će im Tonček sada često držati prodike, što do sada nije mogao zbog pitomaca. Drugi tvrde da će biti bolje, jer će u posebnoj sobi moći pojesti više nego što je određeno na jednu osobu. U ovih četrnaest dana, kao i svi besposleni ljudi, tako su se i profesori prihvatili nadijevanja imena jedan drugome. Tončekova škola već je posve prihvaćena, jer Tonček svakoga dana službeno i neslužbeno ističe ono “moja škola”. Prihvaćeno je i ime Tonček. On to, doduše, ne zna, ali znaju svi ostali. Za Marša i velečasnog još nisu našli nadimak, ali ima vremena. Profesori svi već imaju nadimke, jer sebe nisu štedjeli. Pobočnik Mihoviluš dobio je nadimak Orguljaš, jer neprestano pritišće na neki stari harmonij i vježba s učenicima po cijele dane crkvene pjesme. Tako naređuje zapovjednik, on hoće da naš zbor Kameničane privuče u crkvu. Grgu su prozvali Đoko. On je na vrlo lak način došao do tog nadimka, naime, svakog je domobrana zvao Đoko, a oni za uzvrat okrstiše njega tim imenom. Pavlaneca jednostavno prozvaše Pavlek, Modru su prozvali Negro, jer je crn, a ima fizionomiju Arapina. Josin je Jose, Ljubo Ivić je Saša, jer ima nos i oblik, pa i cviker kao “blagopočivši viteški” kralj Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandar I. Karađorđević. Ivolatac je Crni, jer je crnomanjast, Vladovilić ostaje Miha, a Maržanić Marijan; dr. Ivančević je ipak ostao Maks, iako je to ime pokušao dati Grgi. Satnik Teofikalić ostaje Beg, a Josipić posta Jožek, dok Perovića nazvaše PeraŽdera, jer mu je uvijek premalo jela. Svi su se već priučili na svoja nova imena i odazivaju se na njih kao i na stara. Mitnaković je dobio ime Minto. Časnici su se, kako se ono kaže, već prilično uhodali, dobro se slažu, vjerojatno zato što ih zapovjednik sve jednako pritišće. Već postoje naznake da se časnički kadar dijeli na “gornju” i “donju kuću”. Gornja je malobrojna, ali drži svu vlast u ruci. Nju za sada čine Tonček i Marš, jer ga ovaj starac iznimno sluša, i svaki put kad Tonček i privatno štogod kaže, on udari ostrugom o ostrugu, zauzme stav pozor i oštro vojnički kaže: “Na zapovijed, gospodin potpukovnik!”. Kad primijeti podrugljiv smiješak ostalih, on im objašnjava da se mora tako, to je red, tako se radilo i u Austro-Ugarskoj. “Sa starijim se i ne može drukčije razgovarati”, tvrdi on svakome. Velečasni stoji između njih i “donje kuće”. On je za sada neopredijeljen, s “donjom” se “kućom” druži, ali često se poslije objeda nađe zajedno s ova dva člana “gornje kuće”. Odnosi između “donje” i “gornje” kuće postaju sve zaoštreniji, i neka ih ilustrira list, koji je jedan naš profesor poslao svom kolegi u Zagreb. Dakako, zanimat će nas samo onaj dio lista koji se odnosi na školu.
“Zapovjednik je škole”, piše on, “jedan luđak, Ti ga sigurno znaš, to je onaj bivši direktor Karitasa. Vjeruj mi, posve lud, sa svima se nama već do sada posvadio te razgovaramo samo službeno. Život je gori nego u fratarskom konviktu. Pazi se na svaki naš pokret. Bože, oslobodi da bi tko učinio nešto što se kosi s njegovim pogledima o moralu, vjeri i politici.”
Možda je malo i pretjerano, čovjek je pisao u trenutcima ogorčenosti, ali ima tu dosta istine. Slika je možda malo preoštra, ali ipak vjerna. Svi su se časnici približili jedan drugom, zbili se u prilično čvrstu cjelinu, ali nisu još ništa nakanili poduzeti radi poboljšanja svog življenja. Kad čovjek razmišlja o svemu, dođe do zaključka da bi si ti ljudi ovdje mogli udesiti vrlo lijep život, ali, eto, ne da se samo zbog jednoga čovjeka. Valjda je svijet tako stvoren da ni ovaj kratki ljudski vijek ne može biti lijepo i ugodno proveden, vjerojatno zato što bi još brže prošao. I tko čovjeku zagorčava život, ta i tko bi drugi nego opet čovjek.
Gotovo da zaboravim jednu novost, naime, časnici su dobili privremenu umivaonicu. Sada se mogu prati bez pomoći ordonanca, do sada im je ordonanc polijevao ruke iz vojničke čuture. Na taj način “prezaposlenim” ordonancima jedan posao i jedna briga manje.
U školi profesori rade prosječno dvadeset sati u tjednu. Dakle, nije pretjerano, kad ne bi bilo i drugih zala. Usto svakih su deset dana službujući u vojarni, ali nije ni to naročito teško, jer za sve ostalo vrijeme oni su slobodni, to jest ne moraju biti u vojarni. Ostali im zavide na kratku radnom vremenu.
Nisu zaboravljeni ni dobri odnosi s narodom. Svoje časnike narod voli, nema što. Vole ih i Srbi i Hrvati. Svi su nekako ponosni što se u njihovu selu okupio tolik broj profesora, i tako oni u neku ruku postadoše dika sela, a svaku diku treba maziti i držati kao kap vode na dlanu. Ako pravo govorimo, u ovom slučaju i jest tako. Grožđa i ostalog voća ne treba nitko kupovati. Neki su se već dobro snašli pa obilaze oko djevojaka, udovica i poluudovica. Tek je prošlo kratko vrijeme, a jedna skupina časnika bila je pozvana već na dvije večere, i tu su se pokazali u pravoj formi. Možete misliti kako su lakomo proždirali birana srijemska jela poslije vojničke mrkve i graha. Pa tek kad se dohvatiše kolača, koji na vojnički stol nikada i ne dolaze, sjali su od sreće. Boce s vinom brzo su se mijenjale kao ratna sreća, a ljubazni domaćini morali su ih daleko isparaćati, da ne bi zalutali. Dobar je ovaj narod obiju vjera i spolova. Velikih saveznika (čitaj: domaćih Švaba) ima malo, a i drže se rezervirano. Razumije se da ih svi rado ostavljaju u njihovoj usamljenosti.
DOLAZAK NOVIH PITOMACA
U kantini kod Marice već se svi osjećaju kao domaći ljudi. Marica je mila i dobra djevojka, pozna već svačiju želju i naviku te odmah toči piće koje dotični gost pije, a zna čak i mjeru za svakog pojedinca. Dočasnici pričaju da je pokvarena, međutim, to ne stoji. Pristojna je to djevojka pa ne pristaje uz njihove šale i dosjetke te se oni osjećaju povrijeđeni. Šire loš glas o djevojci. Doduše, nekako joj se oči zakrijese kad dođu akademičari, ali mlada je djevojka pa ima pravo da se veseli kad vidi momke. Dođe Marici u kantinu i njena sestrična Nada, djevojka vrlo vesela i na svoju ruku zanimljiva. Nju često znaju ljutiti time što u govoru oponašaju Srijemce. Nešto zbog ovih djevojaka, a nešto zbog dobra pića i solidne posluge, u kantini se uvijek nađe velik broj pripadnika škole.
Lijep je i velik kamenički park. To je nekadašnji vlastelinski park, a nalazi se na obali Dunava uza samo mjesto. Časnici već i taj park poznaju u detalje. Poznaju svaku stazu i svaki grm. Kuće u samom parku već su odavna srušene, vide se samo ruševine, klupe su vrlo rijetke, ali prirodnu ljepotu lakoma ruka nije mogla uništiti. Svjež zrak dolazi s Dunava, čuje se pjev ptica. Grga ovdje rado boravi; ako nije s kojim kolegom, on sam obično sjedi uza samu obalu na nekom panju i mogao bi gledati novosadsku zimsku luku, čini mu se, cijeli dan. Najradije promatra razne brodove, koji ovuda plove u “konvojima”. Tako on naziva sve one teretne brodove koji za sobom vuku šlepove. U mislima prati put svakoga konvoja sve od Beča do Crnoga mora. Spopadne ga želja da i on zaplovi nekuda daleko. Uvijek mu se vraća davni dječački san o putovanju u daleke zemlje. Razmišlja tako, i često prosjedi sve do večere. U vojarnu se vraća onim kraćim i strmijim putom, uz koji nema mnogo kuća, a prođe ga volja za sanjarenjem tek onda kad ugleda smrknuto zapovjednikovo lice.
Treće nedjelje osvanuo lijep dan. Ovdje je svake nedjelje obvezatan odlazak u crkvu, bez obzira na vjersko uvjerenje pojedinaca. Kad su neki gunđali protiv takva neliberalnog postupka, zapovjednik je rekao: “Kud ide cijela škola, tamo mora i svaki njen član.” Svi, pa čak i oni koji čuvaju školu, svrstaju se u troredove na prostranom školskom dvorištu te pod zapovjedništvom nadzornog časnika, s vojničkom pjesmom na usnama, kroz širom otvorena ulazna vrata krene sat iza sati. Oni časnici, koji nemaju nikakve zapovjedničke ovlasti, upute se pješice u manjim skupinama. Grga se uputio s Mihom i Josom, a Minto je išao u skupini iza njih. Od dvojice koji idu s Grgom, nijedan ne vjeruje u ono što propovijeda sveta mati Crkva katolička, i dokazuju kako je velika glupost tjerati silom ljude u crkvu. Jose je temperamentan Dalmatinac te popraćuje svoje dokazivanje našom najvećom narodnom sramotom, psovkom. Psuje on i zapovjedniku i crkvi sve po redu, dok Miha smireno obrazlaže svoje misli. Tako u živahnu razgovoru stigoše do crkve, koja se nalazi usred sela, upravo na raskrižju. Stoji ona osamljena ograda oko nje, trošna, a onaj drvored unutar ograde čini se kao da je slučajno izrastao, a ne da ga je sadila ljudska ruka. Ušli su u crkvu i Grga predloži ostalima da otiđu na kor, ali oni ga povuku u klecala rekavši mu da je tu mjesto za časnike. “To je odredio zapovjednik, a na veliku odgovornost poziva one koji idu na kor, jer tamo pjevaju djevojke pa bi te pogled na njih mogao zavesti i na grješne misli, a crkva je mjesto molitve i kajanja”, šapne mu Miha kad su se smjestili u klecalima. Možete zamisliti, kakvo je bilo čuđenje ovoga novaka, kad je na ono cin-cin iz sakristije iza velečasnog izašao Tonček kao ministrant. Jedva je Grga u sebi suspregnuo smijeh, zadnjim snagama, samo da ne dođe do škandala. Nikad dosad nije vidio toliko pobožnog prenemaganja kao za vrijeme ove svete mise. Da mu nije smetao trbuh, Tonček bi čelom o kamen udarao u velikoj pobožnosti svojoj. Pa ono posluživanje i zvonjenje zvoncem, ta svaki je pokret odavao čovjeka Božjeg. Babe su samo šaputale i divile se tolikoj pobožnosti jednog časnika. One su obično gledale na časnike kao na psovače i grješnike, a sada divno čudo gledaju, kako ovaj visoki časnik zamijeni svijetlo oružje, odoru i sjajna puceta sa skromnom haljom đaka ministranta, a umjesto ubojitog mača u desnici svakog trenutka zabliješti i oglasi se zvonce. “Bože moj, Bože moj”, uzdiše Grga, dirnut velikom pobožnošću ovog čovjeka i okreće se prema koru da prepozna čuđenje na rumenim obrazima kameničkih djevojaka. Blaženi smiješak pun pobožnosti titra na njihovim premazanim usnama kad Tonček, obasjan nekom dječjom radošću, skromnim korakom ide s jedne strane oltara k drugoj sa svetim evanđeljem u ruci. Šapće Grgi Jose: “A Gospo blažena, on je poludija, ma gotov je, velin ti. Ja ovakvo čudo nikad nisam vidija.” A svi ostali, također u velikoj pobožnosti, pritisnuli klecala čelom, samo da skriju smijeh, koji nikako ne mogu suspregnuti. Svi znaju da Tonček i za crkvu ima špijune, koji paze na ponašanje pojedinaca, ali se ipak ne mogu suzdržati i tijela im se tresu od prigušena smijeha. Tako u veselu raspoloženju završi sveta misa, a Grga i Minto, kao ljudi novaci, htjedoše ravno kući, ali im rekoše da se kući ne može samo tako. “Najprije se treba održati Kirchenparada.” Obojica uglas upitaše, što to znači, a Crni im na to odgovori:
“Pa valjda znate toliko njemački.”
“Znamo, dragi Crni, ali ne znamo što bi to u ovom slučaju moglo biti”, odvrati mu Grga.
“Ne ću ti ništa objašnjavati, samo se malo strpi”, reče mu Crni. Svi su se časnici okupili pred ulazom u crkvu, a pitomci su izlazili šutke i odmah se svrstavali unutar crkvene ograde. Poslije pitomaca jednako to učiniše domobrani posadne i pomoćne sati. Kad su se svrstali, zapovjednici pojedinih sati i vodova zapovjediše pozor, i dođoše nadzornom časniku da podnesu prijavak o brojnom stanju. Za pitomce su podnijeli prijavak akademičari, a za domobranske sati njihovi dočasnici. Okupila se ta šestorica, poravnali se, ujednačili korak, i ravno pred nadzornog časnika: “Gospodine poručniče, poslušno javljam, prvo godište ima osamdeset i četiri pitomca.” I tako se izredaše sve do onog nadzornog pomoćne sati. Nadzorni časnik zapisa te brojke i okreće se prema onoj strani odakle bi trebao naići zapovjednik, prema sakristiji. I pojavi se on, konačno. E, ako je netko promašio zanimanje, promašio ga je naš Tonček. Taj je prije nekoliko minuta bio krotak kao janje, a sada je ukočen i namršten, pun strogosti i zapovjedničke ozbiljnosti, kroči prema časnicima u pratnji velečasnoga. Kad dođe na potrebnu udaljenost, svi kao jedan udariše petom o petu i oštro dignuše desnicu do ruba kape na vojnički pozdrav. Sve ih on odmjeri pronicavim pogledom, a na Grgi ga i nešto dulje zadrža, te mu uputi opomenu: “Vi se, novajlijo, ne vladate kako treba, jer se previše okrećete na kor.” Grga se naprosto skameni od čuda. Ostalo je samo kod opomene, jer je Tonček kao na lakim krilima hitao dalje, a velečasnog je ostavio kod časnika. Mnoštvo znatiželjna: svijeta, najviše baba, koje se skupilo odmah do časnika, pozdravi ga sa: “Hvaljen Isus”, a Tonček otpozdravlja: “Vazda i uvijeke bio hvaljen Isus i Marija, mati njegova.” Zadrža se u blagom razgovoru s nekim bakama. Bože, kako je taj čovjek morao imponirati ovom pobožnom puku, koji je vidio, s kolikom se strogošću obraća časnicima i kako ga kao kipovi pozdraviše. Osvojio je on danas sva njihova srca. Tonček je obuhvatio pogledom sat po sat, jednog po jednog. Nema što, poravnali su akademičari pitomce, kao pod špagu, ali Tonček još tu i tamo doviknu: “Prsa van, trbuh uvuci! Glavu gore, gledaj mi u oči!” Nakon obilaska stade opet ispred stroja točno na sredini, oštro vojnički pozdravi i prodera se, kako to samo on zna i može: “Za Boga, Poglavnika i dom”, a iz četiri stotine grla zaori se posve mehanički: “Spremni!” Nekim babama od tolike galame klecnuše koljena. Poslije ovoga Tonček se okrenu nadzornom časniku i zapovjedi mu strogim vojničkim glasom: “Gospodine poručniče, na svoje mjesto!” i nakon onog obvezatnog: “Na zapovijed, gospodine potpukovniče!” ode Pera trupi, a Tonček se ozbiljan i ponosit uputi prema časnicima. Naši su novajlije mislili da je to sve, ali Tonček i njima zapovjedi: “Gospodo časnici, izvolite za mnom.”
Svi se uputiše za Tončekom i iziđoše izvan crkvene ograde, a istodobno Pera odvede nekud pitomce i domobrane na cestu u suprotnom pravcu. Točno po činu i rangu svi su se časnici svrstali uz desni rub ceste. Na čelu je stajao Tonček, a na začelju Pavlek. Tako je počelo s najstarijim, a završilo s najmlađim časnikom. Lijevo od njih cesta se naglo spušta i svija prema Petrovaradinu, a jedan krak ceste odvaja se prema Domobranskoj školi. Stoje oni tako, kad najedanput ispred njih zatutnji cesta. To Pera paradnim korakom povede cijelu školu. Na propisnom razmaku on poviče: “Pozdrav na desno!” i četvrto godište okrene glave prema Tončeku, a Pera oštrim korakom, ne štedeći čavle u čizmama, s desnicom na rubu telerice, projuri ispred postrojenih časnika, koji su svi zauzeli propisni stav pozor i ozbiljno piljili u mimohod. Da je kome pogledati bilo kako divno ide godište po godište, a Tonček uživa, raste i cvate od sreće. Sanja već Tonček o tome kako je porastao u očima ovog naroda i kako će ga od sada svi još više cijeniti i poštivati. Uto naiđe posadna sat, proklima nekako, Tonček se smrknu, a kad dođe pomoćna sat, ona udari sto junaka s dvjesta koraka, pa se začu ono neuredno trapa-trapara, kao kad kapi kiše udaraju po limu. Tonček ciknu kao guja: “Vrati, Pajo, tu sermiju natrag, i ne ćete pokraj mene proći sve dok vojnički korak ne naučite.” Pajo, narednik te sati, zavikne: “Desno krilo naprijed!” i povede sat natrag. Ma i jest čudo kako su mogli ovu sat dovesti na Kirchenparadu. Odore su pokrpane i poderane, a ima ih svih boja i nijansi. Neoprostivo je što ih ni stupati ne naučiše. Kod ponovnog nastupa sat je uspjela proći, iako je korak bio, čini mi se, još gori. Doduše, taj mali incident pokvario je sjajan dojam kod kameničkih baba, ali bolje i to nego proći nevojničkim korakom. Osim toga, vidjele su one koliko je Tonček moćan te može cijelu sat vratiti kud on hoće, “a mogao bi on i cijelu školu poslati kud hoće i kakvim korakom hoće, samo ako mu se prohtije, tako on je moćan,” šapuću babe, i on u njihovim očima raste i raste.
Prošla je pomoćna sat, Tonček je časnicima oštro salutirao i otišao, a oni se uputili prema vojarni. U društvu s babama iza njih je krenuo zapovjednik. Vidjeli su još samo kako živahno razgovara s njima, a onda su počeli odmicati. Stigli su do vojarne oko pola jedan i uputili se ravno u blagovaonicu da dočekaju objed. Domobrani iznesoše zdjele s juhom. Objed obično počinje u to vrijeme, a ako Tonček ne stigne, svi ga moraju čekati, pa makar i jedan sat. Ovdje jede oko šesnaest časnika, jer se drugi hrane kod kuće. Na stol se stavljaju četiri zdjele s jelom, tako da na četiri časnika dolazi jedna zdjela. Već prvoga dana pokazala se nepraktičnost nove blagovaonice. Dakako, i za stolom se sjedi točno po činu i rangu. Tako taj nesretni čin i rang dovedoše za drugu zdjelu natporučnika Sašu, poručnika Peru, djelatne profesore Mintu i Josina. Sve jedan veći proždrljivac od drugog te gotovo pri svakom jelu svađa. Tako i danas oni čekaju kao gladni lavovi, psuju i loše riječi upućuju na račun zapovjednika, a satnik Marš nad tolikom drskošću mlađih samo mršti obrve i grize usne. U jedan su sat drugi put poslali domobrana neka izvijesti zapovjednika da je jelo na stolu, a on opet poruči da će brzo doći. Otkad ovdje jedu, on često kasni, gotovo za vrijeme svakog objeda: “Oprostite, ja sam morao raditi”, to mu je sva isprika što petnaest časnika čeka na njegovo zapovjedničko dostojanstvo. Danas su ga čekali punih 45 minuta, dok se je udostojio doći.
Kad je zapovjednik ušao, Grga se tek malo pridigao, pa ponovno sjeo. Nije to bilo namjerno, nego onako zamišljen nije se ni sjetio da mora skočiti u stav pozor te u tom stavu čekati dok zapovjednik ne reče: “Sjedi!” Oštro vojničko oko Tončekovo to je odmah zapazilo i na ovaj drski postupak Tonček dobaci: “Ima gospode koja još ne znaju ni pozdraviti, nego se samo malo dignu, kao da žele proluftirati starku!” Iako nije gledao izravno u Grgu, ovaj je znao da to njega ide, pa ustane i odvrati mu: “Gospodine potpukovniče, u pravilniku doslovno stoji da časnik kod stola pozdravlja na ovaj način kako sam ja sada pozdravio.”
“Što se mene tiče pravilnik, ja zapovijedam u ovoj školi, a vi morate raditi kako ja naređujem, ili ćete se seliti, gospodine poručniče!”
Sada je i poručniku bilo dosta:
“Pravilnik određuje, a ne vi, gospodine potpukovniče, kako se trebamo ponašati. Taj pravilnik vrijedi i za ovu školu. Ja nisam u ovu školu došao po vašoj volji i milosti, i nadam se da ne ću iz nje otići kad se vama prohtije, i nemojte, molim vas, smatrati da ja ovdje ovisim o vašoj milosti. Ja ne trebam ničije milosti, a najmanje vaše!”
Nato Tonček planu: “Vi ste drski, gospodine poručniče, izvolite odmah poslije objeda doći u moju uredovnicu na razgovor.”
“Mogu i odmah ako želite, gospodine potpukovniče”, odvrati Grga, tek toliko da njegova bude posljednja. Potpun mir vladao je za vrijeme ovoga razgovora, a bez riječi je prošao i cijeli objed. Možete misliti kako je Grgi prijao taj objed, ali tješili su ga zahvalni pogledi njegovih drugova, puni odobravanja.
Čim je objed završio, bez riječi je zapovjednik otišao u svoju uredovnicu, a u blagovaonici se razvila rasprava o pozdravljanju. I djelatni su časnici tvrdili da Grga ima pravo. Čak je i satnik Marš to tvrdio, ali je ipak dodao: “Ja, gospodin poručnik, ali ipak ste malo preoštro nastupili prema starijem.” Ovaj mu je ljutito odgovorio: “Gospodine satniče, to je bilo preblago i fino, a sada će tek doći ono oštro.” Na to je Marš zveknuo ostrugama u znak pozdrava i napustio blagovaonicu, vjerojatno je otišao vijest prenijeti zapovjedniku. Grga se polako oblačio kako bi dobio vremena da se što više primiri te da zapovjedniku onako mirno i sigurno sve kaže pa kud puklo da puklo. Po neprestanom teroriziranju mlađih zaključio je on da Tonček mora biti kukavica, a on dobro zna kako treba s njima postupiti. Oštro i nikako drukčije te odluči da tako i postupa.
Ušao je u zapovjednikovu sobu, oštro pozdravio: “Na zapovijed, gospodine potpukovniče!” Začudio se kad je vidio da će ovom razgovoru biti nazočan i pobočnik. Pobočnik se u cijeloj stvari drži neutralno, sigurno da ga zapovjednik zadržao, a i Grgi je bilo nekako drago kad je vidio da će njihovu razgovoru pribivati svjedok.
“Vi ste se, gospodine poručniče, ogriješili o starješinstvo, jeste li svjesni da time narušavate autoritet svoga zapovjednika?” otpoče Tonček.
“Svjestan sam, ali dodajem da sam bio izazvan od zapovjednika.”
“Vas vaš zapovjednik ne može nikada izazvati i prema vama smije upotrijebiti ton kakav on hoće, ne ćete vi valjda njemu određivati kako treba s vama razgovarati”, odsiječe Tonček nešto povišenim glasom.
“To i ne želim, gospodine potpukovniče, ali tražim da se sa mnom razgovara pristojnim tonom, onim istim tonom koji je uobičajen u razgovoru kulturnih ljudi.” To je pogodilo, i Tonček se prodera:
“Vi tvrdite da ja nepristojnim tonom govorim s vama?”
“Rekao sam da taj ton nije pristojan, a vas upozoravam da nitko ne smije vrijeđati i ponižavati hrvatskog časnika, a vi nas vrijeđate i ponižavate svakoga dana”, pritom ga je oštro i bezobrazno promatrao, te nastavi: “Ako moje dostojanstvo časnika i čovjeka netko ugrožava, onda ja znam i ovo upotrijebiti”, pa pritom pokaže na samokres i doda: “Pa bio taj ne znam tko”, te ostavi ruku na samokresu. Ovaj način razgovora brzo je donio rezultate.
“Vi ste mlad čovjek pa se lako uzrujavate, ali ne činim ja to sa zlom namjerom”, nastavi Tonček više familijarno nego službeno.
“Svejedno s kojom namjerom, ali prema meni se odnosite tako da moj ljudski ponos ne vrijeđate”, doda Grga i dalje prilično osorno.
“Ja vam svima želim dobro, sve vas jednako volim. Dragi ste mi kao vlastita djeca, a kako vi shvaćate mene i moja...”, i ne doreče čovjek do kraja nego zaplaka.
Međutim, Grga je znao da je to teatralno, i odluči da do kraja ostane tvrd te nije ničim pokazao da ga se taj prizor dublje dojmio. Upitno je pogledao pobočnika, a pobočnik upitno pogleda njega. Kad je Tonček obrisao suze, uzeo je Grgu ispod ruke: “Idite, dragi zemljače, neka vas Bog blagoslovi”, i prešao je s njim ispod ruke cijeli hodnik na sveopće zaprepaštenje ljudi, koji su se tobože slučajno našli na hodniku, a zapravo su čekali ishod razgovora. Ljudi zinuše od čuda, i čim se zapovjednik vratio, pohrliše za Grgom da čuju kako se to čudo dogodilo. Morao im je u detalje pripovijedati, a zatim se uputio s ostalima na kuglanu.
Večera je prošla u srdačnom tonu, dapače, Tonček se i šalio. Pričao je kako on voli svoju ženu i kako joj svakog dana donese barem jedan karanfil ili marelicu: “Evo ti, mamice, neka znaš da sam na tebe mislio.” Pričao je o svojoj djeci, a najviše se zadržao na sinu Teofilu, koji je dotjerao do sveučilišnog docenta. Na koncu je priopćio da sutra polazi u Požegu na službeni put. Morate znati da naši viši časnici i ne putuju drukčije nego službeno. Taj put ima stanovite prednosti pred običnim. Putuješ besplatno prvim razredom bilo kojeg vlaka, a dobivaš i dnevnicu iz državne blagajne.
Svima su lica zasjala od sreće, tu sreću nije nitko mogao sakriti. Došla je nenadano i tako se spontano odrazila na svim licima. Zapovjednik nije htio gledati ta sretna lica, napustio je blagovaonicu pod izgovorom da se mora spremiti za put. Nekoliko je časnika pošlo prošetati selom. U Kamenici je korzo ulica uz Dunav i ona koja se na nju okomito spušta, a prolazi uz grofovski dvorac. Još nije Grga pravo ni počeo šetati, kad dojuri Miha i priopći da mu je našao sobu. Obojica nato odjuriše kao da će im sobe pobjeći. Upoznao se s budućom gazdaricom i pogodio se za šest stotina kuna namjesec, a bio bi platio i tisuću, samo da se riješi vojarne. U vojarni su sada ostali još samo Pavlek i Crni. Još iste večeri Grga je pokupio svoje stvari i odmah se preselio. Velika je blagodat vlastiti stan. Tako naš Grga više ne piše na kovčegu nego na pravom stolu. Lijep i mek civilni krevet čeka da primi njegovo umorno tijelo. Sluša on i radio, jer gazda ima Zerdik, stariji tip, ali ipak služi. Vrlo je zadovoljan, stan je blizu škole, prva ulica na lijevoj strani, odmah niže pruge. U istoj ulici stanuje i Miha. Ulica je blatna, ali škola je puna ordonanaca, moraju i oni nešto raditi. Razmišlja on u krevetu, kako su civili pravi majstori kad treba ugoditi svom tijelu. Ta kolika je razlika između ovoga i vojničkih kreveta. Ovdje madraci, čista posteljina, poplun i tri jastuka. Na vojničkom krevetu sve je to jednostavnije. Daske, na njima slamarica s malo slame, grub vojnički pokrivač i mali slamnati jastučić. Svježa posteljina stiže nakon točno utvrđenog vremena, a ne kad se zaprlja. Razmišlja on i o svom zapovjedniku i ljuti se sam na sebe: “Prokleto je to, ne možeš ni misliti a da ti on ne dođe pred oči.” Ne može on, jednostavno, razumjeti tog čovjeka, a ne razumije ga valjda nitko tko s njim živi. Prekratko je ovo vrijeme da bi čovjek mogao razumjeti tako komplicirano stvorenje. Samo ga dva dana ne će biti u vojarni, a što su dva dana, ništa. Međutim, oni bi ta dva dana platili velikim novcima, toliko ih gnjavi taj čovjek. Pa doista je čudnovat. S jedne strane veoma pobožan, s druge strane gnjavi ljude bez i malo razloga. Ta nikako ne možeš kod njega spojiti te krajnosti. Ne zna čovjek, kada je gori. Kad galami, bezobrazan je, a kad je dobre volje, gnjavi svojim pripovijestima o mladim danima, kad je bio poručnik u Petrovaradinu, te razgovorima o svojoj ženi i djeci. Sve je to tako dosadno da ti prisjedne ono malo lošeg jela.
Prvi dan nakon tako burne nedjelje stiglo je kameničke časnike dobro sa svih strana. Dobili su prve cigarete. Doduše, već je dvadeset i šesti, ali one dobro dolaze kad god da stignu. Opskrbni ih tješi da će ubuduće stizati redovito, jer će se oni u II. zbornom području priučiti na novu adresu škole. Svakog je časnika zapalo četiri stotine cigareta, a ne šest stotina, koliko mu doista pripada, ali opskrbni i za to nalazi opravdanje te uvjerava ljude da će ostatak sigurno biti naknadno poslan. Svi su u tom pogledu grozni pesimisti. “Nikada više naših cigareta. Poznamo mi te ljude u zbornim područjima, a naročito one u Slavonskom Brodu, koji nas opskrbljuju.”
Varaju se svi oni koji misle da je školski rad najbolji u ponedjeljak. Sve je to nekako pospano. Svi kao da vole ponedjeljkom dugo spavati. To je jedini dan kad Grga nema prvog sata i kad si može priuštiti nešto dulje spavanje nego obično. Zato je odlučio da prije nastave spremi stvari u ormare. Netko će se možda i nasmijati pa reći: “Čudna li spremanja, to nekoliko prnja, pa zar je vrijedno o tome i govoriti?” Baš u tome jest poteškoća, i to dosta velika. Ima on na raspolaganju dva ormara, psihu i dva noćna ormarića, a treba ono malo stvari tako rasporediti da bi se stekao dojam kako mu je sve to potrebno. Uostalom, već je on i povećao svoje kućanstvo, dao si je napraviti sluškinju za skidanje čizama. Odlučio je da će u jedan ormar staviti samo vojničke stvari, koje će donijeti iz vojarne.
Ovaj je ponedjeljak važan i po tome što je upravo toga dana organiziran šahovski turnir. Tu je Miha glavni. On je uopće veoma sposoban čovjek na svim područjima. Šteta što nije asistent na fakultetu, taj bi daleko dotjerao. Neprestano rješava nekakve probleme. Zna on ući u sobu sav oduševljen: “Ha, evo ga, uhvatio sam te, ne ćeš mi izmaknuti”, a ono riješio nekakav matematički problem, koji si je sam bio postavio. Ne, nije to nikakav smušenjak, to je posve uravnotežen čovjek. Vrlo je sposoban, a i naobražen. Nema znanstvenog ni društvenog područja koje on ne bi poznavao. Za sada su Crni, Miha i Grga trojka koja je često na okupu. Crni je također dobar stručnjak. Sav je u svom prirodopisu. Djecu zna sjajno zainteresirati za taj predmet. Ostali ne vole sjediti u njegovoj sobi, jer svakog trenutka dođe koji pitomac i nosi travku ili kakva kukca, a znaju dovući i zmiju, žabu, miša ili što drugo. On mora sa svakim pripovijedati nadugo i naširoko, daje im uvijek nekakve upute. Voli djecu i svoj predmet više nego išta drugo. Kolege ga često i psuju zbog toga, jer da će mu se djeca popeti na glavu, a on se samo smije i odgovara: “Neka, neka, dobri su to mališani.” Dogovore se ostali s njime za šetnju pa ga čekaju pred školom, a njega nema pa nema. Dakako, zabrbljao se s kojim pitomcem. Kad ga ostali psuju, on odgovara: “Pa morao sam mu reći sve što treba.” Njemu već sada dolaze pitomci u svako doba dana i noći.
Crni je posve drukčiji, on nije onako širok kao Miha, njega zanima samo njegov predmet, a za drugo nema smisla. Od športova jedino se donekle bavi nogometom. Radin je kao crv, uvijek nešto mora raditi. Organizira satove izvan nastave. I u društvu je prirodoslovac te je katkad pomalo i dosadan, iako je drug da mu nema para. Miha ga je nazvao šeprtljom, jer nije dovoljno energičan. Međutim, kod njega dolazi do neodlučnosti zato što voli sve ljude pa bi svakome htio udovoljiti, odnosno ne bi se htio nikome zamjeriti. Dobar je on, i svi ga vole, ali nije za ovaj grubi život, u kojem se čovjek mora boriti s lupežima svake vrste, i da bi ih pobijedio, mora u svemu biti jači od njih. On je dobar vojnik, ali slab zapovjednik. Njemu kroz život treba vodič, a njega će lako naći kad se oženi. I on su i Miha ljudi niska rasta; on je crnomanjast, a Miha smeđ i više ružan nego zgodan, ali je zato vrlo simpatičan i energičan. Sve pronalazi Miha da bi život bio svima što ljepši i udobniji. Zna često reći: “Jasno je da nam život ovdje zagorčavaju, ali na nama je da si ga uljepšamo.”Koliko ga je samo napora stajalo dok je organizirao ovaj. Obilazio svakoga, nagovarao, kumio, molio, i evo, uspjelo mu desetak časnika okupiti. Napravio tablicu, raspored igara, skupio novac za prve tri nagrade. Organizirao on to kako treba. Vjerujte, teško je među profesorima nešto organizirati. Grozni su to ljudi, uhvate se za jednu sitnicu pa se nadmudruju do u nedogled. Zbog toga njihove sjednice traju pet-šest sati, a da ih poslije toga pitate što su radili, ne bi vam znali odgovoriti. Iako su ovdje sve odreda mlađi ljudi, prosjek je nešto iznad trideset godina, ali imaju sve vrline svojih starijih kolega.
Turnir je za velikog odmora svečano otvoren, a odigrane su već neke partije. Naime, igrali su oni koji nisu imali četvrtog sata. Zanimanje je veliko, iako se zna da je prvo mjesto osigurano Mihi jer je on daleko najbolji šahist. Ostali su zadovoljni da se mogu nadmetati za drugo i treće mjesto. Sljedećih četrnaest dana bit će ispunjeno turnirom.
Treba zahvaliti i lijepoj jeseni što nije baš jako dosadno. Dani su prekrasni, berba je u punom jeku, pa sve čovjeka vuče van.
Negro i Grga kao stari poznanici otputili su se poslije podne u Petrovaradin. Naime, Negro je imao nekog posla, a drugi je bio besposlen te je htio to iskoristiti da razgleda grad. Ako čovjek po onom što zna iz povijesti ili iz narodne pjesme, predstavlja sebi taj grad, razočarat će se kad ga vidi. To je zapravo malo uređeno selo. Ima elektriku, lijepo šetalište i, dakako, mnogo vojarna, s povijesnom tvrđavom. Ako čovjek ide s Negrom, upoznat će samo jedan, vrlo mali dio Petrovaradina, naime gostionice. Tako njih dvojica zaredali od Dunava pa sve do ceste koja vodi u Kamenicu. Navratili u svaku, da nijednom gostioničaru ne bi bilo krivo, i dobro “nakićeni” put pod noge pa u Kamenicu u večeri kasnoj. Međutim, Negri i to bilo malo pa svratio u vojarnu koja se nalazi tik do ceste za Kamenicu. Tu se Grga iznenadio zatekavši Dragu Perilu u odori domobranskog natporučnika, a nema ni godina dana kako su ga jedva izvukli iz ustaškog zatvora u Novoj Gradiški. Dakako, o tom su pričali puno, ali u četiri oka. Naime, Perila je poznati komunist u kotaru Nova Gradiška i nakon tri mjeseca zatvora i muka jedva se uspio svojim sjajnim držanjem spasiti. Grga mu je tom prigodom učinio neke neznatne usluge i, dakako, sada su se obojica veselili što su se nakon duljeg vremena ponovno susreli. Rekao mu je da se u domobranskoj odori osjeća prilično sigurnim, a odonda ga nisu napadali. Domaćini su za obojicu naših putnika pripremili dobru večeru, našlo se tu i kolača. Žive oni ovdje sjajno. Još je tu jedan natporučnik, slažu se čak i politički, naime, i taj je ljevičar pa se u svemu slažu i lijepo su si uredili život. Kasno, poslije večere i ugodna razgovora, Negro i Grga uputili su se cestom u Kamenicu. Sva je sreća pa je dovoljno široka. Putem su najviše hvalili način na koji su si ova dva natporučnika uredili život. Iako su galamili Kamenicom, nisu ih zaustavili domaći ustaše, koji su i u tom nedužnom selu zaveli policijski sat i zabranili kretanje poslije devet sati. Vjerojatno su se na taj način htjeli približiti gradu, kad već drukčije nisu mogli.
Republika traje i danas. Osjeća se to posvuda. Nastavnici su s drugim časnicima išli poslije objeda na nogomet, i tu je Grga nastradao. Ostavio je svoju bluzu pokraj vratnice i nestalo mu nalivpero, onaj MontBlanc, koji je toliko volio. On uopće voli stvari, a na to se pero već bio lijepo naviknuo. Razglasit će po cijeloj školi, obećat će i nagradu, možda ga pronađe.
Poslijepodne je bilo ispunjeno igranjem šaha. Za sada je Miha na prvome mjestu, Grga na drugom, njegov najopasniji protivnik je izgubio od Crnoga, a to je ujedno i najveće iznenađenje do sada. Na večer se vojarnom munjevito pronijela vijest da su partizani napali na vlak u Ratkovici, a to je postaja između Kapele i Požege. Doduše, ne zna se točno kada su napali ni koji su vlak napali, ali su svi u strahu da su im možda zarobili ili ubili zapovjednika. Grga je zlobno dodao: “Lako ako su ga odveli, brzo će ga vratiti, jer s takvima se oni ne bi ni tri dana održali.”
Vratio se točno kako je rekao. Oko deset sati stigao teklič iz Petrovaradina i priopćio da će u jedanaest stići zapovjednik i dovesti nove pitomce. Preko tekliča je zapovjedio da umjesto četvrtog sata postroje pitomce u špalir pred školom. Oko jedanaest sati začuše se na postaji zapovijedi i kolona novih pitomaca krenu prema vojarni. Izgledali su kao pokisli miševi. Jadna djeca, sigurno putuju već dvadeset i četiri sata i trebalo bi im odmah omogućiti odmor, ali zna se, naš Tonček mora iz svega napraviti paradu. Čudo Božje, čim taj čovjek i nanjuši kakvu paradu, odmah se pomladi. Oštar korak, brze kretnje, trčkara na sve strane. I prije nego što će novi pitomci proći kroz špalir, Tonček ih zaustavi. Postavi se između novih i starih pitomaca. Novima održa dugu dobrodošlicu, starima održa govor kako moraju ove nove prigrliti kao braću svoju. Poslije toga kadio Poglavniku i ustašama. Djecu je dopratio jedan ustaški satnik, jer su došla iz neke rasformirane ustaške škole. Vjerojatno udari Tonček u te žice da tom satniku pokaže kako su djeca došla u dobre ruke.
Dobrodošlicu i ostale govore, sve je to Tonček sam obavio. Tek oko dvanaest sati uđoše kroz špalir novi pitomci u zgradu. Naredio je da se novima da doručak. E, ljudi, nigdje ovakvoga reda kao u vojsci. Taj red ne može poremetiti nikakva sila. Djeca nisu doručkovala, to je činjenica, jer su putovala. Sada je dvanaest sati, i to je činjenica, djeci pripada objed, to je opet treća činjenica. Pa kad zbrojiš sve troje, neka oni doručkuju, bez obzira na to što će za jedan sat biti objed. Vidite, to je ono čega kod vas u civilu nema, a što nama u vojsci naročito imponira.
U blagovaonici je objedovao i onaj strani satnik te je razgovor poprimio posve službeni karakter. I to je u vojsci velika prednost: ako s nekim nemaš o čemu razgovarati, a ti lijepo razgovaraj službeno. Satnik Marš obratio se Tončeku: “Kako ste putovali, gospodin potpukovnik, pokorno molim?”
“Hvala na pitanju, dobro, gospodine satniče.”
“Bojali smo se za vas, kad smo čuli za napad na Rakovicu”, doda velečasni.
“Ja se, vidite, gospodo, ne bojim smrti kad službeno putujem, jer znam da bih pao vršeći svoju dužnost, a na dužnosti se ja ne bojim smrti. Drugo je to kad putujem privatno.”
Dakako da su se nato svi počeli gurkati lakvima. Poslije se govorilo o novim pitomcima. Oni za nastavnike nisu bili nikakav povod za paradu, nego su na njih gledali posve realno. Oni znače po desetak pitomaca više u svakom odjelu, jer nema mogućnosti za otvaranje novih. Malo je profesora, i što se tu može?
Sljedećih nekoliko dana nastavnici su proveli u nastojanju da upokore nove pitomce. Najprije oni ne htjedoše skinuti ustaške odore. Već su i djecu naučili da omalovažavaju domobranstvo. Kad su odjenuli domobranske odore, htjedoše po svaku cijenu zadržati ustaške oznake, a kad im ni to nisu pustili, onda su ih prikapčali na džep bluze. Potom je dolazilo do sukoba između novih i starih pitomaca. Naučili mali ustaše gazdovati gdje god da dođu. Malo-pomalo ipak su ih umirili i upozorili, a priučit će se s vremenom pa će možda i zavoljeti domobranstvo. Djeca su još oni i ne znaju ništa. Baš ovih dana nastava je tekla bez tri nastavnika. Negro i Saša dobili dopust, da urede neke poslove kod kuće, a Josin se razbolio. Zbog toga su ostali potegnuli gotovo svaki dan po pet sati i konac listopada osjetili malo teže nego ostali njegov dio.
DUŠNI DAN
Studeni je počeo svečanostima. Doduše, da je ovdje Tonček, svečanosti i parade bile bi još veće. On je, siromah, opet na “službenom” putu, ovoga je puta morao u ministarstvu obaviti neke poslove. Svi se nadaju da se iz Zagreba ne će brzo vratiti, jer tamo mu živi obitelj. Poveo je sa sobom i dva domobrana ordonanca, da nose velike kovčege. Najvjerojatnije je da su ti kovčezi puni službene pošte, a bit će da se siromašni Tonček morao puno napisati dok je sve to pripremio. Zasigurno mu je pomogao i opskrbni časnik. Poslije podne je stotinjak pitomaca trećeg i četvrtog godišta pod Grginim zapovjedništvom posjetilo groblje, jer sutra je Dušni dan. Dok su pitomci tumarali grobljem, Grga se uputio na pravoslavni dio groblja i pronašao grob Jove Jovanovića - Zmaja. Grob je lijepo uređen i Grgi je drago što nečovječna ruka nije dirnula grob velikog čovjeka, koji je sav svoj život i rad posvetio ljudima, a posebno je volio djecu. Spomenik u selu, vele, da su srušili neki ustaše iz Zagreba. Zbog toga stoji Grga nad grobom kao okrivljenik i moli ga za oproštenje u ime svih Hrvata. Htio bi mu nekako priopćiti da to nisu bili ni Hrvati ni ljudi, nego izrodi. Dugo je ostao pokraj groba dragog pokojnika. Na groblju je susreo Nadu i njenu majku, gledala ga je nekako čudno. Možda zbog toga što je bio na srpskom groblju, ali nije ona zagrižljiva, možda zbog čega drugog, a možda mu se samo tako učinilo. Uostalom, nije to važno. Okupio je pitomce i krenuo na večeru. Do blagdana Sv. Karla živjela je škola običnim životom: šah, šetnje, ništa posebno. Toga dana bilo je neobično jedino što su poslije objeda stigle na časnički stol tri litre vina. Naime, naš opskrbnik Marš slavi imendan. Dakako, svi su mu čestitali te se uz čašicu zadržali malo dulje u blagovaonici. Poslije večere su u novootvorenoj zbornici odigrali još nekoliko partija za turnir. Građevinari su uredili još nekoliko soba te su nastavnici dobili zbornicu. Sada će se imati gdje okupljati.
U posljednje vrijeme Grga se nešto zabrinuo zbog prijateljstva s velečasnim. Smiješno je, da prijateljstvo nekoga može zabrinuti. Otkad Grga stanuje izvan vojarne, velečasni želi da idu kući zajedno, jer stanuje blizu Grge, te kojih dvjesta metara idu zajedno. Često ga poziva u goste, nudi jelom i cigaretama. Grga je oprezan te se drži uzdržano, vjeruje kad ti tko nudi puno usluga, treba ga se čuvati, jer to obično loše završi. Već su zamijetili Crni i Miha to prijateljstvo pa ga također upozoravaju da bude oprezan. U posljednje vrijeme primijetili su da određene stvari, o kojima nasamo razgovaraju, dozna zapovjednik te su zaključili da doušnik mora biti među njima. Grga im je obećao da će biti oprezan, jer i sam sumnja da velečasni zapovjedniku prenosi ono što se pred njim kaže. Nekako se on previše druži sa zapovjednikom. Svakoga dana idu na misu, a i poslije mise idu zajedno u školu. Pred kolegama velečasni govori protiv zapovjednika, ali, ipak, previše se on druži s njime. Doduše, on tvrdi da mu je to društvo dosadno i da pokušava Tončeka urazumiti. Inače je njegovo ponašanje čudno. Jedanput mrzi i ismijava ustaše i njihovu vladavinu, drugi put govori o njima sa simpatijama. Čudnovat čovjek, ne možeš ga, što ono vele, uhvatiti ni za glavu ni za rep. Grga je odlučio da moraju biti načisto s tim čovjekom. Teško je nekoga osumnjičiti da je špijun i izdajica, ako to nije. Borba protiv Tončeka mora prije ili poslije početi, a dotle njegovi protivnici moraju biti sigurni i složni, i moraju znati na koga smiju, a na koga ne smiju računati. Za sada nema izgleda za nekakvu zajedničku borbu protiv Tončeka, ali se jasno osjeća da postoje dva tabora koji se uzajamno mrze. Crni, Grga i Miha stvorili su i plan kako da raskrinkaju velečasnog. Prvi će u vatru Grga, jer sva trojica smatraju da će on najlakše uspjeti zbog dobrih odnosa s njime. Reći će jedino njemu nešto protiv Tončeka i to ponoviti u nekoliko navrata. Pa ako Tonček dozna, zna se tko je rekao. To će isto učiniti Crni i Ljubo Ivić, koji je također dobar s njim. Strpjet će se neko vrijeme i čekati rezultate.
Zapovjednik se vratio baš u vrijeme kad je Grga obavljao službu nadzornog časnika. Podnio mu je prijavak da nema ništa nova, kako se to uobičajeno na prijavcima javlja. Zapovjednik je bio proveo točno tjedan dana na putu. Na licu mu se vidjelo da sja od zadovoljstva, ali držanje mu je još nekako važnije i ozbiljnije. “Sigurno je od kolege mirogojca u ministarstvu dobio veće ovlasti i nove dužnosti”, misli Grga. Na večeri Grga nije bio u časničkoj blagovaonici, jer nadzorni časnik večera s pitomcima, ali poslije večere otišao je u zbornicu te je doznao sve novosti. Prvi zapovjednikov čin bio je izgrditi Cipru Orguljaša zbog toga što je pol dana dulje bio ostao na dopustu.
“Ja ću vas naučiti da sam ja zapovjednik i da se sve što ja naređujem, mora točno izvršavati”, vikao je po starom dobrom običaju Tonček.
Kažu da je Cipro počeo mucati te se izgovarao na loše prometne veze. Žalili su svi starog Cipru što ga ovaj psuje kao šmrkavca. On je jedini među nastavnicima stariji, ali se sa svima dobro slaže i vrlo je veseo čovjek. Svi su već primijetili da Tonček u posljednje vrijeme često baš njega psuje i drsko napada. Čini se da Tončeku više nije poseban užitak psovati poručnike, nego da uživa kad može psovati Cipru, koji je također u rangu potpukovnika. Tu treba pokazati tko je zapovjednik. Uostalom, on neprestano ističe da rang ovih civila profesora ne odgovara nikakvim činovima, nego je samo radi plaćanja određen. Cipro je upravo izlazio iz blagovaonice, potišten, kad se susreo s Grgom, koji se smijao i šalio:
“Dosta je psovao nas mlađe, sada neka udara po vama višim časnicima.” Cipro mu je prišao i rekao:
“Ovakve prostote još nisam doživio. Taj spada u Stenjevec, a ne za zapovjednika.” On se Grgi tužio vjerojatno zato što je znao za Grgine “srdačne” odnose sa zapovjednikom.
“Uh, koji mi vrag reče da stupim u ovu službu. Da sam u civilu, bio bih gospodin čovjek, ovako me jedan luđak psuje kao balavca. Ja sam mislio da će to doista biti vojska, da će to biti onako kako su mi pričali. Dao sam i dva sina u vojne škole, sigurno ni njima nije bolje. Vjeruj, dragi zemljače, u svemu sam teško razočaran”, tužio se Cipro, a Grga ga je iskreno žalio.
“Tješi se, stari, proći će sve ovo, a mi ćemo opet jednoga dana biti ljudi.” Htio je stvar ublažiti tom slabom utjehom i, da mu popravi raspoloženje, pozvao ga je da promatraju posljednje partije šahovskog turnira. Nisu bile zanimljive, jer na redoslijed nisu utjecale. Prvo je mjesto i prije turnira bilo osigurano Mihi, drugo je čvrsto zauzeo Grga, treće drži Pavlek, a na posljednjem se usidrio Cipro. Cipro je bio najzanimljiviji šahist na turniru. Misli i misli, jednostavno te nervira svojom sporošću, pa tek nakon duga razmišljanja čini obično početničke pogrješke. Grga se opet neprestano hvali što je drugi, jer on i nema nekog posebnog interesa za šah. Počeo ga je igrati tek kao student, a sada svojim hvalisanjem draži sve one koji proučavaju razne šahovske teorije, a nalaze se iza njega. Naročito se Pavlek ljuti, jer se on smatra, poslije Mihe, najboljim.
Današnje dežurstvo obiluje zanimljivostima. Oko dva sata bilo mu je javljeno da je pobjegao jedan pitomac. I to na onaj najobičniji način, a taj je najgori. Naime, on ode, a ostavi samo odoru, pa se po tome i dozna za njegov bijeg, te ne znaš tko je pobjegao, i ne znaš u kojem bi smjeru u potjeru. Grga je morao postrojiti cijelu školu i tek onda utvrdio da je pobjegao pitomac Dane Vuković, rodom od Gospića. Sada je već dovoljno znao. Naime, bilo mu je jasno da će taj junak iz Like bježati vlakom. Svom zamjeniku dočasniku naredi da se brine za vojarnu, a on s dva akademičara krene prema željezničkoj postaji. Vlak za Petrovaradin polazi oko tri, pa treba najprije njega dočekati, jer je velika vjerojatnost da će bjegunac krenuti njime. Akademičara postavi sa svake strane vlaka, a on pregleda sav vlak, kao da je u njemu neprijatelj novog poretka i države broj 1, ali Vukovića ne nađe. Zaključi da ima posla s lukavim bjeguncem pa odluči poslužiti se suvremenom tehnikom. Uputi se šefu postaje i ispriča mu što se dogodilo, a on, inteligentan čovjek, s velikim iskustvom, uzima telefon i javlja sve do Karlovaca da se takav i takav dječak preda redaru i doprati u Kamenicu. Sada je Grga mogao otići u vojarnu i čekati na rezultat. Na jednak je način dočekao i sljedeći vlak, onaj u pet sati, ali čim je došao na željezničku postaju, vidio je osmijeh na licu šefa postaje, koji mu priopći da je dotični pitomac pronađen na postaji Majur i da ga tamo čuva redar. Misli Grga: “Iako je dijete, pripadnik je vojske, pa neće njega redar voditi, sramota je to za vojnika.” Da spasi vojsku i vojničku čast, s jednim akademičarom uskoči u vlak i ravno u Majur. Pitomca je pronašao odmah, stisnuo se siroče u onom svom ličkom odijelu. Sav je zaplakan i očajan. Odmah su ga preuzeli od redara i uputili se vlakom u Kamenicu. Smjestili su se u drugom razredu. Mališan je bio sav prestrašen te ga nisu puno ispitivali. Rekao je da ga tuče njegov akademičar, da mu se pitomci rugaju te da je zbog toga htio bježati. Grga ga predao njegovu akademičaru i naredio mu da s malim postupa lijepo.
Ne trebaju nas iznenađivati ova bježanja. Svakog dana gotovo po jedan bježi, ali uglavnom se svi vraćaju. Neki bježe zbog oštre vojne stege, druge odvodi dječja mašta i želja za pustolovinama. Tako u ovoj školi postoje i tri Amerikanca. Nemojte pomisliti da su možda zarobili kakve Amerikance te ih sada ovdje drže, to su naši domaći Amerikanci. Spremila se tri pitomca drugog godišta na put u Ameriku. Proveli i sjajne pripreme. Sve je tu bilo predviđeno. Novčani su izdatci trebali biti pokriveni sa stotinu i pedeset kuna. Napravili kaubojske drške na noževima. Dobro proučili Karla Maya, napravili maršrutu i krenuli na put. Neoprostivu su pogrješku napravili, što su pošli prema neprijatelju, da su punoljetni, vjerojatno bi danas stajali pred vojnim sudom i očekivala bi ih u najsretnijem slučaju smrtna kazna strijeljanjem. Međutim, oni su tek djeca, i ništa im se dogodilo nije. Dvojica su stigla do Karlovaca, a trećeg vratiše iz Inđije.
Poslije šaha sastalo se nekoliko profesora kod liječnika. On je već prilično dobro uredio ambulantu i svoju sobu. U ambulanti se nalazi i prvi rešo koji su unijeli u vojarnu. Da bi iskoristio te tehničke prednosti koje su se našle u ambulanti, Maks je skuhao crnu kavu. Svi sigurno znate da se uz crnu kavu rješavaju najvažniji svjetski problemi. Tako su i ovdje doznali najveće novosti koje je zapovjednik donio iz Zagreba. Škola je dobila rang pukovnije. Doduše, svima je to savršeno svejedno, ali na nekim će područjima ta odluka izazvati temeljite promjene. Ta ne može biti u rangu pukovnije nešto što ima četiri bojne, svaka bojna po četiri sati, a da bude brojčano i organizacijski ovakvo kao što je ova škola. Da bi se opravdao taj rang, potrebno je preurediti cijelu školu. Pitomačka će sat biti nadsat. Na koncu, kad postoje nadljudi, zašto ne bi postojale i nadsati. Tako bi ona, zapravo, bila jedna bojna. Neće imati to ime, ali će po formaciji upravo tako biti. Svako odjeljenje bit će polusat, a njezin je zapovjednik razrednik dotičnog odjela sa svim pravima zapovjednika sati. Čak i prijavke drži, samo nema pravo na odobravanje dopusta. Grga nema razredništva ni u jednom razredu pa zavidi kolegama na tako visokom položaju.
Opskrbni časnik škole postao je glavar gospodarskog ureda, i tu će biti velikih promjena. Sada će trebati još jedan časnik koji će obavljati poslove opskrbnog časnika. Osim toga šapuće se da će Marš postati nadsatnik. Sve to javlja doktor, koji je obično dobro obaviješten. “Postat će on do konca rata i general”, ironično dodaje Pavlek. “Ne će njega njegovi naftalinci zaboraviti.”
“Čudo da nije dobio i viši čin”, zlobno dodaje Miha.
“Vidite što znači kad jedan zapovjednik ode u Zagreb, sve se ovo namješta da bi Tonček postao pukovnik, jer kakva bi to bila pukovnija kad bi njome i dalje zapovijedao potpukovnik”, mudro zaključuje Crni, a svi mu ostali odobravaju.
Tako su nagađali o svemu i raspravljali o reformama škole sve do deset sati, a onda su ugasili svjetlo i slušali RadioLondon. Naime, svi ovdje prate ratna zbivanja u svim fazama, pa radi toga slušaju i neprijateljske radiopostaje. Jer, valja čuti i jednu i drugu stranu. Što više slušaju neprijateljske postaje, spoznaju da se izvješća našega “velikog saveznika” sve više udaljuju od istine. Uviđaju da za to postoje razlozi. Po svemu se čini da “velikim saveznicima” ne ide tako sjajno kao što je nekada išlo. Batine dobivaju i u Europi i u Africi. Doduše, to po izvješćima i nisu nekakvi uspjesi neprijatelja. To je uvijek “elastična obrana”, zauzimanje novih položaja za obranu, iz koje će se svakog trenutka prijeći u napad i slično. Nakon vijesti Grga je obišao vojarnu i sve straže okolo dvorišta, a onda pođe u sobu nadzornog časnika.
Kad je čovjek sam, razmišljanje mu je jedini drug. Tako se i Grga odao razmišljanju. Najprije je mislio o životu pitomaca. Nikakvo čudo što bježe, nitko ne postupa s njima kao s ljudima. Istina je da među njima ima svakakvih, ali bi se moralo ipak s više srca prići toj jadnoj djeci. Međutim, po Tončekovim naredbama u školi se sve više uvodi batina kao nezamjenjivo pedagoško sredstvo. Osim toga postoje i vojničke kazne, od trčećega koraka do dežurstva. A na posljetku, to su samo djeca, pogotovo ona mlađa godišta. Oni bi se još mazili. No ovdje već osjetiše svu ozbiljnost života. Silom bi ih htjeli pretvoriti u nekakve starčiće koji imaju ponos, čast i ozbiljnost. U tom su pogledu već uspjeli. Opaža se da službujući s velikom ozbiljnošću podnosi u razredu prijavak, a kad zapovijeda svojim odjelom, smrkne se te opominje drugove da se isprse, da se poravnaju, ma da pukneš od smijeha kad vidiš tu staru djecu, kojoj ozbiljnost toliko ne pristaje. Međutim, što se može, kažu da će upravo od tkvih biti dobri vojnici.
Neizbježiva tema njegova razmišljanja i opet je zapovjednik, samo ovaj put dolaze mu na um i njegovi poslovi u Zagrebu. Vidi on što su ljudi u stanju učiniti da sebe uzdignu i da sebi koriste. U školi još nema namještaja. Pitomci se i dalje kupaju u Petrovaradinu, nema dovoljno knjiga, prehrana je slaba, ali važnije su od svega organizacijske promjene. Tako će zapovjednik od sada imati sve dodatke i doplatke zapovjednika pukovnije. Sve to udešava da dobije viši čin, ionako neprestano mrmlja da mu je nanesena nepravda, jer da je, u usporedbi s drugima, morao već biti i general. Pobrinuo se on i za satnika Marša. Da ne bi predugo čekao i osjećao nepravdu, dobit će viši čin i položaj. Na sav glas govore kako sve rade za dobro domovine i naroda, a na drugoj strani što god mogu, upotrebljavaju za osobnu korist. Kad se ostali časnici bune što im kradu cigarete ili kad ne dobivaju ono što im po zakonu pripada, onda ih obično tješe: “Pa nemojte tako, gospodo, vi se borite samo za sebe, a zar ne vidite da je majčici Hrvatskoj teško.” Doista, njoj mora biti jako teško otkad njom upravljaju ovako iskreni i nesebični rodoljubi. Pa kako taj Marš može govoriti u ime Hrvatske, a hrvatski nije još dobro ni naučio. Tonček svima dijeli rodoljubne lekcije, a prvi bi plesao od veselja da uskrsne Austro-Ugarska, ideal države po njegovu mišljenju. Jedino se svi u školi tješe da će zapovjednik biti zaokupljen svim tim promjenama pa ne će dospjeti gnjaviti druge. Grga ove nedjelje nije bio u Kamenici pa nije ni sudjelovao na kirchenparadi. Kažu da je na toj kirchen-paradi nastradao Marijan, zapovjednik ga je javno ispsovao te su se sve babe smijale.
Akademičari su nekako namolili zapovjednika da ih pusti u Karlovce, i on im je odobrio taj izlet, ali pod uvjetom da s njima ide časnik. Određeno je bilo da Grga pođe s akademičarima, da se brine i odgovara za njihovo ponašanje. Karlovci su udaljeni od Kamenice desetak kilometara, a u jutro ne ide ni jedan vlak u Karlovce. Zbog toga su odlučili da će poći pješice. Grga se veselio jer je mogao s mladićima neslužbeno i prisno razgovarati. Već kod prvog razgovora konstatirao je da akademičari ne mogu skriti svoju mržnju prema zapovjedniku. Tvrde da su bili i pod većom disciplinom, ali da takvo čudo od čovjeka još nisu vidjeli. U razgovoru im je nastojao sugerirati da prema pitomcima budu bolji, bez obzira na to što će reći zapovjednik. “I oni su ljudi te trebaju i ljudski postupak”, upućivao ih je Grga. Neki su mu odobravali, a drugi misle da ih se mora u strogosti odgajati, jer su i njih tako odgajali. U razgovoru i promatranju lijepe okolice stigli su brzo u Karlovce. Odsjeli su u hotelu. Akademičari su se razišli po gradu, a Grga je najprije otišao na Stražilovo. Branko je imao pravo kad je o njemu toliko pjevao i toliko ga volio. Dugo je razmišljao pokraj Brankova groba i još se jedanput sjetio tragedije tog čovjeka, koji je toliko ljubio život, a morao je mlad umrijeti. Vratio se istim stazama kojima je i Branko nekoć šetao, a s onoga krasnog brježuljka promatrao Dunav, odakle ga je, vjerojatno, i Branko promatrao.
Sišao je u grad, a razmišljanja je odnijela gradska buka. Doduše, Karlovci i nisu bučni, ali dovoljno je i ovo malo da čovjeku otme razmišljanje. Pregledao je crkve, preparandiju, bogosloviju i još neke važnije zgrade. Drugog posla i nije imao nego razgledati grad. Lutajući tako gradom, susreo je svoga srednjoškolskog druga Matka Ivankovića. Nisu se vidjeli otkad napustiše školske klupe, pa je susret bio srdačan, i obojica su se iskreno veselili. Grga se sjetio kako su Matka u školi zvali Cigo te ga i sada zove tim imenom. Začudio se kad je doznao da Cigo služi u ovdašnjoj ustaškoj bojni, o kojoj svi govore vrlo loše. U Karlovcima nema ni jedne domobranske postrojbe, nego je tu smještena jedna ustaška bojna, a ona terorizira cijelu okolicu. Cigo se ispričavao da su ga kao studenta povukli najprije u PTS, a onda su ga dodijelili ovamo. Odmah se vidi na čovjeku da ne pripada u to društvo, ali on ni sam ne zna kako bi se iz njega izvukao. Dugo su hodali i razgovarali o svemu i svačemu, kako samo mogu razgovarati dva druga koja se dugo nisu vidjela. Rastali su se i Grga se uputio u hotel na objed, a tu ga opet susretne jedan kolega sa studija, koji je ovdje profesor, te je poslije objeda s njime razgledao preparandijsku knjižnicu i grad, pa se opet vratio u hotel. Tu su ga već čekali akademičari, njih ga je petnaest u jedan glas molilo da tu ostanu preko noći, jer je u gradu zabava. Sažališe mu se ti mladići, koje Tonček drži u samostanskoj povučenosti, plus vojna disciplina, te odluči da im to priušti. Rezervirali su sobe za spavanje i ostali do sutradan.
KIRCHENPARADA
Prošao je i mjesec studeni, uglavnom u uobičajenim poslovima. Kad je protekla prva trećina tog mjeseca, u kameničkoj se vojarni pojavio natporučnik Perila i tražio da se sastane s poručnikom Dragonićem. Grga se susretu istinski obradovao, a i Perila je bio veseo. On je došao s trideset i pet domobrana da bi čuvao Domobransku nižu srednju školu. Doduše, više je volio Petrovaradin, a vjerojatno je čuo da stanje u školi nije baš najbolje, ali što je mogao? Grga ga je upoznao s ostalim kolegama, a kad su ostali sami, rekao mu je: “Dakle, od sada se ne trebamo bojati partizana, kad nas ti čuvaš.” on se nasmijao i rekao: “Budite posve sigurni.”
Od svih događaja koji su se u tom mjesecu zbili, ipak je najvažniji onaj koji se zbio za vrijeme kirchenparade, koja je održana sredinom mjeseca. Grga je bio nadzorni časnik sa subote na nedjelju, a to je u školi najteže. Čovjek izgubi najdragocjeniji dio tjedna, subotu poslije podne. No, mnogo je teže to što nedjeljom dolaze roditelji da bi posjetili svoju djecu. Hajd’, s taticama još lako, kažeš čovjeku gdje mu je sin, daš mu stražara da ga odvede, i ode čovjek kamo si ga poslao. S mamicama je prava muka, a one uglavnom i dolaze. Najprije joj daješ stotinu odgovora, pa ako je kojom zgodom doznala da si profesor, onda budi spreman dati barem još stotinu odgovora. I baš kad misliš u sebi: “Hvala Bogu, riješio sam se babe”, a ona se sa stuba vrati da još nešto upita. Ti si već potpuno izgubio strpljenje, ali moraš ostati fin do kraja, jer vrag ne spava, možda je žena kakva pukovnika, pa ode ti nekamo u Hercegovinu ako on uzbuni kolege u ministarstvu protiv tebe. Ipak, najgore je nedjeljom biti u službi zato što vodiš kirchenparadu. Grga je čuo što se dogodilo prethodne nedjelje, te večeras kao nadzorni časnik i ne misli o drugom nego samo kako će on sutra zapovijedati kirchenparadom. Vježba podnošenje prijavka. Ide iz jednoga kuta sobe pa se zaustavi tri koraka ispred peći. Da bi što bolje uvježbao točno zaustavljanje na tri koraka, obilježio je lijepo kredom gdje će se svaki put zaustaviti. Zaustavlja se oštro vojnički, još oštrije pozdravlja, a kad glasno i jasno podnosi prijavak, okrene se krevetu pa zavikne: “Škola, pozor!” pa potom jurne k peći: “Gospodine potpukovniče, u stroju su dva časnika, dva dočasnika, petnaest akademičara, 263 pitomca i 101 domobran.” Ništa se on ne boji što će možda sutra mehanički ponoviti iste brojeve, jer prigodom podnošenja prijavka o brojnom stanju možete reći broj koji vam prvi padne na pamet, to nitko ne provjerava. Već se preznojio vježbajući, ali ipak nastavlja misleći: “Ne ćeš mene preskakati pred kameničkim babama, kao Marijana prošle nedjelje!”
U mislima na taj veliki događaj sutrašnjeg dana legao je u krevet. Zamišlja sebe kako pred gospodinom potpukovnikom sjajno lupa petom o petu, kako sjajno podnosi prijavak. Sniva o tome, kako se gospodin potpukovnik smijulji od silnog zadovoljstva nad njegovim oštrim glasom i još oštrijim korakom, a babe se samo gurkaju i šapuću: “Takva časnika još nismo vidjele.” U ovako divnu raspoloženju što se potpuno pripremio za sutrašnji dan, Grga je mirno usnuo. Istina je, kad čovjek zadovoljan legne, sanja divne snove. Tako se i Grgi dogodilo. Lijepo i jasno, kao da očima gleda, sanja on. Upravo je održao kirchenparadu, a njemu osobno prilazi Tonček i pred cijelom mu školom čestita, svim časnicima ga stavlja za uzor. San je san, vodi čovjeka i dalje. Poslije objeda naredio Tonček da se skupi cijela škola, a usred dvorišta podignuta tribina. Na vrhu tribine Tonček, ispod njega časnici, a pitomci postrojeni ispod tribine. Priredio Tonček sjajnu paradu. Dugim govorom pozdravi Grgu. Izreda sve njegove vrline, čak i one kojih nema, a onda se uputi ravno k njemu, pruži mu desnicu, poljubi ga u čelo i čestita mu, istodobno namignu nadsatniku Maršu, a ovaj na jastučiću donese odlikčje. Donese on onaj komadić tvrdog papira omotan šarenom tkaninom. Tonček s najljepšom gestom uze taj omotani karton s jastučića i pričvrsti ga Grgi na bluzu iznad lijevoga džepa. Grga se samo zgleda, ne vjeruje svojim očima. Misli da sanja te prstima pipa odličje da bi se uvjerio je li to istina. “Ta bilo kako mu drago,” misli on, “kako ja mogu dobiti odličje?.Pa još orden za Kirchenparade.” On ne shvaća otkad postoji takav orden, ali si sam odgovara da ga je mogao ustrojiti jedino Tonček jer jedino se u njegovoj školi provode kirchenparade, pa kad se nigdje drugdje na svijetu ne provode, znači da nitko drugi i nije mogao ustanoviti takav orden. Nije mu jasno kako ga je baš on dobio. Misli on: “ Ta nisu ordeni za nas, molim vas, kako može orden stići do Kamenice? Njih obično pokupe oni u Zagrebu i okolici, a dug je put do Kamenice, te bi ih zadržali u Brodu ili u Petrovaradinu. Pa zašto, na koncu, da mi dobivamo ordene? Ovo je nama tek prvi rat. Tek smo ga primirisali, pa hajd’ kiti prsa ordenima. Neka njih nose ljudi koji su već prošli jedan rat, a sad lijepo dragovoljno uđoše u ovaj drugi. Zašto da ja dobijem orden?” buni se u njemu savjest, “kad me jedva natjeraše u vojsku, a ovi ljudi, eto, stari su i nemoćni tako reći, pa iz čistog idealizma pohrliše u vojsku i na bojno polje da daju život za domovinu.” Jest, to hoće savjest, i da je na njezinu, Grga bi lijepo prišao zapovjedniku i zahvalio mu riječima onoga biblijskog satnika: “Gospodine, nisam dostojan da kitiš prsi moje odličjem svojim, nego radije daj da ga nosi brat moj po odori, gospodin nadsatnik Marš. Iako ima dva, ali ona su stara, pa ga i novim uresi. Tko ima dva, neka nosi i treće.” No, osim savjesti postoji u čovjeku i drugo nešto - oholost i samodopadljivost. Tako uvjerava Grga sebe kako ipak postoji mogućnost da i njega odlikuju. Tješi se on činjenicom da oni reumatičari iz ministarstva nose i malu i veliku srebrnu poglavnikovu medalju za hrabrost, iako im se ruke tresu kad uzmu držalo, a mača ili drugog ubojitoga oružja ni dignuti ne mogu. Dobiše odličje iako se ne maknuše iz Zagreba, pa baruta i ne primirisaše. Vidi Grga da je u ovoj zemlji sve moguće, pa sve počinje vjerovati da je moguće ovo što se njemu dogodi. Gleda on na stvari i s druge strane. Baš zato što je sve ovo prvo uočio, misli: “Kolike moraju biti zasluge moje kad baš ovo velevrijedno odličje meni dodijeliše.” I pretegnu ovo drugo. Primi on i stisak ruke, i poljubac, i odličje bez riječi prosvjeda. Dapače se u sebi naljutio na Maršovu škrtost, što nije dao kolajnu izraditi od zlata ili od srebra, jer to je prvo odličje ove vrsti. Ponosan je što je baš on dobio prvi orden. Još nisu sve ceremonije glede dodjele tog odlikovanja ni završile kad na vratima zalupa domobran i probudi ga. Grga se u sebi ljutio što mu ote ovaj divan san, ali ostavio je još onih desetak minuta za razmišljanje, koje obično upotrebljavamo za izležavanje u vremenu između buđenja i ustajanja iz kreveta. Misli on: “Oh, dobri Bože, koliko je ljudi noćas ovako divno sanjalo. Posve sam siguran da naš Tonček, otkad se vratio iz Zagreba, drugo i ne sanja svake noći nego pukovnički čin i neko odličje za uzorno upravljanje školom. Sanjaju o odličju i oni Tončekovi mirogojci koji bi njega trebali odlikovati, kako njima stavlja kolajne na prsa sam vojskovođa Slavko vitez Kvaternik, a ovaj opet sanja da ga odlikuje poglavnik. Poglavnik sanja kako mu njemački poslanik u Zagrebu, Von Kasche, u ime velikog njemačkog Reicha predaje željezni križ za zasluge. Njegova ekscelencija Von Kasche sanja pak da ga odlikuje Von Ribentrop, a ovaj da mu orden osobno predaje sam veliki Führer u glavnom stanu negdje na istočnom bojištu. I vođa Trećeg Reicha nešto sanja. On sanja da je opet kaplar i soboslikarski pomoćnik.”
Dok se škola na dvorištu postrojavala za polazak u crkvu, Grga je još jedanput obavio pokus za podnošenje prijavka. Još se jedanput obratio krevetu sa: “Škola, pozor!” a peć oslovio s: “Gospodine potpukovniče...” Nedugo nakon toga već je stupao kameničkim ulicama na čelu cijele škole, a pratila ga iz stotina mladih grla njemačka vojnička pjesma, pjevana hrvatskim jezikom. Za vrijeme mise nikako se nije mogao koncentrirati na službu Božju, no Bog će mu valjda oprostiti, jer on jedini zna. Imao je vremena da se u detalje pripremi za sve. Predvidio je svaku sitnicu i jedva čeka trenutak kada će početi. “Ma ne će meni kao prošle nedjelje Marijanu vraćati vodove po tri puta.” obećava on samome sebi.
Došao je i davno čekani trenutak, ali ujedno i zbrka u samome početku. Poravnao on sve satnije i vodove da je milina gledati, a njihovi zapovjednici pripremaju se podnijeti mu prijavak. No vjerojatno je sam vrag bio umiješao svoje prste, jer dogodi se nešto što nitko ni u snu nije mogao predvidjeti. Ona nesreća Perila pustio svog dočasnika na dopust pa sam poveo svoju sat u crkvu i na kirchenparadu. On natporučnik, pa kako će kao akademičari: “Gospodine poručniče, pokorno javljam...” Ne može on Grgi pokorno javljati, kad je stariji po činu, a ne može ni ovaj, kao zapovjednikov zamjenik, napuštati svoje mjesto pa ići pred njega i pred onu njegovu šačicu vojnika: “Gospodine natporučniče, poslušno molim, brojčane podatke vaše sati!” E, braćo, ako ne ide ovo prvo, ne ide ni ono drugo, jer po službi je danas Grga šef. Htjedoše stvar riješiti među sobom, ali nitko nije dovoljno pametan riješiti problem. Upitaše i djelatne časnike, ali ni oni ne znadoše. Nije drugo preostalo nego da se Grga uputi ravno prema zapovjedniku, koji se upravo bio rastao od baba, te ga skrušeno upita što da radi u ovome slučaju. Zapovjednik je odmah pronašao rješenje: “On će doći svakako vama, jer vi ste moj zamjenik, samo vam ne će reći poslušno javljam, nego izvolite primiti do znanja. Pazite da ga vi prvi pozdravite.” Grga je jedva susprezao smijeh kad se Perila uputio k njemu i podnio mu prijavak o brojnom stanju. Znatno veselije bilo je poslije kirchenparade, kada su svi zadirkivali Perilu kako on, natporučnik, mora podnositi prijavak poručnicima.
Mjesec je prolazio u najobičnijim poslovima i bez naročitih događaja. Poslije petnaestoga Grga je dobio dopust od pet dana, i kad se vratio, odmah su ga upozorili da će ga zapovjednik pozvati, jer su ga babe bile tužile da šeta sa Savkom Danić. Kad su mu drugovi to rekli, pokušao je rekonstruirati svoje odnose s tom djevojkom te se prisjetio da je nekoliko puta prošetao s njom, ali u tome nije našao ništa loše. Bili su uvijek na takvim mjestima da su ih svi mogli vidjeti, a osim toga nikada i nije pomišljao da bi se mogao s njom upustiti u nešto ozbiljnije osim u najobičniji razgovor. Savka je lijepa djevojka, ali je vrlo brbljava i neoprezna. Još ga nije bolje ni upoznala, a psovala je sve po redu. On je, međutim, i razumio da Srpkinja ne može dobro govoriti o sadašnjoj vlasti. Profesore su, a i ostale časnike, kamenički Srbi voljeli, a Grgu su zbog nadimka Đoko držali Srbinom.
Ima nekoliko djevojaka s kojima časnici na večer šeću ili skupno ili pojedinačno, ali što je zlo u tome, na posljetku ni zakoni to ne brane. Grga je ipak bio zahvalan drugovima što su ga na to upozorili, jer ovako barem zna o čemu će se razgovor sa zapovjednikom voditi.
Točno u jedanaest sati javio se on na prijavak da je došao s dopusta. Nakon službenog prijavka zapovjednik je počeo zaobilazno, pa konačno prešao i na ono što je Grga očekivao.
“Znate, tuže se na vas da se viđate s nekim djevojkama, a to nije zgodno, jer vi ste oženjen čovjek”, rekao je zapovjednik, više nekako kao savjet nego kao prigovor. Međutim, Grga je to lako odbio:
“Nitko ne može dokazati da su moji odnosi prema tim djevojkama takvi te bi se protivili mojim bračnim obvezama.” Tonček je uvidio da mora biti konkretniji:
“Vi idete s jednom Srpkinjom, za koju kažu da ne voli našu vlast pa ju neprijatelj može upotrijebiti i u svrhu špijunaže.”
“Ne vjerujem da je ta djevojka sposobna za takvu službu, a osim toga ja ne posjedujem podatke kojima bi se neprijatelj mogao poslužiti.” Tonček je i dalje nastavljao savjetovati:
“Pa vidite, blizu su nas partizani, a oni trebaju podatke o našoj snazi, te biste vi mogli nešto, onako slučajno, odati.”
“Nema se tu što, gospodine potpukovniče, odati. Ono što znam ja, to zna svaki mještanin, a sigurno znaju i partizani, ako ih nešto zanima.”
Poslije toga razgovor je prešao na nedužnije stvari. Naime, javili su mu da se Grga često nalazi u jednoj srpskoj trgovini, da se srdačno odnosi prema vlasnicima te prodavaonice i da se brije kod Srbina. Bilo mu je jasno da Tonček ne ide uzalud svako jutro s mise u društvu kameničkih baba. Spoznao je da one svoju dužnost obavljaju do krajnosti “savjesno i predano” te da su u posljednje vrijeme u svoja izvješća često unosile i njegovo ime. Zapovjedniku je rekao da su to djetinjarije, na koje se uopće ne kani osvrtati, a da će i dalje kupovati tamo gdje bude bolja roba i gdje će ga bolje poslužiti.
Toga dana za objedom zapovjednik je davao pouke podosta zajedljivim tonom, a spominjao je neke stvari koje je mogao čuti samo od velečasnoga. Grga je razmišljao o tome kako i razgovor sa zapovjednikom može djelomice i njemu zahvaliti, a najgore mu je bilo to što su sve radili njemu iza leđa, dok je još bio na dopustu. Za vrijeme objeda atmosfera je bila prilično napeta, jer je zapovjednik svojim prigovorima općenite naravi nastojao pogoditi mnoge časnike.
Pod konac mjeseca pogodilo je školu dvostruko zlo. Stigla je naredba da do dvadeset i osmoga moraju svi nastavnici predati raspored rada po mjesecima za cijelu godinu. Taj raspored treba pomno sastaviti i po zakonima vojne administracije izraditi. Od toga posla ječala je cijela škola. Radili su svi, a najviše akademičari. Oni su, siromasi, za sve one profesore koji nemaju dara za ukrašavanje, morali izraditi vanjski dio plana i upisati ono što su profesori sastavili. Trajala je ta trka puna tri dana, a onda su svi, točno s voljom i na vrijeme, predali, kako se to od dobrog vojnika i zahtijeva. Položili su plod svojih napora u Tončekove ruke i strpljivo čekaju posljednju, Tončekovu riječ. Da im je samo pronaći onoga tko se sjetio da nakon tri mjeseca obuke zahtijeva plan rada za cijelu godinu, čini im se da bi ga mogli linčovati. Svi sumnjaju da je to Tončekova stvar, a on tvrdi da to traži ministarstvo, što je također vjerojatno, jer i oni od silnog “mudrovanja” ne znaju što bi radili.
Pod sam konac mjeseca Tonček je cijeloj školi priredio neobičnu zabavu. Najavio je svoj ciklus predavanja, koji će trajati sedam-osam dana. “Ova predavanja obvezni su slušati svi osim onih koji su službom spriječeni. Predavanja će biti o Bogu, prirodi, čovjeku, životinjama, biljkama i drugom, počinju svakoga dana točno u pet sati poslije podne”, tako je doslovce glasila zapovijed. Već prvih dana moglo se primijetiti da na tim predavanjima postoji najveće zanimanje za spavanje. I molili su ljudi Boga da im udijeli službu nadzornog časnika ili koju drugu, goru i težu službu, a da ih oslobodi predavanja. Nasta plač i izmotavanje na sve strane. Pronađoše se sitni i važni poslovi, koji se moraju obavljati baš u pet sati poslijpodne. Stizali su s pošte telefonski pozivi za pojedine časnike, da su pozvani u pet sati na razgovor s kojim drugim mjestom. Već na prvim predavanjima strpljivi slušači mogli su zamijetiti da će cijeli ciklus biti usmjeren u tom smjeru da bi se dokazalo postojanje Boga. Tonček se nije puno osvrtao na postojeće dokaze i na mišljenje velikih ljudi o toj stvari. On je iznosio posve nove i originalne, vlastite argumente, a kad nisu bili dovoljno jaki argumenti, on bi obično udarao u pjesničke žice: “Listak se njiše skladno na grančici, ljuljan daškom povjetarca i šapuće mirisnom peludu: Ja vršim volju Božju.” Tako blistave rečenice upotrebljavao bi obično za uspješan završetak, ali i tijekom predavanja bi Tonček znao često udariti u pjesničke žice. Imala su ta predavanja još jedan važan cilj, da sve pripadnike škole pripreme za pobožne i pune pokora adventske dane. Nakon ciklusa svi su jednoglasno izjavili da nisu postali baš ništa pametniji. Čak je i velečasni ostao na strani onih koji su kritizirali predavanja i izjavio “da nisu poslužila sve na veću slavu Božju.”
Tako se ta predavanja otegnuše i do početka prosinca, svima je taj mjesec počeo nekako tromo i teško. Čak se i vrijeme pokvarilo, vjerojatno zato da im i ono “daruje” nešto od svoje strane. Sive magle pritisnuše cijeli kraj oko Fruške gore te skriše onu lijepu panoramu koja se pružala u jutro kroz prozor škole. Sakrila je magla i Dunav i konvoje te odnijela i one lijepe snove o krasnim daljinama, za kojima su neki čeznuli. Osim toga, magla i s druge strane u ovo ratno doba nije dobra, jer sve ljude podsjeća na budućnost, koja je također maglovita. Sadašnjost je crna i teška, a budućnost je maglovita. Mi i ne živimo za budućnost, jer naša je budućnost, zapravo, mjesec dana, pa kad njega proživiš, misliš na sljedeći, i tako redom. Nikad nismo ni u što sigurni, jer su promjene stalne i velike. Na životu nas drži misao da i rat mora završiti, a da će poslije njega doći bolji život. Neki ljudi vole rat. Evo, ovaj Tonček, pa Marš i njima slični upravo uskrsnuše u ratu. Njima je rat brat, kako kaže narodna uzrečica. Oni su veseli, zadovoljni, sretni, jer su egoisti, ali zar može biti veseo čovjek kad zna da na dan ginu tisuće, a da ne znaju ni zašto su pali? Zar može čovjek biti zadovoljan kad zna da živi u vrijeme dok radi najveća ljudska klaonica, koju nazvaše Drugi svjetski rat? Čovjek koji misli na tisuće nevinih žrtava svakog dana, ne može biti zadovoljan, a u očaj ga tjera činjenica da je protiv svega nemoćan, jer svijetom gospodare mračne sile, koje su željne ljudske krvi. Što je više gledaju, sve je više žele. Nakon svakog takva razmišljanja obično uzdahneš: “Život teče dalje, i što se može protiv toga učiniti?” te se prihvatiš svakodnevnih poslova.
Život u Tončekovoj školi također je tekao dalje. Nekako u samom početku prosinca kružila je vijest da je Tonček premješten. Doduše, osnove za tu vijest nije bilo, jer nitko baš ništa nije učinio da na odgovornome mjestu prikaže činjenično stanje škole i Tončeka u pravome svjetlu. Ne da to ljudi ne bi htjeli, nego to nisu činili zato što su znali kako bi to bio uzaludan posao. Dobro oni znaju da na ministarstvu sjede Tončekovi kolege, a “vrana vrani oči ne vadi”, veli naš narod. Zna se i to da svi oni u ministarstvu jednako misle kao i Tonček te im je posve shvatljivo sve ono što on radi. Radio bi i svaki od njih upravo tako kao što radi Tonček. Međutim, ti su glasovi Tončeka ipak uznemirili. Zna on da ima neprijatelja pa je 4prosinca pošao na službeni put s dva ordonanca i četiri kovčega. Svi su znali da mora biti velika stvar što ga pokreće kad nije čekao ni sutrašnju proslavu blagdana sv. Nikole. Dao bi se tom prigodom održati i koji govor, moglo bi se to pretvoriti u pravu proslavu, a znamo da Tonček čezne za njima. Izdao je zapovijed o toj proslavi i vrhovni nadzor predao velečasnom, a Grgu je zadužio za tehničku stranu, za uređenje pozornice. Ta tehnička strana zadala je Grgi velike brige. Treba napraviti pozornicu, a nemaš od čega, ni čavla ni daske. Prava je vojnička vrlina da se nikada ne uzrujavaš, jer uvijek ima dva rješenja - napraviti ili ne napraviti. Grga je u tome više nego praktičan čovjek. Pozvao je svoje hrabre i odane akademičare, sve im objasnio, a oni viknuše na zapovijed, lupnuše oštro petama, raziđoše se po školskom tavanu, i njemu pade briga s vrata. Sutradan točno u četiri poslije podne stajala je divna pozornica. Pokupili akademičari klupe, stolce, pronašli na tavanu nekakve stare kulise te napraviše baš lijepu pozornicu.
U cijeloj je školi vladao nikolinjski ugođaj i svi su željno čekali tu večer. Evo, ispuniše se čežnje svih i dođe ono o čemu su mnogi sanjali. Dođe večer koja bi trebala ispuniti sve nade i želje male i velike djece. U svečanoj dvorani škole tiska se mnoštvo svijeta, većinom pitomaca. Konačno se svi pogledi usmjere na zastor pozornice, kao da bi htjeli prodrijeti kroza nj da vide što se to zbiva na onoj drugoj strani. Sve je nekako veselo i raspoloženo. Kad upreš pogled u sliku kralja Zvonimira pokraj prvoga prozora, čini ti se da je ispod onoga ozbiljnog i dostojanstvenog čela zaigrao diskretan smiješak, jer stari kralj nikada do sada nije vidio sličan prizor.
Na svečanu proslavu došlo je i pet gospođa da ju uveličaju svojom nazočnošću. Spiritus movens svega bio je velečasni. On se vrtio posvud, davao zapovijedi na sve strane, važno krstario dvoranom, često i bez posla, samo neka se vidi tko je glavni. Na upite kada će početi svečanost, šaljivo bi odgovarao svojom starom dosjetkom, za koju je držao da je jako duhovita i mudra: “Što se koga dotikavle, glavno da je od Boga zdravle.” Josin je gurao Crnoga laktom i objašnjavao mu da je velečasni toliko veseo zato što u prvome redu sjedi gospođica Tsirk. Ljudi govore da velečasni prečesto zalazi u tu kršćansku kuću. Doduše, vjerojatno on posjećuje tu kuću i gospođicu iz posve vjerskih pobuda, ali kako on to često čini, počeše se širiti i drugi glasovi. Točno je da je on danas iznimno dobro raspoložen, a njegov dostojanstveni, namješteni pogled kruži dvoranom, kao jato golubova oko crkvenog tornja. Je li to zbog gospođice Tsirk ili zbog vlasti koja mu je dana, svejedno je.
Sam program i nije dugo trajao, bio je sastavljen od samo tri točke: 1. Kad dođe sv. Nikola, kratki dječji komad; 2. Jedan loš razred, s oponašanjem profesora - domaći proizvod velečasnoga s moralno-didaktičnom tendencijom, i 3. Dijeljenje darova nekim pitomcima, naravno, samo onima kojima su od kuće poslani. To je obavljeno po prastarom kršćanskom običaju, prilagođenom na ovdašnji teren, uz mnogobrojne pouke i pohvale. Za sve je ostale pitomce Sv. Nikola ostavio vrlo male i mršave paketiće u blagovaonici i naredio da se razdijele poslije večere. U svakom paketiću bilo je šest suhih šljiva i jedna jabuka. Pitomci su darom bili jako razočarani i sigurno nisu dobro mislili o sv. Nikoli. Ostali članovi škole ne dobiše ništa. Vjerojatno zato što nisu bili dobri, ili možda zbog teških ratnih vremena, te se i budžet sv. Nikole ograničio samo na djecu. Časnici su se smijali i s ironijom govorili o ovim darovima, te se glavar gospodarskog ureda, nadsatnik Marš, neprestano mrštio, a na Mintin upit zbog čega nisu i odrasli dobili darove, posve je ozbiljno odgovorio: “Ja, gospodo, to nije Vjesnikom predviđeno, a što nije njime predviđeno, ja ne mogu dati.” Poslije svečanosti svi su čestitali, posve ozbiljnim tonom, velečasnom na golemom uspjehu, a on je cvao od sreće i zahvaljivao. “Svaki rad, pa makar on i težak bio, velečasnom je uvijek mio”, rekao je na koncu svima, posluživši se i opet jednom mudrom izrekom u stihu.
Nastavnike škole početak mjeseca pritisnuo je mnogim poslovima. Morali su pisati i ispravljati školske zadaće, a do osmoga su morali ocijeniti sve učenike i ocjene unijeti u glavni imenik. Iako su se nadali da Tonček ne će do toga datuma stići sa službenoga puta, ipak ona vojnička vrlina, koja nikada u pravom vojniku ne izgara točnost - tjerala ih je na to. Tjerala ih je na to i bojazan da bi se osmoga mogao pojaviti Tonček, pa kako mogu na sjednicu praznih ruku, a onda će morati još pisati i izjašnjenja. Zbog svega su nastojali biti točni.
U školi svi željno očekuju božićne blagdane, a najviše nastavnici, koji jedini imaju pravo na dopust za to vrijeme. Udaljiti se od škole i gnjavaže, pa makar nekoliko dana, najveća je želja svakoga od njih. Dobili su i točne obavijesti koliko će dugo trajati praznici. Još početkom mjeseca znali su da će imati praznike od 23. prosinca do 2.siječnja, dakle točno deset dana. U vojsci ništa nije jednostavno. Čak i ono što je po svojoj naravi jednostavno, treba zamrsiti samo zato da ne bude jednostavno. Tako je i s tim praznicima. Sve se zakompliciralo te su jadni kleli i praznike i vojsku, a izgubili su sve veselje koje su imali zbog njih. Najprije je došao Tonček. On je potvrdio da će praznici trajati deset dana, ali je dodao da će profesori njegove škole te praznike imati samo pet dana, jer on ne će puštati pitomce na dopust. Zbog nesigurna putovanja ne će on snositi odgovornost za njih. Opravdano se bojao da mu se mnogi ne bi vratili. Budući da su pitomci ovdje, mora biti uz njih polovica časnika iako nema obuke, kaže Tonček, i misli kako bi im i što gore priredio. Dakako, da ih je to sve povrijedilo. Izjavili su da će pismenim putem tražiti svoja prava. I dalje su ostali u neizvjesnosti, a ostat će valjda do posljednjeg dana. Poslije je došla naredba da se zabranjuje i vojnim osobama svako putovanje u posebničke svrhe. Dakako, oni su tumačili da se ta naredba ne odnosi na njihov slučaj. To je njihov zakonski dopust, na koji imaju pravo. Tonček i njegovi pristaše tumače da se i na ostale odnosi zabrana o putovanju. Tako je došlo u pitanje i pet dana dopusta. Grga je odmah pisao u Zagreb jednome kolegi u ministarstvu da žurno pošalje objašnjenje iz kojeg bi se vidjelo da se ta naredba ne odnosi na sve. Pa eto, to ih je sve držalo u nadi.
Za vrijeme Tončekova izbivanja desio se jedan strašan slučaj. Potukla se dva ordonanca. Jednoga poslaše u bolnicu, a drugoga u zatvor. Dakako da je Tonček onome u zatvoru obećao i svoj obol za tako nekršćansko ponašanje prema bližnjemu svome. Naime, dohvatio je on svoga kolegu po vojničkoj službi nožem u desno pleće. Tonček je i taj žalosni slučaj iskoristio da održi govor. Naredio je da se prikupe domobrani obadviju sati, posadne i pomoćne, i ukazujući na ovaj nesretni slučaj, održao im dugo i poučno predavanje, a ratobornim se domobranima zagrozio da će ih poslati na teren, gdje će svoje junaštvo moći pokazati u borbi protiv partizana, tih strašnih bezvjeraca i bogohulnika. Tonček uopće u posljednje vrijeme napada partizane, a to je najbolji dokaz da ih se sve više boji. Kaže stari Cipro: “Da nije partizana, Tonček bi uvijek bio na službenom putu, ali ovako se odvaži na mjesec tek jedanput.”
Počeše i sjednice. Točno po vojničkim propisima određeno je vrijeme za sjednicu, svaki razred dva sata. Budući da je prije podne obuka, sjednice se mogu održavati samo poslije podne, a trajat će četiri dana. Čak i u nedjelju poslije podne održavaju se sjednice, i Bog zna što je Tončeka natjeralo da odredi rad na dan gospodnji. Najviše su stradali razrednici, jer su morali držati duge referate o uspjehu i neuspjehu svojih razreda. Treba vrijeme od dva sata nečim ispuniti. Od svih nastavnika zahtijeva da moraju dati karakteristike o svakom pitomcu. U svezi s time treba svaki imati notes i bilježiti sve dobre i loše učenikove strane. Eto, na takav način postadoše časnici i anđeli čuvari svojih učenika. Grga veli da su njemu babe, dok je bio mali, opisale anđela čuvara kao nekakvo nevidljivo biće koje se uvijek nalazi na desnoj strani, a u rukama mu bilježnica i olovka, pa vječito zapisuje sve što tko radi. Nastavnici riješiše problem karakteristika ex privata. Naime, skupit će pedesetak izraza i svakom pitomcu po koji prikrpati. Tako će neki pitomac od sada biti: revan, miroljubiv, talentiran, ali i sebičan; drugi će biti: lijen, neuredan, obješenjak, ali i druželjubiv, jer daje drugima zadaće na prepisivanje, a i on od drugih prepisuje. Naš Grga, kao stručnjak za jezik, dobio, dakako, zadatak da skupi tih izraza što više može, pa se namučio tražeći sve moguće sinonime za jedan te isti pojam. Tonček obećao još jednog nastavnika, a promjenu su rasporeda već sada obavili, naime Pera preuzeo satove tjelovježbe, Marijan nešto drugo. Ispremiješalo se to tako da je Grga izgubio matematiku, a osta mu samo hrvatski sa sedamnaest sati tjedno. Na tom svijetu ništa nije stalno, a najnestalniji je raspored. Svi su izgubili po koji sat, ali nekog naročitog veselja nije bilo, jer kad dođe novi nastavnik, otvorit će se još jedan odjel, onda će svaki dobiti još po koji sat.
Dogodilo se još jedno zlo. Grga dobio svrab. Ništa novo. Imao ga je i ranije, ali Maks je sada konačno ustanovio da je to svrab i zadirkivanju sada nema kraja. Govore da ga je dobio na sjednicama. Istini za volju poštenjak Grga reče da to nije istina, jer ga je dobio prije sjednice. Taj je svrab veoma bezobrazan, ne drži se reda, a to je prevarilo Maksa te on svakoga dana gledao i tvrdio da to nije svrab, jer se nije pojavio najprije među prstima, kako je to uobičajeno, nego se lijepo odšetao preko njih pa se pojavio oko pasa i na prsima. Zbog toga je Maks mislio da to nije svrab te je i Grga u to povjerovao iako se po cijele dane pomalo češkao, a nvečer pod pokrivačem jednostavno nije mogao izdržati, pa se čak i noću po nekoliko puta budio da izgrebe svoje jadno tijelo. Sada se maže onom smrdljivom vojničkom masti i žali onoga tko će prati rublje i posteljinu. Maksu je obećao Grga nabaviti sva Moli-reova djela u kojima su glavni junaci liječnici i ukrasiti njima najvidljivije mjesto u ambulanti. Zbog toga svraba preživio naš Grga i nekoliko sati straha. Naime, Maks mu je dao recept za jedan bolji i ugodniji lijek i on se uputio u apoteku nabaviti Mitigal. Upoznao se s apotekarom, i riječ po riječ, prijeđoše na politiku, pa na sadašnje stanje i poredak, pa na Führera, Ducea, Poglavnika, doglavnika i sve bezglavnike nadariše najljepšim izrazima ne samo našeg nego i ostalih jezika koje su poznavali. Pa kad im ponestane koji izraz ili se trenutačno ne mogaše sjetiti pravoga, a ono im pomogoše apotekarova gospođa i sestra, koje su sa zanimanjem pratile tu raspravu o vanjskoj i unutarnjoj politici i situaciji. Dakako, Grga, kao vojna osoba, briljirao je pred tim civilima u vojno-strateškim temama. Posve suprotno službenim izvješćima izražavao se o elastičnoj obrani na Istočnoj fronti. Upotrebljavao posve druge izraze o partizanima nego što ih je upotrebljavao njegov potpukovnik. Čak se o vojskovođi Slavku vitezu Kvaterniku izrazio kao o senilnom starčeku, kojem bi bolje pristajala noćna kapica i kuhača nego ona “sjekirica”, kako to narod kaže. Njegov sugovornik obuhvatio opet politiku u civilu. I tako dobili potpunu sliku nove Europe, s Endehazijom u središtu pozornosti. Zanesen svojim objašnjavanjem i ohrabren odobravanjem sa svih strana, on nije ni pazio s kim razgovara. Vjerovao je da je to neki čovjek istog mišljenja kao on, pa pred njim istresao sve što mu je na srcu ležalo. Kad se napričao, izašao je s obećanjem da će lijek stići iz Zagreba, ako “vlak ne ode u zrak”. Kad je izišao, pogledao je na natpis nad ljekarnom da bi doznao s kim je to razgovarao. Kao da ga grom ošinuo kad je pročitao: Fridrih Goldmajer. Okrenuo se oko njega cijeli trg, brže i bolje nego na vrtuljku, bolje nego sve rulete u Monte Carlu. U jednom trenutku nastala je u njem nekakva praznina, zastao je sam ne znajući na koju bi stranu. U drugom opet trenutku projuri mu glavom luda misao da se sam ode prijaviti vlastima prije nego ga ovaj prijavi. Bilo mu je jasno. Ime i prezime njemačko, a zna se tko su naši Nijemci. Nije pošao ni na večeru. Poče sebi predbacivati: “Nikada ne paziš na svoj jezik. E, ne ćeš se ti, majčin sine, opametiti dok ne odsjediš u zatvoru. Pa kako možeš, ti ludove, ovako govoriti pred ljudima, koje nikad nisi ni čuo ni vidio?” Vidi Grga lijepo kako ga muče i ispituju ustaški redarstvenici, a on se tvrdoglavo drži Švejkove: “Tko ne priznaje, sve mu se prašta.” Jest, vraga, njih je troje, apotekar ima još i tu prednost, on je Nijemac, a u Endehaziji više vrijedi riječ jednoga Nijemca nego sve hrvatsko znanje. Možete misliti kakav je san imao Grga te noći i koliko se puta zavjetovao raznim svecima i sveticama da će ubuduće svoje mišljenje skrivati barem pred nepoznatim ljudima. Sutradan u zbornici najprije se propitivao tko dobro poznaje apotekara. Javio se a tko drugi nego Maks. Točno po onoj svoj svome Grga nervozno navalio s pitanjima tko je i kakav je taj čovjek, a Maks mu je rekao:
“Apsolutno naš, a inače dobar.”
“Ma kako naš, pa on je Švaba, čovječe Božji”, reče Grga. No Maks je ustrajao pri svome, rekavši da apotekar nije ni u Kulturbundu, nego da drži s nama. Tek je sada ispričao Grga Maksu cijeli slučaj, a on se od srca nasmijao. Grgom ovladalo neko čudesno olakšanje.
Sreća se pojavljuje s danom. Ima dana kada čovjeku sve polazi za rukom, što god da počeo raditi. Opet, ima dana kad “da se za zelen bor hvatiš, i on bi se zelen osušio.”
Današnji je dan našega Grge počeo kao oni dani prve vrste. Upravo ga Maks umirio, on uzeo dnevnik i pošao na sat, a na hodniku ga čeka akademičar Šerkor, stane pozor, pruži mu nalivpero s riječima: “Pokorno molim, gospodine poručniče, je li to vaše pero?” Naime, Grga je bio izgubio pero prije mjesec dana. Odmah je prepoznao svoje pero i, da vojnička pravila dopuštaju, izljubio bi akademičara više i bolje nego što ga ljubi Marica kantinerka, naime, to je njezin odabranik. Ovako se akademičar morao zadovoljiti s jednim najobičnijim “Hvala!” Doduše, ako ti stariji reče hvala, to je u vojsci velika stvar. Nije to samo radi materijalne strane. Istina, zahvalni stariji može dati bolju i unosniju službu ili osloboditi te od opasne i neugodne službe. Ako si običan vojnik, dobit ćeš njegove iznošene cipele ili koji dio odijela. Može ti stariji izreći pohvalu, a može priskrbiti i odliče. Međutim, znatno više dobivaš u moralnom pogledu. Sada si siguran da radiš kako treba. Nisi ti više onaj posljednji zabušant, nego te stavljaju drugima za uzor. Jednostavno, porasla ti krila i sada više lepršaš nad zemljom nego što hodaš. Vidite, to je vojnička hvala koju izriče stariji mlađem. Takvu hvalu dobi jutros onaj akademičar od svoga nadređenoga, od kojega ga dijeli cijelih osam činova. I Grga se osjećao sretan zbog te male sitnice, nalivpera, a kako se tek morao osjećati akademičar zbog tako velike stvari. Pero je našao jedan pitomac i oglušio se na sve pozive da će pošteni nalaznik dobiti nagradu jer je pero draga uspomena od još draže pokojne ujne, koju njegov vlasnik nikad nije imao. Za vrijeme prvog odmora dozvao je Grga dotičnog pitomca i nakon potpunog njegovoga priznanja održao mu je poučno predavanje o tome kako ne valja zatajiti tuđu imovinu. Tončeku ga nije htio prijaviti, jer je znao da bi on to iskoristio za održavanje predavanja pitomcima, a osim toga, vjerovao je da će ova mjera i vrsta kazne povoljno utjecati na okrivljenoga te ne će više činiti takve i slične propuste.
Ne ćete vjerovati, poslije objeda šapne mu velečasni da neka se Grga ispriča za večeru, jer ga on poziva k sebi. Naime, on je u zajednici s Ciprom kupio debela krmka pa će danas biti klanja. Iako časnici škole često dobivaju pozive na takve večere otkad nastupi kasna jesen, ipak je, s obzirom na mršavu vojarnsku hranu, to njima veliko veselje, a pogotovo sada kad ih pogodi novo zlo. Najnovijom naredbom onaj jedini bezmesni dan, petak, dobio je kolegu - utorak, pa onda se desi da podbaci koji mesni dan, te u tjednu ostadoše u većini bezmesni. Ako se ovako nastavi, postat će svi vojnici vegetarijanci. Zbog toga oni iskoriste svaku priliku i revno se odazivaju pozivu na večeru. Zaredaše takve večere kao gladne godine nad Misirom, a kako svaka večera ima i druge svoje čari, nikad nije dosadno. Poslijepodne proveo je Grga kod Rudija mehaničara, izrađivao je željezne saonice da ga zima ne zatekne nepripravna. Pravio je, što ono vele, ražanj za zeca, koji je još u šumi, jer tko će znati hoće li ove godine uopće biti snijega.
Na večer su velečasni i Cipro priredili večeru za svoje goste: Crnoga, Grgu, Maksa i Sašu. Poslije obilne i masne večere društvo se raspjevalo uz dobru i bistru fruškogorsku kapljicu. Velečasni je iskoristio zgodu da im neizravno predbaci kako se neka gospoda tuđe od njega, ali misle krivo, jer velečasni nije ono što o njemu drže. Čak se otvoreno izjasnio da je on protivnik zapovjednika. U ime svih odgovorio je Saša, također izdaleka i na jednak način, te naglasio da se to njemu možda samo čini, jer su sada ljudi više zaposleni pa nemaju vremena za razonodu.
Istina je da su svi počeli velečasnoga neprimjetno izbjegavati. Nisu htjeli da on to opazi, a, evo, on je ipak primijetio. Sutradan se o tome govorilo u zbornici. Sad je svima već bilo svejedno, jer su sigurni da je on “treće uho” zapovjednikovo, pa znatno opreznije razgovaraju s njim. Njega je opet ljutilo što su ga “pročitali”, jer je htio glumiti dobroga kolegu i biti običan čovjek, a s druge strane stajati uz Tončeka. Razgovarao je on s ljudima o svemu i svačemu, i u početku se mnogi oduševiše njime, ali se kasnije razočaraše. Nisu se na nj ljutili niti su mu išta predbacivali, samo su se oprezno povukli i ostali tek kolege, s odnosima ljudi koji rade na istome poslu, pod istim krovom, a baš je to njega ljutilo. Upravo tih dana dobio je i on svoj nadimak. Sada ga svi zovu Blagodušnik. Zapravo taj mu je nadimak nadjenula mlađa sestra Emeriković. Za tu obitelj, koju čine dvije sestre i brat, tvrde Kameničani da joj nisu svi kotači na mjestu, iako su svi završili ili srednju ili visoku školu. I ponašali su se čudno. Brat se rijetko mogao vidjeti, jer se skrivao od ljudi. Sestre se, naprotiv, mogu svugdje susresti, a s njima možete razgovarati o svemu i svačemu. Tako je jedne večeri korzom šetala veća skupina časnika kad ispade odnekud mlađa sestra pred njih, pozdravi se s poznatima, a upozna s nepoznatima: “Gospoda su sigurno glazbena, pa da, kako ne, svi ste profesori, a profesori vole umjetnost i sve što je lijepo. Ja divno sviram glasovir, izvolite k meni. A posebno želim da me čuje gospodin blagodušnik”, izmitraljira ona to sve za nekoliko sekunda. Gospodin blagodušnik se ispričao da ovaj put ne može doći, a ostali su pošli. Odsvirala je nekoliko stvari, ništa naročito, i onda ju onaj obješenjak Negro natjerao te je priznala da je zaljubljena u dušobrižnika. Sa sjajem u očima govorila je o bagodušniku, jer joj nije uspjelo zapamtiti i izgovoriti riječ dušobrižnik. Tako je naš velečasni konačno postao blagodušnik, a gospođica Emeriković mlađa, iako je pravoslavka, stoji svake nedjelje ispod kora i pobožno promatra velečasnog dok služi misu.
Ovoga su se mjeseca pripadnici škole nahodali po crkvi i nagledali kirchenparada. Pun je on svetaca: sv. Barbara, sv. Nikola, Bezgrješno začeće, a da i ne spominjemo one koji će doći: Božić, sv. Stjepan, sv. Ivan, Nevina djeca, i konačno, sveti Silvestar. Ima ih, slava im i dika, ali ima ih tko i slaviti. Hajde jedanput na veliku misu, drugi put na ranu, da se kojem ne zamjeriš, a uz svaku veliku misu nadoveže se i kirchenparada, ne bi li dotičnog sveca dirnuli svojim vojničkim nastupanjem pa da se on kod Gospoda zauzme za pobjedu našeg oružja. Ta je pobjeda sigurna još od onoga dana kad je počeo rat, ali nije na odmet da imamo kojeg zaštitnika više.
Dvadeset i prvoga dana u mjesecu pobočnik je razveselio nastavnike viješću da je iz ministarstva stigao akt o njihovu dopustu. Tu je izričito navedeno da ona zabrana o posebničkom putovanju za njih ne vrijedi. Napeto su iščekivali što će Tonček na to. Za večerom im nije ništa rekao. Misli on: “Ako treba kapitulirati, ja ću što kasnije, a neka se i oni jedan dan dulje muče.” Cijele je noći tražio načina na koji bi bilo najbolje da im to priopći, ali ga nije našao. Zbog toga je sutradan nastupio s poznatom procedurom. Pozvao je sve profesore. Dok su stajali postrojeni u stavu pozor, on je počeo: “Gospodo časnici, iako nije od ministarstva ništa došlo”, svi se na to dodirnu laktima, “ja vam na svoju odgovornost dajem dopust. I ovim ću dokazati da nisam onakav, kakvim me vi držite. Evo, kad već ja ne mogu, onda barem vi u krugu svojih obitelji provedite ovaj najveći kršćanski praznik. Od sutra vi ste na dopustu i pohrlite svojim najdražima.” Poslije tih riječi čovjeku se stegnu grlo, oči napuniše suzama, a postrojeni se časnici drugi put dodirnuše laktima. Jedva je smogao snage da se sa svakim pojedinačno oprosti. Bile su to očinske riječi, izgovorene kroz plač. Grgi je rekao: “Vi ćete, gospodine poručniče, u Novu Gradišku?”
“Poslušno javljam, hoću, gospodine potpukovniče!”
“Znate li vi koji se veliki čovjek rodio u Novoj Gradiški?”
Poručnik skupi sve svoje znanje o velikim ljudima, no sjeti se jedino da glumačka obitelj Freudenreichovih potječe iz Nove Gradiške, drugih se velikih ljudi nije sjetio, jer to mjesto i ne obiluje velikim ljudima. Na to je dodao gospodin potpukovnik:
“Rodio se još jedan veliki čovjek, no pogodite koji?” Nakon ponovna razmišljanja Grga je kapitulirao:
“Poslušno javljam, gospodine potpukovniče, ne znam!”
“Ja sam se tamo rodio”, reče Tonček i ovu dosjetku poprati smiješkom, “Sretan Božić!” “Hvala, također”, i rastadoše se u veselom raspoloženju. Na hodniku su se svi upitno pogledali, i slegnuli ramenima.
Obuka je toga dana bila vrlo živa i protekla je u dobru raspoloženju. Poslije svakoga sata čulo se ono nesložno izgovoreno: “Sretan Božić i Nova godina”. Bila je to želja djece, topla i iskrena, ali u samom zvuku osjećala se bol i tuga siromašne dječice, koja će blagdanske dane provesti daleko od svojih roditelja. Poslije podne nervozno su se spremali za put da bi prvim vlakom krenuli u slobodu. U Grginu stanu spremala su se dvojica, Pavlek i Grga. Naime, prije nekoliko dana primio je Pavleka u stan. Time je siromašna gazdarica dobila još jednu stanarinu, a Grga je s Pavlekom dobio jedan hvat drva u zajedničko kućanstvo. Pavlek je toga dana bio neobično veseo, i neprestano je zapitkivao kojom bi prugom bilo bolje do Koprivnice, onom preko Vinkovaca i Osijeka ili glavnom do Zagreba pa natrag do Koprivnice. Osim toga, pitao je za svaku stvar, bi li ju trebao ponijeti ili ne. Pavlek je dobar drug, ali je spor i neodlučan, da Bog oslobodi. Među časnicima postoji uzrečica da se Saša smije pola sata nakon vica, a Pavlek tek pola sata nakon Saše. Već u pola četiri okupili su se svi veseli i nasmijani. Jest, sve je njih ovaj praznik ispunio veseljem, ali to veselje ipak nije potpuno; svatko od njih misli na onu dječicu u vojarni, jer će se niz njihova lica proliti upravo na taj praznik mnogo suzica, a čovjek mora misliti i na svu onu siročad kojoj je rat oteo roditelje, a ratna divljanja razorila ono što im je u srcu najsvetije - roditeljski dom.
Prošla je cijela jedna godina. Kad smo ulazili u nju, bili smo puni nade da će u njoj prestati grozno krvoproliće, kakvo čovječanstvo ne pamti. Međutim, crna smrt slavi svoj pir na tri kontinenta i na svim morima. Izvješća i jedne i druge strane puna su brojeva o neprijateljskim i vlastitim gubitcima. Kad sve zbrojimo, dobit ćemo tek približnu brojku žrtava, onih koji su u ovoj godini pali da bi se zasitila krvoločna ratna neman. Nijemci, Talijani i Japanci hvale se velikim i odlučujućim uspjesima na svim frontama, ali tko još vjeruje njihovim izvješćima? Kad bi čovjek zbrojio sve ono što su u tim izvješćima pobili i zarobili, bilo bi toliko vojnika koliko ih ne može opremiti cijela kugla zemaljska. Srušili su toliko zrakoplova, koliko sve tvornice ne mogu proizvesti, a da su točna izvješća o potopljenim brodovima, saveznici bi morali transportirati svoje vojnike na splavima i u čamcima. U ruskim stepama i močvarama ostavili su svoje kosti milijuni, natjerani u sigurnu smrt. U žarkoj Africi na vrelome pijesku proliveno je more ljudske krvi, a na Dalekom istoku, u džunglama, čovjek vreba na čovjeka poput tigra. Zapadnjaci su nešto umjereniji u ratnom hvalisanju. Prema njihovim izvješćima oni su u ovoj godini prošli najgore, i tvrde da će lagano prelaziti u napad za potpuno uništenje neprijatelja. I iz jednih i iz drugih izvješća jasno proizlazi da je rat do sada donio, a i ubuduće će donositi, pokolj i pustoš. Svugdje je ginuo čovjek.
Nova godina u takvim prilikama ne može nam ništa bolje donijeti. Zato je čovječanstvo neće dočekati s onoliko nade i veselja kako se dočekuju nove godine za vrijeme mira. Ništa nam ova godina ne obećava bolje nego prošla. Strahote mogu postati još veće, a u čovjeku se mogu probuditi još niži nagoni gledajući neprestano krv. Novine su i izvješća puna obećanja, a što drugo i može u njima pisati. Lakše je dati obećanja nego sredstva za olakšanje života i ljudskih nevolja. Puni su ti proglasi hvalisanja i prijetnja. Opet se navješćuju veliki uspjesi, a sve je to povezano s prolijevanjem ljudske krvi i s milijunima novih, nedužnih žrtava.
Tonček svojim nastavnicuma nije dopustio da dugo ostanu u takvu razmišljanju i da uživaju u sjećanjima na provedene praznike. Vjerojatno se uplašio da bi se pocivilili, a on to nikako ne dopušta. Sve ih je odmah podsjetio na realnost vojničkoga života. Već za dobrodošlicu spremio je svima očitovanje zbog zakašnjenja s dopusta. Prema njegovoj zapovijedi trebali su se vratiti drugoga siječnja 1943. u osam sati u jutro. Jedni su se vratili u jedanaest i trideset prije podne, a drugi u jedan i trideset poslije podne. Vlak zbog zakašnjenja nije hvatao vezu za Kamenicu te su morali ostati na postaji Majur. Jedni su pješačili do Kamenice da bi što prije stigli, a drugi su čekali sljedeći vlak. Budući da su svi dobili očitovanja, okupili su se u sobi kod Crnoga da bi se dogovorili kako će sastaviti odgovor. Crni je još jedini profesor koji stanuje u vojarni. Ostali ga zadirkuju da ga u Kamenici ne bi nitko držao na stanu, jer bi mu neprestano dolazili pitomci sa zmijama, žabama, gušterima i drugim životinjama iz prirodopisnog područja. Uostalom, njegova soba služi za obavljanje važnijih poslova, za slušanje neprijateljskih radiopostaja i za povjerljive sastanke. Odlučili su da u odgovoru na izjašnjenje budu što opširniji, neka se Tonček nagnjavi dok bude sve to čitao.
Odgovore su dostavili svi na vrijeme, a to je najvažnije. Što rekoše, to i učiniše, svi optužiše željeznicu. Crni je napisao najzanimljiviji odgovor. “ Na vašu upitnicu od 2. 1. 1943. pov. broj 8 itd, poslušno javljam da sam pravodobno pošao na put. Ja sam na postaji Zagreb Glavni kolodvor sjeo u vlak 1. 1. 1943. u šest sati i deset minuta, a krenuo u 8 sati 43 minute ujutro. Na postajama se vlak dugo zadržavao i stigao u Inđiju točno u 18.58 umjesto u 15.45. Na taj način izgubio sam vezu s vlakom koji iz Inđije kreće u 16.20 u Petrovaradin. Kako je to posljednji vlak koji kreće tom prugom, ja istoga dana nisam mogao nastaviti put, nego sam morao prenoćiti u Inđiji. U jutro sam nastavio prvim vlakom u Petrovaradin. Taj je vlak već do Karlovaca imao jedan sat zakašnjenja, a u Karlovcima čekao više od jednoga sata da prikupi dovoljnu količinu vode kako bi mogao krenuti dalje. Na postaju Majur stigao je spomenuti vlak u devet sati i 28 minuta te smo izgubili vezu za Kamenicu. Bilo je obećano da ćemo se moći prebaciti jednim teretnjakom, koji je trebao krenuti za pola sata. Nakon 45 minuta priopćio nam je šef posraje da teretnjak ne može na put zato što nema ugljena. Poslije toga ja sam se sa gospodom Vladovilićem Mihom, pričuvnim poručnikom Ivančevićem te s dr. Ivanom, također pričuvnim poručnikom i s četiri domobrana, svi su pripadnici ove škole, uputio pješice u Kamenicu da bih mogao što prije preuzeti dužnost. Stigao sam u vojarnu točno u 11.25, a u 11.30 javio sam se zapovjedniku.” To je odgovor tek na prvu točku, dok je na sve ostale točke potrošeno više papira i tinte, a na koncu je dodao: “Iz svega se toga vidi da sam pravodobno pošao na put te bih stigao na večer prije određenog dana. Osim toga, iz naprijed navedenoga jasno proizlazi da nisam svojom krivnjom zakasnio. Molim naslov da ovaj odgovor uvaži, a ja sa svoje strane obećavam da se to ubuduće ne će dogoditi.” Ispod vlastoručnog podpisa još je dodao: “Ovom odgovoru prilažem, prvo: željezničku kartu, po kojoj se vidi kada sam krenuo iz Zagreba; drugo, račun hotela, iz kojeg se vidi da sam noć s prvoga na drugi siječnja u njem prespavao; treće, za istinitost ostalih navoda imam svjedoke, na koje se mogu pozvati u slučaju potrebe.”
Brzinom munje pronijela se vojarnom vijest da je Tonček premješten, a vjerojatnija je bila i zbog toga što se spominjalo i ime novog zapovjednika. Tu vijest donijeli su oni koji su išli na dopust u Zagreb i uvjeravali da je točna. Za vrijeme večere pričali su jedni drugima o praznicima, a poslije večere, kad je zrak postao čist, priopćio je PeraŽdera onima koji za vrijeme Božića nisu bili ovdje da su pitomci za Božićni dar dobili pet šljiva, tri rogača, dvije jabuke i cijeli jedan keks, jer vjerovatno Vjesnik nije manje predviđao. Sutradan, za vrijeme objeda, priopćio je Tonček da ide na službeni put u Zagreb. U svezi s tim počela su razna nagađanja. Jedni su mislili da si to Tonček uzima umjesto božićnog dopusta, a drugi su tvrdili da putuje u svezi s premještajem, ali su se svi veselili tome što njegovo smrknuto lice ne će gledati najmanje tjedan dana.
Pavlek je ovaj put bio odlučan. Stigao je u Kamenicu dan prije svog sustanara. Doveo je sa sobom svoju gospođu i kćerkicu te zaposjeo cijelu sobu. Na taj je način Grga ostao bez stana. Angažirao je sve da mu pronađu sobu. Rezultati su isprva bili slabi. Doduše, ispuniše na posljetku obećanje, nastavnici dobiše svoje sobe u vojarni, i svaki svog ordonanca. Nesreća je htjela da ne valja ni Grgina soba ni ordonanc. Uostalom, ni sobe drugih nisu bolje. Duge su i uske, slične samostanskim ćelijama, a namještaj je tako izabran da se u tim sobama tijelo više trapi nego odmara. Jedan vojnički krevet sa slamaricom, dvije plahte i dvije deke, jedan stol iz blagovaonice za dvanaest osoba, dva stolca bez naslonjača i jedna duga klupa, pehar s čašom i velika željezna peć. Sutradan je Grga nadzorni časnik pa mu je prema tome osiguran besplatni stan u sobi nadzornog časnika, a do prekosutra vjeruje da će se već nešto naći. Još bi on nekako podnio ovu sobu, ali u vojarni stanuje i Tonček, a s njim pod istim krovom ne želi nipošto ostati. Otkako su nastali kratki dani, Tonček se preselio u vojarnu, jer se boji na večer po mraku u selo. Doduše, naveo je posve druge razloge, ali svi dobro znaju da je posrijedi strah. Grgu zadirkuju da ga je Pavlek kao vlasnika deložirao, ali on odgovara: “Pavleku je stan potrebniji pa nek mu bude, a glavno je da je barem on jedanput bio odlučan”. Međutim, ostali ga ostavljaju i bez te utjehe, jer mu govore da nije on bio odlučan, nego njegova gospođa.
Prof. D. Grganić s pitomcima 1942. godine
S novom godinom u časničkom zboru pojavio se i novi časnik. Potrebu za novim časnikom uzrokovalo je osnivanje gospodarskog ureda u školi : Marš je postao nadsatnik i poglavar ureda. Pa kakav je to poglavar? Vjerujem da nitko od vas ne bi htio biti takav glavar. Koga on ima neposredno pod svojom vlašću? Dva-tri stožerna narednika, nekoliko obrtnika, i to je sve. Ne, ne smije i ne može biti takva poglavara. Da čovjek bude poglavar, on pod svojom neposrednom vlašću mora imati krupniju ribicu, barem jednoga časnika. To je pomoglo da se pričuvni poručnik opskrbne struke Gabor Rokušek uhljebio u školi. Njemu služba potpuno odgovara, jer je iz Kamenice, pa služi vojsku kod kuće. On je postao opskrbni časnik, a svi vjeruju da će ovom promjenom dobiti barem ono što im po zakonu pripada, prije svega cigarete, koje se nekako najmanje drže zakona, jer ih jedanput primaju četiri stotine, drugi put tri stotine pedeset, treći put četiri stotine pedeset, a nikada šest stotina. Najviše ih muči to što ne znaju u čijim ustima izgori razlika. Uostalom, cigarete su naše zlato, jer se za njih sve može dobiti. Novi je časnik na prvi pogled dobar čovjek, ali svi mu još prilaze oprezno, jer se priča da je došao Tončekovom protekcijom, a svatko tko dolazi s njegove strane ili u ime njegovo, mora biti najprije dobro provjeren.
Kamenicu je pokrio snijeg, zapuhala srijemska košava, a sve u crno zavila vijest da su negdje pokraj Karlovca poginula dvadeset i četiri čovjeka iz ovoga sela. Na tu je vijest zakukalo cijelo selo. Nekom poginuo muž, nekome otac, nekome sin, i tako pohodila žalost gotovo svaku kuću. Žene su pojurile tamo provjeriti vijest, i svakim danom dođe nešto što potvrđuje istinitost glasova. Dok jadni narod gine, dotle oni koji ga šalju u smrt, spavaju na mekim jastucima, debljaju svoje novčanike švercerskom zaradom, neprestano dižu desnice i vrlo glasno uzvikuju: “Za poglavnika i dom spremni.” Šire se kao da je ova jadna Hrvatska njihova prćija. Kad čovjek gleda ljudske nakaze, postavlja si pitanje dokle će ovaj ljudski ološ vladati i tko je u stanju oteti čovječanstvo iz njegovih pandža pa ga povesti na pravi put. Pronose se glasovi o lošem postupanju njemačkih vojnika prema našem narodu. Te zvijeri u uniformama već četvrtu godinu ubijaju ljude i prolijevaju ljudsku krv. Uče ih i odgajaju da do savršenstva budu vješti u tom poslu. Sada se opijaju i poput tatarskih hordi harače našom zemljom i pljuju na sve ono što je nama drago i sveto. Ušli su u našu zemlju pod posve drugom firmom, a sada naš narod gleda vlastitim očima te kulturtregere i, na žalost, osjeća njihovu kulturnu djelatnost na vlastitoj koži.
Tonček se vratio u subotu šesnaestoga siječnja na večer. Čuli smo za njegov povratak, i svi su se razišli iz vojarne, svatko u svom smjeru. Nadali su se da će doći njegov premještaj prije nego što se on vrati, a upravo posljednjih dana nekako se šuti o tom premještaju. U nedjelju je Tonček bio nazočan na kirchenparadi, a poslije pobožnog razmišljanja tako je prostački napao Mintu da se poslije pred njegovim najvjernijima Crni vrlo loše izražavao o njemu, pa je čak rekao da bi ga trebalo ustrijeliti kao psa. Namjerno je pred njima govorio, neka mu samo kažu. Za objedom je Tonček priopćio prilično zajedljivim tonom da su se mnogi veselili njegovu premještaju, ali neka izbiju te iluzije iz glave, jer se on vratio s novim ovlastima, a u Zagrebu u njega imaju potpuno povjerenje te su mu dali da po svojoj volji upravlja školom. “Nemaju oni boljeg zapovjednika od mene, a niti može tko ovako dobro upravljati školom”, završio je slavodobitno Tonček, a nadsatnik se Marš požurio potvrditi: “Tako je, gospodin potpukovnik.” Dakako da su sve ostale takav ton i ta vijest potpuno dotukli, i nad stolom se prostrla šutnja.
Prvi plod njegova puta bio je da su akademičari otpušteni s ove škole i odlaze u Varaždin na nekakav tečaj, a poslije će postati zastavnici. Tonček ih je u posljednje vrijeme upravo mrzio, i progonio ih na svakome koraku. Mladići su bili presretni, kad su im priopćili tu vijest. Škola je time dosta izgubila. U svakom su poslu pomagali. Kad je trebalo štogod napraviti, napisati, nacrtati, sve su to radili akademičari. Na njihovu su ispraćaju bili svi časnici, a i cijelo se mjesto bilo okupilo na željezničkoj postaji da im poželi sretan put i dovikne možda posljednji zbogom. Neke su djevojčice sramežljivo skrivale suzicu, a veseli su dečki mahali sve dok se vlak nije skrio za prvim zavojem. Prvi dani u školi bez njih bili su neobični, a sada vjerojatno i Tonček uviđa da je s njima puno izgubio. Tvrdi da će mu ministarstvo poslati energičnog i sposobnog zapovjednika pa će disciplina i bez akademičara biti na visini.
Imao je njegov put i drugih posljedica. Prema austrougarskom uzoru sinula je u njegovoj glavi misao o osnivanju kažnjeničkog odjela. Dakako da su tu sretno rođenu ideju podržali oni Josefi i Štefani u ministarstvu i tako omogućili da se ostvari. U taj odjel dolaze svi oni pitomci koji se loše vladaju i slabo uče. Najprije ih upišu u crnu knjigu, ne znam kako su i nju oživjeli, a onda se takav nevaljalac vodi u kažnjenički odjel. U slobodno su vrijeme oni odijeljeni od ostalih učenika. Za njih ne postoji nikakva zabava niti razonoda. Oni za sve to vrijeme sjede u posebnoj učionici i uče pod nadzorom dočasnika. Tonček ide tako daleko te im je zabranio i primanje paketa. Svaki paket upućen takvom pitomcu vraća se s napomenom Učenik nije dobar - vraća se. Zamislite samo kolika se šteta time nanosi jadnim roditeljima, jer djeci obično šalju hranu koja se lako kvari. Obično je to meso ili kolači, što jadni roditelji u većini slučajeva otkidaju od svojih usta. Da i ne govorimo o tome kakve će glasine kružiti po selu kad se vrati paket s takvom napomenom. Mislit će ljudi da je taj mladić u najmanju ruku obio državnu blagajnu ili ubio čovjeka.
Zajedno s nastavnim izvjestiteljem Ciprom Tonček češće nadzire izvođenje nastave. Po svemu se čini da je Tončeku važnije vojničko držanje nego učenje i znanje pitomaca. Najviše je nastavnicima uputio prigovora zbog labava vojničkog držanja. Obilaskom ih je sve htio pripraviti na nešto važnije što će uslijediti, a po svemu se čini da je i to posljedica službenog puta. Najavio je da svi moraju održati uzorna predavanja. Svi već znaju da Tonček ni o čem drugom ne razmišlja nego o tomu kako bi što više zaposlio sve svoje podređene. Pronašao je, valjda, u nekim starim pedagoškim mjerama nešto o uzornim predavanjima pa hajd- brže uvodi to u svoju školu. Čovjek stječe dojam da on u sve slobodno vrijeme čita prastare knjige i što god tamo pronađe, uvodi u svoju školu po načelu što starije, to bolje. Raspored je već dovršen. Nije to, na posljetku, strašno, drže ti ljudi predavanja svaki dan. No strašnije je od toga što svaki slobodni nastavnik mora posjetiti predavanje svoga kolege, te najgore prođoše oni koji su toga dana slobodni. Poslije takvoga predavanja sastaju se svi koji su bili nazočni, da bi raspravili o predavanju. Tu obično provedu po nekoliko sati u nadmudrivanju o tome kako bi trebalo predavati. Uvode nekakve suvremene metode u razrede gdje nema ni katedre ni ploče niti krede, a o pomoćnim sredstvima da se i ne ne govori. Miha je u jednoj raspravi, u užem krugu kod Crnoga, nazvao te satove izgubljenima, što je posve točno. Pitomci, kad im dođe ovoliki broj ljudi, usredotoče svu pozornost na njih, a ne na ono što nastavnik govori. Mnogi će nastavnici i namjestiti svoje predavanje te će ga uskladiti s pedagoškim i metodičkim uputama, a pitomci na tom predavanju ne će vidjeti svoga svagdašnjeg nastavnika. Time će samo negativno utjecati na svoje učenike. Drugi su, naprotiv, odlučili da taj slavni zbor dovedu na jedno od svojih najobičnijih predavanja, i da ne će na njega potrošiti ni pola sata više nego za običnu pripremu.
Grga je još prije blagdana svetoga Vinka našao sobu. Sada stanuje u glavnoj ulici, također blizu vojarne. Sveti je Vinko proslavljen tiho, zbog smrti tolikih Kameničana. Modro Ivić taj je dan ipak proveo veselo, jer nije mogao odbiti poziv jednog znanca da bude nazočan posveti vinograda. Grga je također toga dana bio gost svoga novoga gazde. Taj njegov gazda uopće je zgodan čovjek. Već prvu večer dočekao ga je sa šunkom i kruhom te peharom vina. Na Grgino nećkanje prostodušno mu je odgovorio: “Ta uzmite, gospodine, znam ja kakva je vaša košta u vojarni, a ja imam svega. Ovo tristo litara vina nas ćemo dvojica popiti, ako budemo živi i zdravi.” I tako gazda Slavko svake večeri dočekuje Grgu, pa makar se on pojavio i u jedanaest sati. Prije spavanja oni porazgovaraju, a poslije dobra vina lakše se spava.
U Petrovaradinu se pojavio pjegavac, a to je ove u Kamenici jako pogodilo. Obično su nedjeljom išli u kino i proveli cijelo poslijepodne u šetnji na svježem zraku, a sada im to otpade. Sanjkanje je već prije otpalo, jer se snijeg otopio. Još se sa saonicama vide samo mala djeca, vuku ih po blatnim krpama snijega. Od svih zabava ostalo je jedino čitanje. Posve su podjetinjili te upravo poludješe za Karlom Mayem. Čak su počeli jedan drugoga nazivati imenima njegovih glavnih junaka. Saša zbog nosa postao Jastrebov Kljun. Negro Moj Crni Brat, PeruŽderu prozvaše Žut, zbog lukavstva, a svi drugi postadoše razni Oldi. Pravo veli narod da se besposličari svačime bave.
S novom godinom pojavila se u školi još jedna novost. Školsko sljedovanje vozi se iz Petrovaradina autom. Dođe lijepo svaki dan jedan teretnjak, zaustavi se pred školom, a vojnici iznesu ono što je dovezeno. Posljednji dani stare godine bili su i posljednji dani jednoga konja. On je, siromah, umro pravom mučeničkom smrću. Lipsao je od gladi. Venuo i venuo, mršavio i smršavio, a hrane nije bilo, i ode konj, a ne dočeka rješenje o svom postavljanju na hranu. Ubila ga vojna administracija. Samo kad ne bi i to bio protudržavni akt, trebalo bi nad njegovim grobom napisati velikim slovima: “Nedužna žrtva birokracije.” Jadni je Marš posve propisnim spisom zatražio da se riješi pitanje ovih konja, ali Drugo zborno područje nikada ne dade odgovora. Dok je bilo trave, kako-tako, ali kad snijeg pokri zemlju, ne bi hrane baš nikako, i jadni konji, čekaj danas, čekaj sutra, a jedan u znak prosvjeda ode nakon dugog i teškog gladovanja.
Mjesec veljača počeo je vrlo lijepim danima. Blato još leži na cestama, ali njega je ostavio siječanj. Još smo koješta naslijedili od siječnja, tako uzorna predavanja i dalje traju. Doduše, mnogi su svoja predavanja održali još u siječnju, ali moraju posjećivati predavanja drugih, a osim toga uvedena je i novost da je jedan od nazočnih svakome predavanju glavni kritičar. Te se rasprave često otegnu u beskonačnost, a tome su najviše krivi sami profesori. Predlažu ovo, zaključuju ono, a nikako ne shvaćaju da će na koncu biti onako kako naredi Tonček, jer on je zapovjednik, škola je njegova, a u svemu ga podržavaju njegova braća po Wienerneustadtu, oni Tončeki s ministarstva. Međutim, iako je ta činjenica jasna, teško je uvjeriti neke nastavnike da govore uzalud jer računaju s nekakvom demokracijom. Na posljetku, ludost je u ovo vrijeme govoriti o demokratskim metodama. Pobrinu se Tonček kako bi im zadao što više posla, pa makar to bio i Sizifov posao.U posljednje vrijeme ima naviku za svaki propust dobacivati časnicima: “Vidim ja da to smrdi po jugovini, jugoslavenski je to patent gospodine! Nema više jugovine! Naime, time Tonček želi omalovažiti sve one časnike koji su postali časnici za vrijeme Jugoslavije. Na te se primjedbe najviše ljute djelatni časnici, ali i ostale to omalovažavanje ogorčava. Na koncu, što su bili ti austrijski časnici, nacifrane šupljoglave lutke, i s kojim pravom da jedan degenerirani odvjetak te kaste neprestano vrijeđa druge ljude? Iako toliko psuje jugoslavensku vojsku, on je najdosljedniji promicatelj osnovnog načela te vojske: “Vojnik mora uvijek nešto raditi da ne bi mogao misliti.” Danas je to načelo još više naglašeno. Vojnik ne smije misliti. Za nj misli njegov poručnik, za poručnika major, i tako sve do Hitlera. On je najmudriji i misli za sve, ali kako misli, tako i ide. Uostalom, danas se otvoreno govori ljudima da i nisu ljudi, nego vijci u stroju, kojim upravlja vrhovni zapovjednik. U Hrvatskoj je to Poglavnik, a šapuće se da su i njega oslobodili od mišljenja i razmišljanja saveznici, jer mu sve važnije stvari dostavlja već izrađene Hitlerov povjerenik za Hrvatsku, Von Kasche, koji sjedi u Zagrebu pod firmom njemačkog poslanika. Čini se, dakle, da za sve nas Hrvate misli osobno Fuhrer. Veseli se i raduj se, narode, jer se ne moraš mučiti razmišljanjem. Tonček, doduše, razmišlja, on ima puno pravo na to. Zapovjednik je pa može razmišljati i određivati u svom djelokrugu. Sitna su to razmišljanja. Kreću se uglavnom između zgrade i ograde, a najviše vremena troši na smišljanje pakosti, da što jače povrijedi oko četiri stotine svojih podanika. Takvim razmišljanjem došao je on koncem siječnja do zaključka da nadzorni časnik ima premalo posla pa je smislio da ga zaposli i administracijom. Do sada je nadzorni časnik pisao samo u knjigu službe, a ona ima tiskane stranice. Na svakoj stranici stoji posve jednako, i nadzorni časnik samo popunjava. Tako propisa Tonček nove zakone, kojih nigdje na svijetu nema. Zapovjedi Tonček da se od 1. veljače 1943. podnose još dva pismena izvješća. Jedno od tih izvješća ima deset točaka, one uglavnom obuhvaćaju svekoliko stanje u školi i oko nje. Treba tu na svašta odgovarati. “Kakve ste mjere poduzeli za sigurnost vojarne?” pa sve tamo do: “S kakvim su tekom pitomci jeli?” Doduše, za tek domobrana nije se u ovih deset točaka pitalo, sigurno zapovjednik zna da je njihov tek dobar, jer nikad ne vraćaju onu lošu hranu, kojom ih hrane. Na sve to trebalo je dati dobar odgovor. Drugo se izvješće zvalo Izvješće o čistoći tijela pitomaca i domobrana. Ako ste prvo izvješće i mogli ispuniti uobičajenim odgovorima, za drugo ste morali utvrditi stanje na licu mjesta. Sada se za vrijeme primanja službe dobije još jedna ceduljica kojom zapovjednik naređuje što će nadzorni časnik pogledati kod pitomaca, a službujući dočasnik kod domobrana. To su tako glupe naredbe te Miha skuplja sve te ceduljice i kaže da će ih jednoga dana objaviti, kad to bude moguće. Pavlek je dobio putem ceduljice naredbu da pregleda vratove pitomaca, a njegov dočasnik da utvrdi u kakvom su stanju prsti desne noge kod domobrana. Jadnom dočasniku sigurno ne će nitko zavidjeti na njegovu poslu. Drugi opet pregledava lijevo koljeno pitomcima i unutarnju stranu desnog uha domobranima. Dolaze u obzir nokti lijeve noge i stopalo desne, dok se ne izredaju svi dijelovi tijela, a onda će vjerojatno cijeli postupak početi iznova. Da je to doista tako, vidi se iz toga što se stanje i nakon te mjere u školi nije popravilo. Za čistoću je ponajprije potrebna voda, koje ovdje ima u vrlo malim količinama, u nekoj primitivnoj umivaonici, a potrošnja sapuna svedena je na minimum. Sadržaj ceduljica morao se čuvati kao najveća vojna tajna sve do trenutka pregleda, a taj je trenutak također pismeno određen. Na taj je način Tonček mislio svoje podanike držati u trajnoj čistoći.
Perila je sa svojim domobranima vojarnu napustio točno 1. veljače. Vratio se u Petrovaradin. Čini se da je to uredio nadsatnik Marš. Dobio je o njemu vjerojatno neke podatke od svojega sina, koji je svojedobno Perilu bio strpao u zatvor. Tonček opet nije mogao dopustiti da njegovu školu čuvaju nepouzdani ljudi i žurno je zatražio da se Perila i njegovi domobrani smijene jer za domobrane je pretpostavljao da su pod njegovim pogubnim utjecajem. Svi su ga srdačno ispratili, a Grgi je bilo naročito teško jer je izgubio odanog prijatelja, čovjeka kojem je sve mogao povjeriti. Perila je, međutim, sretan i nasmijan napuštao Kamenicu, želeći da se nikada ne vrati u Tončekovu školu i pod njegovo zapovjedništvo. “Usto, zatražit ću i dopust, koji ću, vjerojatno, u Petrovaradinu dobiti, pa ću se malo odmoriti”, rekao je ostalima na rastanku.
Sat je opet postala satnija. Često onvi u ministarstvu mijenjaju te nazive, što je najbolji dokaz da malo misle kad ih određuju. Moraju i oni nešto raditi. Tko bi ih mogao onolike stotine držati u ministarstvu kad se ne bi imali čime baviti. Sad ova naredba, pa ona okružnica, nadopuna naredbe i okružnice, a onda za tri dana promjene i jednoj i drugoj. To je njihov posao, koji se proteže unedogled, a starčići to pišu i diktiraju, te se igraju vojske i vojnika. Znaju mirogojci što rade i kako se živi. Najprije satnija, zatim sat, opet satnija, bataljun pa bojna, a drže se one Preradovićeve: “Stalna na tom svijetu samo mijena jest”. Konačno, ljudima je svejedno, bila sat ili satnija. U školi su provedene velike promjene, prema kojima one od prije mjesec dana nisu ništa. Pitomačka sat postade pitomačka bojna, a polusat postade čitava satnija te zapovjednici njihovi postadoše zapovjednici pravih satnija, a nisu više kao do sada zapovjednici nekakvih polusati. Sve je to Tonček izmudrovao, a provodi upravo sada, kad je stigao novi zapovjednik za pitomce. I on je došao početkom veljače. Na večeri su ga svi promatrali, i na većinu je djelatni nadsatnik Rudi Parka ostavio loš dojam. Imao je pravo i potpuno vojničko držanje, oštar i mrk pogled. Visok, stasit i zgodan je to čovjek, s pravim vojničkim držanjem. Tončeka je zadovoljio svojim prijavkom prigodom javljanja na dužnost te nije bilo vikanja. Sada je on prvi nadređeni i onim nastavnicima koji su zapovjednici satnija, a Tonček je vrhovni zapovjednik. Za vrijeme večere pričao je o teškom putovanju i o napadu partizana na vlak kod Medara, takvim tonom kao da je oduvijek u ovom društvu. Sjedi s desne strane gospodinu potpukovniku, potisnuo je čak nadsatnika Marša, od kojeg je stariji po rangu. Izgleda vrlo služben, zbog toga je nesimpatičan, barem za sada. “Možda prvi dojmovi i varaju”, utješio je ostale Saša kad su se našli sami u zbornici.
Veljača je uspjela otopiti led na Dunavu i promet je ponovo otvoren. Tome se najviše veseli Grga, jer ponovno mu je omogućen stari užitak, a to je promatranje konvoja na Dunavu, koji je opet plav, nestalo je leda i snijega s njegove površine. Pravo proljetno vrijeme izvuklo je u polja mnogo svijeta. Radi se na sve strane, počele su i poslijepodnevne šetnje parkom uz Dunav prema Petrovaradinu. Divne su te šetnje, pod kosim zrakama zimskoga sunca, uz pjesmu naroda u poljima. Za tih šetnji obično možete susresti Crnoga, Grgu i Mihu u živahnu razgovoru. Tu se najviše komentiraju Tončekove ludosti ili njegovi ispadi određenoga dana. Razmatraju i skore mogućnosti za otvaranje druge fronte. Sve se na tim šetnjama pretrese, pa čak i poštanska služba. Ona je sada za sve ljude postala vrlo aktualna. Na pošti su se pojavile prve krađe. Mnogi su u paketima dobili cigle ili jednostavno ništa, mnogima nedostaje po koji kilogram. Do sada smo u tim paketima dobivali sve, a eto, sada je i u toj službi potpuna nesigurnost. Što dublje gazimo u rat, ljudi se sve više kvare. Najviše se ipak kvare poštari i vojnici. Prvi sve više kradu, a drugi su ogrezli u svakome zlu i grijehu. Zbog toga izdadoše oni Tončeki s ministarstva okružnicu kojom se svim pripadnicima oružanih snaga zabranjuje pijančevanje, kartanje i ženskarenje. Hajd(, još čovjek razumije što prva dva grijeha zabranjuju, jer se ljudi najčešće javno opijaju, a često i kartaju na javnom mjestu, ali nema čovjeka koji bi na javnom mjestu “ženskario”, kako to oni kažu. Kad bi se vojnici držali te okružnice, zapravo ne bi smjeli ni pogledati pripadnice ljepšega spola. Svi oni časnici koji imaju mlade i zgodne gazdarice, a naročito oni najteži grješnici koji stanuju kod privremenih ili trajnih udovica, trebali bi prema naredbi najžurnije promijeniti stan, iako dobro znaju da do drugih stanova ne će tako lako doći. Morali bi odmah napustiti udobne svoje sobe, jer padoše pod udar najnovije i najmudrije okružnice. Tko će se sada usuditi na šetnju ili bilo kuda sa ženskom. Tako, na primjer, pripadnik Tončekove škole pođe u šetnju ili poslom u Petrovaradin pa susretne koju poznatu gospođu ili gospođicu, bilo kakvo žensko stvorenje, a on, ako može, neka napravi veliki krug te neka je obiđe, a ako ni to ne može, neka kaže da na prvom raskrižju kreće desno ili lijevo. Svejedno kuda, ali u svakom slučaju neka skrene, jer će biti optužen zbog ženskarenja, kao što neprestano optužuju PeruŽderu. Tonček će ovu manu kod svojih časnika posve iskorijeniti, jer mu stoji na raspolaganju sjajan aparat u te svrhe. Naime, sve pobožne bakice bit će vatreni dragovoljci da kod časnika unište ovaj porok. One su tu dužnost i prije izlaženje naredbe savjesno i dragovoljno obavljale te neprestano tužakale sve časnike zapovjedniku. Vjerojatno imaju loše uspomene iz mladih dana s časnicima, pa sada čuvaju svoje kćeri i unuke od tih pogubnih ljudi. Sav taj brojni svijet pomagat će Tončeku, a on će u najvećoj mogućoj mjeri iskoristiti tu pomoć. Babe će vidjeti ženskarenje i u tome prođe li časnik i s vlastitom ženom.
Zbog prvih dviju zabrana sigurno nema poteškoća nitko u Endehaziji. Kartati se svi mogu iza zaključanih vrata, a kad se tko opije, onda mu je svejedno je li to na javnom ili tajnom mjestu. Ipak, svi su se pitali što je to natjeralo starješine na pisanje okružnice. Čini se da su se ti i drugi poroci uvukli u naše oružane snage pa poput crva nagrizaju njihova temelje i slabe i onako otupljenu bojnu oštricu. Oh, kako dalekosežnih posljedica može biti zbog toga. Baš zbog toga možda ove godine ne ćemo moći potući naše mnogobrojne neprijatelje, nego ćemo i sljedeće nove godine ponoviti lanjska obećanja.
Rad satnije ipak počinje. Za sada je, doduše, riješeno tek pitanje prostorija te svi zapovjednici na vrata svojih soba staviše jednake natpise: Zapovjedništvo te i te satnije. Obavljaju nastavnici-zapovjednici satnija službene prijavke, dijele kazne, ma rade sve kao pravi zapovjednici. Doduše, još nemaju nikakvih knjiga za administraciju ni žigova, ali bit će i to, samo ako se dotle i ova novost ne zamijeni drugom. Kod nas najviše i najbolje posluju oni koji izrađuju žigove, neprestano imaju posla.
Nadsatnik Parka uredio svoj stožer na drugome katu. Ima on sve što zapovjedniku treba: uredovnicu, jednoga područnog časnika, dva dočasnika i, što je najvažnije, pisaći stroj. Sve je oživjelo od rada. Cijela škola izgleda kao košnica u rano proljeće. Sve su obuhvatile korisne reforme te svi rade punom parom. Jedino se profesori teško primaju novih dužnosti. Danas su o tome raspravljali kod Crnog, povjerljivo, i svi mrmljaju protiv toga. Oni koji nisu zapovjednici, još ih podrugljivo kore, govoreći im da su vrlo slabi vojnici i da još nisu ušli u vojnički život. Pravi su to civili, jer još ne znaju ni onu staru vojničku poslovicu: “Što je više dužnosti, to je manje rada.” I doista, kad su upozoreni na tu poslovicu, postali su nekako smireniji. Miha je također izjavio: “Mi smo zapovjednici, to je činjenica, a da pokraj svojih školskih poslova ne ćemo moći obavljati dužnost, i to je točno, pa je jasno da će do promjene doći vrlo brzo.” Time je ujedno završen sastanak, jer je bilo vrijeme za večeru. U vojsci se sve mora hladno promatrati, još hladnije prosuđivati, a onda tek treba prići provedbi. Uzrujavanje je najpogubnija stvar, jer se time ne postigne baš ništa, a naškodiš samome sebi. Ta je mudrost pisala tintanom olovkom na svim školskim udžbenicima u školi za pričuvne časnike. Tako je generacija generaciji pomagala korisnim savjetom. Bilo je na tim knjigama rukom napisanih i drugih misli. “Učio, ne učio, proći ćeš”, to je bio savjet da se ne daš prestrašiti “pjesmom” o strogom ispitu. “Čistio, ne čistio, platit ćeš”, odnosilo se na pušku. Na dlaku je bilo tako, i zbog toga se tih savjeta treba uvjiek držati.
Nije prošla ni jedna trećina mjeseca a dogodiše se promjene među nastavnicima. Negro je premješten za zapovjednika pomoćne satnije u Otočac. U eri tolikih rekonstrukcija nisu ni nastavnici pošteđeni. Kažu da je Tonček udesio taj premještaj, ali i Negro je tome pridonio, jer je znao doći nakresan i u školu. Nije pripadao skupini Tončekovih ljudi i jasno da ga ovaj nije podnosio s tom manom. Tonček se, doduše, vrlo srdačno oprostio s Negrom, izrazio je i žaljenje što odlazi, ali još to ne znači da ga on i nije dao premjestiti. Negro tvrdi da ima sigurne podatke kako je taj premještaj Tončekovo maslo, ali da će i on njega udesiti. Zajedno s Negrom ispratili su i nadsatnika Josetića, on je premješten u Bjelovar. Obojica su veseli što odlaze iz Tončekove škole i od njegovog terora, kako je to obično govorio Negro. Za vrijeme večere ostali su razgovarali o toj dvojici. Grga je najbolje poznavao Negra te je govorio kako ima proširene vene pa će s njima teško izdržati napore terenske službe. Tonček je dodao ponešto uzrujano: “Tako vi svi radite, kad vas majčica Hrvatska pozove da ju branite, a vi ste odmah bolesni. Svakomu nešto fali. Vidite, to je Jugovina. Čini se da je Minti bilo previše te Jugovine, koju Tonček u posljednje vrijeme tako često spominje, pa mu je rekao: “Gospodine potpukovniče, mi se ne stidimo što smo postali časnici za vrijeme Jugoslavije, a ne možemo ni dopustiti da vi pravite neukusne aluzije glede tih časnika. Danas se na fronti nalaze upravo ti ljudi, a vaši kolege sjede na najsigurnijim mjestima. Na koncu, gospodine potpukovniče, vi ste proveli u jugoslavenskoj vojsci pune tri godine, a ja ni godinu dana. Ako se govori o jugoslavenskim časnicima, onda se to u svakom slučaju odnosi više na vas nego na nas. Tonček je vidio da je s tom Jugovinom predaleko zabrazdio te se oprezno povukao: “Ha, dragi moj profesore, vi ste dobar čovjek. Ja vas veoma cijenim kao časnika, ali imate jednu manu, a ta je da se brzo uzrujavate. Vidite, ja time nisam htio vrijeđati, nego sam samo htio reći da se kod vas osjećaju utjecaji te vojske koju ste služili.” Pera je Minti priskočio u pomoć i svojim prirođenim brzim govorom potvrdio: “Jest, gospodine potpukovniče, ali vi to spominjete uvijek tako da nas vrijeđa.” Stari je i dalje davao raspri šaljiv ton: “Vi se, gospodine profesore Mitnakoviću, uostalom, i nemate zbog čega buniti, jer ni sami ne znate jeste li časnik ili profesor, a to ne znam čak ni ja.” Na ovu primjedbu neki su se nasmijali, jer doista Mintin položaj još nije određen. On se javio za djelatnog profesora, vojska ga primila objeručke, ali ga nije htjelo otpustiti Ministarstvo prosvjete. No i ovoga je puta pobijedila vojska, jer je ona najjača sila. Minto je lijepo dobio poziv da se javi u Zastavničku školu na vojnu vježbu. Prema tome, on sada služi kao pričuvni poručnik, jer su ga u tom činu pozvali u vojsku. Ona opet hoće da on bude djelatni profesor, i kako je sad u vojnoj vlasti, on jednako kao djelatni profesor služi u svom odijelu. Njegova stvar pravno ipak nije rješenje, jer bez odobrenja Ministarstva prosvjete ne može biti djelatni domobranski profesor. Tako on zapravo čeka tko će prvi popustiti. Prema onoj narodnoj, to bi moralo učiniti Ministarstvo prosvjete, jer ono prodaje pamet svima ostalima. Međutim, u ovo ratno doba malo se tko bavi takvom trgovinom budući da je sada pamet artikl koji vrlo nisko kotira na svjetskom tržištu, a ako rat još potraje, izgubit će svaku vrijednost. Za postizanje ratnih ciljeva, to jest za ubijanje ljudi, upravo je potreban aparat koji nema ni najmanje pameti. Što si mi to, ljudi dvadesetoga stoljeća, umišljamo zbog postignuća na svim područjima. I svako si je drugo stoljeće utvaralo da je najdalje doprlo u svemu, pa tako i ovo naše. Uostalom, mi smo najdalje doprli u ratnoj tehnici. Napravili smo bombe od deset tisuća kila, koje mogu u jednoj sekundi srušiti ono što su tisuće ruku gradile desetke godina. Izmislili smo oružja koja u jednoj minuti ubijaju desetke tisuća ljudi. Eto, dotle smo dotjerali mi, ljudi dvadesetoga stoljeća, a još se i ponosimo time. Još nismo pronašli lijek ni za najobičniju hunjavicu, nego tjedan dana hodamo crvena nosa.
Konačno je u školu došlo nešto novoga namještaja. Dopremljene su ploče i katedre te nešto novih klupa, pa će one dugačke vojničke sobe od sada barem donekle nalikovati na učionice. Cijeli dan potrajalo je generalno spremanje. U svezi s tim namještajem stigla su i nova zaduženja. Učenici dobivaju od države sve, od obuće i opreme do olovke i pera. Državna se imovina mora osobito čuvati, a zbog toga se moraju poduzeti i posebne mjere. U vojsci su te mjere dosegnule vrhunac. Glavar gospodarskog ureda ima mnogo knjiga. U neke od tih knjiga on i njegovi pomoćnici marljivo upisuju i najmanju sitnicu. Zatim dođoše na spasonosnu ideju da školskom potrošnom materijalu (zbog tog potrošnog materijala postoji posebna knjiga pod nazivom knjiga potrošnog materijala) odrede točan rok trajanja. Tako kreda mora trajati jedan dan, bez obzira na predmete koji se taj dan predaju. Na energičan prosvjed i neprestano uvjeravanje nastavnika jedva odrediše još jednu kredu, ako to “stvarne potrebe zahtijevaju”. Pero mora izdržati točno mjesec dana, a olovka šest mjeseci. Trokuti i šestari traju vječno, pa koji ih vrag i stavi u potrošni materijal. U toj knjizi svaka stvar ima svoju vrijednost i propisan rok službe. Ima još ljudi, pa čak i podanika Tončekove škole, koji okolo brbljaju, jer je opasno govoriti ravno u lice, da ovi u gospodarskom uredu baš ništa ne rade, nego prčkaju po nekakvim sitnicama. Kud bi čovječanstvo da oni, na čelu sa svojim dičnim glavarom, ne otkriše ovako korisne stvari. Što se tiče pitomaca, oni će u svakom slučaju izvući deblji kraj. Ako im s bilo kojeg razloga jedan od državnih predmeta prije propisanoga roka ode u trajno stanje mira, tada ga nabavljaju u vlastitoj režiji. Ima tu pojedinaca koji nešto rišu, imaju smisla za to. U tom slučaju olovke, gume i boje samo nestaju, a oni, ako ih ne mogu nabaviti, neka se odreknu te razonode. Još će danas-sutra biti zahvalni glavaru gospodarskog ureda, jer će u tom slučaju izabrati kakvo unosnije zanimanje od umjetničkoga.
Takvim se načinom poslovanja gospodarski ured divno osigurao. Iako je rok trajanja točno propisan, pitomac će novu stvar dobiti samo ako donese ostatak stare. Tako vam pitomac Ivica Brežni, učenik I.a razreda, nespretnom svojom ručicom onesposobio pero i evo ga ravno u gospodarski ured. Onako crven i debeljuškast nespretno lupi petama pred stolom samoga glavara. Kod nas vojnika postoji pisano pravilo da se u prostoriji uvijek javljate najstarijemu. Tako bi se Brežni, da je tamo vidio kakva njemačkog majora, morao zbog svog pera najprije njemu javiti, a onda postupiti onako kako mu on kaže. Već je rečeno da je Brežni nespretno lupio petama. On je veselo i bezbrižno dijete pa sporo ulazi u vojnički život i sporo ga shvaća. Zapravo, to je mali polucivil. Vama civilima nikako ne ide u glavu da je lupanje petama pozdrav. Vi ste, doduše, vidjeli, kako vojnici pozdravljaju, ako i niste ušli u bit samoga vojničkog pozdravljanja. Nije to ono vaše, svud i svugdje: “Dobar dan! Hvaljen Isus! Pomoz- Bog! Klanjam se!” pa čak i “Sluga”. Ta tko bi sve nabrojio kako se vi pozdravljate. Tu se vojska posve razlikuje od vas. Ona ima točno određene pozdrave. Sve je to “do u tančine” utvrđeno i predviđeno. Tako, na primjer, uvijek prvi pozdravlja mlađi starijeg po činu. Kad se susretnu dva jednaka po činu, nastoje da nekako u isto vrijeme pozdrave. To je, zapravo, najveća razlika u odnosu na vaše pozdravljanje, u svakoj prigodi vojnik drukčije pozdravlja, a vi ste vidjeli vojnike jedino kako na ulici pozdravljaju. U hodu mlađi oštro gleda starijem u oči, ukruti korak, digne ispružen desni dlan i dodirne rub ili štitnik kape, te tako ide punih osam koraka: pet prije nailaska starijega, a tri iza susreta. Ako mlađi stoji, a stariji prolazi, tada mlađi najprije udari petom o petu, zauzme propisani stav pozor, i dodirne prstima rub kape te tako ostane dok stariji napravi osam koraka. Prava je nesreća što pravilo nije predvidjelo što će raditi mlađi ako se stariji u tih osam koraka zaustavi. Do sada nitko nije otkrio, glede vojničkog pozdrava, zašto mlađi ne skida kapu, kao što je običaj kod vas civila. A to je na posljetku logično, jer skidanjem kape odajemo počast čovjeku ili mjestu. Pa čak i vaše poštovanje mjerite prema tom skidanju kape. Tako zapovjedniku oružničke postaje ili općinskom bilježniku treba kapu skinuti propisno, i ostaviti glavu da se dulje vrijeme zrači. Kad sretnete učitelja, obično samo dodirnete kapu, da “ne bi vrabac pobjegao”, kako vam je sigurno svakom predbacio vaš učitelj. Na taj način nekako ispadate ponizni prema onom kojeg pozdravljate, jer se kapa skida u crkvi, kako bi se pokazala poniznost pred Bogom. U uredovnici skidate kapu, jer čim otvorite vrata, opazite u lijepom okviru veliku sliku vašeg vladara ili gospodara i osjećate kako on ravno u vas gleda, da se uvjeri jeste li još s one strane vrata skinuli kapu u znak poniznosti prema njemu. Skidate vi kapu u desetak prigoda i time pokazujete svoju poniznost.
Iako je dvadeseto stoljeće, vojska je ipak najvažniji čimbenik jednoga naroda pa su, prema tome, i njezini pripadnici u neku ruku posebni ljudi. Ni jedan od tih pripadnika ne smije biti ponizan. Doživjeti poniženje, da bude zarobljen ili da pobjegne s puškom u ruci ili bez nje, bolje bi bilo takvu vojniku da je stoput umro. Vojnik može biti jedino pokoran i poslušan prema svojem starijem. To je nešto posve drugo nego biti ponizan. Zbog toga vojnik i ne skida kapu, nego ju samo malo dotakne.
U zatvorenoj prostoriji pozdrav je posve drukčiji. Ako si časnik ili dočasnik, ti uđeš gologlav, na propisnom razmaku od starijega, ni dlaku više ni manje, zaustaviš se, ruke opružiš niz butine, propisno lupiš petom u petu, i nakloniš se malo glavom. Ako nisi časnik, nemaš prava nakloniti se glavom. U svakom slučaju, stariji bi trebao otpozdravljati na jednak način, ali on čini nešto što izgleda kao degenerirani pravi vojnički pozdrav. Osim toga morate znati da vojnik pod oružjem pri pozdravljanju nikad ne skida kapu. Valjda zbog toga što do njega i do Boga u tom slučaju nema veće vlasti.
Tako je naš Brežni upao u gospodarski ured, slabo i nesigurno udario petom u petu, a osim toga napravio je još jednu dosta važnu pogrješku, koju samo vojničko oko može uočiti, naime, dva prsta desne ruke nisu bila pravilno ispružena, jer je kažiprstom i palcem grčevito stezao jedno zahrđalo i raskrečeno pero. Na suprotnoj strani stola ćelava glava nadsatnika Marša duboko se nagnula nad neku knjigu i samo se čulo: “Vier und viercig, zwei und sehzig, hundert”. Naime, kad god tko uđe, nadsatnik Marš uvijek nešto računa, a taj toliko odgovoran posao on obavlja isključivo na njemačkom jeziku, jer na hrvatskom mu to slabo ide ili uopće nikako. Glava se digne, ne učini pokret u znak pozdrava, nego odmah progovori: “Što bi vi pitomac htjela?” Mala usta Ivice Brežnog razvuku se u nedužni smiješak, ali sjetivši se pred kim stoji, brzo se pitomac uozbilji, digne raskrečeno pero u zrak da bi ga nadsatnik mogao dobro vidjeti te oštro djetinjim glasom progovori: “Poslušno javljam, gospodine nadsatniče, donio sam staro pero i molio bih novo!” Gospodin nadsatnik uze pero u svoje ruke pa okreće i prevrće njime, onda se obrati Iveku: “Pokušala vi pitomac stisnuti ovaj feder. Da ste stisnula malo, mogla bi još pisati. Pokušajte samo.” Učini pokret da vrati pero, ali pitomac brzo zapjevuši:
“Već sam ga nekoliko puta stiskao, stiskao ga je i gospodin poručnik Ivolatac, ali pero ne može više pisati.”
“Ja, gut”, promrmlja gospodin nadsatnik, pozove ordonanca, naredi mu da iz skladišta pozove stožernog narednika Ferdavca, a zatim nastavi: “Ein und vierzig...”
Pitomac Brežni kruži svojim nedužnim okicama po svim zidovima uredovnice, a zadovoljni smiješak preli njegova crvena ustašca, jer će mu ipak uspjeti dobiti novo pero. Tko zna dokle bi okice kružile sobom i mašta stvarala krasne slike da ga nije prenulo lupanje peta kod nadsatnikova stola. To je propisno vojnički pozdravljao stožerni narednik Ferdavec, a zatim glasno i odrješito uzviknuo: “Na službu, gospodine nadsatniče!” Gospodin je nadsatnik dosta brzo podigao glavu s knjige: “Ah, ja, to ste vi, gospodin stožerni narednik. Molim vas lijepo” (kod njega to znači da zapovijeda), “pogledajte u knjizi zaduženja je li pitomac Prešni imala ovaj feder mjesec dana, pa ako jest, dajte mu drugi.” Kad su ova dvojica bili već na vratima, zaviče gospodin nadsatnik: “Gospodin narednik, ne zaboravite novi feder zavesti u knjigu pod današnjim datumom.”
Tako treba svugdje raditi kao što se radi kod nas u vojsci, jer će se na taj način već u samom zametku spriječiti i najsitnije krađe. Kad bi još tko izumio nešto za sprječavanje krupnih krađa i pronevjera, vjerujte mi, odlanulo bi ovoj zemlji.
Radi čuvanja državne imovine naređeno je profesorima da pregledaju pitomcima knjige, bilježnice i pribor. Ne održava se taj pregled onako kako ga održavaju civilni profesori u svojim školama, svaki za svoj predmet. Profesori vojničke škole u Kamenici drukčije vrše te preglede. Netko dobije naredbu da pregleda trokute i šestare, drugi čitanke, treći aritmetike, dok se ne izredaše sve knjige. Uputi se njih dvanaest kao dvanaest apostola u pitomački narod, da uče kako se čuva državna imovina i da ga popravljaju savjetima i kaznama. Izredaše se kazne, od “popravnih mjera” do zatvora, jer narod ne postapa baš nježno s državnom imovinom. Kad su pregledali pojedince, zaredaše po učionicama. Tako je zapovjednik I. b Crni pronašao da je spužva odslužila svoj rok pa se njezinim ostatkom ne može brisati ploča. Kako je to red i zakon, pošao je glavaru gospodarskog ureda po drugu. Nakon obavljene svekolike procedure, nije dobio novu, jer je bacio ostatak stare. Došao poslije toga u zbornicu da to pripovijeda ostalima, i ne zna čovjek bi li se smijao ili žestio. Najgore je što je bacio ostatak odslužene spužve u dvorište pa sad misli kako će do nove. Miha ga nauči kako će prevariti glavara i doći do nove spužve: “Hodi u moj razred pa otkini komadić spužve i odnesi ga Maršu.” Josin je ustanovio da je razredna metla dotrajala. Najurio je domobrana po drugu, ali se on vratio praznih ruku s porukom da treba doći sam zapovjednik. Josinu opet puno ne treba, razljuti se i odjuri u gospodarski ured, oštro pozdravi i glasno prozbori: “Gospodine nadsatniče, poslušno javljam da sam došao po metlu za učionicu II. b razreda.” “A zar niste donesla držak od stara metla?” Ta ga je drskost potpuno raspalila te prema starijem po činu i godinama upotrijebi ton kakav mu ne dopušta nijedan vojni zakon:
“Nisam ga donio, niti ću ga donijeti. Ta što si vi umišljate, gospodine nadsatniče, da će vam časnici donositi metle, to je protupropisno, i ja ću se žaliti protiv vas!”
“Aber, gospodin profesor, ja nisam tako mislila, znate, ja za svaki stvar moram imati pokrića.”
“Takvi zakoni postoje samo u ovoj školi, to je krajnja birokracija. Zapamtite dobro, kad postanete general, ja vam ne ću donositi metle, uostalom, žalit ću se!” i odjuri iz uredovnice bez pozdrava i daljnjeg objašnjavanja. Na izlazu zalupi vratima nešto jače nego obično. Poslije su doznali da je Marš još dugo komentirao njegov postupak, ali mu nije nikako išlo u glavu zbog čega se Josin toliko naljutio. Bilo kako bilo, no nije prošlo ni petnaestak minuta od metlarskog incidenta, a na vratima uredovnice II. b smjerno je zakucao stožerni narednik Ferdavac s knjigom pod rukom i metlom u ruci te još smjernije zamolio da mu primitak metle potvrde vlastoručnim potpisom. Kad je Josin doznao da je metla stigla u uredovnicu, rekao je Crnom: “Nespretnjakoviću jedan, vidiš, ovako moraš s njima postupati pa ćeš sve imati!”
Možda vam iskustvo to nije potvrdilo, ali ipak vjerujte da trinaesti donosi nesreću. Ima ljudi koji u to čvrsto vjeruju pa broj trinaest jednostavno preskaču, kao da ga uopće i nema među brojevima. Rijetko ćete se u hotelu namjeriti na sobu broj 13, jer ni sam vrag ne će u njoj spavati.
Nije trinaesti samo počeo loše, nego je loše i završio. Te noći bio je nadzorni časnik Josin, a on je prilična kukavica. Naredi ovaj “hrabri” član ustaškog pokreta da straža nešto poslije jedanaest sati otvori paljbu iz svih pušaka u smjeru perivoja. Tvrdi da se netko ili nešto približavalo vojarni dok je on s domobranom razgovarao. Da se nešto približavalo, zna sigurno, jer je čuo vlastitim ušima da je u perivoju nešto šušnulo. Na njegov “Stoj!” nitko ništa ne odgovori, a on naredi domobranu da puca. Nastala prava uzbuna, čuli drugi stražari te i oni pripucaše. Josin se za svaki slučaj povuče u hodnik dok se situacija malo ne razbistri. Probudila pucnjava zapovjednika posadne satnije te čovjek skoči u gaćama i košulji i jedva prekinu pucnjavu. Josin sutradan priča čudesa o svojoj hrabrosti i oprenu, dok stražar tvrdi da nije ni prvi metak opalio, a nadzorni je bio već u hodniku. Vjerojatno je da su bili poplašili koje gladno pseto. Njih uvijek ima oko vojarne, jer traže kosti ili korice kruha. Bujna je mašta od ovoga proizvela napad partizana ili nešto drugo. Ovaj “napad” na vojarnu bi unesen u rubriku Naročite napomene, a u jutro je o tomu bio izviješteno zapovjednik škole. Točno u 7.30 14. veljače bio je zbor svih časnika, i Tonček, uočivši ozbiljnost situacije, proglasi strogu pripravnost, a to je još gore od karantene. Sad nema druge nego prenijeti u vojarnu ono najnužnije sirotinje pa čamiti dok se tko ne sjeti ukinuti ovu naredbu.
Karantena je proglašena jer se u Petrovaradinu pojavio jedan slučaj šarlaha. Ipak u jednome slučaju karantena nije vrijedila: našla se mogućnost da Tončekovi podanici ne popljesnive unutar vojarnskih zidina. Naime, te mjere nisu vrijedile za pohađanje crkve. Tonček je sigurno “znanstveno” utvrdio da su uzročnici šarlaha bezbožnici i da bježe od crkve kao domobran od vojarne. Prema tome, crkva je pošteđena od bacila, a ono mnoštvo koje u nju ulazi, ostavlja bacile na lipama pred crkvom i lijepo ih zamoli da pričekaju, dok se Bogu pomoli. kirchenparada je također pošteđena, te je Tončekov narod imao prigodu da se već drugi dan u karanteni pomoli Bogu da ga što prije oslobodi toga zla koje se zove karantenom. Jedino je poslije kirchenparade izostao lijepi kršćanski običaj - svraćanje u gostionicu, pa se s blagodušnikom na čelu svi uputiše u vojarnu. Međutim, Gospod ne usliša molbe grješnog naroda svoga, jer ih na povratku u vojarnu dočeka pobočnik s dosta neugodnim novostima: “Stigao je dopis kojim je u cijelom Srijemu proglašena stroga pripravnost”, odreza on onako po vojnički, kratko i jasno. Neupućen bi čovjek pomislio da su Srijem napali neprijatelji s kopna, s Dunava i iz zraka. Ali, naprotiv, u Srijemu se stanje uopće nije promijenilo, samo, čini se da su ovi još veći junaci od Tončeka. Tonček je proglasio strogu pripravnost zbog gladnog psa koji se neovlašteno u noćno doba šuljao perivojem u neposrednoj blizini vojarne, a evo, ovi nemaju ni toga razloga. Po svemu se čini da se nekom tako htjelo. Bilo kako bilo, slobodi je svih vojnika na ovom teriroriju barem za neko vrijeme odzvonilo. Zbog Tončekove pripravnosti nisu se njegovi podanici puno uzrujavali. Mislili su: “Kad prođe prvi strah, ukinut će on pripravnost.” Međutim, s ovim je mnogo gore, može se dogoditi da uopće zaborave ukinuti pripravnost, ali pravi se vojnik ni u tom slučaju ne će uzrujavati, jer će je tada s(m ukinuti. Ipak ima i sreće u tolikim nesrećama. Dobro je pa je sve zlo došlo u isto vrijeme. Gore bi bilo da je stizalo jedno za drugim. U tom bi slučaju zasigurno potrajalo i do svršetka školske godine, a ovako, nadajmo se, bit će samo do Uskrsa. Tonček je u tri sata poslije podne pozvao sve časnike na konferenciju o strogoj pripravnosti. “Treba to provesti što se bolje i pravilnije može,” zaključio je on nakon duga razmišljanja. Ostali časnici u vojarni na svoj su se način pripremali za strogu pripravnost. Donijeli su i oni neke zaključke. Kuglana se mora brzo dovesti u takvo stanje da se na njoj može igrati u svako doba dana. Grga je dobio zadatak da nabavi nove karte za igranje preferansa i šnapsa, a zapovjednik posadne satnije mora u svojoj uredovnici raspolagati dovoljnom količinom vina u svako doba dana i noći. Kako se iz svega vidi, i njihove su mjere obuhvatile sve što treba, pogotovo ako znate da raspolažu sabranim djelima Karla Maya, a naći će se i druge slične literature, ako ustreba. Konačno, što drugo i mogu nego pokoriti se volji starijih, jer stariji znaju što rade. Na mlađima je da slušaju i da sve njihove naredbe i zapovijedi primaju bez uzrujavanja i pogovora. Da se još veće zlo nije dogodilo četrnaestoga, možda bi većina ljudi povjerovala uobičajenom praznovjerju da se treba čuvati trinaestoga.
Daljnji rad i život tekao je u sjeni stroge pripravnosti. Tonček je istoga dana pozvao sve časnike i dočasnike. Taj je sastanak iskoristio da održi domoljubni govor, njer bilo je nazočno pedesetak slušatelja. Govor je vrvio frazama, kao i svi Tončekovi govori, a poslije toga prešlo se na mjere koje treba poduzeti. Jedva su uvjerili Tončeka kako nije potrebno da svi vojnici spavaju odjeveni, jer se svaki pravi vojnik može brzo odjenuti, a u slučaju nužde može se i u gaćama boriti. Brzoglasne veze s Petrovaradinom moraju besprijekorno funkcionirati. Rupe u ogradi treba brzo popraviti, cigle oko vojarne treba odmah pokupiti, da ih neprijatelj ne bi upotrijebio za penjanje na prvi kat. Nadzorni časnik prije spavanja mora provjeriti jesu li vrata dobro zaključana. Straže se moraju udvostručiti, a strjeljivo pohraniti u glavnoj vojarni, jer do sada je bilo u nastambi posadne satnije. Sve oružje treba dovesti u ispravno stanje. Konačno je određeno da polovica domobrana spava odjevena. Najdulje su se natezali oko toga trebaju li domobrani, oni koji spavaju odjeveni, imati vezane cipele ili ne. Nakon rasprave za i protiv, te nakon proučavanja svih pravilnika o strogoj pripravnosti Tonček je naredio da cipele moraju biti čvrsto zavezane. “Mi se tu natezasmo pola sata, a domobrani će već drugu noć spavati posve razodjeveni, jamčim ti”, šapne Crni Mihi, koji je sjedio kraj njega.
Nastavnici su spavali u svojim uredovnicama. Minto nije imao svoju sobu pa se nastanio zajedno s Crnim. Zbog toga je ovaj u svoju sobu dao prenijeti još jedan krevet s odgovarajućim brojem plahti i pokrivača. Sve je to izdao Marš na revers. I njega je siromaha to pogodilo, na svoj način. Već prve noći nije spavao, nego listao sve Vjesnike i naredbe u kojima se govori o berivima časnika za vrijeme stroge pripravnosti. Nakon mnogog listanja pronašao je da časnici i dočasnici imaju pravo na hranu s kazana, a za dnevnice će poslati upit na Drugo zborno područje, iako jasno piše da časniku i dočasniku pripadaju dnevnice kao na terenu. Kad on zbog nečega šalje upit, za ostale to uvijek ispadne loše. Tonček se u pripremama glede pripravnosti pokazao kao neiskusan vojnik. Sve se okretalo oko toga da se pripravnost teorijski provede. Na terenu su vojnici uvijek u strogoj pripravnosti, i sve ide dobro bez teoretiziranja i mudrovanja. Djelatni su časnici tvrdili da uz ove mjere sigurnosti,neprijatelj može za pola sata zauzeti školu i sve što je u njoj. Već nakon prve noći spavanja tužili su se svi oni koji stanuju u gradu, na loš san u tvrdim krevetima. Većina ih je ipak znala da su prvi dani najteži pa se nisu ni uzrujavali, jer su vjerovali da će poslije biti bolje. Obuka je tekla po starom, samo su Negru zamjenjivali, jer obećani nastavnik još nije bio stigao, a vjerojatno ne će tako brzo ni stići. Već treći dan stroge pripravnosti Miha je napravio strahovitu pogrešku, ali ne zamjerite mu, jer bio je zaveden. Naveo ga na to djelatni satnik Josipčić. Ostali časnici uviđaju da su djelatni časnici za vrijeme rata znatno simpatičniji nego u vrijeme mira. Naime, te nalickane lutkice za vrijeme mira svojim hvalisanjem postadoše posve nesimpatične. Doduše, nisu oni krivi što je dvadeseto stoljeće stavilo taj stalež na prvo mjesto. Nisu oni krivi za sve one privilegije koje im dadoše, ali su krivi zbog svoje umišljenosti i nadutosti. Nađeš se, recimo, u trafici. Ima u njoj šest-sedam građana, a uto ulazi časnik. Stisnuo bod pod ruku, da se lakše probije, ravno pred prodavača: “Molim deset Drina.” Ono, po koji naivan i neupućen građanin zagunđa, a onaj mu onako s visoka, odrješito vojnički kaže: “Ja imam važnoga posla, uostalom, mi čuvamo granice, zahvalite nama što ste još slobodni!” Hajd’, ovaj ti još i otkresao što te ide, ali ima ih koji ti baš ništa ne kažu, nego te samo s visoka pogledaju i dobace podrugljv smiješak, kao da bi ti htjeli reći: “Tko si ti da se ja tebi ispričavam?” Znaju ti časnici napraviti pravi lom u kavani ili u gostionici pa nikome ništa. Čim je napeta atmosfera, oni periferni čuvari zakona - redari, ako i jesu blizu takve kavane, šmugnu kao pokisli vrapci. Tek kad časnici počnu gađati iz revolvera lustere ili stolcima prozore, jadnik vlasnik uzalud zove nadstražara, uzalud žacu i redara. Nigdje nikoga nema, jer tko smije časnika uhititi, ta on je vojna osoba. A što da se govori o štetama koje su dobro osjetili svi oni koji stanuju blizu bilo kojega garnizona. Nije bez razloga nastala ona: “Kud vojska prođe, tu trava ne raste”. Doduše, u ovom slučaju sve raste i cvjeta, ali ti, vlasniče, ne ćeš vidjeti koristi od ploda svojega bilja. Vojska ide obično na vježbu iz vojarne u susjedna sela, a onda ode kukuruz i voće, nestat će i koje pernato živinče. A što će tek biti za vrijeme taborovanja. Poslije toga u cijeloj okolici ostaje prava pustoš. Sve se pustoši na očigled časnika, a često i po njegovoj zapovijedi. Konačno, ima vas koji ih ne volite već i zbog samog njihova držanja. Kad razgovarate s časnikom, on nastoji neprestano biti nadmoćan, imati glavnu riječ.No za vrijeme rata to su posve drukčiji ljudi. Odrekli su se barem najvećih mana. Sada je to mirna i tiha čeljad. Nijednog ne ćete naći blizu granice, a kamoli da ju čuva. S neprijateljem su izgubili svaki dodir. Nema ni traga ni glasa od onih kavanskih junačina, nego se svi zavukoše u tešku pozadinu da u uredovnicama vode administrativni dio rata, jer se pričuvnici ne razumiju u vojnu administraciju tako dobro kao oni. Nema ni onog hvalisanja kako su jedini oni pozvani da brane domovinu. Tako i u ovom ratu prepustiše tu časnu dužnost drugima. Odrekoše se i onoga velikoga gesla: “Za kralja i otadžbinu”. Iznevjeriše i jedno i drugo. Čovjek još i razumije što ostaviše kralja, jer se on i sam pobrinuo za uspješan bijeg, ali tko će braniti domovinu?
Naš Jožek i ne spada među takve djelatne časnike. On je po svojoj naravi miran i povučen. Iako ga rese ove vrline, ipak mu je uspjelo otkriti da se u susjedstvu škole nalazi dobro vino. Tako nagovori Mihu da napuste vojarnu i provjere je li doista dobro. Miha se ispočetka kolebao, ali kasnije pomisli: “Kad može djelatni omalovažavati strogu pripravnost, mogu i ja.” Miha je sam ispripovijedao o pothvatu: “Pođosmo oprezno. Najprije na tobožnju šetnju kroz dvorište, a potom uđosmo u onaj tanki pojas šume oko dvorišta. Sve mi razgledamo drveće, kao da se zanimamo za prirodopis, a ono zapravo tražimo rupe u plotu. Morali smo biti dvostruko oprezni, jer Tončekovi prozori gledaju u istom smjeru kuda i nas vodi put. Vješto smo pronašli sve mrtve kutove i bez gubitaka stigosmo na odredište. Tu smo pronašli doista dobro vino, kod nekog starca kojeg zovu Amerikanac. Nadugo i naširoko razgovarali smo sa starim o Americi i o životu tamo. Stari je hvalio i jedno i drugo. Govorio je o toj zemlji s onim oduševljenjem s kojim govori svaki naš povratnik, i kajao se što se vratio, kao što se se kaje i svaki drugi. No znali smo da je to hvalisanje. Znali smo da tu nema ni stoti dio istine, jer naša promidžba govori upravo obratno od toga očevidca. Nama su ti podatci bili dragocjeni zbog nečega drugog. Promidžba, naša i našega velikog saveznika, govori o tome kako će Amerika brzo biti poražena. U tom će ju slučaju netko okupirati pa, eto, mi želimo nju upoznati za svaki slučaj. Prije večere smo se vratili istim putom i na isti način kao što smo bili otišli, i najprije smo se obavijestili je li nas zapovjednik za to vrijeme bio tražio. Kad smo dobili niječan odgovor, mirne smo duše pošli na večeru”, završio je Miha svoju priču, a svi su se počeli zanimati za tu kuću u kojoj se toči tako dobro vino.
U vojarni su organizirane razne vrste razonode za dosadno stanje pripravnosti. Kartanje je privuklo najviše pristaša. Gdje se karta, tu se i pije, te nikad ne nedostaje po koja litrica. Karta se obično u Grginoj sobi, jer je on najstrasniji kartaš, a u tu je sobu Minto pohranio svoj radio, pa dok on svira, ne čuje se ono lupanje o stol. Boca i čaše za nekoliko sekundi mogu se smjestiti na sigurno mjesto ako zaprijeti kakva opasnost s vrata. Šah je također bolje posjećen nego u uobičajeno vrijeme. Igra se obično u zbornici ili u Mihinoj uredovnici. Onaj mali broj ljudi koji ne vole ni piće ni karte, i ne znaju šah, leži u svojim sobama i čita. Poslije okružnice o zabrani kartanja počeše se i domobrani kartati sve u šesnaest. Već je izmišljen i šifrirani govor, koji razumiju tek najpouzdaniji. Tako, kad poslije objeda za stolom kažu da idu kartati, govore: “Hajdemo protestirati.” To jest, prosvjedovati protiv okružnice. Glagol piti zamijenili su glagolom trenirati, pa neupućeni misle da idu trenirati na igralište. Tončeka su već mnogi primijetili da prisluškuje na vratima časničkih soba, zbog toga su sve skupine opreznije te često mijenjaju mjesto svoje zabave.
Tijekom dana ljudi se razonode nogometom, košarkom, i na primitivnom igralištu igraju tenis. Kralj je športa i kod njih nogomet. Za vrijeme odmora radnim danom obično igra razred protiv razreda, a nedjeljom zaigraju časnici protiv pitomaca. Među njima ima vrlo dobrih igrača, a i među časnicima se nađe koja bivša zvijezda, te za te utakmice zavlada veliko zanimanje. Obično se nedjeljom igraju utakmice s predigrom, tako gledatelji imaju pravo športsko poslijepodne. Pitomci su ostali i bez ono malo šetnji. Tonček ih sve više gnjavi. Sada obilazi spavaonice, pa kad nađe da dvojica leže u jednom krevetu, tuče ih i odmah tjera svakog u svoj krevet. Nastavnicima probi uši time na kakve se sve tobože načine oni seksualno iživljavaju, iako djeca još i ne misle na to, nego skupa spavaju da im bude toplije. Kad vidi da se naslone jedan na drugog, strahovito galami. Ma ne smiju uopće stati jedan pokraj drugoga, Tonček ih odmah proganja. Zna ih on u nekim trenutcima upravo nemilosrdno tući. Stvorio je toj dječici pravi pakao, pa izmišlja sve nove i nove muke.
Javili su se akademičari, i po njihovu pisanju vidi se da su sretni što su odavde utekli. U svakom listu izraze svu mržnju na Tončeka, iako su oni bili u kudikamo boljem položaju nego pitomci, njih nije smio nitko tući. Pitomci su čeljad bez ikakvih prava. Kad profesori prosvjeduju protiv takva postupka i odgoja, upozorava ih se neka se brinu samo za svoje predmete, a da je odgoj vojnička stvar. “Ja znam kako se odgajaju budući časnici. Budući časnik ne smije biti mekušac, njemu treba špartanski odgoj i čvrsta disciplina”, doviknuo je na jednoj sjednici Tonček nastavnom izvjestitelju Cipri kad se govorilo o odgoju.
Peti dan stroge pripravnosti bi povijesni datum u analima Tončekove škole. Tonček je doživio i prvi potpun poraz, a nadsatnik Parka ubrao je simpatije svih. Bilo je to za večerom. Tonček je bio, kao obično, raspoložen za “savjetovanje”. Tako u školi nazivaju njegova predbacivanja. Pravio je aluzije na kartanje, navješćivao da zna kako se u vojarni pije i karta, ali on će to već iskorijeniti. U takvim trenutcima svi obično šute. Poklope se i bace na jelo kao da godinama nisu jeli tako dobar grah ili mrkvu. Kad je Tonček izredao sve, javi se nadsatnik Parka: “Vi, gospodine potpukovniče, na jednoj strani, i kod nekih časnika, sve vidite, a kod drugih baš ništa. Svaki dan jedemo vrlo lošu hranu, i mi i pitomci, a vas kao da se to ništa ne tiče. Ja, naprotiv, mislim da je netko i za to kriv.” Za večeru je bio kiseli kupus preliven nekakvim slatkim umakom, a vi, domaćice, zapišite recept za to jelo u bilježnicu, jer ne ćete naći ni u jednoj kuharici. Budete li to jelo uporno kuhale, zajamčena vam je rastava braka u roku od nekoliko tjedana. U Tončekovoj vojarni to jelo neprestano poslužuju, iako ga se ne pojede ni deseti dio. Tončeku nije ništa više trebalo. I čini se da je svađa njegova svakodnevna potreba. Nadsatnik Parka još i ne doreče, a Tonček se prodera što god više može: “Gospodine nadsatniče, vi najprije uredite sve u svojoj bojni, tamo toga puno ne valja, a onda naučite da nije vaš posao briga oko hrane. Inače ću vas ja tome naučiti!” Nitko od nazočnih nikad nije u takvoj situaciji vidio mirnije lice od nadsatnikova. Bio je svjestan da je pogodio u pravo mjesto te je zadržao potpunu mirnoću: “Ne znam zašto se uzrujavate, potpukovniče, osim toga, pristojnost nalaže čovjeku da ne galami. Vi ste zaboravili na jednu stvar, koja u našem pravilniku stoji na istaknutome mjestu, i time ste učinili veliki propust. Vičete na mene pred mojim podređenima. Upozoravam vas na to, jer to je najvažnije čega se moramo pridržavati u međusobnom ophođenju”, posve mirno i lagano, kao da nekome diktira, izgovorio je Parka.
“Što, vi ćete mene učiti? Recite mi tko ste vi i zašto su vas poslali ovamo. Ja ću smrviti vašu drskost. Ovdje sam ja zapovjednik, ovo je moja škola!” sve je glasnije vikao i sve brže govorio Tonček. “Zar da se netko usudi ovako ponašati prema svom zapovjedniku? Ja vam kažem, gospodine nadsatniče, ne ćete vi dugo biti u ovoj školi, ići ćete vi za poručnikom Ivićem na teren. Tamo treba vas poslati, da pokažete svoju borbenost. Nije ovo Jugovina, tamo ste vi naučili da se ovako ponašate”, pokušao je Tonček mirnije, ali zvučalo je još uvijek zajedljivo.
“Gospodine potpukovniče, ja vas nisam htio učiti. Mi smo ovdje kod stola, dakle u privatnom razgovoru, a vi razgovarate sa mnom kao da sam ja kakav šmrkavac. Međutim, naši propisi takav ton zabranjuju i kažnjavaju. To sam vam htio reći. Zašto sam ovamo došao i zašto su me ovamo poslali? To vi znate bolje od mene. Ja bih, međutim, ipak ostao kod moga prvog pitanja i molim vas, objasnite mi zašto jedemo lošu hranu”, i dalje je mirno govorio nadsatnik. “Nisam dužan da gospodinu nadsatniku dajem objašnjenje, prekidam svaki razgovor. Dosta!” nekako ironično i svisoka, a i strogo odreza Tonček, sretan što se na taj način izvukao iz ovog razgovora. Nije ni on želio takav završetak, ali je shvatio da je predaleko zabrazdio pa misli: “Bolje je i ovako nego da me tuži.” Međutim, nadsatnik je htio ići do kraja:
“Ne tražim ja nikakva objašnjenja od vas. Vrlo dobro znam da ih ne mogu tražiti, jer ste vi zapovjednik. Kad bih bio u položaju da ih tražim, ja bih to već odavna učinio. Htio sam samo da kao ljudi porazgovaramo o problemu koji tišti oko četiri stotine članova ove škole, a vi odmah udariste u galamu. Ja vas ponovno pitam: zbog čega je hrana loša, i ne ću odustati dok mi vi ili gospodin nadsatnik Marš ne date odgovor.”
Ovaj je put Tonček pritisnuo glavu uz tanjur, pravio se da jede, želeći tom gestom učiniti kraj nepodnošljivoj situaciji. “Oni će steći dojam da postupam kao pravi kršćanin i time ću opovrgnuti mišljenje koje o meni imaju. Nadsatnika ću ja već drugi put i na drugi način udesiti”, zaključio je Tonček i naglo stvorio odluku. Dok je nadsatnik izgovarao posljednje riječi, Tonček je ustao:
“Evo, gospodine nadsatniče, ja ću popustiti prvi, kad mlađi to neće”, dobaci mu ljutit pogled, zalupi vratima i iziđe.
Sobu je ispunilo posvemašnje čuđenje. Nadsatnik se Marš jednostavno ukoči od čuda i dobaci svima ostalima prijekoran pogled iz kojeg se jasno moglo čitati: “Eto, što vi, nezahvalnici, činite svom zapovjedniku, zar se tako poštuje stariji?” Parka je prvi prekinuo šutnju, sada je tek bjesnio:
“Pred sud treba ovakve, to je neviđeni zločin prema djeci. Znate li vi, gospodo, da ova škola ima neograničen kredit za prehranu, pogledajte što mi jedemo. Moramo poduzeti najžurnije mjere da se hrana popravi.” Marš je osjetio da to njega ide te je napregnuo sve snage da naoko mirnim glasom kaže: “Možda gospodin nadsatnik želi da i ja iziđem”, ali se opazilo da mu pri tomu dršće donja vilica. Velečasni je zauzeo neodređeno držanje. Htio je ostati neutralan, dok su svi ostali bili na strani nadsatnika Parke. On je bio heroj u očima svih. Tonček je prvi put ustuknuo, a svi su se ostali nadali da će to biti početak njegova pada i zbog toga su napustili blagovaonicu zadovoljniji nego ikad prije.
Parka i Perović pošli su na drugi kat, u zapovjedništvo pitomačke bojne. Jožek se spustio u prizemlje do svoje uredovnice. Blagodušnik je pošao u zbornicu, a i nastavnici su smatrali da je najbolje da svaki pođe za svojim poslom pa odoše svaki u svoju uredovnicu. Međutim, kao po dogovoru, stizali su sve jedan za drugim u Mihinu uredovnicu. Tu se sada obično održavaju tajni razgovori i igraju zabranjene igre. Ta je uredovnica najmanje uočljiva, jer je tu radioaparat pa se ljudi tobože oko njega okupljaju. Zna ovamo često doći i Blagodušnik. Svi ga najsrdačnije prime, razgovor teče živahno kao i prije, samo se tema promijeni. Gospodin nadsatnik Marš rjeđe navraća u tu sobu. Njega opet dovodi velika briga zbog časničke udobnosti. Obično se zanima imaju li gospoda sve što im pripada po propisima. No zadaća mu je, dakako, posve druga. Zapovjednik bi trebao saznati koje se to emisije najviše slušaju, i koje postaje. No izabrao je vrlo nespretnog čovjeka. Svi su ga odmah prozreli. Već prvoga dana stroge pripravnosti ukorio je zapovjednik časnike za vrijeme objeda da troše više drva nego što je pravilnikom predviđeno. Ukor je pridonio tome da sada troše još više drva. Slože ih cijelu hrpu pokraj peći i tumače nadsatniku Maršu kako su to prikupili štedeći svaki dan pomalo, a on sve sumnjičavo odobrava.
Dok su ostali sa smijehom nekako pobjednički ulazili u Mihinu uredovnicu, oprezno se do zapovjednikove uredovnice došuljao nadsatnik Marš. Bojažljivo pokuca na vrata i, ne čekajući glasa iznutra, otvori ih. Tonček se bio ushodao po uredovnici. Osjeti nekakvo olakšanje, kad vidje vjernog prijatelja:
“Ja, mein lieber Karl, was sagest du?”
“Imperdinentno, nečuvena imperdinencija, liber Tonček, to je jugoslavenski škola i naobra-zba “, utješi on prijatelja.
“Ne misliš li ti da je u mojim postupcima bilo neispravnosti? Taj moj prokleti običaj da vičem, ipak ga nisam smio psovati pred mlađima. Ali on je, brate, bezobrazan, platit će mi to.” Marš, koji i u privatnom razgovoru odobrava Tončeku, ovaj put samo zaklima glavom:
“Ja, lieber Tonček, moraš poštivati propise. Taj bi mogao još tužiti. Doduše, ništa se ne može tebe dogoditi, ali neugodan je tu stvar. Vidiš kako ja postupam. Sa svakim fino, sa svakim u rukavicama, svakom obećam, a uradim opet što ja hoću, i svi su zadovoljni.”
“To je, Karl, nešto drugo, ti nisi zapovjednik. Ja tako ne smijem, oni moraju osjetiti da sam ja zapovjednik i da imam čvrstu ruku.” Marš je samo sumnjičavo slegnuo ramenima, a Tonček mu pristupi još bliže, kao da mu hoće šapnuti:
“A što ti misliš hoće li se Parka žaliti?” Marš, koji vrlo malo poznaje ljude, ovaj se put zamisli, pa uvjerljivo odgovori:
“Duboko vjerujem da hoće. Pozna taj propise, osim toga, bio je dugo u Zagrebu pa možda ima na ministarstvu svojih prijatelja.” Potom pokuša prepričati sve ono što je Parka govorio poslije Tončekova protestnog odlaska. Još se tu vodila duga rasprava i detaljno su rekonstruirali događaj, a onda je donesen mudar zaključak da će sukob sam Tonček izgladiti, s najmanjim gubitcima za svoj prestiž.
“Moram biti naročito prepreden, jer je protivnik lukav, trebam ga ostaviti u uvjerenju da sam posve oprostio i zaboravio njegov ispad kako se on ne bi dosjetio da ću ja bilo što poduzeti. Također bi trebalo doznati nešto i o njegovim prijateljima u ministarstvu pa moje akcije protiv njega od njih skrivati da ne bi poduzeli nešto prije konačne odluke”, objasnio je u kratkim potezima svoju odluku. “Ti ćeš sada oprezno izići, a ja ću nešto kasnije ravno u njegovu uredovnicu.”
Točno u osam sati Tonček se uputio u uredovnicu pitomačke bojne. Vidjelo se na njemu da ga tamo vodi važan posao i da se sprema na odlučan korak. Ipak je zastao na vratima svake satnijske uredovnice. Prigušio je disanje i polako prislonio uho na vrata. Na vratima Mihine uredovnice uho je ostalo nešto dulje prislonjeno. Iznutra su se čuli veseli glasovi i nejasna pjesma koja je dolazila iz radioaparata. Tončeku se činilo da se svi razgovori vode o njemu, ali nije imao vremena provjeravati glasove koji su se čuli iz sobe. Važan posao vodio ga je dalje.
U Mihinoj uredovnici okupilo se društvo već poslije sedam. Svi su bili veseli i nasmijani, svi osim Pavleka i Saše, koji se još nisu bili pravo ni snašli. Prvi je progovorio domaćin: “Eh, ljudi, čudo se dogodi, svaka čast ovome Parki.” Tim riječima otvorena je živa rasprava o večerašnjem događaju. Miha je govorio kako se prevario u nadsatniku Parki: “Ni po čemu nije taj čovjek pokazivao da je ovakav.”
“Nije on s nama ni razgovarao, držao se posve uzdržano, pa kako ćeš znati kakav je”, dodao je Crni. Saša se smijao i veselo pričao: “A, ljudi, tko bi mislio, da će on Tončeka najuriti od večere. Pravo čudo, velim vam, čudo! Da sam jučer umro, najviše bih žalio zbog toga što sam propustio ovaj događaj. “Poslije toga su nagađali kako će se od sada Tonček ponašati. Jedni su vjerovali da će biti povučen, drugi da će biti još gori. Svi su se složili u tome da će se pokušati osvetiti, samo nitko nije znao kako će to izvesti. “Lukavo, to je sigurno”, zaključio je Miha, kad u tom trenutku netko pokuca na vrata. Bio je to velečasni. Ušao je veselo i raspoloženo pjevušio: “Kaj se dogodilo, kaj se pripetilo, nekom nešto prav nije bilo?” Odmah je počeo govoriti o Tončekovoj nezgodi, ali nitko od nazočnih nije htio jače “zagristi” u tu temu. Svi su se pravili da ih se događaj baš puno ne tiče te su uglavnom samo potvrđivali. Za sve je bila zanimljiva tema rad u školi, zamjenjivanje, uredovnice i druge nedužne stvari. Taj je razgovor mogao čuti Tonček kad je prislonio uho, ako je razabrao pokoju riječ.
Uredovnica pitomačke bojne izgledala je kao obično. Nadsatnik Parka sjedio je za pisaćim strojem i prepisivao raspored rada za sljedeći tjedan. Poručnik Perović bilježi u svoj notes važnije točke današnje zapovijedi. Za trećim stolom sjedi časnički namjesnik Đuro Hajdukić i lista knjigu zaduženja. Radi svatko svoj posao i ne govori ništa. PeriŽderi posao nekako ne ide, neprestano misli kako bi započeo razgovor, ali pozna on svog zapovjednika. Ne voli taj puno razgovarati, a naročito ne voli govoriti o sebi i svojim doživljajima. Kradomice pogledava zapovjednika, a ovaj mirno tipka po pisaćem stroju. U sobi je mir, samo se čuje nejednolično kuckanje, kao kad djetlić udara kljunom po suhu drvetu. U tu mirnu atmosferu odjednom prodre, nekako nasilno, kucanje na vratima. S vanjske strane vrata dugo se Tonček borio sam sa sobom bi li pokucao ili ne te je na koncu zaključio da će već samim kucanjem dati privatni karakter svojem posjetu. Njegov ulazak bio je iznenađenje za sve nazočne. Zapravo je svaki ulazak zapovjednika nekakvo malo iznenađenje za sve i začas svatko preispita svoju savjest je li čista od grijeha protiv zakona vojničkog pravilnika. I koliko god ona bila čista, čovjeku se čini da ima grijeha i da je baš zbog njih došao zapovjednik u njihovu sobu. Sva trojica ustadoše, opružiše ruke, laganim naklonom i čvrstim udaranjem pete o petu pozdraviše zapovjednika škole. Ma koliko da se iznenadio, ali pravi vojnik nikada se toliko ne iznenadi da bi zaboravio pozdraviti, to je kod njega automatski pokret kad vidi starijeg.
“Neka gospoda nastave svoj posao”, sa smiješkom progovori Tonček i uputi se k nadsatnikovu stolu. Brzim pogledom uočio je da ovaj nešto piše i zaključio da ne može ništa drugo pisati osim tužbe protiv njega. To ga je pokrenulo nadsatnikovu stolu te stade usporedo s njim kako bi u zgodnu trenutku mogao pogledati na pisaći stroj. Parka je uočio njegove namjere i na napisano kao nehotice spustio papir tako da su samo donji redci ostali nepokriveni.
Tonček je počeo diplomatski. Razgovor je tekao onako izdaleka. Propitivao se o pitomačkoj bojni, o pitomcima i o svim problemima te bojne. Zatim je govorio o svojim poslovima i o poteškoćama u organiziranju škole. Učinilo mu se kako je nezgodno da dočasnik čuje više nego što treba čuti. Baci blagi pogled k trećem stolu i zamoli časničkog namjesnika da napusti za kraće vrijeme uredovnicu, jer s gospodom časnicima želi raspravljati o važnim stvarima. Sada se mogla opaziti prava namjera Tončekova posjeta. Stavio je ruku na nadsatnikovo rame i posve očinskim tonom progovorio: “Vidite, gospodine nadsatniče, vi ste još mlad čovjek, prekratko ste ovdje da biste me poznali. Ja nisam zao čovjek. Nikome nisam nikakva zla učinio. Sve vas jednako volim. Ja galamim iz običaja, a često je puta i to potrebno. Ima ljudi na koje morate galamiti. Na mojim je leđima cijela škola, imam ja puno briga pa ćete razumjeti da sam nervozan. I vi ste zapovjednik, shvatit ćete da čovjek, pod tolikim teretom, kadkad izgubi takt i desi se ono što se večeras između nas dvojice desilo”, posljednje riječi bile su se približile plačljivom tonu. Tonček je i dalje nastavio s teatralnom skrušenošću, koja je trebala djelovati uvjerljivo: “Nezgodno je to, gospodine nadsatniče, da se nas dvojica ovako odnosimo jedan prema drugome. Vi ste moja desna ruka. Vidim da ste sposobni i ja u vas polažem sve nade. Priznajem da sam bio netaktičan i prvi vam nudim pomirenje, prihvatite moju ruku.” Nadsatnik Parka prihvati njegovu ruku, a Tonček ga drugom rukom zagrli kao rođenog sina. PeraŽdera snebiva se od čuda neviđenog. Međutim, pokraj Parkine lijeve ruke šmugnuo je Tončekov pogled i uhvatio sadržaj posljednjih redaka na pisaćem stroju.
To kajanje duboko se dojmilo nadsatnika Parke. Sve je praštao, dapače se i ispričavao: “Nisam mislio, gospodine potpukovniče, da će vas taj sukob toliko potresti. Vjerujte, ja vas još ne poznam i nisam znao da ćete toliko trpjeti. Priznajem da sam pogriješio. Svemu je kriva moja narav, tako se brzo razbjesnim, a vjerujte da onda ne vladam sobom. Oprostite, molim vas, a ja vama sve opraštam.”
Nakon toga Tonček se posve raspekmezio, i dalje je razgovor tekao u prijateljskom ugođaju.
“Nije to ništa, glavno je da umremo u milosti Božjoj”, poslije tih riječi napustio je Tonček uredovnicu pitomačke bojne. Rastadoše se ova dva čovjeka u dubokom uvjerenju da su jedan drugoga prevarili. Pera je ubrzano radio svoj posao, a nadsatnik je zatvorio pisaći stroj da posao nastavi sutra. Okrenuo se svom poručniku i upitao ga: “Što kažete na sve ovo?” Pera je veoma iskren mladić pa odgovori:
“Ništa se ne čudim zapovjednikovu postupku, od njega se to može očekivati, ali vas ne razumijem.”
“Ja sam se samo poslužio oružjem svoga protivnika i ništa drugo, možda će vam kasnije biti koješta jasnije.”
Poslije svršenog posla Pera je požurio na spavanje. Međutim, prije toga svratio je u Mihinu uredovnicu, gdje su bili svi osim velečasnoga. Naprosto je upao u sobu, a od smijeha nije mogao pravo ni govoriti: “Ne ćete vjerovati, Tonček je bio u našoj uredovnici i malo je nedostajalo da se izljubi s nadsatnikom.” Svi su očekivali nešto slično, ali ne na takav način i tako brzo. Zbog toga su s određrom sumnjom gledali na Tončekov postupak. Pera je detaljno ispričao sve što je vidio i čuo u uredovnici. Pavlek se češkao iza uha i mrmljao: “Nevjerojatno”, a Saša nije drugo smogao osim: “A, ljudi, a, ljudi!” i obraćao se Peri: “Ma, je li to moguće?” Sutradan se za objedom vodio razgovor kao da se nikad nitko nije bio posvađao. Donji se stol samo ironično smješkao, jer su bili uvjereni da je sinoć počela presudna bitka.
Konačno je i Tonček uvidio da pitomcima treba prostora i izvan školske ograde. Evo, već je desetak dana kako su zatvoreni ovi živahni mladi stvorovi te bih ih trebalo pustiti da se prošeću i protrče izvan školskoga dvorišta. Tončeka, doduše, nisu potaknuli ovi razlozi, nego opet onaj strah, na što sve oni mogu misliti onako besposleni u vojarni.
“Trebaju se oni na mrtvo umoriti, da odmah zaspe”, često je govorio ostalim časnicima. Zbog toga je odredio današnju šetnju od dva do četiri sata poslijepodne. Grga je u službi i nekako se tužna pogleda opraštao od onih koji će na šetnju. Crni je bio razdragan. “Pokazat ću im prvo proljetno cvijeće i pupove”, doviknuo mu je na rastanku i potrčao za ostalima. Grga je slušao mlade glasove, kojima pjesme odaju veselje, te se nekako ražalostio. Znao je da oni idu samo do šetališta, da dalje ne smiju zbog pripravnosti, a opet mu je bilo žao što ne ide s njima. Nije se pravo oslobodio od tih misli, kad u sobu nadzornog časnika uđe nadsatnik Parka.
“Pa zar vi niste otišli, gospodine nadsatniče?”, zapita ga začuđeno.
“Nikuda ja s njima, pa ni u šetnju,” odgovori Parka i nastavi: “Gospodine poručniče, čuo sam da je Tonček i s vama nekoliko puta došao u sukob. Raspitao sam se o vama i rekli su mi da se čovjek može u vas pouzdati pa sam došao k vama zbog važnih razgovora, a sada je upravo povoljan trenutak, jer nema nikoga u zgradi. Vama je vjerojatno jasno da je ovo primirje i da će Tonček prvom zgodom ponovno napasti. On se ne će promijeniti. Ja ovih dvadesetak dana samo promatram život i rad u ovoj školi. Namjerno se nisam angažirao ni na jednoj strani. Tonček je nemoguć, i ja sam morao prije ili kasnije doći s njime u sukob. Na tome ne će ostati. Ja se ne bojim jer mi nije stalo ni do njegove škole ni do Kamenice. Za borbu protiv njega svaki je pojedinac slab, jer njega podržava cijela jedna generacija, svi njegovi kolege, koji su posve jednaki njemu. Zbog toga je borba protiv njega teška, ali se može dobiti”, uvjerava Parka.
“Sve je to meni jasno, gospodine nadsatniče, ali uspjeh u toj borbi je više nego nemoguć.”
Zatim ga je Parka zamolio da ga obavijesti o svakome pojedincu, kako bi bio siguran tko je na njegovoj strani, a tko je uz Tončeka, iako je on već vrlo dobro bio ocijenio sve časnike u ovoj školi. Zanimao se malo više za Josina i Grga mu je iznio svoje mišljenje o njemu. Nije skrivao ni svoje antipatije glede njegova političkog stava, ali je istaknuo da mrzi Tončeka. Na upit ima li Josin veze na Glavnom ustaškom stanu, odgovorio mu je: “Vjerujem da ima”, i sve se više čudio što ga nadsatnik o njemu toliko ispituje. Ovaj je to primijetio te mu objasni: “Toga čovjeka moramo do krajnosti iskoristiti. On nam upravo u ovoj situaciji treba. Ja kanim staroga tužiti preko Ustaškoga glavnog stana, a tu će nam Josin dobro doći. Pokušat ću ga oprezno ispitati i uvući u zavjeru protiv Tončeka. Preko ministarstva nema smisla raditi protiv njega, jer tamo sjede sve njegovi ljudi. Ovdje će vjerojatno upaliti, jer jedni druge ne vole, pa moramo i to iskoristiti. Borba će se voditi posve tajno, za sada moramo voditi točnu evidenciju o Tončekovim propustima. Kod profesora stvar uredite vi, jer tu ćete vi više postići. Izaberite dva-tri najpovjerljivija. Za sada je to posve dosta.”
Grga mu obeća suradnju većine profesora, a potom prijeđoše na privatni razgovor pa je Grgi postalo posve jasno kako jedino ovaj čovjek može povesti borbu protiv Tončekove tiranije.
Rijetko možete vidjeti tako bijesne ljude kao što su bili časnici i dočasnici Tončekove škole poslije šetnje. Prvi je do nadzornog časnika došao Miha. Psovao je poput kočijaša i proklinjao Tončeka. Naišao je Crni, i on je bio bijesan.
“Pa to je idiot nad idiotima”, ljutio se Crni. “A, ljudi, on je dokraja lud”, uzrujavao se Saša. Grga nije dospio pitati ni koga to ide ni zašto jer je nadolazio jedan za drugim, i svaki se žurio da još na hodniku istrese svoj gnjev. Naime, šetnja se sastojala u tome da ih je Tonček u stroju poveo okolo šetališta, a zatim su se vratili natrag. Oni su morali ići uz pitomce i paziti da se stroj ne udalji od propisa. Sada je čovjek mogao razumjeti njihov bijes, jer su od te šetnje puno bili očekivali, a nisu dobili ništa.
Što je pripravnost dulje trajala, časnici su poduzimali sve veće mjere opreza kad su protestirali ili trenirali. Sada su formirali manje skupine na više mjesta. Partije preferansa preseljene su u časničke stanove kod nadsatnika Teufikalića. Šahisti su u zbornici, slušatelji radija u Grginoj sobi. Sredinom mjeseca uređena je kuća za časničke stanove. To je dvokatnica desno od vojarne. Ima tu šest dvosobnih stanova i četiri garsonijere. Svi časnici koji imaju obitelji, sada su se nastanili u njoj. Prizemlje je zauzeo pobočnik Josin, prvi kat nadsatnik Marš, a u garsonijeri na tom katu stanuje Tonček. Iznad Josina rezerviran je stan za Mintu, koji je prije nekoliko dana otputovao da dovede ženu i dopremi stvari. Drugu garsonijeru na prvom katu drže časnici građevinari. Za drugi se kat nije našlo časnika pa se tu nastanio dočasnik Heseinić sa svojom obitelji. Kad su pitali Parku zašto on tu ne uzme stan, odgovorio je: “Znam je što su časnički stanovi i bježim od njih. Vidjet ćete kad se za koji dan počnu svađati.”
Tu su se igrači preferansa u privatnom stanu osjećali sigurni, ali u današnje vrijeme i zidovi imaju uši. Nekome je smetala ta nedužna zabava. Pa što, obično bi odigrali partiju preferansa, a ako bi bila rano okončana, udarili bi rauba, i tako ostali budni do jedan ili dva poslije polnoći. Razumije se da su žeđu gasili vinom. “Ta bio bi grijeh u vinorodnome kraju piti vodu”, obično bi govorio Cipro za kakve dobre večere, a i svi su se drugi toga držali. Za vrijeme stroge pripravnosti zabava za sve ljude u vojarni mnogo znači. Uzmimo da udari neprijatelj. Svi su već odjeveni pa samo jurnu po lako oružje, jer teškoga i nemaju, i već je čovjek kompletan za borbu. Ovaj put ta razonoda nije smetala nadređenima, nego gospođi nadsatnika Marša. Čini se da gospođa s bečkim odgojem ima namjeru postati glavaricom u pravom smislu riječi. Nema ni tjedan dana kako je doselila ovamo, a već je čvrsto zagazila u vojnički život te hoće i ona u njem igrati važnu ulogu. Sad je mnogima jasno zbog čega nije nadsatnik Parka htio uzeti stan u časničkoj kući, nego si je osigurao vilu čak u šetalištu pokraj Dunava.
Jednoga jutra mala je gospođa Josin mela stube koje vode na dvorište. Na svaki šum na hodniku i okolo njega gospođa Marš nasloni uho na ključanicu svojih vrata. Kad je razabrala šum metle, najprije je oprezno izišla, a onda, kao da će nekim poslom u dvorište, spustila se niza stube. Sve je to radila u namjeri da gospođi Josin ispriča o čudesima koja se noću događaju u prizemlju. Nikome nije jasno zbog čega je odabrala baš ovu mirnu gospođu da se u njoj potuži.
“Gut morgen, gnedige Frau”, oslovi gospođu Josin. Ovo “gnedige” upotrijebila je samo zato da gospođa Josin ne bi zaboravila to “gnedige” kad nju oslovljava. Nije ni čekala na odzdrav, nego žurno nastavi:
“Niste noćas ništa primijetili? Dolje je bilo naročito burno. Zabavljali su se još i poslije tri sata!”
“Ne, nisam ništa primijetila. Mi dobro spavamo, a i dijeli nas hodnik, te ne možemo ništa čuti”, bez nekakvoga posebnog čuđenja odgovara gospođa Josin.
“Ja vam zavidim, jer u mojem se stanu sve čuje. Svaki sam korak čula. Pa kad lupe onim nesretnim kartama o stol, kao da me u sljepoočicu udare. A povrh toga, noćas sam imala groznu migrenu. Nisam cijele noći ni oka sklopila. Vidjet ćete kako je to ako se budu okupljali kod ovog iznad vas. Ma nepodnošljivo, uvjeravam vas. Još bih vam nešto povjerila, ali molim vas da to ostane u povjerenju. Meni se čini da se tu sastaje nekakvo jugoslavensko društvo, i tko bi sve znao što oni tu rade. Možda snuju kakvu urotu, a onda ćemo mi prvi biti gotovi.”
Poslije toga nabroji sve one koji se tu sastaju. Gospođa Josin nije na to puno polagala, ali je ipak sve ispričala mužu. Ovaj hrabri ustaša, od svibnja 1941., nije tome u cijelosti povjeravao, ali je njegovo junačko srce ipak zadrhtalo i na samu pomisao o uroti. Od svih ljudi koji su zalazili u pobočnikov stan, najdulje je poznavao Grgu te mu sve ispričao. Ovaj se strašno ljutio zbog toga što ih sada nadziru i časničke žene. Poslije toga otišao je ravno pobočniku i sve mu ispričao, a on opet ravno pred zapovjednika, a Tonček ga uvjeravao da će saslušati nadsatnika Marša, pa i kazniti ako ustreba.
“Istraga će se još danas povesti” uvjeravao je on pobočnika.
“No, od svega toga ne bi ništa, poručuje s onu stranu Dunava Pišta”, lakonski je zaključio Blagodušnik, kad su mu pričali o tome.
Iako Marš i Tonček pred ostalima glume nekakve službene odnose, te iako je Marš pred svijetom najpokorniji podanik Tončekov, svi su ih već odavno “pročitali”, a oprez im nalaže da pripaze na njegove poslove. Tonček se grozi da će Marša kazniti zbog duga gospođina jezika, a ta ista gospođa njemu i Maršu peče palačinke i priređuje druga jela.
Pojavile su se u tim stanovima i druge afere, a najpoznatija je bila drvna afera. Naime, Marš je uhvatio Josinova ordonanca s naramkom granja, koje je ovaj bio uzeo iz šume oko dvorišta. Zaustavio ga je i oduzeo mu granje. Sutradan je Josin odgovarao pred zapovjednikom zbog neovlaštena korištenja državnom imovinom te zato što ordonanca upotrebljava za nedopuštene poslove. Nekoliko dana poslije Josina probudi lupanje cjepanica. Ustane i nađe dva domobrana kako nose cjepanice i bacaju u Maršov podrum. Napravio je Josin iz toga cijelu aferu pa sada i malo i veliko govori kako jedni ne smiju uzeti ni suho granje, a drugi se griju školskim cjepanicama. “Tresla se brda, rodio se miš”, okončana i ova afera u duhu narodne mudrosti. Poslije toga izbila je “ordonanska” afera: istuživali se uzduž i poprijeko zbog poslova koje obavljaju ordonanci. Gospođi Josin ordonanc nosi vodu, milostivoj gospođi Marš stvari iz dućana kroz cijelu Kamenicu, zapovjedniku svakoga dana čisti i lašti cipele i gamaše na hodniku prvoga kata, pobočniku nosi vino iz kantine, a doktoru, koji stanuje u garsonijeri na drugom katu, ordonanci čak omlet pripremaju. Huseiniću ordonanc skida kolica s djetetom preko svih stuba, od drugoga kata do prizemlja. Tako stanovnici časničkoga paviljona tuže jedan drugoga, a ordonanci na posljetku ipak rade svima sve.
Po svemu se može zaključiti da rat ne će dugo potrajati. Naime, posve je sigurno da će neprijatelj vrlo brzo malaksati. Poduzeli smo protiv njih tako oštre mjere da će svi oni brzo na koljena i zamoliti nas da im izdiktiramouvjete mira. Među mudre i najnovije mjere opreza spada i ona o zabrani slušanja radiopostaja. Ne će nam više naša vlast dopustiti ni najmanji, pa čak ni eterski, dodir s neprijateljem. Sve je laž što neprijatelj govori. Lažu i oni s Istoka i oni sa Zapada. U laži su kratke noge pa i mi njih brzo raskrinkavamo. Na primjer, sukobili se negdje osovinski i saveznički zrakoplovi. Slušaš na večer London, a on javlja: “U zračnim borbama tamo i tamo srušili smo 87 neprijateljskih aviona, naših se 65 nije vratilo u bazu”. Odmah po svemu vidiš, da je to laž. Prvo, uvijek oni sruše više, drugo, što im znači ono “nije se vratilo u bazu”, kao da oni nisu srušeni. Neka samo čekaju, narast će im duge brade dok se oni vrate u bazu. Ljuti se pravi domoljub što sluša te laži i jedva čeka da čuje glas istine. U deset sati pomiče kazaljku svog aparata na RadioBeograd. Rastapa mu se srce kod zvukova Lili Marleen. Već na samom početku zamjećuje golemu razliku. Kod RadioLondona čuje nekakvo crnačko udaranje u bubanj: “Bum, bum, bum....bum”. Poslije toga začuje onaj tupi i teški bas koji uzvikne kao s neba u rebra: “Dobra večer, dragi slušatelji, dajemo vam vijesti...”, a ovdje ti zvuci glazbe stvaraju veselje i prije samih vijesti. Pa onda slušaš, a vijesti divno posložene, jedna za drugom, kako je i red, kao da su ih knjigovođe slagali. Tako dođe na red i vijest o onom zračnom sukobu, a onaj ugodni i poznati glas, koji prenosi najvjerodostojnije vijesti iz glavnoga stana vođe Reicha: “U zračnim borbama tamo i tamo naši lovci i laki bombarderi srušili su 195 neprijateljskih spitfirea i letećih tvrđava. Vlastiti gubici: “Četiri lovca tipa Messerschmidt. E, brate moj, to su vijesti. Nema sumnje, točno ti kažu i kakve su avione srušili, a nema onoga “nisu se vratili u bazu”, nego lijepo ljudski priznaje gubitke. Smeta možda taj veliki nerazmjer. Sretan si ako ti utrapiše kojega njemačkog časnika i dočasnika u stan, a možda imaš i kojeg susjeda Nijemca. U tom slučaju ne čekaj konac vijesti, nego skoči k njima, oni će ti stručno sve objasniti i sve dokazati, to jest da bi omjer trebao biti i veći, jer su na našoj strani bolji avioni, a o avijatičarima da se i ne govori.
Sada valjda i vi, nevjerni Tome, vidite tko laže. Oni javiše da su pala 22 naša aviona više, a mi oborismo 50 za naš jedan. Vidite, tako grozne laži natjerale su naše mudre upravljače da i o tom razmisle. Treba tom malom broju neprijatelja ili kolebljivaca onemogućiti slušanje tih laži. I pronađoše da treba isključiti kratke valove na svim radioaparatima. Kažu da su na tu ideju došli oni u GUS-u (Glavni ustaški stan), ali tko došao da došao, može mu se samo čestitiati, jer doista mu vrijedi ideja. Tim kratkim valovima i treba jedanput stati na kraj. Na njima se raširio neprijatelj, kao da je sav svijet i eter njegov. Svakoga trenutka na svakome valu daje on vijesti. Doduše, na srednjem je uzmaknuo. Tu su opet svugdje postaje koje emitiraju na njemačkom jeziku ili koje su prevele te vijesti na bilo koji od europskih jezika; na drugima pak pjevuše Talijani. Osim toga, na srednjem ti valu lijepo piše ime postaje i siguran si da slušaš postaju koju želiš. Nema tu ništa tajno ni zakulisno nego pošteno i otvoreno, a to neprijatelju smeta pa je zbog toga i uzmaknuo sa srednjeg vala. Kad netko od nas vidi da piše London, zna odmah da govore Englezi, a oni samo lažu i ništa drugo, te lijepo ona kazaljka sijevne preko njega kao munja preko oblaka.
Na kratkom je valu posve drukčije. Doduše, i tamo pišu imena nekih gradova, ali ne vrijedi to baš ništa. Piše tamo, na primjer, Rim ili Berlin. Staneš ti kod njih i misliš: “Čut ću ja svoje i pravu riječ”, a ono čuješ koji azijski jezik. Tamo se ljudi ravnaju po nekakvim brojevima. To već nije čist posao, a gdje je mutno, tu neprijatelj lovi. Rijetko ćeš čuti da njegovi zrakoplovi lete danju nad Europom, ali zato eto tih mračnjaka svake noći pa udri po nedužnom stanovništvu, jer kako i mogu noću pronaći baš vojne objekte, kad bi ih i jedva primijetili jer su maskirani. Mračnjaci su to, pravi mračnjaci, pa i u radiju vole mutno. Naslušao si se vijesti i glazbe na srednjem valu i sve ti neki vrag ne da mira, baš te nagovara:”Hajd’, okreni malo kratki, da čuješ što on javlja, možda ima kakvih vijesti na nekom jeziku koji ti poznaš.” Posve mehanički ti promijeniš val, vrtiš, a ono čuješ na valu 31 svoj lijepi hrvatski jezik. Doduše, često ćete čuti i unakaženi, ali što smeta, glavno da ga razumijemo. Nismo mi svi cjepidlake, kao oni profesori koji paze na svaki nastavak i naglasak. Misliš u sebi da je to naša postaja, slušaš ju pa često i bilježiš što govori, a ono na koncu javlja: “Radio-London svojim slušateljima želi laku noć”. Čovjek se razbjesni nad tolikom drskošću što ga naziva svojim slušateljem, ali svejedno ne podere ceduljicu, neka ima crno na bijelomu što govori neprijatelj. Sutradan preskočiš taj trideset i jedan, a on ti se javi na dvadeset i pet, treći put na četrdeset i devet, itd. Naći ćeš ga, kažem ti, na svakom broju i u svako doba dana i noći. On te svojom promidžbom sve malo pomalo uvlači i zavodi, dok na koncu ne prijeđeš na njegovu stranu i postaneš izdajica svoga naroda i domovine, ili možda tek ravnodušan i neutralan. No mi takve ne volimo. “Tko nije s nama, taj je protiv nas”, rekao je negdje F(hrer, a sada kao njegova jeka ponavljaju razni firerčići, pa čak i ovaj naš Josin. Zato je najbolje da se ti kratki valovi isključe. Oni su unesrećili mnoge naivce. Evo, nedavno su upravo ti kratki valovi naveli na zlo i našeg Perilu. Dobio čovjek dopust kad je odslužio zakonski rok, pokupio sve svoje stvari pa otišao kući. Kod kuće ne zna što bi od dosade, a i kao pravog vojnika zanima ga situacija, pa ako negdje zapinje, da ostavi dopust i pohrli na bojno polje. Ima on kod kuće krasan radio. Čuju se sve postaje, i jake i slabe. Nasluša se svega na srednjem valu, pa hajd’ na kratki, na dugi nije išao, jer se na njemu čuje zvrndanje, mrmljanje, fućkanje i, da prostite, nešto slično lavežu. Slušaj danas, slušaj sutra, i tako desetak dana, pa se spremi te on i žena odoše ravno u partizane. Zavede čovjeka taj kratki val i ništa drugo. Ne zna jadan što ga sve tamo čeka: glad, golotinja, i na koncu će opet doći nama moliti milost, kao što su mnogi došli, kako nam to po istini govori naša promidžba.
Mi smo se njegovi bliži prijatelji bili začudili i nismo mogli protumačiti tu njegovu odluku. Tonček je, kad su mu jedanput to za večerom pričali, odložio žlicu i nije mogao više ni usta otvoriti, toliko su mu se vilice stegnule, a Josin je samo problijedio i nastavio večeru sa smanjenim tekom. Obojica su se poslije večere našli u ambulanti i zavikali gotovo u glas: “Pa zamislite, nas je partizan čuvao, mogao nas je sve poklati jedne noći ili izdati partizanima da nas oni odvedu!”
U Kamenici se ta mjera, potpuno ušutkivanje kratkih valova, počela odmah provoditi. Kako je Minto bio na dopustu, Grga je nosio njegov aparat da ga što prije riješi te napasti. Osim toga, on je rado to činio, da izmakne barem koji sat od stroge pripravnosti. Jao, ljudi, da ste vidjeli čuda kad dohvatiše taj kratki val. Misli čovjek, ni kosti čitave ostati mu ne će. Zgrabiše ga nekakvim velikim kliještima, a onda mu probušiše veliku rupu posred glave, vjerojatno da mu mozak odmah iscuri. Provedoše mu kroz tu rupu nekakvu metalnu nit. Zasukaše kliještima i metnuše na koncu plombu. Urediše da je milina. Doteglio Grga to čudo natrag, a svi se okupiše oko njega. On se obrati onako svisoka Crnom: “Ne ćeš me više navečer tentati: “-Daj malo London, daj Novu Jugoslaviju.” Crni se nasmija i veli: “Može se njih čuti i preko tog plombiranja.” Te su večeri bili samo njih troje: Crni, Grga i Miha. Crni makni ovamo, potegni onamo, i lijepo se začu onaj “Bum, bum...bum”. A on se smije kao da je cijeli svijet njegov. “Kažem ja da oni ne mogu zaplombirati”, guši se od smijeha i uči ovu dvojicu kako se to radi.
Sjednice su sve nastavnike iznenadile. Tonček je naredio da se održe vrlo rano. Prva je počela s I. a već 23. veljače. Svako poslijepodne po dva odjela. Tonček opet uveo nekakve nove odgojne mjere. Nasjediše se i naslušaše se, pa i tome dođe kraj. Poslije tih sjednica Tonček s dva tekliča i četiri teška kovčega ode na službeni put u Zagreb, a nastavnici ostadoše i utonuše u školsku administraciju. Rezultat toga dugotrajnog sjedenja bio je: dvadeset i tri pitomca oslobodiše se Tončekova i državnog staranja, a kažnjenički odjel dobi sto dvanaest pitomaca. Tonček je bio za najstroži pristup, i što se tu moglo. Šteta što je otputovao u Zagreb, jer se i od toga moglo napraviti nekakva svečanost. Tončeka sada zamjenjuje najstariji nadsatnik, a to je Parka, pa će Tončekovi podanici moći barem odahnuti. Sadržaj onih teških kovčega već je nekim časnicima koje to zanima, poznat, jer su tekliči rekli što su sve stavili u njih. “Baš je Tonček nespretnjaković u svemu”, rekao je Miha kad su mu pripovijedali da su u kovčezima među inim četiri vojnička kruha, nekoliko kilograma krumpira i nešto kukuruznog brašna koje je kupio u Kamenici za stotinjak kuna jeftinije nego što te namirnice stoje u Zagrebu.
Lagano je prolazila veljača, u poslovima i brigama, što se nastavilo i u ožujku. Upravo koncem veljače okončani su administrativni poslovi u svezi s polugodištem. Još je na snazi stroga pripravnost. Dogovorili su se časnici da će ostati sve po starom kako doušnici ne bi imali što dojaviti Tončeku kada se vrati. Na taj će se način i tim marljivim ljudima uštedjeti mnogo posla.
Ožujak je nastupio oštro, na pravi vojnički način. Prvi su mu dani bili hladni, kišoviti i magloviti. Sve je bilo dosadno i sivo, kao život i odora vojnika. A to je nekoć bio mjesec radosti. Kao djeca smo odlazili u obližnje šumice i natjecali se tko će naći prvi cvijet. Priroda se u tom mjesecu počinje zaodijevati zelenim ruhom. Prve visibabe, tek što stidljivo provire, već objese glavice k zemlji, kao da bi htjele pokazati gdje se nalazi snaga i život. Po točno određenom redu javljaju se i drugi cvijetovi. Livade se zašarene i izgledaju poput krasnoga velikog saga, a toplo ožujsko sunce zna izmamiti i po koju pčelicu ili kakva drugoga kukca, te se čuje i ono veselo zujanje koje nam u smrznute duše i uspavano tijelo vraća život. Čovjek udiše novu snagu, koja će mu trebati za ljetne radove i za ubiranje jesenskih plodova. Već i ptičice prikupljaju suhe grančice ili koju osušenu travku da bi gradile gnijezda u kojima će odgajati svoje mlade. Sve pjeva, sve se veseli. Mi bosonogi skačemo po lugovima, o kojima smo slušali fantastične priče od naših baka kad smo bili još manji. U ovom su lugu vidjeli plavokosu vilu kako se češlja, u potočiću su vidjeli, točno u pola noći, kako se vila kupa. Također su nas plašili i velikim orlovima koji odnose neposlušnu djecu. U sve smo mi to vjerovali, svega smo se bojali, i vile i orlovi stvarali su se pred našim očima. Oživljavala ih je naša mašta, i mi smo puni straha ulazili i u najmanje šumice, ali u igri smo sve to zaboravljali te smo svojom cikom i smijehom strašili marljivi životinjski i ptičji rod, ometali ga u njegovim naporima. Proljeće je tako milo i drago. Koliko se nada polaže i u ovo proljeće. I ono će biti krasno, iako su ljudi tako zli. Zapovjednici se vesele proljeću, jer mogu nove divizije, nove milijune ljudi poslati na klaonicu. Tek se u proljeće ratni stroj može potpuno zahuktati i svojim gadnim dahom ugušiti tisuće nedužnih života. Poteći će i ovoga proljeća potoci ljudske krvi. Porumenijet će zemlja, a čovjek će izdisati negdje na bojištu bez utjehe svojih najmilijih. Nove divizije, koje su pripremljene za vrijeme zime, čekaju da se osposobe putovi i osuši zemlja, da siju i nađu smrt. Ovo je ratno proljeće.
U mjesecu ožujku pronašao je naš velečasni nove stihove. Kad ga pitaju kako je, odgovara: “Nije loše, kupi mi galoše,” tako on po cio dan odgovara, a ostali ga baš zbog toga pitaju za junačko zdravlje. Kako njegovo carstvo nije od ovoga svijeta, na večer ne karta kao ostali te mu je dosadno pa se nekako nervozno vrti po prostranstvu vojarne. Dosadi stroga pripravnost i običnim smrtnicima. Doduše, neki su zaposleni školskim zadaćama, ali i tog posla za tri dana dosta. Život je postao monoton. Ponestalo je i djela Karla Maya. Najbolji nabavljač, Jastrebov kljun, Saša, zatajio pa ne može više ni jedno njegovo djelo pronaći koje ovdje nisu pročitali. Nema više ništa što bi ih moglo pokrenuti da se oduševe i zagriju barem na nekoliko dana. Kad čovjek promatra narod oko sebe, vidi da su lica svaki dan mrzovoljnija, razgovori i odgovori osorniji, a dogodi se da se neki i posvađaju. Tonček se javio velečasnome, piše da se razbolio, da će mu biti potrebno kliničko liječenje. Nije to ljudski, ali ovoj su se vijesti svi obradovali. Ipak je čovjek u dnu svoje duše egoist. Makar gušio i prikrivao tu manu u sebi, ona ipak tako jasno izbije iz njega, prije ili poslije. Kad je velečasni to priopćio, sva su lica zasjala, a unutrašnja radost izazvala je smiješak, koji je izbio iako ga je svatko htio ugušiti. Čak i Marševo zabrinuto raspitivanje o stanju zdravlja zvuči nekako namješteno i lažno. Mnogi su se već pobratili ili sprijateljili s nadsatnikom Parkom te ga jednostavno zovu Rudi, pa ćemo ga i mi od sada tako zvati. Kao zamjenik zapovjednika sjajno vodi školu. Sve teče bez galame i prijetnji, a posao ide bolje nego kod pravog zapovjednika. Taj visoki i crni Dalmatinac zna osvajati srca. Svi ga neobično cijene. Postupak s pitomcima, s dočasnicima i mlađim časnicima upravo je divan. Rudi je uvijek ozbiljan. Kad nešto naređuje, osjećaš da tako treba i mora biti. S časnicima je pravi i iskreni prijatelj. Nije zadovoljan radom PereŽdere. Ovaj je poprimio mnoge stockerauske manire te ih često i u školi primjenjuje, a Rudi to ne voli. On mrzi njemački vojnički odgoj i sve što od njih dolazi. Zbog razlike u pogledima i shvaćanju često Peru opominje, ali to je prijateljski. To doista stariji i iskusniji uči i odgaja mlađega. Pera to lijepo prima. On Rudija vrlo cijeni i najljepše govori o njemu. U odnosu prema ostalim časnicima nikad kod njega ne dolazi u pitanje čin, upravo ono što Tonček najviše naglašava. Dugo su se smijali zgodi kad je Tonček “savjetovao” Crnog zbog ophođenja prema starijem. Crni ga je na hodniku jedanput opušteno pozdravio, udarac petom o petu bio je malo slabiji od propisanoga, a Tonček je za vrijeme objeda govorio samo o tome kako se on prema svojim zapovjednicima odnosio: “To je bilo držanje, to je bilo poštovanje kakvoga danas nema”, govorio je Tonček i padao u zanos. “Vaše držanje mora biti svugdje i na svakomu mjestu takvo da bi i strani ljudi mogli vidjeti kako sam ja vaš zapovjednik. To se mora vidjeti u vojarni i na ulici, u službenim odnosima i na svadbi. Jest, gospodo moja, tako se mora držati mlađi prema starijem. Vi svojim ponašanjem morate pokazati svakome da sam ja vaš zapovjednik, a ne moram ja to stavljati do znanja”, govorio je Tonček. Kod Rudija, naprotiv, toga nije bilo, ono stariji nije dolazilo do izražaja.
Neki su se nastavnici posve približili tom čovjeku. Postali su s njim pravi prijatelji. Sjajan je to čovjek, u svemu. Odvažan je i borben. Sve je osvojio svojim držanjem i pametnim vođenjem. Znao je što hoće i što smije pa se toga čvrsto držao i ništa ga nije moglo u tomu spriječiti. Mnogi se pobojavaju za tog čovjeka. Nije danas vrijeme da se čovjek može osloniti na pravdu. Doduše, Rudi je dovoljno lukav a da bi ga se moglo lako zaskočiti i iznenaditi. Ipak, on u borbu ulazi malo prebrzo i suviše se oslanja na pravdu. Previše je taj čovjek smion, a takvih u vojsci više ne trebaju. Sada vole pokorne mekušce, pa makar bili i slabi vojnici. Zbog toga se treba bojati da bi ga mogli istjerati iz vojske, a to bi bilo prilično zlo, jer je on već sada za sve Tončekove protivnike čvrst oslonac, čovjek na kojega se mogu osloniti u svakoj situaciji. Uostalom, u borbu se već ušlo. Svi osjećaju da im je Rudi vođa.
A sada nešto za vas koji vjerujete da petak donosi nesreću. Znajte da to nije točno. Danas je petak, peti ožujka, a naša se škola posve preporodila. Svi pjevaju, pa makar u nedjelju i plakali. Vjerujem da već slutite zbog čega je nastalo tako vedro raspoloženje. Baš danas, u petak, dođe crno na bijelome da je prestala stroga pripravnost. Prestade u cijelome Srijemu, a da je bilo malo više pameti i manje straha, nije je ni trebalo biti. Na karantenu se u ovom većem zlu posve zaboravilo. Tako su diljem Srijema stanovnici vojarni postali slobodni. Nastavnici škole jedva čekaju da završi posljednji sat obuke pa će njihove stvari opet u privatne stanove. Doista je već bilo vrijeme da to čudo prestane, jer gotovo da je ponestalo dobrih karata. Sve je već dotrajalo unutar zidina vojarne. A kad se pojave u selu, salijetat će ih prijatelji i znanci onim dosadnim pitanjima: “Ta gdje ste tako dugo? Nigdje vas nema! Da niste bili bolesni?” Oni će svakome jednako odgovarati da je punih osamnaest dana bila stroga pripravnost pa se nije moglo nikud. Naročito će se djevojčice obradovati kad im se momci opet pojave. Povećao se broj ranjenih srdaca otkad je škola preseljena ovamo. Tako Savka tvrdi da se zaljubila u Peru i vidjelo ih se da “čuvaju park”. Doduše, tvrde zli jezici da se ona zaljubi u svakog novoga časnika, ali i Pera o tom nekako ozbiljno govori. Juliška, Grgina susjeda, jednostavno poludi za Ferdavcem. Za Crnog tvrde da vodi tajnu ljubav s Nadom, a priča se da i Miha švrlja s nekom polumađaricom. To je samo ono što se zna, a koliko još srdaca ljubi a da ljudi ne saznadoše za to. Po svemu se čini da će se svi mladići ovdje poženiti. “Pa kud baš Kamenicu pronađoše da u njoj pokopaju svoj mir i slobodu?” često za vrijeme objeda ili večere znade Cipro dobaciti. Sada, zamislite radost zaljubljenih srdaca kad se susretnu nakon punih osamnaest dana. Još danas poslijepodne oživjet će šetalište kao nikad do sada. Jedino što je protiv svih u toj radosti, to je loše vrijeme. Tijekom svih ovih ožujskih dana pada sitna kišica. Do pola je dana sve pod maglom, a i košava puše kao za okladu. Ožujak ne nastupa kao proljetni mjesec. Da čovjek nema kalendara, mislio bi da je studeni.
Neupućeni bi ljudi vjerovali da vojarna vrši invaziju sela da su vidjeli onu seobu poslije objeda. Nije to ni šala. Selilo se desetak časnika, a pomagalo dvadesetak domobrana. Neprestance su prolazili vojnici s kovčezima i drugim stvarima. Jadni naš Crni, opet će biti samac u vojarni. Do- duše, Crni se i tamo osjeća dobro, a svi njegovi drugovi znaju i razlog tomu. On od ono malo plaće pomaže svojoj majci pa si ne želi priuštiti ni stan u selu. Doduše, on nešto zarađuje i fotografiranjem. To je neregistrirani fotograf škole i sela. Snima on sav život u vojarni i oko nje. Pripadnicima škole daje fotografije po cijeni izrade, a nekim pitomcima i na veresiju, i od svega toga ima samo gubitke. Kad ljudi pod stare dane budu pregledavali svoje albume, sjetit će se njega sa zahvalnošću.
Subota je osvanula kišovita, ali poslije podne su se časnici razmiljeli po cijelome mjestu. Treba se javiti prijateljima, posjetiti trgovine i gostionice. Toga popodneva u šetnju su zajedno krenuli Blagodušnik, Grga i Saša. Dospjeli su i na šetalište, zastajkivali na obali i veselili se poput male djece. Bože, kako je malo potrebno da se čovjek razveseli. Konvoji su i opet plovili. Jedan se usidrio blizu naše obale pa su ga izbliza promatrali. Prijeko, u Novome Sadu, život teče punom snagom, svi su nekako užurbani, vjerojatno ljudi žele kupiti još koju sitnicu dok se prodavaonice ne zatvore, jer sutra su poklade. Doduše, kod nas su maškare zabranjene, valjda zato što ih ima puno i bez poklada. Gube se narodni običaji u ratu, ali nadajmo se da će se krafni peći pa ćemo i mi koji okusiti.
Danas su poslije kirchenparade, nakon stanke od tri tjedna, časnici škole prvi put opet obavili svoju kršćansku dužnost po starom običaju. Naime, s Blagodušnikom na čelu otišli su u gostionicu na rakiju. Poslije objeda su išli u Petrovaradin. Cesta na to dijelu nedjeljom oživi. Svi Kameničani navale u Petrovaradin, a oni iz Petrovaradina u Kamenicu. A niti ovi imaju što tražiti u Petrovaradinu, niti oni u Kamenici, ali glavno je da se nekud ide ili, bolje rečeno, glavno je da nisu kod kuće. To pokreće i jedne i druge na put po ovako blatnoj cesti i lošem vremenu. Kameničani nemaju što tražiti u Petrovaradinu, jedino ih privlači kino. Tu borave obično od tri do pet, a onda tko ima kakva znanca ili prijatelja, navrati k njemu te se potom uputi laganim korakom natrag. Oni iz Kamenice vraćaju se danas u Petrovaradin naročito dobre volje. Fruškogorski je biser učinio svoje. Po koja skupina vraća se pjevajući kakav šlager ili narodnu pjesmu. Malo dalje vidi se po koji udešeni samac kako se napreže da ne siđe s ceste i psuje blato zbog kojeg se još više skliže. Kad su ovi iz Petrovaradina stigli u Kamenicu, već na početku sela doznali su žalosnu vijest da je neki obrtnik, vozeći se na motociklu, naletio na telegrafski stup te da su ga svega oblivena krvlju prevezli u bolnicu. Kažu da je i on bio dobre volje. Vino je ovdje dobro i jako, a ljudi ga previše piju pa zbog toga mnogi stradaju.
Kamenička se vojarna sve više i bolje uređuje. Ovih su dana otvorene kupaonice za časnike. Ima šest modernih kada s pomičnim tušem. Pitomci su dobili tuševe, a obećali su im da će za kratko vrijeme urediti bazen. Međutim, i sa samim tuševima mnogo su dobili, jer od sada ne će morati svake subote na kupanje u Petrovaradin. Vojnici po dvorištu nešto prčkaju i ravnaju. Čini se da popravljaju igralište. Sve treba biti u redu, jer se proljeće može pojaviti svakoga dana. Cijela se škola još uvijek mora zadovoljiti zamjenikom zapovjednika, jer, tvrde, Tonček je uistinu na liječenju u jednoj zagrebačkoj klinici. Zli jezici govore da i nije bolestan, nego želi dulje ostati kod kuće pa namjerno plasira vijesti o svojoj bolesti. Svi njegovi podanici rado u to vjeruju i nadaju se da bi im cijeli mjesec mogao proći bez pravog zapovjednika.
U školi je prilično tužno, kao da je korizma ušla i u njene zidine. Silom prilika svi u velikoj mjeri poste. Meso postaje sve rjeđi prehrambeni artikl. Dobiju ga jedanput u tjednu ili nijedanput. Nema što, pobožan je to narod. Idu oni svi svake nedjelje u crkvu. Netko zato što hoće, a netko zato što mora, pa eto glavnih obilježja korizme - molitva i post uvijek su uz stanovnike vojarne. Neobično je ovo otužno raspoloženje, koje se obično ne javlja s ovim godišnjim dobom. Doduše, i ovo nije nikakvo proljeće košava puše, kiša pada, a i trava ne raste. Magla i blato pritisnuše zemlju, a ljudi tužno i rijetko prolaze ulicama. Cipri se razbolio jedan od sinova pa on napeto iščekuje vijesti o njegovu zdravlju. Majka Crnoga ne može više izdržati u Bihaću te će je on morati preseliti u Zagreb. Svaki čovjek proživljava veće ili manje zlo, a u bliskoj se budućnosti ne nadamo dobru.
Sredinom mjeseca strelovito, kao jastreb u jato golubova, upao je u školu Tonček. Došao je nenadano, poslijepodnevnim vlakom. Za vrijeme večere samo je otpuhivao i sijevao očima. Svi su se poslije večere uzalud domišljali zbog čega je takav. Jedni su tvrdili da su mu doušnici zasigurno čudesa napričali o prilikama u školi za vrijeme njegove odsutnosti. Drugi misle da je u Zagrebu možda doživio nešto neugodno, jer su se pritužbe na nj čule i do Zagreba. Dok su tako vijećali u Grginoj sobi, k njima je banuo Rudi. Sve su oči bile uprte u nj i svi su od njega očekivali odgovor glede takva Tončekova ponašanja. Razgovor je počeo Saša onim tipičnim: “Ha, što velite, gospodine nadsatniče, na držanje staroga? Mi kombiniramo koješta, možda je i njegov premještaj u pitanju?” Rudi je bio ozbiljan: “Varate se, gospodo, ne poznate vi njega dobro. Kladim se da on to glumi kako bismo stekli dojam da u Zagrebu nije dobro prošao. Ja sam za ovo kratko vrijeme analizirao sve. Hajde, recite vi meni, na temelju čega bi on bio premješten ili zbog čega bi ga prekorili. Na temelju našeg brbljanja, kukanja. To oni ne čuju, a čak kad bi i čuli, zar vjerujete da bi mu predbacivali štogod. Oni bi ga prijateljski upozorili da se riješi tih buntovnika. On nešto sluti, ali ne zna ništa pouzdano. Zato nam je potreban još veći oprez, a i brži rad, tako da svakog trenutka možemo podnijeti optužbu punu dokumentiranih činjenica. Ja sam prikupio pedesetak točaka, odnosno utvrdio pedesetek njegovih prekršaja. Nisam mirovao cijelo ovo vrijeme. Ispitivao sam pitomce, dočasnike i, dakako, zaobilaznim putem doznao svašta. Vi pripravite svoje da možemo odmah istupiti bude li to situacija zahtijevala. Još jedanput vas molim, budite oprezni.” Sjajno su na sve njih djelovale njegove riječi. Svi su morali priznati kako su naivni kad su povjerovali u Tončekova pretvaranja. On je samo htio vidjeti kako će na njih djelovati njegovo raspoloženje. Jest, njima je potreban jedan Rudi, jer su suviše naivni za borbu protiv tako prepredena protivnika. Rudi je brzo napustio sobu, a ostali su zaključili da trebaju biti još oprezniji i da stvar taje što bolje mogu. Također su obećali da će marljivo prikupljati bilješke. Svima ostalima Grga je priopćio:
“Da vam istinu kažem, ja dosada nisam ništa zapisao i nisam se bavio tim poslom. Nekako mi se teško odlučiti na to. Taj mi se posao čini prilično nečasnim. Pred svojom sam savješću potpuno miran kad znam da prema Tončeku to nije grijeh jer se on mnogo gorim sredstvima služi protiv nas, koji mu nismo ništa ni krivi ni dužni, ali ipak se ne mogu odlučiti na taj posao da o nekom vodim evidenciju. Uostalom, možda će me na to još štogod natjerati.”
“Ti ne moraš, ima nas, koji smo dosta toga prikupili”, odvrati mu Miha.
Rudi je imao posve pravo. Već sljedećega dana za vrijeme objeda Tonček je bio sjajno raspoložen. Vjerojatno zato da vidi kako će takvo raspoloženje djelovati na njegove časnike. Cipro i Crni bili su u jedanaest sati na prijavku da mole za dopust. Crni je tražio dopust da preseli majku. Njega je kratko odbio. “Bolje da se majka malo pomuči pa će više cijeniti darove Božje koje će ubuduće primiti.” Cipro se s prijavka vratio sav očajan. Dobio je vijesti da mu sin ima tuberkulozu, da leži u jednoj vojnoj bolnici. Zna on kakva je njega u bolnicama te vrste. Čovjek se zabrinuo za sina i htio bi mu pomoći na taj način što bi ga premjestio u civilnu bolnicu, u kojoj bi se mogao izliječiti. Tonček mu na prijavku nije odobrio dopust, umjesto toga dao mu je pravu tončekovsku utjehu: “Vidite, gospodine Mihoviluš, prava je sreća da je vaš sin obolio od tuberkuloze, zahvalite Bogu zbog toga jer će vam dijete umrijeti u milosti Božjoj, spasit će si dušu.” Cipro se u prvome trenutku nije snašao, nije mogao shvatiti da to govori čovjek, otac, činilo mu se da sluša glas luđaka. Gledao ga je izbezumljeno. “Dragi moj”, nastavljao je Tonček, “mnogo bi gore bilo da ga je pogodila kugla. Ne bi imao vremena da se pokaje, a onda propade zauvijek. Vidite li i sami čime vas je providnost obdarila, budite zahvalni Gospodinu na velikoj milosti koju vam je iskazao.” Cipro se sve više osvješćivao. Nije mu bilo jasno je li Tonček toliko sarkastičan te uživa u njegovoj nesreći ili ima pred sobom doista pravog luđaka. Grč je stisnuo njegovo srce i usne te nije smogao izreći ni riječi. Ostao je samo pogled, u kojem je Tonček mogao čitati strašnu mržnju. U svojoj nemoći Cipro je plakao.
Nije to Tončeka dirnulo. Rekao je da Cipro o svemu tome razmisli pa da ponovno zatraži dopust. U zbornici je čovjek zdvajao i tvrdio da će prije pobjeći nego još jedanput ići pred njega. Svi su se čudili toliku zapovjednikovu cinizmu i jednostavno nisu mogli to protumačiti. Ipak su svi vjerovali da će on Cipru pustiti. “Ako ima i trunku savjesti, mora ga ona potjerati da bude barem donekle čovjek”, tješio je Saša Cipru. Velečasni mu je obećao kako će i on pokušati nagovoriti zapovjednika da mu odobri dopust. Kad je zrak bio čist, to jest kad je zbornicu napustio velečasni, Miha je kratko izjavio: “I taj slučaj treba zapisati.” Izvadio je notes i napravio bilješku. Naime, Miha zapisuje u svoj notes sve gluposti koja se u školi događaju. Čuva i naročito glupe zapovijedi i naredbe te ih kani jednoga dana objelodaniti, kad se to bude moglo i smjelo.
Tonček je za vrijeme večere velikodušno odobrio Cipri dopust. Čini se da je velečasni učinio svoje. Za vrijeme večere neki su pričali strahote o partizanima i njihovim zlodjelima. Bili su još uvjerljiviji u svojim pričama od naše promidžbe. Naime, na jednoj “tajnoj” sjednici dogovorili su se da će strašiti Tončeka tako što će naizmjence ispričati po koju strahovitu zgodu o partizanima.
U svezi s partizanima ovdje su provedena neka uhićenja. Među uhićenima su i dvije djevojke, pravoslavke. Gimnazijalka Biserka, Savkina sestra, i učiteljica bez mjesta Jovanka. Savka je zbog sestre digla cijeli garnizon i psuje ustaše na sav glas. Govori kako će joj Pera izbaviti sestru i tako ga dovodi u nezgodan položaj. Svaki bi čovjek za ovu malu gimnazijalku sve učinio, ali Savka samo galami te bi sestri više mogla škoditi nego koristiti. Uostalom, Savku sada more i druge brige, upravo joj počinje hofirati Marijan, a Pera, čini se, napušta teren. Prozvali su je Savka garnizonka, jer, doista, koliko je god bilo momaka u kameničkom i petrovaradinskom garnizonu, svi su njoj hofirali. Ni najveće zlo ne može nju odvratiti od svagdašnjih poslova i brbljanja.
Vani se također pripovijeda da će za kratko vrijeme biti zabranjeno dotjerivanje, šminkanje i ondulacija. Te vijesti pronosi Savka. Točno je da se njoj ne može svaka vjerovati, ali je i to točno da bi na ovako pametnu zamisao mogli doći naši upravljači, jer oni mogu sve.
Grga se tih dana susreo sa svojim starim znancem, poručnikom Lulom, kako su ga domobrani bili nazvali još 1941. godine, kad su bili u podučju Nevesinja. Bijaše to hrabar poručnik, koji je sa svojim vodom neustrašivo krstario među četnicima po nevesinjskim brdima. Sada je, do- duše, već satnik, ali mu nadimak Lula može ostati, jer i dalje puši lulicu. Došao je u Kamenicu s nekakvom komisijom koja ima zadaću utvrditi strateški položaj vojarne i sela. Poslije rastanka s Grgom 1941. on je bio ranjen i zbog toga je kao ograničeno sposoban preveden u pozadinsku službu te na taj način dospio u tu komisiju. Nije to jedina posljedica rane, naime, prsa mu rese i dvije kolajne. Služi već dulje vremena u Petrovaradinu, ali do danas se još nisu bili susreli. Lula je Grgi pripovijedao o teškom životu poslije njihova rastanka. Pričali su i o drugovima iz onoga vremena. Poručnik Bera, to je onaj koji je bio najstrašljiviji u cijeloj domobranskoj vojci, otišao je u Zagreb na specijalni pregled i nikada se više nije vratio. Zapovjednik njihove satnije, Kulko, prešao je u ustašku vojnicu, jer ga je domobranstvo teretilo za sedamdesetak tisuća kuna. Naime, taj je Kulko bio austrijski oficir i vatreni protivnik birokracije i urednoga blagajničkog poslovanja. Od svih blagajničkih knjiga njegova je satnija posjedovala jedino njegov notes. Domobrane je isplaćivao gdje je god stigao. Sjedi on tako s kojim časnikom u kakvoj sarajevskoj gostionici, piju crno pivo, a istom, kvrc petom o petu, i začuje se ono: “Poslušno molim, gospodine natporučniče, ja bih molio dvjesta dinara”, oštro zamoli domobran Slavonac.
“A kaj će ti, sinek, penezi?” zapita ga njegov zapovjednik.
“Ma znate, gospodine natporučniče, veliki grad, pa trebam.”
To je bio dovoljno velik i jak argument da Kulko izvadi notes i novčanik. U prvi upiše domobranovo ime, a iz drugog izvadi dvjesta dinara i isplati mu, uz napomenu da se ne napije. Takvo je bilo financijsko poslovanje zapovjednika četvrte satnije, natporučnika Kulka. Svi su ga upozoravali da ne smije tako raditi, jer će ga optužiti i kazniti, a on bi samo odmahnuo rukom i rekao: “Sinek, a kaj ti znaš, ti još nisi bil u ratu, u ratu se tak dela.” Također su se sjetili kako ih je taj isti Kulko sve jedanput izvukao iz teškog škripca. Dok su oni boravili sa svojom satnijom u Sarajevu, dignuta je negdje kod Ustripače pruga u zrak i trebalo je zbog toga strijeljati petnaest talaca. U Sarajevu je u to doba bio samo stožer pukovnije, a od vojske samo četvrta satnija, koja je davala straže po Sarajevu, a Bosanci su se tek bili oblačili u odore. Nitko nije mogao izvršiti strijeljanje osim četvrte satnije. Od prvog do četvrtog zapovjednika voda, a svi su bili pričuvni časnici, svaki je odbio izvršiti taj posao. Vojnički to znači da su otkazali poslušnost, a to je vrlo opasna stvar u ratno doba. Zapovjednik je Kulko bjesnio, ali kad je vidio da su ljudi uporni u svojoj odluci, rekao je: “Razumijem vas, vi još niste ubijali, sam ću to učiniti.” Poslije toga čina, kad se vratio u vojarnu, plakao je kao malo dijete i objašnjavao ostalima: “Vi ne znate, gospodo, kako je grozno ubijati nedužne ljude. Ja sam u prvom ratu na fronti ubio mnogo ljudi, ali ovo je grozno...”, i plač mu nije dopustio da nastavi dalje.
Tako su Lula i Grga pretresali sve zgode i nezgode iz svog ratovanja u 1941., a onda se rastadoše jer se cijela komisija uputila u Petrovaradin.
Na Josipovo je priređena u krugu vojarne velika parada. Toga je dana praznik i zapovjednik ga iskoristi da održi paradu u svezi s jučerašnjim gađanjem domobranske posadne sati. Vi se čudite, a mi vas vojnici razumijemo. Ne ide vam u glavu kakva to parada može biti u vezi s gađanjem. Za vrijeme Jugovine bijaše to naporan posao, vuci mete, nosi lopatice za pokazivanje, tegli metke, lijepi pogođene mete i radi sve drugo što za tu zgodu treba. Otegnulo bi se to do dva ili tri sata te se svi onako i žedni jedva dovuku do kasarnske trpezarije. Poslije podne treba očistiti sebe i oružje svijetlo, jer će i vojnika i njegovo oružje pregledati narednik ili kakva veća zvijerka, već u četiri sata poslije podne. Zbog toga je to bio težak dan, koji manje-više svaki vojnik proklinje. Međutim, naš je Tonček i ovu domobransku muku iskoristio za priređivanje parade. Osvanuo lijep dan, Josipovo, a Tonček odredio da se na školskom dvorištu u obliku pravokutnika postroji cijela škola. Od klupa je napravljena tribina, ukrašena cvijećem, i točno u osam sati, nakon primljenog prijavka o brojnom stanju trupa, dostojanstveno se na tribinu uspinje Tonček u pratnji pobočnika i velečasnog. S tribine salutira i dovikne: “Za Boga, Poglavnika i dom!”, a iza toga prolomi se iz svih grla “Spremni!”. Svaka svečanost u ovoj vojarni počinje zapovjednikovim govorom, te održa Tonček i ovaj put podulji govor o važnosti gađanja i ponosu onih kojima je dano da gađaju. Ma nakitio je on to vrlo lijepo, upleo i Boga i poglavnika i majčicu Hrvatsku, koju će vojnik nakon svih ovih priprema moći uspješno braniti. Vojnicima se napele nožne tetive od duga stajanja u stavu pozor, i jedva dočekaše ono: “I zato za Boga...” To bijaše samo uvod u pravu paradu. Pobočnik prozva iz čete, koja je bila postrojena ispred same tribine, četiri najbolja stijelca. Oni se postrjiše kod stuba i u stavu pozor dočekaše svog zapovjednika, koji je dostojanstvenim korakom silazio s tribine. Sa svakim se domobranom pozdravi, svakom održa vatreni domoljubni govor, svakom predade (svi vi vjerojatno mislite kolajnu, ali grdno ste se prevarili) po jednu svetu knjižicu, molitvenik, zatim svakome stisnu domobransku desnicu i uz poklik “Živio!” oprosti se sa svakim vojnikom. Taj se postupak pred očima cijele škole četiri puta ponavljao. Nakon ove četvorice prozove sljedeću osmoricu, pa onda šesnaestoricu, dok se ne izreda cijela satnija. Nakon toga postrojila se cijela škola pred tribinom, a u stavu pozor ukočiše se ona četvorica s molitvenicima u ruci te Tonček održa kraći govor i dade svima “odstup” unutar školskoga dvorišta. Ovaj odstup i nije potrajao dugo, to je Tonček učinio vjerojatno zbog većeg dojma. Zvuk truba razliježe se dvorištem i okolicom, i to onaj neugodan glas, koji zove na okup svu vojsku. Zapovjednici satnije skočiše, satnije se svrstaše, a Tonček ponesen nekim novim zanosom i oduševljenjem, praćen pobočnikom i velečasnim, brzim skokom i lakim korakom uspe se ponovo na tribinu. Stade on naprijed, a ona dvojica korak iza njega. Časnici se postrojiše ispod počasne tribine sve po činu i po rangu, kako je to prastari vojnički običaj. Od vojarne se začuše zapovijedi i jurnu paradnim korakom satnija za satnijom: od prve A pa sve do pomoćne. Okupilo se tu vojske i vojnika, a nijedan ne žali nogu ni državnih potplata te se zemlja trese pod paradnim korakom cijele škole. Na propisnom razmaku ciknuše zapovjednici poput guja: “Pozdrav na lijevo!” ukoči se Tonček kao jarbol, rukom dodirnu tabornjaču, trbuh nije uspio propisno povući, ali austrougarska je poza u velikoj mjeri sačuvana. Kao jedan na tu se zapovijed okrenu pedesetak glavica prve A satnije. Tako su se okretale glavice sve veće i veće, dok se nejednako i nevojnički ne okrenuše glavurde pomoćne sati. E, imao bi Tonček pravo da ih je vratio, kao što ih i vraća svake nedjelje na kirchenparadi, ali ne htjede valjda kvariti svečanost. Ta satnija osta još jedini nerješivi problem ove škole. Dao je Tonček sve u tu satniju. Zapovjednik im je djelatni satnik Jožek. Čovjek je to uvijek namršten, juri on te domobrane prilično, ali ne napravi od njih ni spretne smetlare, a kamoli dobre vojnike. Ta tko će tu i napraviti reda, ne napravi ga ni Tonček, da se baš na glavu postavi. Ti se vojnici motaju poput morske struje - uvijek se u toj satniji kreće - jedni dolaze, drugi odlaze. Kod svih je zajedničko jedno: i oni koji dolaze, i oni koji odlaze, imaju protekciju. Naime, vojnike za tu satniju šalje Drugo zborno područje iz Slavonskoga Broda. Svi domobrani koji se prestraše terenske ili frontovske službe a imaju čime potplatiti, dolaze na komisiju, a ona ih proglasi ograničeno sposobnima i onda s njima u Kamenicu ili u koje slično mjesto. Dođe domobran u Kamenicu i osjeća se poslije terenske službe divno. Malo-pomalo dosta je njemu tog posla i te divote. Nije to baš ljenčarenje u pravom smislu riječi. Ipak treba svaki drugi dan dvorište pred vojarnom pomesti, svaki dan obrisati prašinu s klupa u učionicama, u tjednu jedanput prozore prebrisati, a tih prozora u vojarni ima da ih ni prebrojiti ne možeš. “Ipak je to posao”, razmišlja domobran već koncem prvog mjeseca, a i kartanje nije baš posve slobodno kao u satnijama izvan škole. Vidi on da za nj tu nema kruha i smišlja kako bi se riješio nesretne škole, pa dok on tako razmišlja, sve slabije obavlja svoje poslove. Metla mu se raščerupala, a on i ne pomišlja na to da napravi drugu, ili je pak na lopati puklo držalo jer se na nj stalno naslanja, ali on i ne misli na to da nađe drugo. Misli on svakojake misli, a najviše one civilne, i u takvu ga razmišljanju zatekne Tonček. Prodere se što god jače može, a može kao truba jerihonska: “Zar ti tako služiš majčicu Hrvatsku? Ja ću s tobom u zatvor, pa na frontu, ti si neprijatelj, a mi takve šaljemo na vješala. Jest, ti si pravi neprijatelj, treba tebe strijeljati kao partizana, marš u zatvor, a onda ćeš pod sud.” Domobran se samo ukoči. Čuo je on da s Tončekom nema šale. Čovjek se ispred Tončeka uputi ravno prema zatvoru. Tonček ide u korak s njim i po zakonima gradacije nabraja sve veće i teže muke koje od sada čekaju domobrana. Nađe se tako čovjek u zatvoru, a tamo se baš ništa ne radi, dakle, može se razmišljati. Prvo je vrijeme sav utučen, a zatim postaje potišten. Sramota je doći u zatvor, ma ne će on to u svom selu nikome ni za živu glavu reći. Mjeri on težinu svoga grijeha pa misli, zbilja i vješala mogu tu imati posla. Nije šala, vojska je to, i rat je. U ratu ljudska glava kao bundeva. Tako razmišlja jadni domobran prve sate i dane u zatvoru te proklinje trenutak kad je zastao u razmišljanju i lijenost koja mu ne dopusti da napravi novu metlu.
U kameničkoj vojarni zatvor nije nimalo strašan. Obična je to soba, ima, doduše, rešetke kao pravi zatvor, ali te su rešetke na svim sobama u prizemlju. Pred tom sobom, ispred ploče na kojoj piše zatvor, stoji stražar, ali ni to ništa ne znači. I on je domobran, doduše iz posadne sati, ali postoji među njima trajna nepisana veza. Slobodno se možete okladiti da će svaki naš stražar za kutiju osrednjih cigareta pustiti njih sve iz zatvora, i još će se dati svezati, pa i usta začepiti, a na preslušanju će ozbiljno i uvjerljivo opisivati kako ga iznenada napadoše, svezaše i onesvijestiše, a on se tek nakon dva sata osvijesti te ne zna ni gdje ni kako je, sve dok ga ne nađoše. Taj zatvor, kao i svi ostali, služi samo za zastrašivanje naivnih domobrana, ali za staroga iskusnog vojnika on je prava kuća spasa. Pa kakva je to sramota za vojnika zatvor. Taj nije pravi vojnik tko nije bio u zatvoru. Jest, ono je na selu sramota da tko ode u zatvor. Tako, na primjer, strina Jula iz Laza izgovori svašta Mariji Kovačevoj, a ova s njom pred sud te ona plati sve sudske troškove i neku manju naknadu za uvredu i poštenje, i gotovo. Vinko Dokuzarov iz istoga sela jedne zime pokrao sve kolje iz Krpanova vinograda, pa dobi tri dana zatvora, a i to ne bi dobio, da je imao čime platiti odštetu. Nema vam toga u vojsci. Kad su ovi sadašnji časnici služili svoj đački rok, Grga ga je služio u Goraždu. Služio je s njim i neki Levi iz Zemuna. Miran dečko kao curica, a dobar kao duša. Jednoga jutra pade mu puška u stroju i odreza mu narednik Veković sedam dana zatvora. Jedanput neki Kurelić iz Zagreba, također miran i dobar dečko, okinu pušku a da je u zrak ne diže, tek podnarednik Marković samo viknu: “Sedam dana zatvora!”. Grga jednoga jutra napravio nedužnu šalu s nekim Slovencem Milerom. Svakoga jutra prije nego što pođu na vježbu, njima su oficiri pregledali oružje i sav pribor. Prije samoga stroja skaču oni uz Drinu po onom krugu gdje su se postrojavali. Tako i toga jutra skaču oni, a između njih skače i jedan vrabac. Pusta mladost te onaj obješenjak Agatić uhvati vrapca, a Grgi sinu da ga neopazice stavi u nabojnjaču Slovencu Mileru, jer on među njima bijaše najozbiljniji. Ideja je dobra, ali ju je trebalo provesti. Grga je dobro oponašao poručnika Kotevića, vodnog oficira svoga voda. Vikne njegovim glasom: “Drugi vod zbor!” i svi se postrojiše, jer su se tako dogovorili, pa stade i Miler na svoje mjesto. Tobože igraju se pregleda, a Mileru je bilo dosta, što ga zadirkuju zbog njegove ozbiljnosti te se i on htio poigrati. Zaredaše komande: “Na desno ravnaj s-!” “Mirno!”, “Na mjestu voljno!” a onda “Fišeklije na pregled!” Na tu komandu svaki vojnik mora otvoriti poklopac svoje nabojnjače, a Grga od jednoga do drugoga te gura desnu ruku u svaku nabojnjaču. U ruci mu kuca vrapčje srce, kao džepni sat. Kad je došao do Milera, ukoči se Miler kao i svaki drugi, Grga gurnu ruku u nabojnjaču i u onoj srednjoj ostavi vrapca i zatvori je. Nedugo zatim dođe i pravi Kotević te i on odvergla sve ono što je govorio Grga dok ga je oponašao, samo je pri tomu bio strog i u punom poručničkom dostojanstvu, te htjede i on pregledati nabojnjače. Svi su susprezali smijeh i čekali kada će doći do Milera, a jadni Miler i ne sluti što će se za trenutak dogoditi. Samo što Kotević otvori poklopac nabojnjače, a ono vrabac prrr, pa njemu ispred nosa. Hrabri poručnik ustuknu tri koraka natrag, Miler zamro od čuđenja, a drugi se vod gromko nasmija te se jeka odbija od druge obale Drine. Vidjeli to i ostali vodovi 14. satnije, a vidješe i susjedne satnije. Nasta metež i starješine jedva privedoše satnije i vodove u redovno stanje. Nakon kratke istrage Miler je u svom bijesu sve izdao te sigurno ustvrdio da je to baš Grga napravio, a ovaj priznade i bi upućen na izdržavanje sedmodnevne kazne zatvora. Sad i sami vidite kako se u vojsci lako dođe do zatvora. Vi ste vjerojatno čuli da se u zatvoru lošije jede, ali nije to istina. Istina, postoji propis za lošiju hranu, ali od toga zatvorenika spašava solidarnost svih drugova. Tu se doista nesebično pomaže, jer tko zna što ga sutra čeka, pa svatko bi se mogao tamo naći.
Istina, tako na zatvor gledaju stari vojnici, neki obješenjaci ponose se njime te se hvališu da su veći dio vojnoga roka proveli u zatvoru. Ne misli tako naš domobran. Kad je došao u stanje da može nešto misliti, on se u svom očaju dosjeti da napiše pismo onoj istoj vezi koja ga je ovamo poslala. Piše on listak knjige bijele, bolje bi bilo reći crne, jer je tako crno opisao svoj jadni položaj da bi morao i kamen proplakati. Glavna misao ističe se jasno i glasno kroz cijeli list i kao da odzvanja svakoga trenutka u ušima čitatelja. “Ti me posla ovamo i reče da će biti lijepo, a ono mi je gore nego što je bilo prije”, i iz svakoga retka izbija: “Samo me od ovoga spasi, pa traži koliko ti drago”. Ode knjiga od ruke do ruke i brzo stiže do Slavonskog Broda, a odgovor, odnosno službeni dopis da se domobran taj i taj zbog potrebe službe uputi u Slavonski Brod stiže još brže. Odande opet šalju takva domobrana na sve strane. Postoje za njih sjajne udjelbe: tu su pomoćne satnije, tekliči, ordonanci, služba u vojnim skladištima i bazama, i tko da nabroji sve te službe. Ima ih valjda više nego domobrana. Čovjek je u nedoumici koju bi prihvatio, a najviše mu se sviđa ona iz koje se može svakoga dana kući. Tonček bjesni kad mu stigne takav dopis. Još se domobran nije ni nasjedio u zatvoru, a već ga traže, ali što se tu može: “Brod dao, Brod uzeo.” Doduše, ne ostaje Tonček samo pri tomu. Progonio bi on i mrtvog domobrana, a kamoli ne bi premještenoga. Napiše on za njim dopis. Lupa pisar po pisaćem stroju, cijela soba ječi, a Tonček smišlja teške rečenice kako bi potpuno dotukao domobrana, i već ga gleda u rešetkama onoga pravog zatvora brodske tvrđave. Međutim, osta domobran zdrav i zadovoljan, a popratni dopis završi među ostalim bezvrijednim papirima. “Ne može, braćo, u takvoj satniji napraviti nitko reda, jer previše je trulog u državi endehazijskoj”, često se tužio Jožek u krugu povjerljivih prijatelja nakon što bi ga stari napsovao zbog te satnije.
Nakon tolike parade pade i prava nevolja na Tončekovu školu. Nitko ne zna odakle, ali stigla je za jedan obrok hrane određena količina ribe. Ta riba, kojom je zamirisala škola i njena okolica, dovede gospodarski ured u tešku kušnju. Glavar gospodarskog ureda nema pojma kako se riba priređuje. Sazvao on sav opskrbni personal, od opskrbnog časnika do Bele kuhara. Stoje oni u stroju, ali nijedan ne zna kako se priređuje riba. Posavjetovao se nadsatnik Marš za vrijeme objeda sa svim Dalmatincima, jer njih je ovdje dosta, te ovaj predloži ovako, onaj onako. Začas bi predloženo desetak načina spravljanja, ali gospodin nadsatnik sve odbi, jer po ovom receptu treba potrošiti puno ulja, po onom ode sva sila brašna, a sve je to previše skupo. Računa nadsatnik Marš, ali nikako ne štima, češe se on po glavi, ali ni to ne pomaže. Pita, može li ta riba stajati do sutra, jer možda bi se preko noći pronašlo kakvo rješenje, ali mu rekoše da će se do sutra pokvariti. Sav se gospodarski ured našao u škripcu. Nakon razmišljanja i vijećanja za večeru poslužiše u čistoj vodi skuhanu ribu, kao što se kuha krumpir, grah ili mrkva. Nadsatnik je Marš sjao od zadovoljstva što je servirao “specijalitet”. Pravi specijalitet i jest, jer su ga servirali jedanput u šest mjeseci, ali misli nadsatnik Marš: “Neka sad Parka prigovori na moj hrana.”
Po vlastitoj molbi ode iz škole pobočnik Teufikalić. Dobio je udjelbu u Petoj pješačkoj pukovniji. Grga je napisao puno listova svojim starim znancima i zemljacima iz te pukovnije, a imao ih je puno jer je u njoj proveo dugih šest mjeseci. Zaredao on s pozdravima, kao Stipe Kovačev iz njegova sela kad je bio otišao u Novu Gradišku, deset kilometara daleko od kuće, te napisao list od četiri stranice s obvezatnim: “Evo sjedne na jelovu klupu”, i tipičnim završetkom: “Visok jablan, zelen bor, molim brzi odgovor”.
Konačno je stigla zamjena za Negru. Nije, doduše, baš ista struka, ali već će se to udesiti. Ne bi ni ta zamjena stigla, ali baš prije tjedan dana promijeniše raspored, jer im je bilo dosadno neprekidno zamjenjivati Negru. Sada o novom nastavniku možemo tek steći prve dojmove, a oni često i zavaraju. Stigao je on čak iz Otočca. Zove se Veno Ivance, pričuvni priručnik, sin našega lijepog Zagorja zelenog. Nekako je bojažljivo ovaj oniski i zdepasti poručnik ušao u vojarnu. Objedovao je posve tiho, a odgovarao samo na pitanja. Doduše, i prema njemu, kao i prema svakom drugom novajliji, ispočetka su svi oprezni, dok ga bolje ne upoznaju. Poslije objeda pošao je s ostalim profesorima u zbornicu. Ni tamo nije htio dugo ostati, ispričao se da mora na željezničku postaju po stvari, ali kolege su se samo nasmijali i umirili ga: “To kod nas rade domobrani, a ne poručnici. Stvari će biti u vašoj sobi a da vi ne ćete ni prstom maknuti.” Nije ovdje običaj kao kod vas u civilu, tamo za upoznavanje treba cijela procedura. A da se počne razgovor, nije potreban poseban razlog. Svi smo mi članovi jedne zajednice - vojske i osjećamo se kao srednjoškolci. Svi podnosimo jednake muke pa smo zbog toga u međusobnim odnosima srdačni. Tako su i ovom novom kolegi svi prišli srdačno i otvoreno, kao da žive već sto godina zajedno. Život u školi nisu mu opisali baš ružičastim, ali on je svejedno sretan što je ovamo došao. “Ne znate vi, gospodo, kako je na terenu”, jedva čujno progovori on. Grga, kao najstariji terenac, suprotstavi se ovom lošem mišljenju o terenu, a novajlija još tišim glasom nastavlja, gotovo šapće, lagano i odmjereno: “Nemojte, dragi kolega, u Lici je grozno, više smo bili gladni nego siti. Ušiju i srodne gamadi ima za izvoz, a bio sam i zarobljen kod partizana.” To je kod ostalih pobudilo veliko zanimanje. Manje-više svi oni poznaju partizane tek po pričanju i preko naše promičbe, a evo, sada je među njima čovjek očevidac, koji će iz prve ruke pričati o partizanima. Osim toga, gledaju oni to čudo neviđeno, gledaju pred sobom čovjeka, živa i zdrava, koji je bio zarobljen od partizana, a promidžba tvrdi da se odande nitko živ ne vraća, jer oni sve zarobljenike nakon dugih i teških muka pokolju. Ivance je demantirao našu promidžbu i pokolebao neograničenu vjeru u nju. Svi su mu to oprostili, jer im je bilo lakše oko srca na pomisao da bi i njih negdje u kakvu vlaku mogli zarobiti, a eto, sad vide da postoji mogućnost za oslobođenje. Iako ga prvoga dana nisu htjeli mučiti dugim ispitivanjem, saznali su koliko im je za prvi dan bilo potrebno. “Struka mi je prirodopis, ali predavat ću što god hoćete, samo kad sam se riješio terena”, rekao je Mihi kad ga je ovaj pitao o rasporedu i podjeli predmeta. Miha se malo namrštio, jer ove struke ima u školi dosta, ali učinit će on već nešto da se zaposli ovaj terenac, koji zapravo nije to, jer je služio u posadnoj satniji u Otočcu, a čim su izišli dva kilometra od mjesta, zarobili su ih partizani. Doduše, velika je nužda kad takve postrojbe idu na teren, ali šalju ih po onoj narodnoj: “Haj-, Alija, nek je više vojske”. Doznali su, nadalje, da je Ivance neženja, star oko četrdeset godina, i da je najstariji poručnik u NDH, jer točno sedamnaest godina nosi odoru s tim činom. Ostavlja dobar dojam, a već sljedećih dana nagovorili su ga da za vrijeme objeda i večere priča o strahotama koje čine partizani. Na taj su način htjeli započeti sustavno strašenje Tončeka. Njegovo će pričanje najbolje upaliti, jer bio je među partizanima, samo bi trebao izmisliti da ga je čudo Božje spasilo od njih, a ne da su ga oni pustili.
Crni se konačno vratio s puta. Naime, i njemu je Tonček odobrio dopust. Nitko mu se ovdje nije ni nadao, jer je ostao dva dana više od odobrenoga. Priča o teškoćama na putu, o napadajima partizana na vlakove, pa će i njegove priče dobro doći za zastrašivanje. Konačno je stiglo rješenje da se otpuste pitomci drugoredaši, a Tonček i iz toga napravi malu svečanost. To je obavljeno pred postrojenom školom. Držani su poučni govori. Bilo je suza, plakali su i oni koji odlaze i oni koji ostaju. Djeca se teško rastaju. Dvadeset i prvoga je održana konferencija za proslavu 10. travnja. Pozvao je zapovjednik sve časnike na dogovor kako bi se dvogodišnjica što bolje proslavila. Na koncu je ispalo: “Trla baba lan da joj prođe dan”, jer mudrovalo se i nadmudrivalo, a nije donesen ni jedan pametan zaključak.
Malo je bilo lijepih dana u ožujku. Kiše, magle, košava i blato pokrivali su srijemsku ravnicu i Frušku goru. Već je nastupio drugi dan službenog proljeća, a ujedno i jedan od rijetko lijepih dana. Prijepodne su profesori proveli u uobičajenim poslovima. Po starom običaju za objedom su čekali zapovjednika. Još nisu ni juhu posrkali kad uđe zapovjednikov ordonanc i poslušno javi da zapovjednika zove brzoglas. Tonček se vratio sav u suzama i priopćio da mu je umrla kćerka, djevojka od dvadeset i tri godine. Bolovala je već dulje vrijeme od tuberkuloze. Svi su ga iskreno požalili i izrazili mu sućut. Osim nekoliko pokušaja da ga utješe, drugog razgovora za stolom nije bilo.
Tonček je prvim vlakom otputovao u Zagreb. Prije večere Miha je priopćio novi raspored. Najviše je novi raspored pogodio Grgu, on je izgubio povijest, sada ima trinaest sati, ali je dobio novu dužnost, postao je prosvjetitelj za domobrane. On zapravo i ne zna u čemu se sastoji njegova nova dužnost, ali sjajan je to čovjek, da propadne cio svijet, taj ne bi izgubio svoj mir, ništa se ne uzrujava, nego vjeruje da će mu i taj posao uspjeti. Novim rasporedom svi su zadovoljni, pa čak i Ivance, koji uglavnom predaje povijest, a samo u dva odjela svoj predmet - prirodopis.
Iako je mjesec već pri kraju, cigarete još ne stigoše do Kamenice. Priča se da će i časnici dobiti nekakve blokove, s pomoću kojih će moći dobiti cigarete. Drugim riječima, do sada kako-tako, a od sada baš nikako. Po svoj prilici bit će s blokovima kao i s onima za živežne namirnice. Blok se, istina, dobije, ali namirnice vidiš ili ne vidiš. Zbog toga se samo stvara gužva, redovi i svađe. Međutim, ti redovi imaju i svoju dobru stranu. To je jedino mjesto gdje barem babe iskreno i glasno izražavaju svoje misli. Doduše, po koji se put u te redove uplete i župsko redarstvo. Tako je lanjske godine ono uredovalo protiv babe Mašićke u Novoj Gradiški kad je rekla da od krušnog brašna koje daju narodu, treba za Hitlera i Pavelića mijesiti kolače. Došao redar i starica iz repa ode ravno na redarstvo. Istina, naši prijatelji ne će stajati u repu te im se to ne će dogoditi, jer časnici idu pokraj repa ravno pred trgovca, a narod neka mrmlja koliko ga volja.
Do konca mjeseca i nije bilo važnijih događaja. Vrijeme se malo popravilo te su učestale šetnje u šetalištu, a nedjeljom se ide u Petrovaradin. Već je održana i druga konferencija u svezi s proslavom dvogodišnjice Endehazije. Tu se prešlo i na stvarna zaduženja. Svatko je dobio ponešto, vjerojatno zato da nikome ne bi bilo krivo. Grga će s domobranima uvježbavati jednu zbornu recitaciju, izbor po volji, a i svaki je drugi nastavnik dobio po koju točku. Tako u radu i brigama izmiče ožujak, a polako se primiče travanj. Pred sam konac mjeseca, točno dvadeset i devetoga, uvedoše novo, mi ga zovemo Hitlerovo, vrijeme. Ne zna se tko odabra baš taj datum da pomakne sat naprijed. Neki ljudi dokazuju da je potrebno to pomicanje, ali vjerojatno oni ne shvaćaju pravi smisao tog žurenja. Zar ne bi rad mogao početi sat ranije pa je svejedno. Priča narod da je to prva kapitulacija Hitlerova, jer mu nije uspjelo natjerati sunce da izlazi jedan sat ranije, nego je morao narediti da se pomaknu kazaljke za jedan sat naprijed. Osim toga, stvara to zbrku u svim područjima života. Tako naš Marijan ugovori sa Savkom sastanak kod onog bunkera u šetalištu točno u pet sati. Stigne on na lice mjesta po vremenu nove Europe, a Savka ne priznaje ni novu Europu ni njezino vrijeme, a povrh toga, po ženskom običaju, zakasni još dobrih pola sata. On jadan ugazio travu kao da se vršilo na njoj, a ona još izdaleka pokazuje svoje lijepe zube, sva sretna što ju je tako dugo čekao. Da se zbrka događa samo ljubavnim parovima, ne bi ni po jada bilo, ali zahvatila je ona sav javni i tajni život. Najteže je pogodila sve vas koji slušate neprijateljske radio - postaje. Tako prvih dana novog vremena navijaš RadioLondon, a ono čuješ nekakvo krčanje, ili na onom mjestu gdje obično u to doba on govori hrvatskim jezikom, čuješ javlja se neka posve druga postaja i govori na nekom drugom jeziku. Prošetaš ti skalom sve od 13 do 49 metara na kratkome valu, pokušaš i na srednjem, a ono ni tamo ništa, navrtiš se dobrih pola sata, i tek se onda prisjetiš da u Zapadnoj Europi rade po starom vremenu te glasno kuneš i novo vrijeme i onog tko ga je uveo. Dobro je još to, ali da su se dosjetili pa uveli vrijeme koje bi se vraćalo sat natrag, zamislite kako bi se ljudi ljutili kad bi propustili emisiju.
Kažu da je travanj varljiv mjesec, a prvoga se zbijaju aprilske šale. Međutim, danas to nije potrebno, što se tiče laži, kod nas je svaki dan prvi april, a što se tiče šala, vrijeme je i previše ozbiljno da bi ljudi imali volje za šalu. Pitomci su bili dobro raspoloženi i htjeli su varati svoje nastavnike i starije, ali oni su to činili na onaj naivni dječji način: “Otpao vam je gumb, ispao vam je rupčić” i slično. Ako uistinu pogledate na gumb ili tražite rupčić, ta se dječica tako srdačno nasmiju, kao da su dobili kolače za večeru.
Tonček se vratio još u ožujku, nije bio naročito žalostan. Pričao je nekakve bajke u svezi s pokojnicom, a sad priča aprilske šale o tajnom oružju kojim će Nijemci izvojevati konačnu pobjedu, i kako ćemo mi Hrvati imati posebno mjesto u novoj Europi, jer smo poslije Nijemaca najbrojniji na svim frontama. Radi on na veliko i u organiziranju proslave. Svake noći gori u njegovoj sobi svjetlo dulje nego obično. To on sastavlja svoj uvodni govor. I nadsatnik Marš ne spava mirno. On po stoti put lista sve Vjesnike i traži način kako bi sa što manje izdataka toga dana imao svečani objed i večeru. Velečasni s pitomcima uvježbava vlastiti komad za taj dan. Komad je prošao Tončekovu cenzuru, nakon čega su sve ženske uloge zamijenjene muškima. Naime, velečasni je htio za tu zgodu posuditi nekoliko djevojaka, ali Tonček ne želi ni čuti za to. Na posljetku sve bi vježbe bile pod nadzorom velečasnoga, njega Tonček poštuje i cijeni, ali treba biti oprezan. Ne da on da njegovi pitomci ma i pogledom griješe. Među profesorima je rad živahan. U zbornici sve vrvi. Oni u toj proslavi imaju drugorazrednu ulogu, jer su zaduženi samo za dekorativnu stranu priredbe. Uglavnom izrađuju slike i pišu natpise za dvoranu i pozornicu. Sretni su, a ima i dragovoljaca koji im to pomažu napraviti. Velečasni je posve podjetinjio - vježba, uvježbava, misli, izmišlja i vrti se na sve strane. Josin s pitomcima uvježbava nekakvu recitaciju.
Tako je u našoj školi travanj počeo u znaku laži i proslava. Doduše, ta su dva pojma veoma blizu, jer su i proslave pune laži, ali mi ćemo ih ipak tretirati kao dvije različite stvari. Novi nastavnik Ivance strastan je ribič, i to su ostali brzo otkrili. Za sada se uvelike bavi razgledavanjem terena, to jest Dunava. Pera mu je napričao bajke o lovljenju ribe, a on naprosto guta svaku njegovu riječ i stvara planove za ribolov. Istina, ti planovi i nisu veliki i zamršeni, jer je i njegov izbor vrlo jednostavan, naime, postoji mogućnost da lovi samo udicom. Svejedno se on oduševljava i priča ostalima kako će nabaviti i stručnu literaturu za taj posao. Svi mu se smiju, jer znaju da se teorijom riba ne lovi, ali Ivanca to ništa ne smeta. “Znate, kolega, nemate vi pravo”, govori on tiho ali uvjerljivo pojedinim drugovima, “mora se poznavati teorija, trebate točno znati kakve ribe žive u Dunavu, za svaku ribu treba posebni mamac, a morate znati u koje vrijeme riba spava, u koje jede, ma sve je potrebno, sve se mora znati o životu ribe, kažem vam.” Ostali primjećuju da se čovjek zagrijao, te mu potvrđuju i prave se da i oni nešto od toga znaju, a sve misle da ga treba do kraja zagrijati za taj posao.
Ipak od svih je najviše zauzet Grga. On često pati od nekakvih superideja. Sada hoće da cijela škola, u ovom slučaju časnici i dočasnici, poludi za ribom. Nabavio je nekoliko udica, blinkere, a štapova je puno šetalište, te strpljivo sjedi na panju i baca udicu, ali ribice ni da zatresu plutom. Njemu to ni najmanje ne smeta, ima on plan. Naglo se oduševio za ovaj šport. Ima za to povod, kao što ga imaju i sva ostala velika zbivanja. Prije nekoliko dana poslije večere došao je kući, a njegov ga gazda pozove da idu k njegovu bratu na riblju večeru. Grga se tobože pravi da neće, a gazda Slavko veli da ne ide bez njega i tako jedva “primorao” čovjeka. Kod časnika koji se hrane u Tončekovoj vojarni, i nije nikakav problem poslije one vojničke večere pojesti još jednu, a i Grga se nećkao tek reda radi. Najprije je pojeo pun tanjur riblje juhe, a ono gostoljubivi domaćini doniješe još i kuhanu ribu. I nje je dohvatio dosta. Nije ni završio s njome kad na stol iznesoše pečenu ribu. Sva je ta riba priređena ukusno i lijepo, s raznim začinima, te on i po treći put uze poveliku porciju, da se kuharica ne bi uvrijedila. Poslije večere su ti gostoljubivi ljudi sigurno razmišljali o tome koliko tek gospodin poručnik može pojesti kad ne večera. Zalijevali su ribu dobrim fruškogorskim vinom, a Grga je sve uzdisao. “E, braćo, baš mu dadoše lijepo ime, nije to tek biser, to je biser nad biserima.” U dobru raspoloženju brzo su otkucala i tri sata ujutro. Grgi je nakon toga toliko omiljela riba da je odlučio da će ju češće jesti, te da ulovljena riba bude plod njegova vlastita nastojanja, odnosno da je on sam uhvati. Sljedeće večeri nabavio je nekoliko udica, a sutradan poslao u Karlovce da mu nabave dva blinkera. Konac za udicu kupio je u dućanu i stvorio čvrstu odluku da će na pecanje čim mu pribor bude potpun. Imao je on još jedan povod. Poslije one večere, sljedećega dana, cijelo poslijepodne prosjedio je pokraj Dunava. Vjetrić sa suprotne strane lahori, a on sa svakim udisajem svježega zraka kao da poteže novu snagu. Lagano se uzvodno vuče jedan “konvoj”. Gleda Grga šlepove, a na njima život. Iz onih kabinica izmilješe ljudi, žene i djeca. Po govoru je zaključio da su Rumunji. Žena nešto pere, djeca skaču po daskama, a muškarac dohvati mrežu i baci je u plavi Dunav. Za Grgu, kao za budućeg ribiča i nije se mogla javiti ljepša slika, te je svu pozornost usredotočio na taj prizor. Gleda on u ribara kako baca mrežu, pa baci tako valjda pedesetak puta, a ono svaki put, kad vadi, oči mu se širom otvore, lice poprimi izraz velikog iščekivanja, a onda dođe nagla promjena jer u mreži i opet ništa. Izišla i žena. Po oštrom tonu shvaća Grga da ga psuje, a on nevoljko ostavlja mrežu i ode u kabinu. Ispočetka se Grga tome samo smješkao, malo zatim poče se diviti strpljenju tog čovjeka, na čijem licu nije bio zamijetio nimalo uzrujavanja. Zbog toga misli: “Ovo mora biti zdrav šport, ma bolji je on za liječenje živaca od najboljeg sanatorija i najviših planina.”
Tako i on sjedi već treći dan i živce je sjajno izliječio. Svaki dan baca udicu najmanje dvjesta puta, promijeni dvadesetak mjesta, potroši dvadesetak crvi a ne ulovi baš ništa. Nije to, doduše, posve točno. Jučer je ulovio grgeča. Dobro ga je gledao, da nije možda slijep. Dugačak je petnaestak centimetara, a kad ga je skinuo s udice, grgeč se migoljio i porezao ga oštrom perajom, te je jedva zaustavio krv. Grga se na nj naljutio i, da mu se osveti, tresne ga u Dunav. I misli čovjek: “Kad nije ništa bolje, ne treba mi ni on.” Sjajan je onaj starčić koji je maloprije prošao obalom, vjerojatno je tražio drva. Vidi on kako Grga beskorisno na onom panju sjedi te kad dođe do njega, ni “Pomoz- Bog!” ni “Dobar dan!”, nego ravno: “Ta ostavite se vi toga, gospodine, sjedite vi ovdje u parku na klupu, tu ćete vi mnogo brže upecati.” Grga se nasmije na tu šalu. No ovo što ću vam dalje pripovijedati, i nije ribički vic; iako znam da mi ne ćete vjerovati, doista je tako. Sjedi Grga tako svakoga dana, a zapravo čeka kad će pravi ribari u selo. Prekjučer je od njih kupio kilogram srednjih ribica. Jučer je kupio jednu poveću ribu, objesio je na udicu i kroz cijelo selo pronio. Baci svake večeri svu tu ribu pred Ivanca i dovikne mu gordo: “Priredi večeru!” Ovaj mu postavlja nekakva stručna pitanja, na koja mu Grga nerado odgovara. Jučer mu je diskretno priopćio da je nabavio nekoliko udica raznih veličina i nešto konopa, samo mu nedostaje nekoliko blinkera, pa će i on s pomoći Božjom na pecanje. Grga je rekao da će mu posuditi svoje blinkere, jer on da tijekom nekoliko dana neće imati vremena za pecanje. Tako i sada s udicom sjedi pokraj Dunava, zapravo čeka ribare da štogod od njih kupi, a odlučio je da će od njih kupiti dva kilograma i tako se za svagda oprostiti od pecanja, jer se sutra spremaju Ivance i velečasni, te im on na ovaj način želi dati moralnu podršku za taj pothvat. Ako sljedeći tjedan netko vidi časnike kako pokraj Dunava sjede poput gljivica i bulje u jednu točku, znajte da je to Grgino djelo i da je njegov plan uspio. Nije on pecanje napustio zato što nije nikad ništa uspio uloviti, on zapravo nikad i nije bio oduševljen tim športom. Htio je samo navući druge na to, da ih može zadirkivati kad nešto ulove.
Posla uistinu ima dosta. Stvar s proslavom Desetoga travnja nenadano krenu drugim smjerom. Savjetujem vam svima: “Nemojte, ljudi, u ovo ratno vrijeme praviti nikakve planove, jer sada se u punoj mjeri može primijeniti ona narodna Čovjek snuje, a Bog određuje.” U konkretnom slučaju stvar stoji ovako: “Tonček snovao i zasnovao, a Ministarstvo Oružanih snaga odredi posve drukčije.” Došao je u školu tipizirani program, a bitna je razlika u tome što se svima naređuje da vojničke proslave budu zajedno s civilnima. Tako se s uvježbavanjem u školi sve iz temelja promijenilo. U vrijeme tolike zbrke prvo je bilo da je Tonček sazvao najžurniju konferenciju, podijeljena su nova zaduženja, stvoren novi program, jednom riječju, nastao je potpun kaos.
Grga je dobio zaduženje da se brzo poveže s tabornicom ustaške mladeži te da svojih petnaest domobrana uklopi u njezinu zbornu recitaciju. Morao je svakoga dana voditi domobrane na pokus. Prošao je, zapravo, bolje, jer ih nije morao sam uvježbavati. Prigodom razdiobe dužnosti on mudro šuti, a Tonček još mudrije zbori te mu dade još jednu dužnost - kićenje i uređenje dvorane i pozornice. Mora se odmah početi s vježbanjem recitacije, jer do svečanosti ima još četiri dana. Pokusi moraju teći ubrzano. To je i jedna od glavnih točaka, nosi naslov: Poglavniku. To valja zapamtiti, a i ostaviti napismeno zbog kasnijih pokoljenja. Ako bi u dalekoj budućnosti hrvatski narod bio “usrećen” kakvim poglavnikom, neka se budući naraštaji ne muče izmišljanjem novih recitacija. Ako se i počnu mučiti da pronađu što originalnije i bolje, uzalud će nastojati, jer bolju od ove recitacije ne će nitko smisliti, a na koncu, za svakog poglavnika treba ista recitacija. Sve tamo od Quislinga pa do Antonescua u Rumunjskoj, isti je to soj ljudi. Dabome, i recitacija je došla od Minorsa - Odjel za prosvjećivanje i uveseljavanje domobrana- što je i posve opravdano, jer je jedan poglavnik pa neka bude i jedna recitacija. Evo od čega se sastoji. Ona je, zapravo, nekakvo trojstvo, sastoji se od tri dijela koji se na koncu stope u jednu nedjeljivu cjelinu. Najprije se klanjaju i veličaju poglavnika intelektualci, kao što uistinu bijaše. Njihovu će ulogu igrati petnaest pitomaca. Oni će biranim jezikom i visokim stilom podastrijeti pred poglavnika svoj rad - plodove svoga uma. Poslije njih dolaze radnici i seljaci, dakle ljudi koji žuljevima svojih ruku zarađuju bijeli kruh poglavniku i crni sebi. Oni će se također pokloniti, obećat će mu svoju vjernost i čvrstu volju da i dalje rade sve na veću slavu njegovu. To će odrecitirati deset Kameničana i pet Kameničanki. Treću skupinu čine vojnici, a za takvu je skupinu najlakše, jer za njih postoji original, to jest za tu ulogu će se upotrijebiti pravi vojnici. Briga oko tih vojnika, to je zapravo Grgin posao. Potresa on obadvije satnije uzduž i poprijeko i jedva smogao petnaest domobrana dobra glasa i pravoga vojničkog držanja. Oni će vrhovnom zapovjedniku iznijeti plodove svojih pobjeda i uspjehe svijetlog oružja. Na Minorsu se pobrinuše da uspjesi budu što veći, tt jest da se što točnije poklapaju s našom promidžbom. Detaljno je Grga proučio svoj dio recitacije - nema se tu nitišto dodati niti što oduzeti - savršenstvo je to. Na posljetku, i ne smije se tu ništa mijenjati, jer su to pisali nadređeni, a kod mlađeg pogovora nema. Kad tako svom poglavniku odrecitira svaki svoje, istrese mu plodove svog uma, ruku i oružja, onda svi zajedno svaki svojim glasom, prema onoj Preradovićevoj “Svaka ptica svojim glasom pjeva”, iznose u stanovitom smislu sintezu svega rečenog, a recitacija se završava najgromoglasnije onim: “Za Poglavnka i dom spremni!” Eto, vidite, takva je ta tipizirana recitacija. Sad vam je vjerojatno razumljivo zbog čega ide svaki dan pred večer petnaest domobrana i jednako toliki broj pitomaca u kameničku osnovnu školu. Gospođica Tsirk to marljivo vježba, ponavlja po pet puta svaku večer, a Grga i PeraŽdera paze na disciplinu i vode u stroju tamo i natrag svoje podređene.
Dolazak lastavica svakoga čovjeka posebno veseli. Zapravo i ne znamo zbog čega, ali te ptice svi neobično volimo. Vjerojatno zato što su one vjesnici proljeća i novog života. Ove godine stigoše nam rano, još prije proslave, bit će da su i one negdje u Africi čule naše krugovalne emisije o toj proslavi te se i one požuriše da je uveličaju. Posljednje dane u školi ništa se drugo i ne radi nego se priprema za proslavu. Sve vri, sve je užurbano, sve vježba i proba. Zapovjedni se kadar ustrčao. Marš samo računa. Zbraja, oduzima, množi i dijeli. Ne znate vi što sve čovjeka čeka pri ovom poslu i s kakvim se sve preprekama on susreće. Da su ljudi znali koliki ih posao čeka, vjerujte mi, ležali bi mnogi u krevetu i ne bi napuštali svoju bolesničku sobu dok ne prođe Deseti travnja. Evo, Grga je zadužen samo za uređenje dvorane i pozornice, i nije nikakva poteškoća okititi tu zgradu izvana, jer se sve kićenje sastoji u vješanju zastave iznad glavnoga ulaza. Nije teško objesiti zastavu, ali ju prije treba imati. Žalosno, ali istinito, škola nema zastave. Nitko se ne sjeti da nabavi zastavu. U državi tipa kao što je naša, zastava je najvažnija stvar. Ima bezbroj proslava i proslavica, a po čemu će se znati da je proslava ako nemaš ni zastave na kući. Prolistao Grga s Maršom sav inventar, ali nigdje ne nađoše da je na toj i na toj stranici, pod brojem tim i tim upisana zastava. Kad je nema u inventaru, sasvim je sigurno da ona ne postoji. Grga je sav očajan te se žali drugima: “Kad ovako pođe sa zastavom, kako će tek biti kod drugih stvari?” Razmišlja od čega će napraviti pozornicu te traži od nadsatnika Marša čavle i daske, a ovaj mu odgovara da to nije predviđeno Vjesnikom. Uoči samoga dana proslave pronašao je u selu zastavu, a to je bio vrlo težak posao, jer tko će posuditi zastavu, kad i njemu treba za taj dan. Ima ovdje ljudi, a ima ih valjda i u cijeloj Hrvatskoj, pa i u cijelome svijetu, koji jedva čekaju ovakve dane. Objese oni zastave i tjedan dana prije proslave, a ostave ih poslije nje dok ih vjetar ne sruši. Kod nas je zastava u neku ruku mjerilo nacionalne svijesti. Na čijoj kući visi, po tom se mjeri i nacionalna svijest njezinih ukućana. Za visinu nacionalne svijesti dolaze još u obzir veličina i ljepota same zastave. Zbog toga neki ljudi u ovakvim zgodama povješaju u kući po dvije, tri i više zastava, a oni najvatreniji “domoljubi” naprosto načičkaju kuću zastavama i zastavicama. Čak su i prozori puni onih malih papirnatih zastavica. Pomeću ih na dvorišne zgrade, a zna se ona vijoriti i na đermu kojega seoskog bunara. Ma nek se vije, nek se zna da je proslava. Na ponekoj kući vidi se usred toga šarenila i poglavnikova slika, a na drugoj opet, da ne bude on sam, stave još i po kojeg doglavnika. Te ubrajaju među najveće domoljube. Konačno je Grga uspio nagovoriti Pištu Aranoša, koji je na svoju novu jednokatnicu objesio tri velike zastave, da mu ustupi jednu za školu, “jer i to je zgrada koja pripada vašem mjestu”, izbacio mu je svoj posljednji, najjači argument. To je upalilo i Pišta mu posudi baš onu koja je sve do tla dosezala. Grga mu je za uzvrat dao dobrih savjeta kako će lijepo i ukusno one dvije zastave rasporediti na svojoj kući. Pokušao je već prethodnih dana u trgovini nabaviti novu zastavu za školu, ali uzalud. Prošao je sve kameničke dućane, a tekliči petrovaradinske i karlovačke, no nisu mogli nabaviti crvenog i plavog platna. Sad nek vide svijeta puci ostali koliko je veliko rodoljublje kod nas. Većih i boljih dokaza ne možemo im dati.
Konačno, osvanuo je i taj dan. Priroda nije izgledala nimalo svečano. Dan nije ružan, ali ni onako lijep kako bi se to očekivalo prigodom ovolike svečanosti. Osvanuo običan travanjski dan. Svečanosti nikad kraja, trajala je ona cijeloga dana. U školi je počela, kao i kod ostalih pravih domoljuba, već u osam sati. Počela je u crkvi svetom misom, a nastavila se pokraj crkve kirchenparadom. To je, doduše, izvan Minorsova programa, ali to je Tonček dodao onako sa svoje strane držeći se one narodne S viška glava ne boli. Naravna stvar da je misa bila obvezatna za sve pripadnike škole. Da se samo tko usudio da ne dođe na tu misu, mogao bi se za kratko vrijeme naći pred sudom zbog veleizdaje. Poslije toga bili su svečano slobodni sve do svečanog objeda. Sve je, doista, izgledalo svečano. Djelatni časnici dotjeraše se, staviše nekakve svečane pojase, a pričuvni su zategli svoje prostrane bluze i izdali jutros ordonancima ovlasti da mogu za cipele utrošiti malo više kreme nego obično. Sve se svijetli, sve se sija, a sija i obraz nadsatnika Marša, po čemu su svi zaključili da će biti dobar objed. Časnici i dočasnici poredali su se za stolom u pitomačkoj blagovaonici kako bi ovaj veliki dan zajedno blagovali sa svojim pitomcima. Svi čekaju Tončeka. Danas se on pojavio točno u zakazano vrijeme, a prati ga novi pobočnik Jožek. Svakome se promatraču čini da starac plovi na krilima dvoranom da ne gazi tlo pod nogama. Jožek za njim, smrknut kao uvijek, nekako nezgrapno hoda. Kad je došao na svoje mjesto, Tonček pozdravi “Za Boga, Poglavnika i dom”. Odjeknu ono “Spremni!” Održa Tonček govor, u kojem je uglavnom razjasnio zbog čega su se svi baš danas ovako svečano okupili. Poslije toga izmoliše uobičajeni Očenaš i počeše svečano objedovati. Objed je bio također svečan. Nadsatnik je Marš sigurno iskoristio sve što je bilo Vjesnikom dopušteno. Uz juhu, koja se ne vidi svaki dan na njihovu stolu, dobio je svatko po deset dekagrama pečene svinjetine s grahsalatom i pireom. Pravo je iznenađenje nastalo kad je na svaku četvoricu odraslih ljudi stigla na stol po jedna litra vina. Pitomci su dobili po jedan šabeso. Poslije svečanog objeda odigrana je svečana utakmica - časnici protiv pitomaca. Grga nije mogao igrati jer je sa svojom momčadi morao prirediti dvoranu i pozornicu. Dvorana je, doduše, već uređena, ali je trebalo od stolova iz blagovaonice napraviti pozornicu. Dobro su se umorili i naradili, dakako to je izvan svečanosti, ali je za svečanost. Prije pet sati sve je bilo u redu, a svečanost je počela s vojničkom točnošću u pet. Nekoliko časnika imalo je upravo sada neke lakše dužnosti, i postavili su se na glavnom ulazu da bi primali i pratili goste iz sela. Točno u pet sati počeo je program, a trajao je dva sata. Dobro da je i tada završio, jer je imao dvadeset točaka. S puno buke i pljeskanja sve je završeno u sedam sati. Začudo Tonček ni u pozdravnom niti u završnom govoru nije bio dugačak. Školski narod, umoran od silne svečanosti, jedva je dočekao večeru. Tu je prestala svečanost ovoga dana, jer su dobili najobičniju, svagdašnju večeru. Čak je bila i bezmesna. Ovaj je dan prava slika i prilika same ove vladavine, jer vlastodršci nastupiše bučno i svečano, a što dalje, sve su nekako tiši i običniji. Tonček je spavao na lovorikama i razmišljao o današnjem danu, a većina je legla umorna od slave i sita svečanosti. Velečasni je za vrijeme cijele svečanosti trčkarao okolo, a lice mu se sijalo kao pun mjesec. Josin je bio nekako potišten, jer nije bio došao do riječi, iako je najpozvaniji da govori u ovakvim prigodama, jer je on jedini zakleti ustaša. Svi ostali izgledali su više umorni nego oduševljeni.
Pravo narod kaže: Kako što počne, tako i završi. Tako je i ovaj mjesec počeo svečanostima, a vjerojatno će s njima i završiti. Još nisu vojnici raskrčili svečanu dvoranu, a već sutradan za vrijeme objeda najavi Tonček novu svečanost. “To zapravo i nije svečanost, ali vjerujte, on će od toga napraviti svečanost nad svečanostima”, tiho i uvjerljivo dobacio je Saša donjem stolu. Za ono što se dogodilo Desetoga travnja Saša se samo čudio, i nije smogao ništa drugo osim nekoliko uzdaha: “A, ljudi!” Danas je jedva čekao da se susretne s ostalima poslije objeda. Rekao je: “A, ljudi, to će biti fešta za Tončeka, a na žalost ćemo i mi sudjelovati u njoj.” Tonček je za vrijeme objeda priopćio da će od 13. do 16. travnja biti duhovne vježbe za pitomce. Dakle, ukupno četiri dana. Tonček je slavodobitno objelodanio kako je uspio za održavanje vježbi dobiti jednog isusovca iz Osijeka, kao da mu je to najveći životni uspjeh. Jest, čudit će se mnogi, i više od našeg Saše, kako to da se u vojsci održavaju duhovne vježbe, jer sve vas je dosadašnje iskustvo poučilo da čovjek u vojsci nauči psovati i ostala zla raditi. Ali, ne čudite se, jer u Tončekovoj je školi sve moguće, ne čudite se ni onda ako jednoga dana umjesto časnika iz njegove škole počnu izlaziti pravi pravcati fratri. Ipak se najviše čudi Pavlek. Bio je on kao gimnazijalac u franjevačkom internatu više od godinu dana i nikad nikome ne padne na um da ga natjera na duhovne vježbe, no jasno je da će ga Tonček natjerati. Pripreme počinju od onoga trenutka kad to Tonček priopći. Sva je sreća za ostale što te pripreme obavljaju uglavnom Tonček i velečasni, a za materijalnu stranu pobrinut će se nadsatnik Marš. Doduše, sada ne lista Vjesnike, jer se za ovakve stvari uvijek nešto nađe i mimo njih. Nastavnici su, barem za sada, dobro prošli, jer ih Tonček ne gnjavi nikakvim pripremama. Pa kako bi i mogli oni, obični grješnici, baviti se pripremama za tako svete stvari.
Tako, recimo, zaduži on onog psovača Josina da napravi oltar, a on umjesto da se skrušeno ponaša za vrijeme tako svetog posla, počne onako prostonarodski psovati sve svece i svetice. A taj, opet, ne pazi pred kim psuje te ga slušaju i domobrani koji mu pomažu, pa se i oni naučiše psovati. Posve je to druga stvar kad ovakav posao radi velečasni. On slaže one križiće i sličice uz pjevušenje svetih pjesmica. S domobranima govori samo u stihovima: “Oltarčići bit će krasni, kad ih zrihta velečasni. Velečasni radit znade, divne pravi on parade.” Ta tko bi zapamtio sve one stihove koje on tijekom jednog poslijepodneva izgovori. Zbog toga ima Tonček posve pravo kad njemu povjerava takve poslove.
Uvod u svečanost počeo je istoga dana. U vojarnu je stigla neka polusveta osoba s velikim kovčezima. Da nije svećenik, zna se po tome što ga Tonček prigodom rukovanja nije poljubio u ruku. U velikim kovčezima bili su aparati za prikazivanje filmova. Poslije večere je cijela škola išla gledati film Mali obraćenik. Film je naivno poučnoga karaktera, s mnogo jeftinih obraćenja. Glavna je ideja obraćenje jednog afričkog dječaka na katoličku vjeru. Također se tu vide i teški uvjeti u kojima tamo djeluju misionari. Puno fraziranja s malo uvjerljivosti. Tončeku je i to malo bilo te se poslije filma obratio pitomcima apelom da “ubuduće skupljaju staniol i druge korisne otpatke za ove jadne misionare, kojima svakoga trenutka prijeti opasnost da budu ispečeni i progutani od onih bezbožnih crnaca, a sve zbog širenja svete vjere Isusove.” Dvanaestoga još nisu bile počele duhovne vježbe, ali je sve bilo u duhu tih svetih dana. Trebalo je priviknuti grješno tijelo na te velike i svete dane koji se približavaju. Toga dana poslijepodne gotovo svi su časnici pošli u šetnju, jer su znali da ih tijekom budućih nekoliko dana šetalište neće vidjeti. Ribiči su ponijeli svoje udice, i eno ih, čuče pokraj Dunava na nejednakoj udaljenosti jedan od drugoga. Kod nekadašnjeg pristaništa čuči Ivance, i tek što mu se Grga približio, stavio je prst na usta: “Kolega, samo vas molim mir, savršeni mir, znate, trzaju često.” Obješenjak mu uvjerljivo prišapne da je onu veliku baš tu izvukao i da je jučer u isto doba upravo tu vidio dosta velikih riba. Stotinjak metara dalje prema Petrovaradinu raskomotio se na jednome panju, iza grma, velečasni. Njegova je udica neugledna, štap je obična lijeska, čas prije odrezana u šetalištu. Od svih teorija čini se da pozna onu koja govori da se riba nalazi pokraj velikih grmova uz obalu. Grga ga je pozdravio sa Hvaljen Isus, i pritom oštro salutirao, jer je velečasni u činu satnika, a on je samo poručnik. Dabome, pozdrav je bio poluglasan, a udarac petom o petu pri salutiranju tek toliko jak da ga stariji može čuti. Velečasni je već pomalo skeptičan: “Poručuje mi iz prijeka Pišta da od ovog posla ne bu ništa. Već dva sata sjedim i u plovak gledim, ne uhvatih ni ćoravu, a kamoli ribu zdravu”. Po dužnosti se Grga nasmiješi ovoj duhovitosti. No ovo “po dužnosti” ne će mnogi od vas civila shvatiti. Kod vas u civilu netko se pravi duhovit ili priča one viceve s bradurinom, a vi njega ismijete umjesto da se smijete njegovoj duhovitosti. Vidite, to vam ne valja. Kod nas u vojsci kad stariji želi biti duhovit, priča nešto što nije nimalo smiješno, svi se mlađi trebaju smijati na glas, i iza svake druge rečenice treba netko upasti u govor s onom: “Kako je to smiješno, ovakve se duhovitosti rijetko čuju. Sjajan vic, ma gdje ste ga čuli?” Tako je red kod nas. Naš Tonček nije nimalo duhovit čovjek. Prije bi onako natmuren spadao u pogrebnu povorku nego u veselo društvo. Kad on priča kako je na konju jurio iz Petrovaradina kad je nekoć davno, u vrijeme austrijsko, bio poručnik, preko onih brježuljaka, da dođe do svoje ljubljene dragane, svi se smiju. A istom kakav je tek smijeh kad priča ono o dvoboju za uvrjedu časti i hrvatstva, na kojem je svom mađarskom kolegi leutenantu Sabatzyju, odsjekao uho, kao sveti Petar onom žandaru koji je htio odvesti Krista. Doduše, uho nije čudom zacijelilo, kao onom biblijskom patniku, ali Tonček po deseti put priča istu priču. Istina, svaki put u drugom izdanju - promijenjenom, dotjeranom, proširenom ili suženom - svejedno se njegovi časnici uvijek smiju, upravo na onim mjestima gdje bi se trebalo smijati. Kadšto i dah zaustave kod uzbudljivih trenutaka, a oni najpristojniji doviknu: “Je li moguće? Bravo, sjajno!” i od velika uzbuđenja ispuste žlicu tako da glasno zvekne po tanjuru, kao da su iznimno uzbuđeni. Vidite, to je red, to je prava uljudnost.
Po držanju velečasnoga Grga je prosudio da je on ribič dešperater i da će brzo napustiti ovo beskorisno zanimanje, te ga je pokušao ohrabriti: “Strpljenja, strpljenja, velečasni, znate i sami koliko naša sveta vjera i mati Crkva rimokatolička preporučuju strpljivost, a osim toga, velik je Dunav. Ako nema ribe ovdje, bit će na drugom mjestu. Pa što velite, velečasni, da potegnete onako komad od dva kilograma, ne bi Ivance živ ostao od vašeg zadirkivanja. Padoše u vodu sve njegove teorije.” Sluša velečasni na obadva uha i brk mu se smiješi, a tobože stidljivo uzvraća: “Slaba utjeha, gospodine poručniče, ne bu s toga niš”, a dotle je Grga izmakao već dalje. Naišao je na Josina. Taj lovi ribu iz čistog koristoljublja, koje se približuje lakomosti. Vidio on kako je ono Grga tri puta dovukao ribe, pa misli čovjek: “Kad je džabe, ča ne bi i ja poša?” Još nije Grga ni došao do njega, a ovaj mu dovikne tiho, ali posve očajnički:
“Ma ništa, moj Grga, a mislija sam učiniti dobru večeru. Reci ti meni kako si ti lovija, a?” “Sjedio i čekao, pa došla”, odvrati mu ovaj uvjerljivim tonom i produži dalje.
Josin je doista pravi početnik i najmanje se obazire na Ivancove teorije. Taj nije još naučio da se mora šutjeti za vrijeme pecanja. Malo dalje od Josina smjestio se Maks. Pokraj njega limenka s crvima i jedan domobran, bolničar. Kad ga je Grga ugledao, glasno se nasmijao. Onako visok i mršav naslonio se na jedno grbavo drvo te izgleda da se uzajamno podupiru, a štap mu u ruci strši kao đeram na mađarskoj pusti za vrijeme suše. Cijela je scena izgledala nekako donkihotski, pa čak je i domobran podsjećao na vjernog Sancha. Zbog toga se i Grga ogriješio o najosnovniji ribički zakon glasno se nasmijavši. Maks ga je samo krvnički pogledao. Grga ni kod njega nije ugledao ribu te je nakon kraćeg razgovora pošao dalje. Još je naišao na Crnoga, ali je zaključio da se ni taj ne će dulje baviti ovim športom. Na kraju samog šetališta krajnje desno krilo ribičkog postroja drže dva djelatna profesora. Sjede jedan do drugoga Cipro i Minto. Oni moraju biti blizu, jer Cipro slabo vidi te mu Minto vikne kad treba povući. Kad je do njih stigao, Minto mu žalosno progovori: “Ja, ja, moj Grga, ode mi jedna udica. Ogroman je to komad morao biti. Ja povuci, potegni, i puče kanap. E, da sam je izvukao, bila bi svima večera!”
Grga je malo bolje promotrio cijelu situaciju i zaključio da mu je korijen nekog drveta zadržao udicu, ali ga je ostavio u uvjerenju da je to morala biti velika riba. Prilično se umorio obilazeći ribiče pa je sjeo na obližnju klupu u šetalištu. I ispuni se ono što mu neki dan u šali reče onaj starčić. Samo što sjede, evo odnekud Nade. Njoj pomalo hofira Crni. Poče se odmah tužiti kako on za nju slabo mari: “Upravo sam malo prije bila pokraj njega, on samo bulji u vodu, a mene ne će ni pogledati.” Na posljetku je izjavila da se ljuti na njega, okrenula mu je leđa i otišla. Grga je tek sada shvatio kamo ova ljepuškasta plavuša smjera. Htjela je ona da on u neku ruku bude posrednik pri pomirbi. Misli si on: “Ne ćeš mala, imam ja za sobom teško životno iskustvo baš u tim stvarima.” Počne on nju onako po tončekovski tješiti:
“Gospodična, možda je i bolje da je tako svršilo, ima i gorih stvari na svijetu, napokon, vi ste mlada i lijepa djevojka, ima još momaka, a osim toga, niste, vjerojatno, bili ni tako jako zaljubljena.”
“Ta hajte, molim vas, tko bi se u ono čudo mogao zaljubiti? Kad opazi kakvu travku, ostavi on mene i odmah s travkom ode ravno u vojarnu, čudak je to, pravi čudak, i nije za njega žena”, tobože psuje ona Crnoga. Grga je ostao uporan te, da je bolje uvjeri, ispriča joj cijelu priču o tome kako je jedanput oženio nekog prijatelja pa se i dan-danas kaje zbog toga.
“Znate, tamo u mom kraju”, počne on priču, “u selu Donjim Crnogovcima, ondje sam ja svršio pučku školu, jer u mom selu tada nije bilo škole. U to selo, kad sam ja bio gimnazijalac, došao za učitelja neki Đurovac, čovjek sa svake strane nespretan. Služila tamo i moja učiteljica Petra Slavić, žena lijepa i puna vrlina. Dok smo bili đaci, ženili mi tu učiteljicu sa svakim učiteljem koji bi došao u Crnogovce, a njih puno dolazilo i odlazilo. Mijenjali se oni kao ratna sreća. Kako koji poviri, ne sviđa mu se u Crnogovcima, a on piši stricu, ujaku, rođaku, kumu ili prijatelju na ministarstvo, i dobi za mjesec-dva premještaj u neko bolje selo. Ma ono, da vam pravo kažem, osim nas domorodaca, rijetko bi se tko zadržao u tom selu. Ima ono oko tridesetak kućica, u kojima živi dobar i bogobojazan narod. Popa i učitelja naročito vole. Kad god pop dolazi iz Starog Petrova Sela, uvijek ga kola voze i amo i tamo. Ako učitelj poželi u Novu Gradišku, rado će ga svatko odvesti do postaje na Zapolje ili u Petrovo Selo, posve besplatno, ili kako ono kažu pod pošpon. U jesen, kad kolju svinje, svaki đak iz sva tri sela donese učitelju pečenju, tako oni zovu ono meso koje prigodom klanja daju drugima, a učitelju se daje najbolji komad mesa, jedna krvna, jedna mesna kobasica i tanjur čvaraka. Ima uvijek sedamdesetak đaka iz sva tri sela, jer su u tu školu išla u ono vrijeme djeca iz Laza te Gornjih i Donjih Crnogovaca. Svi učitelja časte i maste, i to posve badava. On bi učinio tek po koju uslugu. Za vrijeme velikih poslova pustio bi koji dan ili po koji tjedan đake, da pomognu roditeljima u tolikom poslu. Ma živjeli učitelji kao bubreg u loju, ali ni jedan se dugo ne zadrža. Nije to ni loše selo. Zimi je, istina, malo teže, jer ima puno blata. Udari kiša i snijeg pa nikud iz sela bez velike nužde. Znate vi gospodu, svi oni vole fino naglancane cipele, a ondje blato. Osnovna boja naše obuće i hlača do koljena i nije druga nego boja blata. Zbog toga se, kažem vam, tim strancima i ne da ostati u tom kraju. Tek što su jednu zimu preživjeli, drugu ondje ne dočekaše. Ljeto je, naprotiv, upravo romantično. U jutro rano, taman naš učitelj krijepi slatkim snom umorne kosti, a ono ispred prozora zatule krave, a čobanin zapucketa volašem kao sveti Ilija. Danju se lijepo odmara u školskom dvorištu pod jabukom, koju su još naši djedovi zasadili, a ono se cijelo selo zavije u oblak prašine, koja pada i na šešir i pluća. Sva je sreća pa kroz selo nikada ne prolaze brza motorna vozila. Zimi ih ne bi ni svi seoski volovi provukli tom cestom, a ljeti naiđu svake prijestupne godine. Ej, ljudi, ništa ne može prenuti selo kao kakav Ford, koji bi ovdje slučajno zastao. Za tili čas okupi se oko njega cijelo selo. Jedino oni najstariji ne izađu iz kuća, jer ne vjeruju da mogu biti s Božje strane ta kola koja idu bez konja. Nabijemo se naročito mi djeca oko auta, kao svjetina za vrijeme sajma oko cirkusa, te jedan pokuša zatrubiti, i ako mu uspije, žene ciknu pa se korak-dva odmaknu. Drugi mole šofera da upali lampe, a treći kušaju može li se škljocom rezati guma na kotaču, četvrti pišu na zaprašenom limu svoja imena. Kažem vam, gospodična, da auto ostane deset dana, ne bi svijeta kraj njega nestalo. Na svoju sreću ne ostaje on dugo. Sat ili dva pa ode, a mi djeca zajašimo na šibe i jurimo kroz cijelo selo za njim. Stariji idu i bez šibe. Na sreću po neravnu putu ne može on brzo pa ga mi možemo slijediti, a oni najhrabriji ispred njega pretrčavaju te na taj način prisile vozača da neprestano trubi, a to nam pruža naročit užitak. Ima u tim selima, draga gospođice, i drugih veselja, a naročito u jesen, kad peku rakiju. Pravo je čudo da ni jedan učitelj neće ostati u tako krasnom kraju. Sve tamo od vremena Ivše Kramarića, koji je tu boravio desetak godina, nijedan se učitelj ne zadrža ni potpunu godinu. Jadni je Ivša iz Crnogovaca otišao ravno u Stenjevec, te nas okolna sela zadirkuju da samo takav može izdržati dulje vrijeme kod nas. Naprotiv, učiteljica je Petra posve normalna. Možda je i siromašni Ivša bio takav kad je došao ovamo. Evo, i ona je ovdje izdržala cijeli niz godina. Dobra je to i pobožna djevojka. Da je dobra, to znamo mi njezini učenici, jer nas je uvijek tukla na normalan način. Šibom po dlanovima ili po onom mjestu gdje leđa prestaju nositi svoje časno ime. Strahota Božja kako su drugi tukli. Ona Slava Domazet udarala je nožem za rezanje papira ili ključevima gdje god stigne. Kad pokojni pop Vudi zahvati kosu, iščupa je toliko da bi se mogla lopta napraviti. Kad operira šibom, maže samo po tabanima i viče: “Ovako Turci tuku svoje purane”. Ili kad te počne devetati onaj Mirko Matijević, prebi štap o tvoja leđa. Po svemu tome sudeći, Petra je posve normalna, a zadrža se dugo u Crnogovcima. Nakon mnogih učitelja došao ovamo učitelj Đurovac. Na prvi pogled izgleda normalan, tek govori malo prebrzo. Vanjština mu nije nimalo privlačna, ali čovjek osta jednu zimu, dočeka i drugu, i tako malo-pomalo oženiše se on i Petra. Nitko joj nije zavidio na izboru, jer se kasnije pokazalo da Đurovcu ili je jedna previše ili mu jedna fali, te se susjedna sela opet počeše rugati da u Crnogovcima mogu samo takvi ostati.
Živjeli oni i poživjeli tako u slozi i neslozi bračnoj, a ja postao već i student. Pričaju ljudi da su uštedjeli i lijepu svotu novaca, kad najedanput puče glas da se rastavljaju. I doista se rastaviše. Petra ode u Brod, a moj Đuka, tako sam ga tada zvao, osta sam. Dođem ja svakih praznika kući, a on me zagnjavi čitanjem spisa brakorastavne parnice i izjavama svjedoka. Priča priče kako ima dokaze da je ona živjela već dugo s nekim brodskim popom i slično. Međutim, svi ju mi znamo kao upravo rijetko poštenu ženu i vjerujemo da je to plod njegove mašte. Dođem ja tako za vrijeme jednih ljetnih praznika, pa kad ne pričamo o politici, on meni svakog dana o toj rastavi. Vidio Đuka da sam ja vragometan dečko i da se dobro snalazim u djevojačkom društvu te me danas moli, kumi sutra da i njemu nađem neku djevojku. Odbijam ja uvijek, da se ne ću baviti tom rabotom, ali čovjek moli pa moli. Odlazio ja često u Novu Gradišku i jednoga dana susretne me moja mlađa kolegica iz gimnazije, Ljubica Dončev. U svoje vrijeme, kad sam bio maturant, hofirao sam malo jače njenoj starijoj sestri Nadi, a lanjske godine i tu sam Ljubicu lijepo gledao. Pričam ja Ljubici kako za Nadu imam sjajnu partiju, postariji gospodin, ali dobro situiran. Raspleo mi se ovaj prokleti jezik kao provodadžinici, nahvalih ja i prehvalih mog Đuku, a tek će Ljubica: “Nema iz toga ništa jer je Nada zaljubljena u jednog studenta, nego znaš što, ja ću za ovog.” Počnem ja da je za nju malo prestar, ali ona meni: “Ne smeta mi ni najmanje, kad ćeš nas upoznati?” Samo što sam ja njih upoznao, a oni se još istih praznika i vjenčaše. Preseli se ona k njemu još prije sudskog vjenčanja. Dolazio ja k njima često, lijepo me primaju, čak mi je mlada gospođa poklonila jednu dozu od alpake. A guču li oni, mili Bože, guču kao dva golubića. Presretni i zadovoljni. Svrših ja studij, odslužih vojsku, a oni još uvijek sretni i zadovoljni. Dođe i ovaj prokleti rat. Đuka još u mirno doba kupio kuću i vinograd u Cerniku od one gotovine koju je s Petrom bio uštedio. Lijepo se u kući nastanili njeni stari roditelji i brat, kopaju oni i uređuju vinograd, paze zetovo imanje kao zjenicu oka svoga, a vina u zetovu podrumu svake godine manje. Mislio ja: “Mlada cura, idealna ljubav”, a ono ona izmanevrirala te Đuka prepisao na nju pola kuće i pola vinograda. Nije ona to kod njega zaradila, jer prepisa on još u prvoj godini braka, ali tako obično plaćaju stariji ljudi ljubav mladih djevojaka. Kažem, sve bi lijepo dok ne dođe rat. Naseli se k njima u školski stan neki gospođin rođak, ustaša. Mlađi čovjek, pa Đuki bi i sumnjiv. Uvjeri njega Ljubica da je s te strane posve siguran, jer da su toga mladića mučili po zatvorima stare Jugoslavije, a svaki ustaša i jest mučenik, te da je zbog silnih batina postao posve impotentan. Pravi se Đuka da vjeruje, kad se jednog dana najprije na vlastite uši, a odmah zatim i očima uvjeri da nije tako. Razjuri on kratkotrajni trolist, ali ode i Ljubica za ustašom. Za njezinu sudbinu lako, jer svaki ustaša dobro živi u Endehaziji, ali jadni Đuka ostao opet sam, i to nasamaren i prevaren. Kad god dođe u Gradišku, evo ga k meni pa se jada i već mi deseti put priča kako ga je prefrigano varala. Ja opet u svakom njegovu tuženju osjećam kao da mi predbacuje: “Ti si mi nju našao, eto vidiš, što si mi našao”, i svaki put odlučim da nikad više neću nikoga nagovarati na ženidbu. Zbog toga, gospođice, i vama savjetujem da prekinete s ovim našim Crnim, pametnije je to, jer vidite do čega sve dolazi kad se ljudi ožene.”
Primijetio je da Nadu prilično umori njegova priča pa je za naknadu ponudio da ju prati do kuće, jer nije zgodno da žena ostane sama kad se u njoj nešto lomi.
Putem su razgovarali o običnim stvarima. Nada mu je govorila da je poštena djevojka te da se posve ozbiljno zaljubila u Crnog, a nije onakva kao Savka, koja se brzo zaljubi, ali još brže prekida. Grga je sve to odobravao, tek toliko da ne uvrijedi djevojku.
Poslije večere razgovarao je s Mihom o njoj. Miha se složio da se, zapravo, između nje i Crnog ne treba miješati, a potvrdio je da je ona dobra i poštena djevojka i da bi jamčio za nju kad bi trebalo. Grga je oprezniji što se jamčenja tiče, jer ga je i tu životno iskustvo poučilo da bude oprezniji, a da svoj stav potkrijepi sigurnim dokazima, ispričao je Mihi jedan događaj iz svoga studentskog života.
“Bilo je to za druge ili treće godine studija. Za praznike, školske i crkvene, mi smo se vraćali svojim kućama, najviše zato da se pothranimo do sljedećih praznika, jer hrana u studentskim menzama nije ni kvalitetom ni kvantitetom mogla zadovoljiti naš mladenački apetit. Mlad čovjek pa dosadno ti u selu. Doduše, ponesem ja pun kovčeg knjiga s čvrstom voljom da ću svršiti, recimo, dubrovačku književnost. Danas ću, sutra ću, još ima dosta vremena, pa nikako da počnem, a kamoli da štogod pošteno svršim. Kad se vraćam, uvijek se kajem što sam badava vukao tolike knjige. Da razbijem dosadu, skočim na bicikl i za dvadesetak minuta eto me u Starom Petrovu Selu. Tamo ima dosta studenata, a kao pravi kolege svi smo si međusobno dobri. Bio je tu, sad već pokojni, Baja Filipović, pa Berta Moler, Moca Mataković, Zvonko Mašek, Ivica Pehal i drugi a, dabome, u tom selu i dosta djevojaka, a i odabranica srca moga Marica. Sad ti je jasno, zbog čega sam ja više proveo vremena u Petrovu Selu nego u svojim Lazama. Tako ja jedne godine o Božiću otišao na svetu misu u Petrovo Selo, jer to je naša župa. Po starom običaju nit- je misa vidjela mene nit- ja nju. Našlo se odmah društvo, pa hajd’ ovamo, hajd’ onamo, prođe dopodne kao ništa. Poslije podne zaredali mi u čestitanje i, ni sami ne znamo kako, nađosmo se navečer kod Radula Mimunova. On ima lijepu i veliku jednokatnicu. U prizemlju stanuju njegovi, a na katu imaju stanare. U to vrijeme stanovao na katu jedan prometnik sa svojom ženom i djetetom, a bila s njima i ženina sestra Mirjana. Djevojka čedna i dobra. Kad ide ulicom samo u zemlju gleda, ni s kim se ne druži, a mi joj se ne usuđujemo ni riječ dobaciti, a kamoli da bismo pomislili na udvaranje. Kako je prvi kat bio prostran, ostala jedna soba za Radula. Lijepo je namještena: dva kreveta, stol, i sve ostalo što u sobi treba, a ostalo još dosta prostora. Vjerojatno to prostranstvo, a i separatnost, privuklo nas je da se te božićne noći upravo tu smjestimo. Zarekli se mi, još dok smo se zareći mogli, da ćemo i noć provesti skupa. Tako je baš i pravo kad smo skupa proveli dan, dobro je da se i po noći ne razdvajamo. Tko zna u koje doba noći nas četvorica najizdržljivijih i najvjernijih: Moca, Baja, Radul i ja, dovukosmo se do te sobe. Začas zaspasmo, a kad smo se u jutro probudili, teško dižemo vjeđe, i najprije se orijentiramo gdje smo. Još se pravo nismo ni snašli, a ljubazni domaćin izvadi iz nekog ormara dobre šljivovice i prema narodnoj Otrov se otrovom liječi, počesmo se mi liječiti. Kod nas Slavonaca uz čašicu mora biti i razgovora. Divanismo mi o svemu, želimo se prisjetiti koječega od jučerašnjih doživljaja, a Mirjana već sprema po hodniku. Ide ona onim sitnim ženskim korakom, sva kuća odjekuje od njenih petica. Kaže Radul: “Ma ide ko puška.” Ne znam odakle mu ta poredba, ali djevojku od toga dana mi nazvasmo Puška, i za naš uži krug osta njoj uvijek to ime. Moca je poslagao pred vrata četiri para naših prljavih cipela, da djevojka vidi kako u ovoj sobi ima na izbor momaka. Sprema djevojka hitro i brzo, a ovdje, oh pusta mladosti, mi pijuckamo i sve uzdišemo. Riječ po riječ pa bi govora i o djevojkama. Izredasmo ih sve, te ova je ovakva, ona onakva, a Baja tek dobaci: “A šta vi mislite o ovoj Puški?” Radul i ne dade drugima do riječi, nego je poče hvaliti i u zvijezde kovati. Na koncu dodade: “Ja bih stavio ruku u vatru da je ona nevina, ta još nije ni pomirisala muškarca.” Mi mu se suprotstavismo više iz običaja nego što bismo vjerovali da ona nije onakva kako on o njoj priča. Upozorili smo ga da ne treba i da ne valja ruku u vatru stavljati ni za koga, jer bi mu mogla izgorjeti ako je bude stavljao zbog djevojaka. Nismo se htjeli dalje inatiti, nego smo dopustili da je on bolje pozna, ta susjed joj je.
Okupili se mi opet za velikih školskih praznika kad puče glas, kao grom iz vedra neba, da je Puška rodila djevojčicu, i to s mužem svoje sestre. I doista bi tako, dakle sedam mjeseci još nije prošlo od onog razgovora, a djevojka rodi. Odonda kola među nama uzrečica: Izgori kao Radulova ruka i Nevin kao puška. Eto, dragi Miha, ja od tog vremena ne bih stavio ruku u vatru ni za jednu ženu na svijetu.” Miha se nasmija i odobrava mu, a zatim pođoše u šetnju prije spavanja, ali stigli su samo do svoje klupe pod kestenom. Tu su pretresli političku i vojnu situaciju u svijetu i kod nas. Tako se “pripraviše” za svete dane, koji od sutra dolaze, pa odoše mirne savjesti na spavanje.
Prvoga dana duhovnih vježbi tekao je rad u školi točno onako kako je to sinoćnom zapovijeđu određeno. Časnici, doduše, duhovno ne moraju vježbati, ali po onoj Tončekovoj: “Profesori moraju biti tamo gdje su učenici”, gotovo su veći dio dana proveli uza njih. Ovako je tekao taj dan, a takvi će biti i svi ostali za vrijeme duhovnih vježbi: u osam sati bili su na misi i propovijedi koju je držao isusovac pater Tsirk. Poslije toga su bila duhovna razmatranja. Svaki odjel duhovno je razmatrao u svom razredu. Profesori su morali paziti da ne bi umjesto molitvenika ili Biblije učenici čitali Karla Maya ili Zane Greya, što se njima više dopada. Ne smiju čitati ni školske knjige. Od deset do jedanaest učenici su slobodni pa tako i njihovi nastavnici. Učenici šetaju dvorištem, a nastavnici se obično okupe u zbornici. U jedanaest je sati opet duhovno razmatranje, do objeda. Poslije objeda, do tri i pol, učenici su također slobodni, a onda opet propovijed i razmišljanje, sve do pet i pol. Sve vrijeme do večere je slobodno, a od sedam do osam propovijed s razmišljanjem. Na taj način naslušali su se propovijedi i nadežurali za vrijeme razmišljanja, a potom su, siti svega, pošli na spavanje. U krevetu je svaki od njih nastavio razmišljanje, ali to je razmišljanje bilo druge naravi. Grga je razmišljao o tome kako je točno prije godinu dana pošao u vojsku u Doboj. Bože, koliko je gluposti doživio tijekom te godine dana, koliko je novih ljudi upoznao. Nije bio ni slutio da će toliko dugo ostati u vojsci. Doduše, pozvan je na neograničeno vrijeme, ali, opet, nije mislio da će to sve tako dugo potrajati. Bio je on i 1941. godine, za vrijeme Jugoslavije, pozvan na četrnaesto-dnevnu vježbu, a strpali ga ravno u rat. Ratovao on još sedam dana poslije kapitulacije. Sada je već godinu dana u ratu, a rat se zapleće sve više i više, te mu se ne može nazrijeti ni kraj ni konac. Što dulje traje, to će i svi oni ostati dulje u odori. Ono, istina, nemaju se profesori baš ni na što tužiti, jer u usporedbi s drugima žive prekrasno. Grga je osobno najsretniji što kroz sve vrijeme rata nije morao nikada pucati na čovjeka. To mu je utjeha. Naime, on je siguran da ga nitko na to ne bi mogao natjerati, ali ovako se ne mora ni svađati s onima koji bi ga na to tjerali. Kad čovjek vidi sve zlo oko sebe, kako se može osjećati sretnim? Nesreća svih nas dio je nesreće cijeloga čovječanstva, koje je možda upravo u ovo vrijeme najnesretnije od svog postanka. S takvim mislima Grga je i zaspao.
Sljedeći je dan prošao po istom dnevnom redu kao i prvi. Međutim, trećega dana duhovnih vježbi dogodila se mala zbrka. Još na večer, dan prije, ušao je u kameničku postaju onaj vlak sa žutim križevima. To je vlak za razušivanje. Nije Grga vidio takva vlaka sve od bosanskih vremena pa mu nikako ne ide u glavu što će taj ovdje, kad bi za Bosnu bilo premalo i stotinu takvih vlakova. Naredba je naredba. Netko naredi da se mora razušiti i Domobranska niža srednja škola vojskovođe Slavka viteza Kvaternika, i mora se razušiti, bez obzira na to što u njoj i nema nikakve gamadi te vrste. Divna je ta vojnička poslušnost. Nitko nije ni zapitao za uši. Nema ih u ovoj školi ni za lijek, ali mora se izvršiti zapovijed. Postoje ovdje tuševi pod kojima se pitomci peru svake subote, ali moraju se oprati svi u vlaku za razušivanje. Tonček se malo opirao jer mu stvar nezgodno pade baš za vrijeme tolikih pobožnosti cijele škole. Izjavljuje on da se svi redovito kupaju i presvlače te jamči da nema nijedne uši u cijeloj školi, a onaj časnik iz vlaka pokazuje nekakvu naredbu Minorsa i Tonček mora cijelu noć razmišljati kako će obaviti i jedno i drugo. Pa da je okupati samo pitomce i dezinficirati odore, ali svaki komadić odjeće mora proći kroz taj vlak, od slamarica do čarapa i kape. Ostali su se časnici poveselili tom vlaku jer im on u neku ruku razbi onu pobožnu monotoniju. Na posljetku, i pravo je tako. Jedanput su u godiniduhovne vježbe, a jedanput u dvije godine raskuživanje i razušivanje, pa kad se već ovdje u Kamenici susretoše, neka se obave u jednome danu i o jednome trošku.
Smislio to Tonček baš fino, ma nije on uzalud razmišljao cijele noći. Duhovne će se vježbe odvijati po predviđenom dnevnom redu, a na razušivanje će ići razred po razred. Lijepo se jedan razred razuši, odloži posteljinu na krevet, pa hajd- na duhovne vježbe. Na taj su se način cijeloga dana razušivali i duhovno vježbali. Što više drži propovijedi, osječki im se isusovac sve manje sviđa. Zapravo ne sviđaju se slušateljima njegove propovijedi. Priča se kako ovakve vježbe neki zagrebački isusovci gotovo savršeno vode. Ovdje je monoton već i sam program. Propovijedi nisu povezane, sve je to nekako nabacano, zbrda-zdola, pa nije nikakvo čudo što pitomci sve slabije razmišljaju. Konačno, i sam sustav sa četiri propovijedi na dan vrlo je loš. Kaže narod: “Što je previše, ni s medom ne valja”, a kamoli slušati razne bajke, koje prilično naivno servira ovaj sluga Božji.
Dočekasmo s veseljem i posljednji dan naših duhovnih vježbi. Svima je bilo, a Pavlek misli da je i pateru Jakovu također drago. Njemu je još najdraže, jer se za te propovijedi morao pripremati. Zapovijed od dan prije, točka 4, naredila je svim pripadnicima škole da se moraju ispovjediti i pričestiti. Stvar je u zbornici prokomentirana, ali su svi pošli na ispovijed a da nisu pokazali Tončeku ni najmanji otpor. Sigurno je likovao od sreće i vjerojatno je jutros s babama sav cvao kad im je pričao kako su se njegovi časnici obratili na put Božji. Blago našim pitomcima, danas će oslobođeni od grijeha leći u raskužene postelje.
Konačno je i Grga odlučio da stupi u borbu protiv Tončeka i da se pri tomu posluži svim sredstvima. Za njegove je pojmove grozno što je danas Tonček napravio. Za vrijeme popodnevnoga slobodnog vremena pošao je Tonček šetati dvorištem. Iz šumice nosio je domobran, vjerojatno nečiji ordonans, naramak suharaka. Tonček pojuri pred njega, bijesan kao ris, ma nitko ne bi rekao da je to onaj jutrošnji čovjek “pun Boga”, nego je to onaj drugi Tonček, pun zlobe i bijesa. Izvadi svoj veliki steyer iz futrole i uperi ga ravno na domobrana: “Govori istinu, kome to nosiš, ili ću te ubiti!” Grga se upravo nalazio pokraj same vojarne i u prvi čas se skamenio od čuda. Domobran se također skamenio te nije mogao ispustiti ni granje, a zauzeo je stav pozor i jedva promucao:
“Pokorno javljam, gospodine potpukovniče, nosim za kuhinju...”
“Što lažeš, to nije za kuhinju, ti meni uništavaš šumu!”
“Pokorno javljam za kuhinju je, a ne uništavam šumicu, jer su ovo suharci.”
“Zar ćeš ti meni protusloviti, ubit ću te kao psa”, prinese mu revolver prema glavi, a zatim pljunu tri do četiri puta ravno u lice domobranu. Pokraj Grge nalazio se u to vrijeme nadsatnik Marš, koji je tražio zapovjednika jer ga je nešto trebao. Promijeni i nadsatnik nekoliko puta boju, donja mu vilica zadrhta i jedva čujno obrati se Grgi:
“Vidite li to, gospodin poručnik, ja ne shvaćam, was macht er?”
“Poludio je”, odvrati ovaj kratko i odsječno te se uputi u vojarnu.
Bio je strašno uzrujan i bolje da se nije susreo s Tončekom sat-dva. Na dvorištu je bilo još nekoliko časnika i vojnika, i svi su vidjeli taj prizor. Grga se uputio na drugi kat, ravno Rudiju u uredovnicu. Ispričao mu cijeli događaj, a onda mu reče: “Rudi, ja stojim uz tebe potpuno i neću birati sredstava u borbi protiv Tončeka, ako budemo morali i javno nastupiti, mi ćemo i to učiniti, ali Tončekovoj strahovladi i samovolji mora se brzo stati na kraj. Ovo također mora ući u optužbu. Pa molim te, reci ti meni, zar na našeg vojnika, koji lije krv po svim bojištima Europe, smiju pljuvati oni koji su svojim neznanjem i nesposobnošću doveli do propasti dvije države - Austro-Ugarsku i Jugoslaviju? Njima je zapravo mjesto na Mirogoju ili u staračkom domu, a ne među ljudima, a kamoli da vladaju jednom zemljom i narodom. Zar će oni pljuvati na naše vojnike? Ako treba, oružjem ćemo ih potjerati s njihovih položaja.” Rudi je primijetio da je Grga uzrujan te ga je nastojao umiriti, ali se i sam zgražao. Proveli su tu cijelo vrijeme do večere, a onda se Rudi u razgovoru otvoreno prema njemu obrati: “Bi li ti stajao uz nas ako bismo pokrenuli i jednu veću stvar?” On bez oklijevanja izjavi da će biti uz njih i uza sve one ljude koji rade na dobroj stvari, ali ga je upozorio da organizacija treba biti dobra i sigurna, jer ne bi htio da ih postrijeljaju kao vrapce.
Nakon toga razgovora bitka protiv Tončeka ušla je u odlučnu fazu. Rudi i Grga potajno su preslušavali domobrane i istraživali sve što je Tonček prema njima loše učinio. Popljuvanoga i još neke kao svjedoke tajno je saslušao Rudi i ta će saslušanja biti prilog tužbi. Stvar se treba sve više zaplesti, a u nju se treba uvući i više ljudi te je Grga odlučio još više nahuckati Josina na Tončeka, te mu je prikazao da je Tonček zapravo htio njega loviti, jer je vjerovao da domobran njemu nosi granje. Za sada stvar stoji ovako: jedna će tužba sa svim prilozima ići na Minors, a druga, posve jednaka, na GUS. Za ovu na GUS treba Josin, on tamo ima svojih prijatelja. Grga je počeo razmišljati o onome što mu je Rudi nabacio, što on zapravo snuje i što namjerava napraviti. Nikako mu nije bilo jasno, što je mislio pod onim “veća stvar.”
Sljedećeg dana iza velikih pobožnosti, tako sada svi zovu duhovne vježbe, bile su sjednice razrednih vijeća. Držali su ih po cijele dane tako da ni toga dana nije bilo obuke. Malo pomalo čovjek stječe dojam da će obuka u ovoj školi postati posljednja rupa u plugu, a onda bi mogli i profesori odletjeti. Pobočnik Jožek diskretno im je priopćio da je prispio dopis o uskršnjim bladanima, a to se opet diskretno proširilo te već o tome znaju i pitomci. Eto, ta vijest drži ljude da ne padnu u nesvijest od silnog sjedničarenja. Tončeka su za vrijeme objeda zapitali je li što došlo za praznike, a on im je odgovorio da nije. Na sjednicama je zaključeno da treba još oštrije postupati s pitomcima. Zapovjednik preporučuje i neprestano naglašava batine. Također je prigodom obilaska primijetio da pitomci za vrijeme odgovaranja na satovima ne zauzimaju čvrst stav pozor, a na to treba svratiti naročitu pozornost. “On mora zauzeti vojnički stav prigodom odgovaranja, zapamtite to, gospodo!”, naglasio je Tonček. Administracija u svezi sa sjednicama mora biti gotova za tri dana, da bi Tonček svoje izvješće o uspjehu mogao što prije poslati Minorsu. Tako je i ovaj teški posao obavljen, a sada nastavnici žive od nade da će za koji dan na pet ili šest dana dopusta, a i to je za njih velika stvar. Što vi civili znate što znači za vojnika nekoliko dana dopusta, a pogotovo mnogo znači za naše nastavnike, jer tih pet-šest dana ne će vidjeti Tončeka. To je za njih upravo velika stvar.
Preostala četiri dana rad je u školi tekao normalno, a potom su nastupili praznici. Prema zapovijedi Minorsa na praznike idu i pitomci, a praznici će trajati od 22. do 27. travnja. Posljednjeg dana, dvadeset i prvoga, i nije bilo obuke, a poslije podne svi su spremali svoje stvari, i veća je skupina pitomaca već u četiri sata krenula na put. Raditi se nije moglo ništa. Neki su nastavnici pretvorili nastavu u razgovor o uskršnjim blagdanima. To je bilo najpametnije. Trebalo je pogledati tu djecu pa vidjeti neopisivo veselje. Vidjela se tu jedna krasna karakterna crta pitomaca. Naime, u školi ima mnogo djece bez roditelja, a ima ih koji su iz dalekih krajeva te ne mogu do kuće, jer te krajeve drže partizani. Neki je pitomac poveo jednog, drugi dvojicu svojoj kući, te nijedan pitomac nije ostao u vojarni. Pitomce su vodili nastavnici. Bile su tri skupine: zagrebačka, osječka i zemunska. Profesori i dočasnici koji idu do posljednje postaje na tim relacijama, zaduženi su da prate pitomce, a na povratku će ih sve prikupiti i dovesti natrag. Neki su se i otimali za taj posao jer imaju besplatnu kartu i pravo na dnevnicu. Zagrebačku je skupinu vodio Tonček osobno. Zbog toga većina iz te skupine nije htjela voditi pitomce, nego su putovali na dopust o svom trošku i bez prava na dnevnice. U Inđiji su, dapače, sjeli u drugi vagon da budu što dalje od Tončeka. Dok su stajali u Inđiji, čula se neprestano Tončekova galama. Svađao se on sa svima, od šefa postaje do vratara. Počeo je vrataru naređivati kad će otvarati vrata na peron, a kad ga nije htio poslušati, tužio ga je šefu pa se i sa šefom posvađao. Vikao je na pitomce i svi su putnici morali osjetiti da to putuje Tončekova škola. Čovjek se naprosto srami zbog njega i njegovih ispada. Put je inače protekao bez ikakvih smetnji, a ljudi su usput pričali i o onome što nikad ne spominje naša promidžba, naime kako su pruge nesigurne i kako vlakovi stradavaju. Na svakoj postaji, gdje je tko od naših pitomaca izlazio, obično bi se digla vika: “Sretan Uskrs, sretan Uskrs!”
Još se kod kuće nisu ni zagrijali, kao što to narod kaže, a već su morali natrag. Nije potrebno govoriti o teškoćama rastanka, možete i sami zamisliti kako je bilo teško vraćati se ponovno pod Tončekovu disciplinu. Prolilo se mnogo suza, i kad bi ih morao Tonček sve popiti, sigurno bi mu bilo jako teško. Takve suze obično padaju u prašinu, ali kad bi bilo pravde na svijetu, trebali bi ih ispiti oni zbog kojih se liju. Ovoga puta vratili su se gotovo svi točno. Bolje bi bilo reći da su vlakovi išli točno. Većina ih se javila u vojarnu još dvadeset sedmoga na večer. Međutim, neki se nisu bili vratili toga dana. Nije stigla Tončekova skupina, a svi mole Boga da izgubi vezu na jutarnji vlak za Petrovaradin. Doduše, zbog toga se i ne mora moliti Boga, jer naši vlakovi i bez molitve kasne i gube vezu. Sutradan nije bilo obuke jer još dosta pitomaca nije stiglo. Dakako, Tončekova je skupina stigla oko podne, a večernjim su vlakom stigli i ostali. Nema samo još nekoliko pitomaca, ali ti će vjerojatno stići sutra ili idućih dana. Tonček je bio veseo i ostali su po tomu zaključili da Zagrepčani nisu protiv njega uspjeli pokrenuti zamrlo ministarstvo.
Dok su se još spremali za uskršnje blagdane, u Rudijevoj je uredovnici bilo neobično živo. Pisaći je stroj neprestano kuckao i vrzlo se dosta ljudi oko uredovnice. Tužba u svojoj konačnoj redakciji trebala je biti dovršena prije praznika da Josin jedan primjerak preda na GUS, a Rudi će sam drugi primjerak odnijeti na Minors. Radilo se tajno, ali je Tonček ipak nešto bio nanjušio. On je onog domobrana na kojeg je pljunuo, dozvao u Maršovu uredovnicu i uzeo od njega izjavu da mu nije ništa učinio. Kad su to ostali doznali, svi su se razljutili, a najviše Miha. Mihi je to priopćio Crni. U prvi čas nije mogao vjerovati, ali kad mu je Crni rekao da sigurno zna, bilo mu je teško. Zna on kako su se neki ljudi u toj stvari eksponirali pa je Tonček doznao kako su domobrana tajno preslušavali te zbog toga upravo i uzima od domobrana ovu izjavu.
“Eto, to ti je, kad se čovjek zauzima za ljude”, pokušao ga je Crni tješiti. “Slušaj, Crni, ja se ne bojim ni za Grgu, koji se zapravo za tog domobrana najviše zauzeo, ni za sebe osobno, jer je previše ljudi vidjelo što je Tonček domobranu učinio da bi se stvar mogla okrenuti protiv ovih koji su tužili Tončeka, ali, vjeruj mi, upravo me to boli, kad čovjeku hoćeš pomoći, kad ga želiš izdignuti na dostojanstvo čovjeka, a prvi ti okrene leđa baš taj isti čovjek i prvi te on izdaje”, žalio se Miha Crnome. Nešto poslije stajao je u Grginoj sobi taj domobran. Na samom ulazu bio je potpuno zbunjen, a najgore mu je bilo kad je morao Grgi gledati u oči. Priznao mu je sve: “Morao sam, gospodine poručniče, znate, mogli bi me istjerati iz škole i poslati na frontu, a imam ženu i dvoje djece, ako dođe do suda, ja ću govoriti istinu”, jedva je promucao domobran. “Ne ću tamo trebati ni tebe ni tvoje istine, jer bi me i tada ostavio kao i sada. Sebe ću znati obraniti bez tvoje pomoći, a ovo sam sve činio da pomognem tebi i svima onima koji su u takvu položaju kao ti. Možeš otići.” Domobran je još trenutak oklijevao, a onda je otišao.
Tužba je bila pravodobno gotova, a imala je točno stotinu i osam točaka, zapravo, navedeno je toliko Tončekovih sukoba s vojničkim zakonima i propisima. Što su god mogli, potkrijepili su preslušanjima i izjavama, a za ostalo su pojedinci jamčili moralno i materijalno, kako se to obično kaže. Svi su očekivali da će poslije predaje tužbe Tonček biti odmah stavljen pod istragu i odmah opozvan s dužnosti, a evo, vrati se on iz Zagreba veseo i zadovoljan. Svi su u mislima već vidjeli kako u Kamenicu dolaze generali i suci da vode istragu, a ono prava je sreća što se Tonček ne vrati kao general. Evo njega živa i zdrava, a i izgleda nekako slavodobitno. Neki se tješe da je zadovoljan zato što su pitomci sretno doputovali, ali slaba je to utjeha, sigurno su mu oni njegovi na Minorsu pričali o optužbi. Rudi uvjerava da su mu u Zagrebu obećali kako će povesti istragu protiv Tončeka, a Josin izjavljuje da će GUS sigurno stupiti u akciju i Tončeka opozvati. Slabe su to utjehe, a i u redovima ljudi koji su optužili Tončeka, neki se već kolebaju. Nekoliko ih je izjavilo da će prihvatiti i otvorenu borbu, ali svi su duboko uvjereni da Tonček izbjegava otvorenu borbu. On će njih sve, onako jednoga po jednoga, a toga se upravo svi boje. Rudi je odlučan: “Izdržat ćemo do kraja, pa što bude da bude!” U tome ga podržavaju Crni, Grga i Miha, iako se ni drugi ne povlače, ali bi nekako najradije da se ne zna za njihovo sudjelovanje. Tako im je već prvi dan iza praznika donio mnogo briga i straha.
Navečer su Pera, Jožek i Grga otkazali večeru. Njih je trojicu pozvao na večeru jedan umirovljeni činovnik. Zapravo, Pera hofira njegovoj kćerki Ljubici i ima najozbiljnije namjere pa, eto, onako, pozvao i ovu dvojicu uz Peru. Pokraj obilne večere i dobroga vina mogla su ova dvojica točno procijeniti situaciju. S Perinim momačkim životom već je u stvari završeno. On je oduševljen. Mala je zgodna, jedinica bogatih roditelja, jednu kuću i vinograd dobiva Pera odmah, a poslije smrti roditelja baštinik je sve ostale pokretne i nepokretne imovine. Pera to oduševljeno priča svima i po svemu se čini da ga to više privlači nego djevojčina ljepota. Ni mala u njega nije naročito zaljubljena. Još prije konca školske godine bit će im zaruke. Sjajan je Pera, kad za vrijeme objeda i večere priča u blagovaonici o svojoj ženidbi. Čvrsto je odlučio ženiti se, a tu odluku argumentira kućom i vinogradom.
Kako smo i očekivali, mjesec je travanj i završio svečanostima. Posljednji njegov dan posvećen je uspomeni na Zrinskog i Frankopana. Nije bilo obuke, ali se osjeća da se svečanost drži samo reda radi. Bile su zadušnice i poslije toga govor u kojem se baš nije previše slavilo te velikane. Čak je i Tonček ovaj put bio kratak. Pa i pravo je čudo da ih u ovo vrijeme uopće i slave, jer su se oni borili protiv Nijemaca i njihove dominacije, a Petar ih nije baš najbolje okarakterizirao kad je rekao: “Viruj Nimcu kano suncu zimsku.”
Uz Dunav se vide ribiči, doduše, manji ih je broj, ali još su tu, i oni najvjerniji ne će ni prestati s ribolovom, te kao što prolazi voda Dunavom, prolazi i vrijeme, a s njime će proći i naše brige. Zgodan je Ivance. Za vrijeme jela on neumorno priča o partizanima i o njihovu ratovanju te se Tonček sve više raspituje za njih, a to znači da je i više straha kod njega.
Svi slušaju protivničke radiopostaje. Nije to iz simpatije prema neprijatelju ili zbog nepovje-renja u našu promidžbu. Vjeruju njoj svi stanovnici vojarne svako slovo, svaku sitnicu, ali, eto, slušaju oni i strane postaje, tek toliko da ih čuju. Kadtko od profesora čuje kakvih naročitih vijesti, koje se protive našoj promidžbi, čim uđe u zbornicu, pogleda je li čist zrak pa onda lijepo poluglasno priopćuje drugima što je čuo. Svi oni slušaju sve, ali uvijek svatko misli da mu je nešto promaknulo što je drugi možda čuo. Tako obično, ako je u zbornici zrak čist, prorešetaju oni u deset minuta svu svjetsku situaciju. Kad su sami, i onda razgovaraju tiho kako ih ne bi mogao tko čuti i reći da šire neprijateljsku promidžbu. Ako zrak nije čist, do početka obuke obično razgovaraju o školskim stvarima kako bi pred doušnicima ostavili dojam da se samo o tome brinu. Tako jednoga dana razgovaraju Pavlek, Miha i Grga u zbornici kad, kao i obično, oprezno i polako ide Ivance. Već na vratima stavlja prst na usta i upozorava ovu trojicu: “Pst, pst.” Oni u isti čas pojuriše prema njemu, a pri tom su pomislili na sve ono što su sinoć čuli na neprijateljskim postajama, i misle da će Ivance nešto posebno priopćiti. On, spor kao i uvijek, te najprije onaj svoj polagani uvod: “Znate, kolege”, a onda još tiše nastavi, “jučer, tamo na lijevoj strani od Kamenice, znate kod onih vrtova, vidio sam da su se bacale ovolike”, i pokaza rukama malo veću dužinu od pola metra. Grozno su se razočarali sva trojica, a Miha ga je dapače i napsovao: “Vrag odnio tebe i tvoje ribe. Mi mislimo da ćeš nam javiti što su rekli London ili Moskva, a ti o ribama. Da si je barem ulovio, nego si je samo vidio i toliko se raspričao. Vidio sam ja koješta, ulovi ti, pa da napravimo dobru večeru!” U posljednje vrijeme više ga ne zovu ni Stari Ivance, nego Stara Ivance, tako i on dobi konačno ime, koje će mu, vjerojatno, ostati kroz cijelo vrijeme. Stara ga zovu zbog dvije stvari. Stariji je desetak godina od svih ostalih iz mlađe garde, a nekako mirnoćom više nalikuje na žensko pa su zbog toga stavili uz njegovo prezime i pridjev u ženski rod. Već se on i odaziva na to ime kao na pravo. Dobar je on, i čovjek i drug. Sve će učiniti umjesto drugoga, a nitko ga još nije vidio ljutita. On voli da sve stvari teku u miru. Sličan je zapovjedniku 15. satnije iz Doboja, natporučniku Franji Kovačeviću. Taj je svojom mirnoćom znao doktora Uputnicu natjerati u pravi očaj. Žali mu se doktor Uputnica na nekog domobrana da je bio bezobrazan prema njemu ili da nije izvršio njegovu naredbu. Franja pozove domobrana pred sebe, a on dabome kaže da nije bio takav. Zatim ponovno pozove doktora Uputnicu, ponovno sasluša optužbe, a onda pozove i njega i domobrana te im predloži da se pomire. Dakako, domobran svog narednika zamoli za oproštenje i time se cijeli spor završi. Doktor bi se Uputnica obično tužio ostalim časnicima: “Pa molim vas, vidite li vi kakav je ovaj moj zapovjednik. Taj ruši meni autoritet. Kod njega je glavno da se sve svrši u miru Božjem.” Takav je i Ivance. On je sa svima dobar. Njega nitko i ništa ne može naljutiti. Kad svi bjesne na Tončeka, on zna reći: “Pustite, kolege, znate, na terenu je grozno.” Jedno mu svi zamjeraju, ali ni to on ne čini zlonamjerno i nitko ga od toga ne može odučiti. Tako glavar gospodarskog ureda, nadsatnik Marš, naprosto uživa kad može nekome zakinuti koju kunu. Zbog toga svi časnici i dočasnici koje on isplaćuje i opskrbljuje, marljivo čitaju sve akte i Vjesnike koji govore o njihovim primetcima. Često su ta prava i beriva tema razgovora za vrijeme jela. Svi tvrde jedno, da imaju, recimo, pravo na neku povišicu. Dakako, zapovjednik i nadsatnik Marš tvrde da nemaju pravo, a onda se tek javi Ivance: “Znate, kolege, oprostite, ali nemate pravo, jer ni mi u Otočcu nismo dobivali.” Onako ljuti na nj saspu paljbu sa svih strana: “Niste vi u Otočcu ništa ni dobivali, do vas nisu stizale ni naredbe, jer su svud oko vas bili partizani!” Na hodniku bi se odmah svima ispričavao: “Ma, kad vam kažem, nismo dobivali.” Upozoravaju ga da inteligentan čovjek i u tom slučaju šuti, ali već prvom zgodom on učini opet isto. Međutim, ljudi mu ne zamjeraju, jer ga dobro poznaju. Nitko mu ne zamjera ni to što nije ušao u borbu protiv Tončeka. Svi znaju da se on ne bi upustio u takve pothvate jer je tako dobar da ne bi htio ni Tončeku naškoditi, a osim toga postoji i ono: “Na terenu je grozno.” Zbog toga se nisu htjeli ni upuštati u to da ga uvuku u borbu. Njega zanimaju ribice, ima dosta posla u školi, jer predaje predmete koji nisu njegova struka te mora puno raditi. Za druge stvari kod njega postoji vrlo mal interes. Često ga zadirkuju, pitaju zbog čega se ne ženi, jer već je dosta star. “Znate, ja bih se i oženio da mogu naći djevojku ili udovicu koja bi imala kućicu s malim voćnjakom, nešto vinograda i jedno dvije rali zemlje.” Grga mu je rekao da upravo zna za jednu takvu. “Evo, za koji dan ženit će se Pera s Ljubicom, Marijan sa Savkom, pa ćemo napraviti i treće svatove. Usrećit ćemo mi tebe ovdje u Kamenici”, hrabri ga on i razmišlja da mu uistinu nađe djevojku pa će biti šala i na račun te ženidbe. Misli on na svoju susjedu. “Udesit ću ja to, bit će veselo”, rekao je Crnom i Pavleku kad su bili u njegovoj uredovnici. U školi baš kao u kakvu romanu svaki mjesec počinje važnim događajima. Travanj počeo slavama, a svibanj posjetima. Vjerojatno će ih biti tijekom cijeloga mjeseca, a u školi im se baš i ne vesele. Dan po dan, dođe i najljepši mjesec u godini. Dođe toliko slavljeni svibanj. Ove godine osvanuo njegov prvi dan lijep i sunčan. Imaju pravo pjesnici kad toliko pjevaju o tom mjesecu. Na svim pločama u razredima pisalo je ono što pišu sve generacije: “Danas jeste prvi maj, školska djeca mole fraj”. Ovaj međunarodni praznik slavi se po cijelom svijetu, ali u Endehaziji ga ne slave. Dječica nisu imala toga dana praznik. Neka se tješe, u travnju su više slavili nego što su radili. Međutim, vani je sasvim svečano raspoloženje jer ovdašnji Nijemci slave. Osjećao se praznik u cijelom mjestu. U školi je u neku ruku bilo svečano, ne zbog Prvoga maja, ali se jelo znatno popravilo. Jutarnjim vlakom stigao je u školu nadsatnik Mačkić, pobočnik generala Štancera.
Doduše, on je mlađi od Tončeka po činu, ali se svejedno Tonček uzvrtio oko njega. Obojica su oni bili austrougarski vojnici i borili su se pod crno-žutom zastavom, ali nije Tonček ljubazan zbog toga. U dvojnoj je monarhiji Tonček dotjerao do majora, a Mačkić tek do narednika. Tonček na takve gleda iz neboderske perspektive. Bit će da je Tonček ljubazan zbog generala, jer je on važna osoba Minorsa. Zbog toga se Tonček uzvrtio oko jednog nadsatnika. Zbog toga je danas bolji objed na stolu. Čak mu je Tonček za stolom ustupio svoje mjesto te se sad nalazi u desnom redu prvi. Tonček je to u šali objasnio: “Gost je pa i red je da sjedi na čelu.” Kad je došao red na pečeno meso, svima se oteo radostan uzdah, a Saša će:
“Ma ljudi, kakva je ovo danas fešta. Da ne slavimo danas Prvi maj, gospodine nadsatniče?” obrati se Maršu.
“Ja, gospodin natporučnik, pa mi fort dobro jeli”, odvrati mu Marš da prikrije barem nekako čuđenje ostalih pred gostom, a na to se svi još više začudiše, i ču se još jedan dulji:”Aaah.”
S galantnim je osmijehom nadsatnik Marš prešao preko toga i obrati se svom kolegi, generalovu pobočniku: “Ja, mein lieber Freund, gospoda se fort z menom zafrkavala radi jela, mladi ljudi, pa zato.” Ovo je posljednje dodao da bi ostalima polaskao te da oni promijene temu. Nadsatnik Mačkić dosta je ugodan čovjek, šali se sa svima, pa čak u šali bocne po koji put i Tončeka te je vrijeme za objedom prošlo brzo i ugodno. Čak ni Stara Ivance nije pričao strašne partizanske priče i doživljaje iz zarobljeništva. O pobočnikovu dolasku kolale su razne glasine. Svatko je tumačio taj posjet na svoj način. Sam pobočnik Mačkić rekao je da je posjet posve privatna karaktera. Došao je posjetiti svoju djecu, jer on ovdje ima dva sina, a dogodine će stići i treći. Stariji je njegov sin veliki fakin i slabo uči, a mlađi je dobar, miran i odličan đak.
Tonček je poslije objeda otišao u časnički paviljon, on sada tamo stanuje, tobože na spavanje, ali je odmah dozvao u svoju sobu nadsatnika Marša.
“No, Karl, što misliš, zbog čega se ovaj ovuda vrze?” zapitao je nadsatnika.
“Ja mislila, gospodin potpukovnik, prifatni stvar, pohod deci, zar ne?”
“Ne bih ja to rekao, dragi Karl, da to nije u svezi s onom tužbom pa ga Štancer poslao da malo prošnjofa. Baš je dobro da smo danas dali dobar objed, pazi da i večera bude dobra.”
“Ja mislim, gospodin potpukovnik, da nije zato došao, ali mi ga budemo zamoliti da referira generalu kako je teško materijalno stanje u našoj školi, pa mu prikazati da jedino našom brigom i naporom škola tako čvrsto stoji. Ne treba nama generalov pomoć, već samo da bi vidio kako mi vodili briga.”
Konačno su se obojica složili da ovaj nije došao radi njuškanja.
Kad je zrak postao čist, to jest kad su otpratili sve na svoja mjesta, najpovjerljiviji su se okupili u Rudijevoj uredovnici. Na svim se licima moglo pročitati veselje. Ulazili su nasmijani, jedan po jedan, a kad su bili svi na okupu, prvi je prekinuo tišinu Miha:
“Što velite na ovo, gospodine nadsatniče, da nije ovo u svezi s našom tužbom?”
Rudi se nasmiješio, obuhvatio ih sve pogledom, a u tom je pogledu bila jaka volja i čvrsta odlučnost.
“Ja, gospodo, mislim da je upravo radi toga došao, zar ne vidite da je Tonček servilan prema njemu, vjerojatno je nešto nanjušio, poznam ja njega.”
Pavlek nije to mogao shvatiti, nego je isticao da je vjerojatno došao zbog djece, a tu je tvrdnju podržavao i Saša:
“Ma, ljudi, pa zar nije i sam reka zašto je doša, ima Pavlek pravo.”
Međutim, s jakim argumentima ostali su i njih dvojicu uvjerili da se pobočnik samo pretvara, jer general želi doznati o stvarnom stanju škole, a ovaj mu je pobočnik dobro došao da stvar do kraja ostane u tajnosti. Pretresli su malo i tog pobočnika. Netko je nešto znao o njemu i stvorila se ovakva slika: Štancer ga neobično cijeni jer je sposoban, a zna ga on još iz prvog rata. Četrdeset i prve ga je pronašao i odmah uzeo za svog pobočnika, iako je Mačkić bio haesesovac, a ne ustaša. Rodom je iz nekog sela pokraj Novske, dakle je Grgin susjed. Udovac je, živi s djecom u Zagrebu. Kad su Rudi i Grga ostali sami u sobi, on mu je rekao da je Mačkić inače zgodan starčić te da mu se kao zemljak približi i prikaže mu pravo stanje u školi. Ovaj je obećao da će već pronaći nekakav način kako bi se približio tom čovjeku. Otišavši iz uredovnice, u hodniku je razmišljao o svom najnovijem zadatku, a potom se spustio u dvorište da malo prošeće.
Mačkić je odmah poslije objeda sa svoja dva sina šetao dvorištem. Stariji, onako otvoren, obrati se ocu: “Ma, stari, je li ovo tebi u čast ovakav
objed. Ovakav smo jeli 10. travnja i danas, pa više nikad.” Tako je razgovor počeo o jelu, a završio time kako zapovjednik i neki drugi časnici tuku pitomce. Pobočnik je na taj način doznao podosta brzo o pravom stanju u školi. Kad je Grga prolazio kroz vrata u dvorište, on je sa sinovima bio u jugozapadnom dijelu dvorišta i išli su prema stazi na južnoj strani. Zbog toga je Grga odabrao istočnu stranu da se onako kao slučajno susretnu. Na propisnom razmaku djeca su ga pozdravila, a on im je odzdravio i ujedno pozdravio nadsatnika. “Upravo mi djeca kažu da ste i vi Slavonac, gospodine poručniče”, reče nadsatnik.
“Tako je, gospodine nadsatniče, i još k tome hrabri, dični graničar, tamo od Nove Gradiške”, tako je već sam početak bio srdačan.
Nastavili su šetnju zajedno, ali pravi je razgovor započeo kad je bio dan znak da počinje učenje. Počeo je razgovor izdaleka, onako po slavonski, od pradjedova i djedova, pretresli pola Slavonije, spomenuli sve znance i prijatelje, kumove i rođake. Uspio mu je Grga do večere ispričati sve što je smatrao važnim. Pobočnik ostaje još i sutra pa ga je zamolio da još malo razgovaraju i sutra o svemu jer ga zanimaju još neke stvari. To je Grga smatrao vrlo važnim. Rastali su se prije večere, a Grga se uputio Rudiju. Na glavnom ulazu susreo ga je krojač Bušatlija i pozvao da dođe u njegovu radionicu.
“Ma bolan ne bio, dođite na trenutak samo, ne ćete se pokajati”, dobacio je sa smijehom. Taj se čovjek uvijek smije, ali sada je njegov smiješak bio nešto jači, a Grgi se učinio važnim. Otvorio je vrata radionice i zamolio ga da uđe.
“Vidite li što neobično, gospodine poručniče?” Zna Grga da on uvijek razgovor počinje izdaleka, pa dobro razgleda cijelu radionicu, ali ne primijeti ništa.
“Dajte, gledajte bolje, pred vama je, vidjet ćete.” Uz najbolju volju ovaj nije opazio ništa neobično. Kad je već kapitulirao, Bušatlija mu reče:
“Ja ću vam pomoći. Zar ne vidite na jednoj bluzi bojničke oznake?” Pogleda bolje i doista sada opazi da se na jednoj srebrnoj latici zlati jedna zvjezdica. Malo se začudio, a onda će mu Bušatlija:
“Sad još pogodite čija je bluza pa znate sve.”
“To će već biti lakše jer su samo dva nadsatnika u našoj školi, gospodin Parka i gospodin Marš. Gospodin Marš je tek nedavno postao nadsatnik, dakle vjerojatnije je da je bluza gospodina Parke, iako je malo kratka za njega”, i sine mu misao kako će baš on Rudiju prvi čestitati.
“I opet se varate gospodine poručniče. Gospodin nadsatnik Marš postade bojnik, njima činovi rastu i nek rastu, šućur Alahu”, dodade on i namignu, “Boga mi, ako ovako potjera, postat će on i general, a vi ne ćete ni ovoj svojoj jednoj zvjezdici dodati drugu, da joj pravi društvo.”
“Bolje je ovako, moj Bušatlija, svatko misli da sam mlađi dok sam poručnik”, dodade ovaj u šali i iziđe iz sobe.
Na stubama je mislio o tome kako mirogojci jedan drugome namještaju te činove. Na hodniku prema blagovaonici začuje zveket ostruga i oštar vojnički korak, znao je da tako zvekeću jedino ostruge nadsatnika Marša. Obukao je novo odijelo, lice mu se sja od sreće i zadovoljstva, a također se na njemu opaža nekakva užurbanost i nemir. Na propisnom razmaku Grga ga pozdravi, a poslije toga pruži mu ruku s riječima: “Čestitam, gospodine bojniče!” i čvrsto mu stisne slabačku bojničku desnicu.
“Hvala, hvala, gospodin poručnik, kako vi to saznali tako brzo, tko to već vama kazao?”
“Već ja to dosta dugo znam, javila mi je veza iz Zagreba, ta znate da ja tamo imam mnogo prijatelja”, doda Grga da se napravi važan.
Brzo su se rastali jer se Marš nekamo žurio, vjerojatno ni sam ne zna kamo, ali kod njega je glavno da žuri. Grga se uputio prema zbornici. Tu su svi nešto radili: Miha i Paja rješavali su na šahovskoj ploči nekakav problem, a nagnuli su glavu iznad ploče i Cipro i Crni. Saša i Ivance raspravljaju o nekakvoj zemljopisnoj temi, a Minto čita stare novine. Uglavnom svi se nečim bave da im prije prođe vrijeme do večere. Grga im još s vrata dovikne: “Dečki, senzacija nad senzacijama. Nije to objavila nijedna radiopostaje, nijedne novine ne pišu o tomu, ali živa je istina.” Svi su uprli pogled u nj i otvorili usta da čuju o kakvoj se senzaciji radi.
“Sjednite najprije čvrsto na stolac da ne padnete”, nastavio je Grga, “što da duljim, vidim da ste znatiželjni, ali, vjerovali ili ne, naš gospodin nadsatnik Marš postade bojnik, a mi ćemo vjerojatno imati dobru večeru.” Uistinu, u prvi mah nije se nitko snašao od čuda. “Ne može biti, ta nije se nanosio još ni nadsatničkog čina pa kud će brže u bojnike, ja u to ne vjerujem, ti se šališ, zar ne?” dobacio mu je Crni.
“Još samo koji trenutak pa će vidjeti oči tvoje unapređenje njegovo, samo se strpi još koju minutu do večere”, reče mu Grga.
U blagovaonici su se svi iznenadili. Već je posluživanje navijestilo da je nekakva velika svečanost. Na stolu su se nalazile dvije litre, a pred svakim je stajala čašica za rakiju. “Što sad veliš, Crni?” dobaci Saša tek toliko da se započne razgovor. Tonček je točno stigao na večeru. Svoje mjesto prepustio je slavljeniku.
“E, baš je suđeno da svoje mjesto danas prepuštam drugima, valjda tako dragi Bog hoće”, u šali se ispričavao Tonček ostalima što je ponovno napustio svoje mjesto.
“Pogledajte, gospodo, gospodin nadsatnik Marš postao je bojnik, on je to i zaslužio svojim radom i velikom brigom za sve nas”, a zatim se obratio Maršu: “Gospodine bojniče, ja vam iskreno čestitam.” Poslije toga stisnuše si ove junačine Austrougarske Monarhije svoje staračke desnice i poljubiše se. Zatim su svi, jedan po jedan, čestitali novopromaknutom bojniku na promaknuću. Slijedila je obvezatna molitva i svečana večera. Gornji je stol prekidao večeru čestim nazdravljanjem i hvalospjevima, a donji se gurkao laktovima kad bi god govornici zaplovili u daleke vode slave i hvale. Opet je na stol stigla pečena svinjetina s krumpirom i zelenom salatom. Poslije večere stiglo je vino po tipiziranom sustavu - jedna na četvoricu, ali s tom razlikom što se ovag put to i ponovilo. Uz vino se uvijek vode življi razgovori nego bez njega. I sada je razgovor bio nešto življi nego obično. Istina, gornji je stol vodio svoje razgovore, a donji svoje, ali su i jedni i drugi prisluškivali razgovor svojih susjeda. Za gornjim stolom sjedi i Rudi, a to smeta Tončeku pa ne govori što hoće i kako hoće, jer mu Rudi uvijek oponira kad god ovaj u bilo čemu pretjera, a često se zna i oštro suprotstaviti. I Tonček i Marš nastoje zabaviti ostale, a najviše se obraćaju gostu nadsatniku Mačkiću te mu o svojim zaslugama za procvat škole probiše uši. Tonček je često isticao da cijela škola radi kako on hoće, a tako je najbolje. Maršu je najmilija tema štednja koju on provodi. “Kunst je, gospodin nadsatnik s ovim sredstvima koji mi dobili, izaći na kraj, a u moja kasa i lijep suma ušparani novac.”
Što je vrijeme odmicalo, vino se spuštalo niže, a jezik je postajao sve slobodniji. Tonček nabrajao mnoge poteškoće na koje nailazi, a sada ga poče moriti nova poteškoća - “borba s bikovima”. Tako je on u posljednje vrijeme već nekoliko puta nazvao svoje sukobe s ostalim časnicima. “Znate, gospodine nadsatniče, to me najviše boli kad me ljudi ne razumiju, a ja im svima želim dobro. Ako ih katkad i opominjem, to je samo radi dobra škole, a oni na mene kao bik na crvenu maramu. Vjerujte, meni je žao što katkad dođe do sukoba, ali mora se znati tko je zapovjednik, a tko je mlađi, konačno, ne možemo svi zapovijedati.” Dok je to Tonček govorio nadsatniku Mačkiću, Rudiju su samo poigravali mišići na licu, ali je ipak mirno rekao “Gospodine potpukovniče, ako ne želite sukobe, nemojte ih izazivati, jer nitko osim vas ne izaziva sukobe u ovoj školi. Svi mi vas slušamo, samo ne možemo podnijeti vaš ton i način, a osim toga, vaša se naređenja često protive svim zakonima i propisima naše vojne sile. Vi mislite da je najbolje ono što vi naređujete i zapovijedate, a ne dopuštate drugima da misle svojom glavom.”
Tonček je nekoliko puta promijenio boju lica, a onda nastojao mirno odgovoriti: “Vidite, i sada mi se protivite. Vi ste baš taj kojem nije nikad pravo što god ja naredim. Vi morate znati da sam ja zapovjednik i da svi trebaju mene slušati.” Tonček se nije, doduše, derao, kao što bi to inače učinio, ali ipak je govorio prilično nervozno i odlučno.
“Vi, gospodine potpukovniče, i opet stvari uzimate previše osobno. Napadate mene, a recite mi, molim vas, s kime od gospode niste došli u sukob? Vi biste trebali znati da i mi snosimo odgovornost za svoj rad, zbog toga moramo razmišljati kako ćemo svoje zadatke najuspješnije obaviti, ta ne možemo kao automati izvršavati naredbe starijih.” Pokušao je Rudi raspravljati s njime o tim stvarima, ali je Tonček završio: “Gospodine nadsatniče, prekidam razgovor jer vidim da biste vi predaleko otišli.” Svi su pažljivo slušali ovaj razgovor, ali je večera ipak prošla bez pravog sukoba, no jasno se vidi da ta dva čovjeka više ne podnose blizinu jedan drugoga. Jasno je i to da će Tonček sve poduzeti kako bi se što prije riješio Rudija.
Poslije održanih sati Grga se sutradan ponovno sastao s generalovim pobočnikom. Šetali su perivojem ispred vojarne, svratili k Marici na šljivovicu i razgovarali o svemu i svačemu. Najedanput mu se nadsatnik otvoreno obrati: “Ja sam, dragi zemljače, htio pitati za neke stvari, ali poslije sinoćne večere sve mi je jasno, budite duboko uvjereni da će se stvari brzo urediti, a za sada vam i ne mogu više reći”, završio je nadsatnik prilično važnim tonom, a zatim dodao posve privatno i obično: “Budite tako dobri pa mi pripazite na Ivicu. S njime treba strogo, on je nevaljalac. Ervin je dobar, ali ipak pripazite, znate kako je s djecom. Ja ću poslije podne u Zagreb, a ako vi budete štogod trebali, samo se izvolite obratiti na mene, ja ću vam vrlo rado pomoći.” Još su neko vrijeme razgovarali, a onda je Grga primio službu nadzornog časnika. Objed je protekao uobičajeno, s malo razgovora. Oko četiri su sata gotovo svi časnici na željezničku postaju otpratili nadsatnika Mačkića. Donji je stol išao samo zato da gornji ne bi mogao govoriti što hoće.
Grupa pitomaca IV. razreda pred zgradom DNSŠ
Večeru za Tončeka odnio je domobran u paviljon. Njegovi najbliži pričaju da ima strahovitu zubobolju, a protivnici žele da ga uhvati i “glavobolja”. Dan poslije posjeta preselili su Rudija u jednu vilu iza šetališta. Prije nekoliko dana Crni mu je stručno uredio vrt te ga sad zadirkuju da će mu donijeti mičurinske plodove. Također je napravio i raspored gdje treba posaditi koju biljku ili cvijet. Već sutra očekuje obitelj pa hoće da mu bude sve u redu. Doista, Rudi se ovdje prekrasno smjestio, samo je šteta što je malo podaleko od škole. Josin je danas otputovao u Zagreb jer mu je umro tast. Tako na samom početku donese svibanj dosta novosti, a dade i dosta nade jednima, a briga drugima.
Našašće Sv. križa kamenički je praznik, ali to je vjerojatno jedan od onih praznika koji se slave s manjom bukom, te je i nastava držana, a nije bilo ni kirchenparade.Tonček je poslao delegaciju u crkvu, naime, naredio je svim slobodnim časnicima da moraju kao delegati škole pribivati svetoj misi. Na taj će se način vidjeti tijesne i srdačne veze između sela i škole - naroda i vojske. Tončekovi su časnici znatno praktičniji ljudi, oni te sveze produbljuju na raznim večerama, dakle jednim puno učinkovitijim sredstvom, a i danas bi bolje bilo da ih je tko pozvao na objed ili večeru.
Grga je imao toga dana samo tri sata. Već je oko jedanaest bio slobodan. Najprije je uzeo kalendarić da vidi kakav je to danas svetak. To je morao znati za svaki slučaj ako bi ga tko pozvao, da barem zna zbog kojeg sveca ljudi počastiše. Otišao je najprije u krojačku radionicu po odijelo, koje je nedavno dao popraviti. Bušatlija nahvali odijelo, i neprestano govori kako mu divno stoji. Međutim, ne hvali Bušatlija bez razloga to odijelo nego zato što su se umalo prije nekoliko dana zbog njega posvađali. Dolazio je Grga već posljednja tri dana svakoga dana po dva puta po to odijelo u radionicu, a Bušatlija mu otpjeva uvijek istu pjesmu: “Oprostite, molim vas, ne ljutite se, bit će sutra gotovo, časna riječ.”
Dojadilo to Grgi te mu je malo povišenim tonom rekao da bi odijelo jedanput trebalo biti gotovo, a Bušatlija dao časnu riječ da će upravo danas biti gotovo. Jutros mu je dapače i poručio da je odijelo gotovo pa neka dođe čim bude slobodan.
Kad je stigao na trg, razočarao se u današnjoj svetkovini jer je pokraj crkve bilo tek nekoliko baba. Doduše, još je misa, ali pred crkvom je ipak odviše prazno. Kad je upitao poznate zbog čega je tako, oni mu odgovoriše da svi slave po svojim kućama. Poslije mise prošetao je s misnim delegatima. Pavlek mu je u razgovoru dobacio: “Jadni ovaj naš zapovjednik, mora da ga zub opasno boli kad ga danas nema ni u crkvi. Pera priča da ga je jutros vidio u paviljonu i da mu je sva glava povezana, izgleda kao ona reklama za kalodont, na kojoj piše Zar to mora biti?
Nijednog nije nitko pozvao na objed te su se u određeno vrijeme našli u blagovaonici. Tonček nije došao na objed i čelo stola zauzeo je novi bojnik. Naime, on je najstariji po činu, a čelo mora uvijek biti popunjeno jer i za vrijeme objeda postoje neke zapovijedi: “Molitva!” Pa i ona “Izvolite početi!”, iako je izgovorena finim tonom, zapravo je zapovijed jer se bez toga ne počinje jesti. Poslije objeda je većina časnika otišla na kuglanu, a nekoliko je njih u četiri sata bilo na postaji. To je posve provincijski običaj da se mora ispratiti svaki popodnevni vlak. Katkad iz velike dosade to čine i neki časnici. Međutim, oni koji su otišli na postaju, a to su bili Crni, Grga, Miha i Pavlek, pametno su učinili. Poslije odlaska vlaka pozvao ih je šef postaje na kolače. To je inače zgodan čovjek, uvijek je spreman da svakomu napravi uslugu, a osim toga ne voli Tončeka jer se Tonček i s tim dobričinom posvađao. Jedanput, kad je Tonček počeo i po postaji zapovijedati, upozorio ga je šef: “Ja sam ovdje šef, a vi zapovijedajte tamo gore”, i pokazao mu je na vojarnu, koja je odmah iza postaje, na brježuljku. Tu su se uz kolače, liker i vino zabavili sve do večere, a časnici su se tješili: “Istina, nije objed, ali ipak smo bili na časti.” Čak nisu išli ni na utakmicu, koja je bila priređena u povodu današnjeg blagdana. Utakmica je odigrana između reprezentacije Kamenice i škole, a Kameničani su izgubili čak s 5 : 0. Osvetili bi se oni na drugi način samo kad bi se usudili. Dočekali bi oni one šetače u parku te bi ih onako junački na večer dohvatili iza kakva stabla, ali oni su vojna sila, a ono što ih još više straši jest revolver, koji svakom od njih o pojasu visi. Ovako će se oni ograničiti samo na mogućnost da svoje protivnike mrze, a zadržat će si pravo da im prijete. Najgore je to što utakmica nije pridonijela zbližavanju vojske i naroda, nego je njome postignut upravo suprotan učinak.
Odmah poslije svečanosti Grga je započeo veliki posao. Naime otpočeo je diplomatske pregovore za Ivanceovu ženidbu. Blizu njega, dvorište do dvorišta, stanuje Juliška Feješ. Djevojka je to i pol, a ima je i dosta, Bogu hvala. Viša je i jača, a i teža od Ivanca, ali to ne smeta. Zna on da to Ivancu ne će smetati. Rumena je kao ružica, a brbljava i vatrena kao prava Mađarica. Postoji jedna jedina poteškoća u vezi s Grginim poslom, a ta je što se Juliška zabavlja s dočasnicima, a u posljednje vrijeme neprestano pod njene prozore juri stožerni narednik Ferdavec. Nađe se on tu u svako doba, i po kiši i po suncu, a kad ju Grga zadirkuje zbog Ferdavca, ona sva sja od sreće. “Nemojte, komšinice, zaboraviti da me pozovete u svatove, ne bi bilo lijepo od vas, ta komšije smo”, često joj preko ograde zna doviknuti. Ona još više pocrveni te mu u obijesnom smijehu vikne:”Kakvi svatovi, nije to ništa, to je samo radi zabavljanja, ta hajte, molim vas, vi ste kao i Kameničani, čim stanem s nekim, a oni pričaju o udaji.”
Neku večer sa svojim gazdom razgovarao je on o Juliški, a ovaj, stari srijemski bećar, sve uzdiše kad govori o njoj.
“Ma, gospodine, djevojka je to i pol, cura kao grom, a nije ni teško do nje. Ta komšija ste, prihvatite se vi nje, vjerujte, ne ćete se kajati.”
“Ta ne pitam ja zbog sebe, nego imamo mi jednog neoženjena kolegu, on bi se ženio, ali ne može naći djevojku”, govorio je Grga ozbiljnim tonom jer je znao da će gazda Juliški zorom ranom prepričati sav razgovor. U daljnjem razgovoru saznao je da je jedinica, ima samo oca i majku, koji su dosta stari. Ima ona upravo sve što Ivance treba: kuću, nešto zemlje, voćnjak i malo vinograda.
Sljedećeg jutra ustao je Grga nešto ranije nego inače pa tobože šeće dvorištem, a preko plota gleda kako Juliška mete svoje dvorište. Kad je došao na takvo mjesto da ga ona može dobro vidjeti, dosta ju glasno pozdravi: “Dobro jutro, lijepa susjedo, tako rano pa ste već vrijedni.”
“Nemojte mi se na uranak rugati, gospodine profesore, jer nisam ni lijepa, niti sam baš rano uranila”, odvrati Juliška, ostavi posao pa ravno do plota k njemu. “Ma pričala bi ta da joj kuća gori”, pomisli Grga pa joj se obrati: “Ta vrijedni ste vi, susjedo, a i lijepi ste”, polaska joj još jedanput, jer je bio uvjeren da je ono uzrujavanje i bilo zbog toga da joj ponovi ono što sve žene tako rado slušaju i po sto puta.
“Šteta da se ne udate i da brzo ne idemo u svatove.”
“Kad me nitko ne će, vidite u vašoj školi ima dosta momaka, zašto mi ne nađete jednoga?”
“Našli ste si vi, susjedo, našli, znam ja to dobro, a vidim da nikad sami ne šetate.”
“Znam na kojeg mislite, ali nije to ništa ozbiljno.”
“Sami ste krivi, kad vi uvijek s dočasnicima. Našao bih ja za vas i profesora, jer i njih ima tamo neženjenih.”
To je Julišku počelo jače zanimati te ona stade ispitivati: koji, kakav, pa koliko je star, i sve ostalo. Grga sve okoliša da ona ne bi razumjela o kojem se radi, kako bi znatiželja u njoj sve više porasla.
“Uostalom, susjedo, ja ću vas upoznati, a dalje je vaša stvar, kako se sporazumite. Ja ne bih htio da kasnije mene kunete ako se kadgod u braku posvađate. Kažem vam, samo ću vas upoznati, a za sve drugo ne odgovaram. Jedno bih vam ipak preporučio, držite ga i uspjet ćete. Znate, on je sramežljiv pa ćete morati preuzeti vodeću ulogu. On se slabo snalazi sa ženama te ćete mu morati koješta oprostiti. Dobar je i krasan to čovjek, a ako bi kadgod bio nepažljiv pa zaboravio zakazati sljedeći sastanak, to je iz nespretnosti.”
“Ne bojte se, ja baš takve i volim, znat ću ja postupati s njim, samo, kad ćete vi nas upoznati?”
Kad je to rekla, oprostila se s Grgom i nastavila svoj posao. Ovo “baš ja takve i volim” sjetilo je Grgu na jednog učitelja koji je svojedobno služio u Kutjevu. Taj je uvijek volio baš takvo vino, kakvim bi ga ponudili. Pokojna Nadjovica znala je to često puta prepričavati. “Dođe on k meni na mošt”, tako bi počela njezina priča, “a ja mu velim:
- Gospodin učitelj, ne valja to za vas, to je još onaj slatki mošt.
- Bez brige, ja upravo to volim - odgovarao bi učitelj. Evo ga opet za nekoliko dana:
- Hoćemo li popiti? - viče on još s vrata.
- Sad vam je, gospodin učitelj, najgore, niti je mošt, niti je vino.
- Samo vi dajte, ja baš takvo volim. - Evo njega opet za nekoliko dana.
- Gospodin učitelj, vino je još mlado, ne valja piti takvo vino - odvraćam ga ja.
- Ja baš takvo volim - rekao bi i ovoga puta, dok ja konačno nisam izašla iz takta pa mu rekla:
- Vrag vas odnio, recite vi meni postoji li neka alkoholna tekućina koju vi ne volite?
Učitelj je i dalje dolazio. Volio je on vino u svim fazama, sve dok ga nije nestalo u podrumu.”
Tako upravo stvar stoji i kod Juliške što se momaka tiče.
Za vrijeme večere Grga je bučno priopćio Ivancu da je ženidba na vidiku.
“Slušaj, ovo ti je posljednja sjajna prilika, ako ovu ne iskoristiš, nikad se ne ćeš oženiti. Ima upravo sve što god ti želiš, a cura kao grom, samo se ti ne smiješ tako smrznuto držati. Moraš biti dečko, jer djevojke vole muškarce, a ne takve babe kao što si ti. Ja ću te s njom prvom prilikom upoznati i nemoj nas sramotiti.”
“Ovaj, znate, kolega, kad ja nisam za takve stvari”, jedva izmuca Ivance.
“Kog si se vraga tu pred nama ušeprtljio, kakav ćeš tek kraj nje biti”, dobaci mu Minto s druge strane.
Grga je odlučio da upoznavanje ne bude napadno, jer kad bi Ivance osjetio da su njih dvoje nasamo radi sastanka, još bi i pobjegao kakav je, a Grga opet ne bi ostao živ od Juliške.
Popodnevnim vlakom stigao je novi časnik. Njega su očekivali, i već je raspoređen u pitomačku bojnu, za odgoj pitomaca. Na večeri se i upoznao s ostalima i rekao svima ono najpotrebnije, da je Capo Rudić, rodom iz Osijeka, a da je pričuvni natporučnik, to su i sami mogli vidjeti. Po svemu se čini da je to neka osječka mangupčina jer već ulazi u naše razgovore kao da je davni znanac. Poslije večere zamolio je Grgu da mu ponese u Osijek jedan paketić i list kući. Saznao je da Grga ide sutra jutarnjim vlakom na specijalni pregled zbog očiju u Osijek. Zamolio ga i bojnik Marš da otiđe do njegovih i da također ponese paketić. Osim toga dao mu je i list za tokara i zamolio, ako su kugle za kuglanu gotove, da ih ponese. Grga im u šali dobaci: “Ako mi još tko utrapi po koji paketić, izgledat ću ja kao sveti Nikola, a ne kao časnik.”
Dok je Grga boravio u Osijeku, u školi su tekli poslovi po uobičajenom redu i običaju. Tončeka je bolio zub, novi se časnik već posve dobro snašao. Točno nakon tri dana vratio se Grga iz Osijeka. Sve je poslove obavio, samo što kugle nisu gotove. Putovao je dobro. Kad je išao tamo, u Vinkovcima je susreo jednoga kolegu kojeg nije vidio četiri godine, pa je putovanje do Osijeka brzo prošlo. Na specijalnom pregledu stvar je išla brzo, naime utvrdili su da su mu oči zdrave i vratio se s najobičnijom dijagnozom conjunctivitis chronica. Pri povratku sjeo je u Vinkovcima u jedan posve prazan vagon drugog razreda. Upravo se ugodno osjećao što u tom vagonu nema nikoga. Doduše, malo mu je bilo sumnjivo što u sadašnjem očajnom putovanju može čovjek sam sjediti u cijelom vagonu. Pogleda sjedala zbog stjenica i ne opazi ništa. U ugodnoj vožnji stigao je do Rume. Upravo kad su ulazili u postaju, lijevala je kiša kao iz kabla. On je još kao dijete volio gledati kišu kroz prozor. U tom je upravo uživao te je uvijek stajao pokraj prozora kad kiša pada. Drago mu nekako što ona pada, a njemu baš ništa ne može. Tako on njoj u neku ruku prkosi. Sve do dana današnjeg doživljavao je on isti osjećaj kad pada kiša te se i ovoga puta neobično poveselio. Sada će mu biti još veći užitak jer se i vozi. Taman čovjek počeo tako uživati kad mu poče sa svih strana nešto na glavu curiti. Pogleda gore, a to njegov vagon kao prodrti kišobran, pušta na sve strane. Vidio je on još u Vinkovcima da je pod mokar, ali tko bi na to mislio. Sad se dosjetio zašto nije bilo ni jednog putnika u vagonu. Brže-bolje pokupi stvari i odjuri u drugi vagon, a usput se zavjetova da se ubuduće ne će voziti u praznom vagonu.
Stigao je nešto prije večere. U Kamenici je bilo vrlo napeto. Svi govore da će te noći napasti četnici, jer je sutra Đurđevdan. Zapovjednik je savjetovao časnicima koji stanuju u selu, kako bi bilo najbolje da prenoće u vojarni. Svi su to odbili, a Miha je u šali dodao: “Dobro je da smo mi vani, jer ako oni napadnu na školu, mi ćemo na njih udariti s leđa”. Nitko od njih nije ostao u vojarni jer su znali da su to samo priče. Kako je Grga bio umoran od puta, legao je rano i zaspao snom pravednika. Iz tog sna probudi ga kucanje na prozor. Najprije je pomislio da su već dva-tri sata noću te onako pospan računa: “Taman vrijeme kad se obično napada”. Iako nije čuo nikakva pucanja, ipak, za svaki slučaj, nije se htio odazvati. Misli on: “Najbolje je šutjeti da neprijatelju ne odam svoj položaj.” Kad ga je glas izvana nazvao punom titulom, odazvao se, a domobran mu priopći da odmah ide u vojarnu jer je stroga pripravnost. Bilo je tek jedanaest sati. U vojarni su bili zapovjednik, pobočnik, zapovjednik mornara i još nekoliko časnika. Kad su se svi okupili, zapovjednik je pročitao akt o strogoj pripravnosti, koji mu je prije jedan sat donio teklič iz Petrovaradina. Stroga je pripravnost zato što je Draža Mihajlović pozvao da se sutra dignu na ustanak svi četnici u Srbiji. Pročitan je i prijepis originala kojim Draža poziva svoje četnike na ustanak. Tonček, pobočnik, mornarski poručnik, zapovjednik pomoćne satnije i posadne satnije povukoše se k zapovjedniku da naprave plan obrane, a profesori su se povukli u zbornicu. Neki od njih bili su ozbiljni jer su znali da je obrana vojarne doista slaba, a znali su i to da četnici ne znaju za šalu. Skidaju oni glave kao ništa, a imaju i loš običaj te muče čovjeka prije smrti. Najprije su počele priče o tome. Miha je umirivao živce ljudima, jer nema nikakve realne podloge za napad. “To je mnogo vike ni za što”, zaključio je on. Najhrabriji borac i nada u slučaju napada, to je novi natporučnik Rudić, spavao je na klupi te je cijela soba ječala od njegova hrkanja. Sinoć je bio na večeri kod nekih znanaca pa je dobro vino pomoglo da čovjek ovako lijepo spava. Nešto kasnije počeli su se ljudi šaliti na račun tog spavanja. Konačno netko predloži da se na stolove izvadi šah jer se tu može krasno vježbati za napad i obranu. “Nebojmo se momci, kod nas tko je htio ustati, taj je već i ustao. Pa tko i ovdje može ustati, sve je otišlo u vojsku. Jedni u domobranstvo, drugi u ustaše, treći u esesovce, a neki su stigli čak do istočne fronte, netko ode u partizane, a oni koji su htjeli u četnike, već su pod Dražinom komandom. Pa zar će ustati ovo nekoliko staraca i invalida koji su ostali u civilu. Doduše, ostalo je u civilu i nekoliko dužnosnika, a njima je i suviše dobro da bi se pobunili. Uostalom, čuli ste na svoje uši da je Draža pozvao na ustanak samo one u Srbiji, pa četnici u Hrvatskoj, ako imaju i malo ponosa, ne će ustati, zbog uvrede što nije i njih pozvao.” Takav govor za umirenje ostalih održao je Minto, a svi su se nakon toga nasmijali i pomirili se s time što će ostati nekoliko dana u strogoj pripravnosti.
Oko jedan sat donio Jožek naredbu o strogoj pripravnosti. Nastavni pobočnik i nije neki ratnički poglavica te je posve mirno pročitao cijelu naredbu. Nema što, sastavljena je majstorski. Predviđeno je u slučaju napadu mjesto za svakog stanovnika zgrade. Donijeli su domobrani i neke stare puške, a evo vuku i nekoliko sanduka strjeljiva. Jednu su pušku objesili Cipri o rame:
“To je tvoja, i uporabi je na naše dobro, a na propast našeg neprijatelja”, govorio je Crni dok mu je pušku svečano stavljao na desno rame.
“Ma kako ću ja gađati, kad ni po danu ne vidim dalje od pet metara”, sa smijehom se branio Cipro.
“Ne moraš ti ni gađati, nećemo ni mi, mi ćemo svi samo pucati, pa kud stigne. Možda ćemo našim pucanjem demoralizirati neprijatelja, a dići moral našim vojnicima”, govorio je Pavlek. Kad je Saša vidio svoju pušku, začudio se:
“A, ljudi, što ću ja s ovom starudijom? Ma kažem vam, ova je kao crnogorski top, pobit će i naše i neprijatelje.”
Tako su dobar dio vremena ispunili šalama na račun svoga ubojitog oružja, a onda su teškom mukom probudili Rudića da i on uzme svoju pušku. Ispočetka nije imao pojma gdje se nalazi, a onda je počeo sve psovati što su ga probudili.
“Mi tebi želimo dobro, a ti nama ovako, a znaš li ti, majčin sine, što znači biti pijan u ovakvoj situaciji. Kratak sudski postupak i smrt strijeljanjem. Nije to šala, vojska smo mi, a ne vatrogasci”, straši ga Minto.
“Dok vidim tebe u vojarni, siguran sam da smo jaka vojska”, ne osta mu dužan Rudić.
Minti je priskočio Grga u pomoć:
“Rudi, nemoj ti ovako, Minto ima pravo, čak se i u civilu kažnjava ako tko pijan obavlja dužnost. To ćeš odmah spoznati iz istinitog slučaja, koji ću vam sada ispričati.” Već sam pred vama više puta spominjao kutjevačkog učitelja Muzlera. Sve do 1939. bio je on teški pijanac. Kažem, sve do 1939., jer odonda ga više nisam vidio da pije alkoholna pića. Naime, te godine došao je na moj rođendan kasno na večer i zamolio me da mu dadem sode. “Nemojte, gospodine učitelju, padat će pečene guske iz vedra neba ako vi budete pili sodu”, podbadam ja njega. “Od danas više neću piti”, izjavi on odlučno. Za sve nas to je bila šala da bolju nisu mogle ni Koprive objaviti. Jučer se u Kuli tako napio da su ga dovezli ukočena kao komad drveta i jedva se osvijestio te mu se zgadilo piće. Zbog toga nam je bilo i razumljivo što čovjek tako govori. Ipak, odonda pa do danas nitko ga nije vidio da je pio alkoholno piće. Bio je on takav pijanac, na večer bi stavio bocu s rakijom na noćni ormarić i čim bi ujutro otvorio oči, već je morao piti. Kad se opere i obuče, ide ravno Romanu u gostionicu na špricer. Pio je po dva deci, ali svakog trenutka. Nije birao pića. Vino, rakija, rum i sve u čemu ima alkohola, dolazilo je kod njega u obzir. U školi nije mogao dugo raditi. Da bude još veća napast, nasuprot zgradi škole, pokraj potoka, pekao je cijele jeseni kotao. Ne održi on ni pola školskog sata, evo ga preko ceste pa na brv i već kuša rakiju ispod kotla. Rijetko su njega vidjeli pijana, ali nitko ga nije vidio ni posve trijezna. Tako je on uglavnom uvijek bio u nekom balukotnom stanju, kako to kažu Slavonci. Dojadilo narodu što ima takva učitelja, šalji jednu tužbu, pa drugu, i zaredaše tužbe kod kotarskog nadzornika kao kvarovi na vojnom kamionu. Tužbe opet dojadile nadzornicima te oni odlučiše da jedanput zauvijek stanu na kraj tom Muzleru. Lijepo oni, točno po propisima administracije, spakiraju sve tužbe pa s njima u Osijek na višu vlast. “Barem će ga bolje i više kazniti”, misle oni u svojim administratorskim glavicama. Malo zatim na kotaru u Požegi predstavi se jedan brkati gospodin s namrštenim obrvama i strogim pogledom:
“Ja sam Jovan Svetić, došao sam zbog pregleda škole u Kutjevu, dajte mi najpogodnije prijevozno sredstvo da mogu što prije do Kutjeva”, reče on nekako zapovjedničkim tonom kotar-skom nadzorniku.
“Jedino nam preostaje taksi, gospodine oblasni nadzorniče, a taksi je i najzgodniji jer ćete moći iznenada doći”, uzvrpolji se kotarski nadzornik.
Dok su oni tako razgovarali, uđe u kancelariju Karl Mader, upravitelj barunskog podruma u Kutjevu. On je dobar znanac i prijatelj kotarskog nadzornika te ga je došao pozdraviti. Ovaj ga upozna s Jovanom Svetićem i zapita kako je došao i kad se vraća.
“Stigao sam vlastelinskim autom, a vraćam se odmah”.
“Došao si kao naručen, budi dobar te povezi gospodina oblasnog nadzornika u Kutjevo”, zamoli ga prijatelj.
“Vrlo rado, zašto ne” reče Karl, koji je bio vrlo društven čovjek i uvijek spreman na usluge. Oblasni nadzornik zamolio ga da još malo pričeka dok svrši posao kod predstojnika, a onda mogu na put. Kad su prijatelji ostali sami, nadzornik mu sve ispriča i počne sažaljevati Muzlera.
Je li Karl tako namjestio ili je slučaj tako htio, to se ne zna. Nadzornik je zateka učitelja u razredu na satu povijesti. Sjedio je on tako cijelo dopodne, a seljaci se čudili što gospodina učitelja nema da kuša ispod svakoga kotla. Završila obuka, zove Muzler nadzornika na objed, a ovaj ga ošinu pogledom: “Hvala, ja ću jesti u gostionici, budite tako dobri pa me tamo otpratite.” Otpratio on nadzornika u gostionicu, a onda se uputi ravno Karlu. Raspituje se on za tog čovjeka, ali i ovaj mu ne može puno reći. “Cijelim je putem šutio, a kad sam ga nešto pitao, odgovarao je kratko, te mi se nije dalo s njime razgovarati.” Osim toga Karl mu je ispričao zašto je zapravo nadzornik došao. “A tako, čekaj, pokazat ću ja njemu i njima.” Poslije tog su nekoliko trenutaka razgovarali i o nečem se dogovarali.
Pregledao je gospodin oblasni nadzornik školu i poslijepodne. Ostao on prenoćiti te sve pregledao i sutra prije podne. Nešto prije dvanaest priopćio je Muzleru da je time završen njegov rad te neka ga otprati do barunova imanja, jer su mu tamo obećali auto za Požegu. Gospodin je nadzornik htio odmah otići i eto njegove sreće da je otišao. Karl je izišao pred njih i kad je nadzornik upitao je li sve spremno za put, ovaj mu reče: “Gospodine nadzorniče, od nas u ovo doba nije do sada nitko otišao, takvi su ovdje običaji, a vas je osobno njegova ekscelencija barun Turković pozvao na objed. Razumijemo da niste na objedu kod gospodina učitelja, to ne bi bilo zgodno, ali kod gospodina baruna, to je posve drugo, tu ne može nitko ništa reći.” Gospodin se nadzornik smrknu malo jače, ali ipak odvrati sa smiješkom:”Bit će mi osobita čast”. Nije baš pravo gospodinu nadzorniku, “Ali što se tu može”, misli on, “barun je barun, nezgodno je i nepristojno da mu odbijem poziv, a osim toga malo je i opasno jer bi ga to moglo uvrijediti, sigurno je on utjecajna osoba pa bi mogao i naškoditi.”
Barun bi Turković u Kutjevo samo navraćao. Ostajao je po nekoliko dana, pregledao bi imanje, koje se sastojalo od cijelih brda vinograda, od nekoliko stotina jutara šume, livada i plodnih oranica. Nadgledao je činovnike, upravitelje i pregledao račune. Išao bi on sa svojima upraviteljima u lov, a volio se i zabavljati. Sada je on već stariji čovjek, ali ga dobro raspoloženje još ne ostavlja. Kažu da je, dok je bio mlađi, čudesa stvarao po Kutjevu. Skupio bi najljepše djevojke i snaše po selu te se zabavljao na veliko. Priča se da je baka Manda Vranića gola plesala u staklenoj bačvi za pretakanje vina dok je bila mlada, te da je za uspješan ples, kao dragu uspomenu, od baruna dobila zlatni lanac, prsten i naušnice, što i sada nosi. Doduše, priča se još za neke bakice da nose takve uspomene na baruna. Dosta je on toga darovao u zlatu i srebru za mnoge vesele zabave koje su mu u Kutjevu priređivane.
“Drago mi je, gospodine oblasni nadzorniče, što ste se odazvali mojoj molbi, iskreno se radujem što ću vas moći pogostiti pod svojim krovom”, pozdravi barun nadzornika i pruži mu ruku u predsoblju svog stana.
“Osobito sam počašćen što me vaša ekscelencija izvoljela pozvati i naročita mi je čast ...”, dalje nije mogao naš Jovo, vjerojatno je osjećao da mu ponestaje otmjena tona i biranih riječi za izražavanje u društvu ovakva gospodina iz stare plemenitaške kuće. Na ugodno iznenađenje gospodina nadzornika objed je tekao u srdačnu ugođaju te se čovjek osjećao kao kod kuće. Za stolom su sjedila četiri muškarca: gospodin barun, gospodin nadzornik, Karl i Muzler. Pa i ne sile oni nadzornika da pije, kao da znaju kakav je on kad je u pitanju alkohol. Svi njegovi nadređeni, a i mlađi znaju da on slovi kao najtrjezniji nadzornik. Nikada on ne uzima više od jedne čašice pića, ali uzima tek toliko da kuša i da ne uvrijedi domaćina. Popio je prije objeda čašicu šljivovice, a poslije objeda ponudi ga s osmijehom gospodin barun: “Sada kušajte čašicu mog traminca, posebno dobra kapljica.” Malo poslije: “Izvolite čašicu trogodišnjeg rizlinga”. Pa dođe čašica sovinjona te čašica ovog pa čašica onog, i naš se nadzornik prilično nesigurno osjećao. Nakon prvih čašica čovjek se posve udomaćio te zaboravi da je u društvu jednog pravog baruna, toči on i sam, a što da vam duljim, napio se kao mati zemlja. Nisu ga htjeli otpremiti u Požegu autom, nego dade gospodin barun zapreći u fijaker par dobrih konja te ga staviše na stražnje sjedalo, a još mu onaj obješenjak Muzler u svaki džep gurnu po jednu bocu vina, i otpremiše ga ravno u kotar.
Možete misliti kakva je panika nastala u Požegi kad stiže nadzornik u takvu stanju iz Kutjeva. Jedva se snađoše u toj situaciji. Dignuše oblasnog nadzornika opet na njegovo mjesto u fijakeru, sjedne pokraj njega kotarski nadzornik i upute se glavnom ulicom do stana kotarskog nadzornika. Znao je ovaj kad se oblasni nadzornik treba vratiti u Osijek, budi ga, viče, vuče za noge i ruke, ali Jovo ne dolazi k svijesti. Nije bilo druge, nego ga pustiše da spava dok se ne probudi. Probudio se on tek sutradan kad je sunce dobrano uprlo u prozor njegove sobe. Čim je osjetio da se gost miče, ljubazni je domaćin pohitao k njemu. Ispriča mu u kakvu je stanju došao iz Kutjeva. Gospodin nadzornik se i nije ljutio što su ga ovako udesili u Kutjevu, nego je žalio što danas nije stigao u Osijek jer tamo ima važnu konferenciju. Kad se vratio u Osijek, ne znam je li svojim nadređenima priznao zašto je zakasnio cijeli dan, ali kažu da od tada nije nitko više inspicirao Muzlera obavlja li pijan nastavu. Dakako, to se neprestano prepričava u učiteljskim krugovima, a u cijeloj Požeškoj kotlini govore ljudi: “Stradao kao kutjevački nadzornik.” Sad i sam vidiš, ti Rudi, kakvo se zlo moglo dogoditi čovjeku, da se nije snašao”, obrati se na koncu svoje priče o nadzorniku Grga Rudiću. No ta je priča i suviše dugo trajala za ovo doba noći, pa su poslije toga svi pošli na spavanje.
Mnogi su ujutro konstatirali da nisu tako dobro spavali kao onaj nadzornik jer su se nažuljali na slamarici običnoga vojničkog kreveta, a lošem spavanju pridonijele su i buhe, koje su grizle cijele noći. To su vražji kukci, prije kratka vremena razušili i raskužili cijelu vojarnu, ali one kao da su shvatile kako se to na njih ne odnosi, jer nisu i razbuhili vojarnu, te ove lijepo skaču po vojarni kao i prije. Vjerojatno to rade iz solidarnosti s buhama ostalih vojarni.
Prije podne bila je nastava i redoviti poslovi. Poslije podne nisu Kameničani vidjeli da časnici pecaju na Dunavu ili da se šeću šetalištem. Stroga pripravnost ostala je na snazi, iako na Dražin poziv nije ustao ni jedan četnik u Kamenici i okolo nje. Pobočnik mjesnog zapovjedništva javio je iz Petrovaradina svom jednom znancu telefonski da sutra prestaje stroga pripravnost, a ovaj je priopćio ostalima te sada tješe jedan drugoga da će još jednu noć izdržati. Grga je Ivancu dao na znanje da poznanstvo s Juliškom postaje aktualno odmah iza pripravnosti i ispriča mu se što je zbog toga stvar malo zapela. “Nek’ vas nosi vrag, kolega, baš ste obijesni”, u šali ga kori Ivance. Crni je iskoristio cijeli dan za fotografiranje. Slika on pojedince, slika cijele skupine, a nagovoriše i Cipru da ga slika u punoj ratnoj spremi te mu obećavaju da će sliku poslati Tempu, neka naši saveznici vide kako izgleda pravi vojnik u trenutcima opasnosti, vedar i nasmijan. Objesili mu onu luntu, koja je njemu dodijeljena, onako lugarski nakrenuli mu šešir, dali mu u ruke praznu konzervu, to bi imalo izgledati kao bomba, nabili nož na pušku, doviknuli: “A sada smiješak”, i Crni kvrcnu, a Cipro će sliku unucima pokazivati, neka vide kako se rat vodio i kakvi su nekad bili vojnici.
I doista, sutradan nešto prije dvanaest sati stigao je akt o ukidanju stroge pripravnosti. Grga je poslije podne uzeo školski bicikl i pošao u Petrovaradin da si nabavi sapuna i još nekih sitnica. Kako nije našao potrebnih stvari u Petrovaradinu, pošao je u Karlovce jer je čuo da tamo ima toga. Nemojte se čuditi što čovjek za takve sitnice mora prevaliti toliki put, ali u današnje je doba teško do najobičnijih potrepština. Uostalom, na biciklu je to lagan put, manje od pola sata umjerene vožnje po divnoj cesti. Tamo je on djelomice podmirio svoje potrebe i vraća se natrag. Bože, krasno je ovdje, a pogled mu leti čas na zelene brježuljke, a čas na Dunav. Uživa on u razgledavanju okolice, a svibanjski povjetarac ćarlija oko njegova kotača, koji juri niz posljednje obronke Fruške gore, koja je puna manastira i vinograda, a u najnovije vrijeme i partizana. Nikad mu se vožnja na biciklu nije činila ljepšom nego danas. Ušlo u njega nekakvo lirsko raspoloženje pa pjevuši i osjeća se neobično sretan. Ne voli on baš kad je jako sretan, jer obično mu se poslije toga dogodi nešto neugodno. Ta misao mu na trenutak pomuti sreću, upravo kad je prolazio kroz Majur. Međutim, cestom za Kamenicu, očaran lijepom okolicom, opet je pjevušio ili bezbrižno fućkao. Pred samom Kamenicom dočeka ga Miha i odnese mu sve iluzije: “Tonček je naredio raciju na bicikle, Marijana je pozvao na red, uhvatio je Peru i Rudića, smjesta im oduzeo bicikle i strahovito galami. Za tebe ne zna da si otišao biciklom, pazi da te ne uhvati.” Dakako da je Grgi odmah prisjela vožnja na biciklu, Petrovaradin, Karlovci i sav onaj užitak. Sve mislio, na jednu smislio, bicikl u stan pa pješice u vojarnu, a bicikl će prokrijumčariti kad bude pogodnije vrijeme. Da bolje prikrije stvar, zamolio je Mihu da se skupa vrate u vojarnu, to će izgledati kao da se vraćaju iz šetnje. Da bi još bolje uvjerio gledatelje kako je doista bio u šetnji, stavio je udicu preko ramena i tako ušao u vojarnu. Na vratima su kao cerberi stajali Tonček i službujući časnik Josin. Grga uzme udicu u lijevu ruku da bi mogao oštro vojnički pozdraviti.
“Opet ništa ne ulovi, dragi zemljače?” podrugljivo mu dobaci Tonček.
“Slabe sam sreće, gospodine potpukovniče, te se i sam ljutim, gubim ovako lijepo poslijepo-dne, a da sam se šetao, to bi bilo bolje, jer sam mogao stići do Karlovaca i natrag, a ovako sam cijelo poslijepodne pročučao uz Dunav s ovom prokletom udicom.”
Da je Tonček imao pravo stručnjačko oko, opazio bi da je udica suha kao barut i da nije tjedan dana bila u vodi. Tonček je, međutim, bio obuzet svojim uspjesima.
“Ja sam ulovio već dvije prepredene i lukave ribice ovdje na suhom, a sad čekam da ulovim još koju.”
“Da sam ja ulovio dvije, bio bih potpuno zadovoljan i ne bih više čekao, gospodine potpukovniče, jer treća već teže grize”, doda Grga u šali, oštro ga pozdravi i uđe u vojarnu. Miha ga gurne laktom i prekori:
“Ti si lud, rugaš mu se izravno, a da dozna gdje si doista bio, ti bi grozno stradao.”
“Pobjeda pripada smjelima, rekao je Gorki, dragi moj Miha.”
“Vidio te svijet, kad si se vozio biciklom, a znaš da on ima špijuna punu Kamenicu, vjerojatno će mu tko reći, pa će se dosjetiti da si mu se u brk smijao, a znaš kakav je on u tom slučaju.”
Na hodniku su susreli Marijana, on je sav očajan, boji se Tončeka. Prvo mu je bilo da pita za bicikl. Grga mu je rekao da je na sigurnu mjestu i da će ga prebaciti za vrijeme večere. Rekao mu je da će to sve učiniti bravar, koji ima ključeve za svaku sobu te će za vrijeme večere staviti bicikl na njegovo mjesto. Zatim su odmah ova dvojica otišla u bravarsku radionicu te je Grga rekao Rudiju što treba učiniti, a kad ga je zapitao kako će otvoriti bravu, on je samo odmahnuo rukom: “Gospodine poručniče, izvolite odabrati koji želite od ovih lokota, svaki ću ja u roku od jedne minute bez ključa otvoriti”, i pritom pokaže na jednu ladicu u kojoj je ležalo nekoliko lokota. Pokazali su mu na najveći. On je dohvatio kliješta i čekić, zategnuo ovdje, udario ondje, i što bi dlanom o dlan, lokot je otvoren. Bravar se nasmijao i utješio ih: “Ne bojte se, s onim ću na vratima nježnije postupati, jer imam ključ koji ga otvara.”
Za vrijeme večere, baš zbog biciklističke afere, bio je tajac. Poslije večere Tonček je sve zadržao u blagovaonici i izdao usmenu naredbu s komentarom: “Gospodo časnici, žalosna je pojava da se vi vozikate na državnim biciklima, a dobro znate da je tih petnaest bicikala poslano za vježbanje pitomaca. Najstrože zabranjujem da se bicikli uporabljuju u druge svrhe. Gospodine poručniče”, obrati se Marijanu “ubuduće ne smijete nikome izdati ni jedan bicikl bez mog odobrenja, a pitomci će vježbati pod vašim nadzorom. Vidjeli od vas dočasnici pa se i oni voze te uništavaju državnu imovinu. Ne znate vi, gospodo, kako je teško majčici Hrvatskoj, a vi rasipate na sve strane.” Svi su smatrali da je najpametnije šutjeti na to “rodoljubno” fraziranje. Tišinu je prekinuo Pera: “Gospodine potpukovniče, prošlo je više od mjesec dana kako su ti bicikli ovdje, nijedan se pitomac nije na njima vježbao, evo neka kaže čuvar, gospodin poručnik Maržanić, je li to istina. Ti bicikli uzalud tamo leže i smatram da nije tako strašno ako se mi koji kilometar provozamo”, pravdao se Pera svojim ubrzanim i nervoznim tonom. Tonček je to opravdanje shvatio kao prijekor i planuo kao obično: “Vi ste još premladi, gospodine poručniče, da meni, svom zapovjedniku, predbacujete i savjetujete nešto. Nije ovo Jugovina, to ste valjda tamo naučili. Zapamtite, ja sam ovdje zapovjednik i ne ću trpjeti takva predbacivanja. Gospodine poručniče,” obrati se ponovno Marijanu, “izvolite me pratiti u skladište i bude li i jedan kotač ili štogod od pribora u neispravnu stanju, imat će sud posla.” Tonček i Marijan spuštali su se u prizemlje, a ostali su se glasno smijali što su opet razljutili Tončeka. Poslije je Marijan pričao da je Tonček uzeo inventar i pregledao svaku stvar koja je tamo bila zapisana. Pozvao je još Marša i Rokošeka da bi to bilo u rangu komisijskog pregleda. Marš je pregledao svaki bicikl i svaki dio pribora, pažljivo i stručno. Kad je komisijski utvrđeno da je sve na broju i u ispravnu stanju, Tonček je još više bjesnio.
Osmoga svibnja nije se u Kamenici, a valjda ni u cijeloj okolici, ni o čem drugom govorilo nego o partizanskom napadu na autobus Ruma - Petrovaradin. Naime, to je do danas bila stalna autobusna linija, a od danas vjerojatno da se ni sam vrag ne će njom voziti. Komentari su o tom događaju tako različiti da se čovjek jednostavno ne snalazi. Dabome, za večerom u vojarni to je bila jedina tema. Ponešto zabrinuto Josin je tumačio zapovjedniku. “Ma, gospodine potpukovniče, ovi će partizani napadati ljude i u našem perivoju ispred vojarne. Zamislite, kolika je drskost, deset kilometara od nas, a četrnaest od Petrovaradina, oni napadaju autobus. Kažu kako su rekli partizani da autobus može prometovati ako ne bude prevozio ustaše i vojnike. Ma, nećemo valjda od njih tražiti propusnicu da idemo kroz svoju zemlju.” Ostali su dodali kako su ubijeni jedan ustaša i kondukter. Za konduktera kažu da je slučajno poginuo kad su pucali na autobus. Ivance opet, kao Švejk, za sve nalazi još po koji gori primjer, a za ovaj je potražio kao i obično s terena u Otočcu. Počeo je tihim glasom pa potom prešao gotovo u šapat: “Znate, gospodo, nije to ništa, joj da znate, kako su tek bili drski u Otočcu, i što mi sve nismo doživljavali. Noću ući u grad tim haharima nije bila nikakva teškoća. Dalje od vojarne nismo se usudili držati straže jer su nam nekoliko stražara odveli sa sobom, ma bili smo u vječitom strahu pred njima.” Rudić je ispričao nekoliko susreta s njima u istočnoj Bosni. Parka je govorio o partizanima u Dalmaciji. Tonček je ozbiljan slušao te priče i na njegovu se licu zamjećivao strah, a Marš bi po koji put dodao:
“Ja, gospoda, ali to nije po zakonima rata, to nije u redu, ne bi se smjelo ovako ratovati, ja, das ist nicht ratni zakon.”
“Nitko vam danas ne poštuje ratne zakone, vodi se nemilosrdna borba na sve strane, ne biraju se sredstva da se dođe do pobjede”, objasni mu Minto.
Ima Minto posve pravo, danas i nema zakona, a i one koji postoje, mijenjaju kako tko hoće.
Vjerovali ili ne, satnija je i opet promijenila ime u imenicu ženskoga roda sat. Već se ne zna ni broja koliko su puta mijenjali ta imena. Podsatnija je podsat, a profesori su zapovjednici podsati, na taj način priopćio je Crni promjenu naziva koja je upravo sada uslijedila, a za koju ostali nisu znali. Tonček se samo nasmiješio i dodao familijarno: “Ima pravo gospodin poručnik Ivolatac, točno je to, ne znaju oni koliko nama zadaju brige te promjene.”
“Ima pri tom i materijalnih izdataka”, požurio je bojnik Marš. “Da smo barem sačuvali one stare štambilje, nego ja ih dao poništiti pred komisija, da se ne bi mogle koristiti. Nego, znate što, gospoda”, uskliknu bojnik kako nije uskliknuo ni Kolumbo kad je opazio kopno, “vi nožićem izrežite ono nija od satnija pa će vam ostati sat, a odrezano spremite, pa ako bi se opet promijenilo ime, lako ćemo mi to nalijepiti.”
“Ne će to biti ukusno”, dodade Saša, “znate, ostat će komad štambilje prazan, nego bit će bolje da za nas nabavite nove, a stare ćemo kod vas u blagajni pohraniti, a onda neka se mijenja koliko hoće.”
Na taj način promijenila se i tema te se i nije više govorilo o partizanima i njihovim napadajima. Grga je namjerno išao u šetnju s onom skupinom u kojoj je bio Ivance, jer je znao kako Juliška izgara od želje da se s njime upozna. Na trgu su susreli Nadu i Julišku. Nada ih bučno dočeka. Juliška i Ivance se upoznaše. Kako ih je bilo šestero, razdijeliše se u dvije skupine, te su oko svake gospođice bila po dva časnika. Juliška je bila s Ivancom, a uz njih je ostao još Rudić. U drugoj skupini bili su Nada, Grga i Pavlek. Ova dvojica često su namigivali Rudiju, a on, kao inteligentan čovjek, odmah je shvatio i brzo napustio njihovo društvo. Kad je Ivance ostao sam s Juliškom, vjerojatno se vrlo loše osjećao. Dok su bili blizu, ovi iz druge skupine čuli su samo Juliškin glas. Po svemu izgleda da se točno držala uputa. Poslije šetnje, nakon prekida od nekoliko sati, našli su se opet na klupi Grga i Miha. Razgovarali su do deset sati. Dakako, bilo je tu govora o partizanskim napadima, a onda se prešlo na vanjsku i unutrašnju situaciju, obredali su sve fronte i pošli svaki svojoj kući, a stanuju vrlo blizu. Čim je Grga ušao u predsoblje svoga stana odmah je zaključio da je njegov gazda neobično dešperatan. Pred njim je stajao veći pehar od običnoga, još se pravo i ne pozdraviše, a on će Grgi:
“Ma gdje ste, vi gospodine, večeras tako dugo, a ja vas očekujem cijelo vrijeme.”
“Radio sam obične poslove, moj gazda Slavko, ne bojte se, nije mi se ništa dogodilo, ta nisam ja valjda autobus, da mene napadaju partizani.”
Ono što je sada slušao, bila je stota verzija o napadu na autobus. Primijetio je da se i njegov gazda pribojava partizana te da je ubrzano počeo ispijati čašice. Čuo je on sigurno za one glasine, koje kruže o partizanima, da sve piće popiju, a ono što ne mogu popiti, da preliju. Da ga malo utješi, Grga mu u šali reče:
“Ta ne bojte se vi njih dok sam ja kod vas, zar uz ovakvo oružje da se mi njih bojimo”, a pritom pokaže na svoj mali revolver.
“Slabo je to za njih, moj gospodine, kažu da oni na mitraljeze jurišaju, topove bi trebalo za njih, jer ako dođu, sve će nas poklati.”
“Ma ne bojte se, ne kolju oni tako kako se priča, znate, ljudi pretjeruju u tome, kao i u svemu drugome”, umirivao je on svoga gazdu, koji je bio prilično potegnuo.
U jutro rano probudila je Grgu pjesma susjede Juliške. Redi ona dvorište, ta kako i ne bi, danas je nedjelja, a pjeva da se sve susjedstvo ori. Doduše, Grgu nije iz kreveta privuklo blagozvučje pjesme, njega je izvukla znatiželja, što će Juliška pripovijedati o jučerašnjoj šetnji s Ivancom. Ona je jedva dočekala da se on pojavi kako bi mogla barem nekomu pričati o svojoj sreći. Poslovi su istog časa svi odgođeni za neizvjesno vrijeme, a pribor za čišćenje dvorišta dobio je tko zna koliko dugi odmor. Tek da prvi progovori, on ju pozdravi i reče: “Susjedo, vi ste jutros naročito veseli, a što to znači?” Zna i on sam da su takva pitanja dosadna, ali osjećao je da je Juliška baš to pitanje očekivala. “Imam i razloga, sinoć mi je tako lijepo bilo, onaj vaš kolega uistinu je ugodan i ozbiljan gospodin.” Zna Grga da je za nju svaki gospodin ugodan, ali mu se čini da se mala oduševila Ivancom.
“Rekao sam ja vama da ću naći dobrog dečka, a vaše je sad da ga držite. Sudbina je u vašim rukama.”
“Nije on tako sramežljiv kako ste vi meni napričali, čisto je zabavan, kad vam kažem.”
“Drago mi je što ste zadovoljni, a to sam i mislio, jer je moj kolega vrlo fin čovjek.”
S Juliškom se relativno brzo rastao, a sada je znatiželja još i porasla jer ga je zanimalo što će reći i druga strana. Požurio je s oblačenjem kako bi što prije pronašao Ivanca. Našao ga je u sobi kod Crnoga, slušali su jutarnje vijesti. Čim je ušao, razgovor je odmah počeo o Juliški:
“Šta veliš, stari prijatelju, na onu djevojku?”
“Znate, kolega, vražja je to cura, ja sam čisto zadovoljan.”
To je Grgu začudilo više nego sedam čudesa staroga vijeka. On je zamišljao kako se Ivance snalazi teško i očajno u ženskom društvu, a on posve zadovoljan. Tko bi to očekivao od Ivanca, jer kad je među ostalima, izgleda tako nevino kao sveti Alojzije. Već je počeo i žaliti zbog svoje šale s Juliškom i Ivancom, a vidi, sad se Ivance posve dobro osjeća. Pomisli u sebi: “E, ljudi, ovakva čudesa može činiti samo žena.” Shvatio je da Juliška i Ivance više neće trebati posrednika te je odlučio povući se, kako bi se stvari odvijale između njih samih. Nedjelja je prošla uobičajeno, samo što danas u Petrovaradin nisu išli autobusom, nego su udarili onom stazom pokraj Dunava. Bila je to krasna šetnja i doista bi šteta bilo ići autobusom. Sada im to zvuči utješno, jer se priča da na ovoj liniji autobus ne će voziti.
Čini se da će nas svibanj neprestano usrećivati pričama o partizanima. U ponedjeljak se pronio glas o partizanskom napadu na mornarsku bazu. Gazda je te noći probudio Grgu, da sluša pucanje, koje je bilo u samome selu. On je kao iskusan vojnik odmah zaključio da svi pucnji dolaze od mornarske baze i tješio je gazdu: “Suviše su ti pucnji jednolični da bi se pucalo s dvije strane”, a zatim mu preporučio da je najbolje u krevet, jer je po koje zrno znalo zafijukati iznad kuće, doduše visoko, ali nitko ne jamči da se ne može spustiti i niže. U jutro su pričali da je u vojarni bila prava uzbuna i da su se časnici iz paviljona selili u vojarnu jer su se tu ipak osjećali sigurnije. Straže su bile udvostručene i sve je bilo spremno na otpor napadnu li partizani. Čak je i Petrovaradin obaviješten o napadu. Pucnjava je prestala, a pripreme su obavljene uzalud. Još prije podne pozvao je Tonček, kao zapovjednik mjesta, mornarskog
Grupa pitomaca s poručnikom Merzenom i narednikom Mogušićem
/ Kao pitomac Rade Milanković srpske nacionalnosti.-
poručnika, a ovaj mu je priznao kako su mornari bili “dobre volje” i inscenirali napad da bi se mogli napucati koliko su htjeli. Dakako, po Kamenici će se i dalje govoriti o strašnom partizanskom napadaju i o hrabroj obrani mornara. Službeno ne će biti ništa objavljeno jer bi bila sramota da civili doznaju o neukusnim šalama i zabavama vojnika. Nek’ se priča što god tko hoće, ali prava je istina ovo što smo doznali od mornarskog poručnika. Svi su mislili da će biti mjesec posjeta, jer je baš prvoga bio posjet, ali po svemu se čini da će ovo biti mjesec napada. Upravo svake druge noći ili dana izmisle po koji napad, i ako se ovako nastavi, svi će slabo spavati, a redoviti se poslovi ipak moraju obavljati. Točno dvanaestoga svibnja bio je napad ni manje ni više nego na samu vojarnu. Službujući časnik bio je Miha, i kad je najslađe spavao, probudi ga pucnjava sa svih strana. Miha je stari topnik i odmah je ocijenio situaciju. Osluškivao je pucanje, ali ni jedno zrno nije dolazilo prema vojarni. Narod iz časničkoga doma, s najvrjednijom pokretnom imovinom, ponovno je selio u vojarnu jer je opasnost pred vratima. Posadna je sat rasporedila mitraljeze i puškomitraljeze na najzgodnija mjesta, donosilo se strjeljivo i sve je bilo na svom mjestu, točno po nedavno izrađenom planu obrane. Čak i domobrani pomoćne sati prihvatiše svoje rasklimane lunte. Kroz svaki prozor bojažljivo vire dvije glave i dvije puške te prozori vojarne u to doba tamne noći izgledaju kao da su okićeni kaktusima. Iz vlažnoga podruma prvi put na svjež zrak dovučeni su sanduci s ofenzivnim i defenzivnim bombama. I naprosto se ne mogu nadisati svježeg zraka na drugom katu. Oni su smješteni na drugom katu, točno iznad glavnih ulaza. Njima su davali počasnu stražu naročito uvježbani domobrani - bombaši. Dakle, jednom riječju, opasnost je tu, partizani su pred vratima, a u vojarni je sve spremno za sukob sa neprijateljem. Doduše, dok su svi došli na svoja mjesta, prošlo je i pola sata, ali to ništa ne smeta. Straže svojom paljbom drže neprijatelja na zemlji, ne smije se ni pomaknuti ni dignuti glavu jer zrna fijuču da je milina. Osim toga, ne bi bilo fer da partizani napadaju iznenada, oni bi sigurno, kao pravi džentlmeni, pričekali dok u vojarni bude sve spremno. Kad bi uvidjeli da je ovdje sve spremno, zasvirale bi njihove trube juriš, razvili bi crvenu zastavu, a iz svih bi se grla prolomilo jurišhura, i jurnuli bi ravno na neprijateljske mitraljeze, jer najprije treba uništiti najopasnije oružje. Po svemu se čini da je Tonček, kad je sastavljao plan obrane, imao pred očima takav napad partizana na vojarnu. Zbog toga je sve tako brzo funkcioniralo, nije odmah uočen ni pravac neprijateljskog napada, zbog toga su obrambene snage raspoređene da mogu djelovati u svim smjerovima. Pucalo se već dobrih pola sata, a neprijatelj se nije pojavljivao. Na koncu se ta situacija Mihi učinila glupom i on odluči uspostaviti normalno stanje. Uzeo je dva stražara iz stražarnice i pošla je časnička ophodnja od jednoga stražarskog mjesta do drugoga. Tu je trebalo najviše opreza jer se išlo pokraj punih domobranskih pušaka, a oni su vrlo nervozni ljudi i uvijek vole po nečem prčkati, pa makar to bila i puna puška. Miha je neprestano poluglasno govorio: “Ne pucaj, nadzorni časnik i ophodnja”. Na prvom stražarskom mjestu zapovjedio je da prestane pucanje te započeo razgovor sa stražarima.
“Zbog čega pucate?”
“Pa pucaju i drugi”, bio je odgovor.
“Na koga pucaš?”
“Ne znam, pucam ispred sebe”, mirno je odvraćao domobran.
“Kad ne pucaš ni na koga, nemoj više pucati”, zapovjedio je Miha i pošao do sljedećega stražarskog mjesta. Od svakog stražara dobio je jednak odgovor i na jednak način prekinuo pucanje. Prisluškivao je još neko vrijeme je li sve mirno. Pošao je u vojarnu i potražio zapovjednika da bi on naredio prekid uzbune i da vojnici pođu na spavanje. Nije ga nigdje našao. Malo je pričekao i potom sam dao znak za prekid uzbune. Svi su se vojnici postrojili u prizemnom hodniku vojarne da bi ostavili oružje, a najedanput s prvoga kata dolazi zapovjednik, zaustavi se na prvoj stubi i naredi da se vojnici okrenu prema njemu te poče: “Dragi domobrani, mi smo ovoga trenutka pokazali neprija-telju da će mu ova vojarna biti tvrd orah. Njegovi mrtvi i ranjeni bit će skupo plaćeno iskustvo da se s nama ne mogu šaliti. Međutim, mi se ne smijemo uspavati prvim uspjehom. Neprijatelj će nastojati osvetiti svoje mrtve i ranjene. Možda će, kad prikupi nove snage, s većim brojem i jačim oružjem pokušati nov napad na nas. On će i opet naići na naša junačka srca i na odlučnu volju hrvatskog domobrana da brani svaku stopu svoje rođene grude. Svi ćemo mi dati krv i život za majčicu Hrvatsku. Noćašnja naša obrana bit će uzor hrabrosti i primjer požrtvovnosti svim našim postrojbama. Ovaj naš junački pothvat bit će zlatnim slovima upisan u anale ratne povijesti. Mi to s punim pravom zaslužujemo. Šačica domobrana odbila je s najobičnijim oružjem - puškom i bodom - premoćnog i bolje naoružanog neprijatelja, zakletog dušmanina naše uljudbe i civilizacije, mrske partizane. Jest, oružje je slabo, ali u našim je prsima srce junačko, jer smo mi potomci junačkih otaca, djedova i pradjedova. Junaci”, nešto jače naglasi Tonček ovu riječ, “vaš je zapovjednik bio s vama u borbi, on vas divljake, kakvi su oni, i nije da žive među ljudima, nego neka žive u šumama, kao što žive i ostali divljaci. Rekoh da vas ne ću zaboraviti, a to vam i ponavljam. Sutra ću ispitati tko se najbolje držao i najhrabriji će biti odlikovani. Tako je i pravo, neka na junačkim prsima zasjaju odlikovanja za hrabrost. Na koncu, junaci moji, ja vam moram ukazati na to da bez Božje pomoći ne bi ništa bilo. Bog je bio na našoj strani. On nam je pomogao, jer se mi njemu molimo i utječemo. On je i ovaj put pokazao da svoje ne zaboravlja, a teško je kaznio one koji ga ne priznaju, nego ga grde i psuju. Zato vas pozivam da mu zajedničkom molitvom zahvalimo jer nam je svima pomogao. Tko zna gdje bismo mi sada bili i što bi s nama radio mrski neprijatelj, podnosili bismo veće muke nego Isus na križu da nam nije On pomogao.” Poslije toga Tonček je počeo: “Oče naš...” i svi ostali su prihvatili, cijela je vojarna odjekivala od molitve zahvalnice. Završio je s onim najtipičnijim: “Za Boga, Poglavnika i dom”, a vojarnom je još jedanput odjeknulo kada su svi viknuli: “Spremni!” i poplašili ljude u susjednim kućama. Miha je neprestano stajao iza zapovjednika, korak natrag i ulijevo, kako je to propisano, i točno je vidio da zapovjednik u lijevoj ruci, koju je za sve vrijeme govora držao za leđima, čvrsto stišće nekoliko toaletnih papirića. Kad je Miha jutros prije obuke pričao ostalima, nasmijaše se ljudi kako se već odavno nisu nasmijali. Popratili su to i raznim komentarima koji ne spadaju u pristojno društvo. Kad su se domobrani poslije molitve razišli, Tonček je pozvao zapovjednike posadne i pomoćne sati i naredio je prvom da sutra točno ispita svaku sitnicu o napadu i da mu dostavi popis najhrabrijih dočasnika i domobrana. Zapovjednik pomoćne sati mora čim se razdani, poslati odjel od desetak vojnika s potrebnim materijalom za prvu pomoć i nosilima, da obiđu teren i pokupe mrtve, a ranjenima da pruže prvu pomoć. To su ujedno bile posljednje naredbe u svezi s napadom, a onda su svi pošli na spavanje i Tonček bi vjerojatno cijelu noć snivao o velikim odlikovanjima, ali on te noći više nije ni spavao. Razmišljao je cijelo vrijeme o svečanostima i govorima koje će držati prigodom odlikovanja. To će biti svečanost kakva se rijetko viđa, pa još ako se nađe tko te i njega predloži za odlikovanje, a to se može lako dogoditi. Uostalom udesit će on izvješće tako da svima bude jasno kako on nije ni na trenutak napuštao prve bojne redove. Istina, veći dio vremena proveo je u zahodu, ali nitko to ne zna, a osim toga, i on je u vojarni. Tako je mudrovao Tonček i već je plan za izvješće Minorsu bio potpuno gotov, samo ga je trebalo popuniti imenima, koje će još danas prije podne dobiti od zapovjednika posadne sati. U tim slatkim mislima dočekao je i vrijeme za polazak u crkvu. Bogu treba zahvaliti za pobjedu. Izmolio je desetak očenaša više nego što obično moli. Poslije mise s babama je raspravljao o noćašnjem napadu: “Eto, vidite, Gospodin nam se noćas smilovao i pomogao da uništimo nekrsta i protivnika naše svete vjere. Pravo je to čudo, njih je bilo valjda pet puta više, ali uz pomoć Božju mi smo se uspjeli othrvati i potjerati neprijatelja, koji se ne će tako brzo vratiti. Zapamtit će oni kako se ratuje protiv potpukovnika Regcema. Neće im pasti na pamet da se približe mojoj vojarni, a ni Kamenici. I vas je blažena Gospa sačuvala ove noći od velikoga zla, jer da smo mi popustili, eto njih u selo pa odoste vi svi Bogu na račun.” Bakice su samo uzdisale:
“Joj, Bože nas oslobodi tih gadova, to su psoglavci, a ne ljudi, ti bi nas pekli na ražnju, baš vam hvala, gospodine potpukovniče, što ste nas spasili, molit ćemo Majku Božju za vas, a Boga za sreću vašeg oružja. Dao Bog pa ih uvijek tako odbili ako se ti gadovi još koji put usude doći do našeg sela.”
“Hvalite Gospodinu, drage sestre, a ne meni, ja sam njegov skromni sluga i vršim njegovu svetu volju”, skromno je odgovorio Tonček.
Za vrijeme doručka Tonček je sve one časnike koji nisu bili noćas u vojarni, prekorio što nisu došli, ali bio je zadovoljan jer je opasnost i bez njih otklonjena. Poslije doručka Miha je svima koji tijekom noći nisu bili u vojarni, ispričao ovu zgodu.
Dok su se po selu prenosile i prepričavale upravo fantastične priče o događajima ove noći i o Tončekovu junaštvu, koji je po tim pričama jurio ispred svojih domobrana s revolverom u ruci i osobno ubio petnaestak nevjernika, Tonček je buljio u izvješća jednog i drugog zapovjednika. Jednostavno se čovjek ne snalazi, i da zna pjevati one bećarske pjesme, sigurno bi pjevao: “I srušiše se divni snovi moji, jer izvještaji sasma drugo kažu. Ja mišljah dobit srebrnu veliku, a sada vidim da sni moji lažu.” Iz izvješća zapovjednika posadne sati vidi se jasno da to nije bio nikakav napad, nego da su se stražari poveli za prvim pucnjem, koji je ispaljen na stražarskom mjestu broj tri. Stražar je vidio, da mu se približuje nešto crno, pretpostavljao je da je bio čovjek. Povikao je: “Stoj, pucam!” a na to je ono crno počelo bježati, a on je opalio metak. Po pucketanju granja zaključio je da još uvijek bježi te je opalio još preostala četiri metka dok nije ispraznio pušku. Sada su već pucali i ostali stražari pa je i on nastavio s pucanjem sve dok ga nije zaustavio nadzorni časnik. Još se u izvješću napominje da su utrošena 1243 metka. To potvrđuje i izvješće zapovjednika pomoćne sati. On je u pet sati ujutro poslao ekipu od dvanaest ljudi sa svim priborom, kako je to zapovjednik škole jutros oko tri sata zapovjedio. Ekipa se vratila oko devet u jutro, i vođa ekipe, stožerni narednik Mijo Uremić, izvješćuje da nije opazio ništa na terenu što bi govorilo o neprijateljskom kretanju. Tonček je bjesnio. Udarao je bjesomučno po svome zvoncu i naredio da smjesta dođe zapovjednik posadne sati. Kad je ostao sam s natporučnikom Matom Subotićem, naredi mu da provede najstrožu istragu o sinoćnjem događaju. Neka komisija ode na samo mjesto te provede detaljne izvide i ako nađe kakvih tragova ili predmeta koji govore o noćašnjem pucanju, neka dostavi sve to uz svoje izvješće zapovjedniku škole. Rok za podnošenje izvješća: tri sata poslije podne. Jadni Subotić našao se u sto čuda. Dođe u svoju uredovnicu pa pozove ordonanca da donese pola litre rakije. Brzo iskapi tu politru, a zatim pozove austrougarskog narednika Lulašića i vodnika Lacu Kešica iz Slankamena te se s pomoću Božjom otisnuše s onim sinoćnjim stražarom sa stražarskog mjesta broj tri. Domobran je pokazao mjesto gdje se ono fatalno crno vidjelo i smjer kojim je bježalo. Na jednom su trnu u tom smjeru pronašli čuperak tamnožute dlake, po čemu se moglo zaključiti da je to mogao biti pas vučjak, a to je bilo potkrijepljeno činjenicom što se čuperak našao dosta visoko na trnu. Nakon ovih svestranih izvida, slavna se komisija vraćala u vojarnu. Šef komisije, natporučnik Subotić, ponese onaj čuperak i doda: “Vrag ne spava, može i on ustrebati.”
Za vrijeme objeda u časničkoj blagovaonici govorilo se samo o tom škandalu, koji je nastao zbog plašljivih domobrana, jer u strahu pucaju na svakog psa. Tonček je malo govorio, ali se više grozio. Marš je opet prebacivao sve na materijalnu stranu:
“Ja, gospoda, a tko bude platiti tolika municija, ja mislim onaj tko kriv.”
“Ma nije, gospodo, to ništa”, smirivao je Ivance, “kod nas su u Otočcu ti vražji domobrani pucali svaku noć. Otvori se paljba kao na fronti. Pucaju puške i mitraljezi, tuku bacači, a oni, nesreće jedne, nisu ni psa vidjeli. Njima to pravi veselje pa radi toga pucaju.”
“Ima kolega Ivance posve pravo”, počeo je Grga svoju priču o pucanju, prisjećajući se kad je ono 1941., još u prvim danima borbe protiv četnika, bio na Nevesinju. “Pucala je cijela fronta od Uloga do Nevesinja, od ponoći do zore iz svih oruđa zbog jednog hitca. Što ćete, dugo je vrijeme dva sata na straži, a još je i dulje kad se dosadi pridruži strah. Ovu je pucnjavu počeo domobran mog voda, junačka Slavončina iz Rešetara Peja Oršulić. Pred svim komisijama i u svim izvješćima on je čvrsto ostajao pri izjavi da je pucao na četnike. Ja pozvao u pomoć svoju satniju jer su mi javili da četnici idu s južne strane, i dok sam to javljao, pucalo se na brježuljku koji je bio zaposjednut mojim vodom kao u mirnodopskim slavonskim svatovima. Za dvije minute osula je paljbu u smjeru “neprijatelja” cijela moja satnija, a istog je trenutka štab bojne primio vijest od zapovjednika moje satnije Kulka: “Jači odredi neprijatelja napadaju. Pravac nešto južnije od Kifina Sela.” Bataljun prenosi vijest drugom bataljunu. Kako se vijest prenosi, rastu neprijateljske snage, koje forsiranim tempom nadiru iz smjera Avtovac - Gacko. Primi tu vijest i zapovjedništvo Nevesinjske gromade, te sam zapovjednik, artiljerijski pukovnik Prohaska, naredi da se neprijatelja tuče iz svih oruđa. Ovi vražji domobrani jedva dočekaše i udri do zore. Svaki domobran kojeg ste pitali, tvrdi da je vidio četnike. Kad sam se nakon dva mjeseca sastao s Oršulićem, bili smo obojica u civilu, on mi je priznao da se igrao prstom na okidaču i nehotice odapeo. Znao je da bi bio kažnjen zbog neoprezna rukovanja oružjem i činilo mu se jednostavnijim izmisliti priču o četnicima. Eto, vidite da ima i gorih stvari od onoga što se noćas dogodilo. Nije to ništa, rat je,”završio je on svoju priču. Poslije objeda uputili su se doktor Maks i Grga do nastambe natporučnika Subotića. On se ne hrani s njima u vojarni, jede s kazana zajedno sa svojim domobranima, ali se kod njega uvijek nađe šunke, domaće srijemske kobasice, kulina ili slanine. Sjedio je u uredovnici i svom djelatnom naredniku diktirao izvješće. Bio je prilično dobre volje. “Zdravo baj-Mata”, pozdraviše ga ova dvojica, “došli smo ti čestitati na sinoćnjem uspjehu i, dakako, da u to ime i gucnemo koju. Naš je objed bio slab pa daj da prije svega nešto založimo.”
“Da nije mene, svi bi vi pokrepali od gladi”, tobože se ljuti ovaj dobričina, i naređuje domobranu da donese kobasicu i luka. Dok su ova dvojica jeli, baj-Mata je dovršavao komisijsko izvješće.
“Što mislite, dečki, da mu priložim i ovaj čuperak pasjih dlaka koji je nađen na licu mjesta?” obrati se on ovoj dvojici.
“Moraš to priložiti, pa to je sjajan argument, svakako ga priloži”, nagovara ga Grga.
“Piši”, obrati se on naredniku, “prilog: čuperak pasjih dlaka, koji je pronađen na licu mjesta, šalje se u posebnoj kuverti.”
Za vrijeme večere Tonček je opet bjesnio: “Strašne su ovakve šale, naučit ću ja njega da sam ja njegov zapovjednik, što on misli, da sam ja šinter pa mi šalje pasje dlake.” Tonček nije rekao na koga se to odnosi. Takav je način njegova razgovora, on obično viče na neku neodređenu osobu, a na koncu ipak kaže koga to ide. Maks i Grga sjedili su jedan do drugoga te su se samo gurkali, jer znali su u čemu je riječ. Znaju oni da se natporučnik Subotić baš ništa zbog toga ne uzrujava. Pije on sada vino po Petrovaradinu i ne misli na Tončeka i na njegovu školu. Poslao je Tonček dva ordonanca po njega, ali ako on stigne noćas, bit će dobro, jer kad se on zalumpa, po dva-tri dana ne dolazi u službu. Pogotovo sada ima računa kad slavi tako značajnu pobjedu.
“Na koga se to odnosi, gospodine potpukovniče?” zapita Pera, koji svoju znatiželju uvijek prvi iskazuje.
“Na onu nesreću, natporučnika Subotića. Zamislite gospodo ...” i ispriča Tonček sve o izvješću komisije, koja je na licu mjesta povela izvide o prvom hitcu.
Stvar s pasjim čuperkom doista je sjajna i da nije one slike s toaletnim papirom, dao bi joj čovjek prvo mjesto u događajima oko herojske obrane. Jasno, priča je unijela veselost, koja je potrajala za vrijeme večere. Poslije večere bila je redovita šetnja.
Ipak smo se prevarili kad smo pomislili da će svibanj biti mjesec uzbuna i napada, a da neće biti mjesec inspekcija. Doduše, zasada su brojnije uzbune, ali dug je mjesec i tko zna kako će do kraja biti. Stigao je novi posjet vojarni. Ni ovaj nije službenoga karaktera. Došao je automobilom oko četiri sata glavom ustaški pukovnik Kasil. Nitko ovdje ne zna pravu njegovu dužnost, jer ti dužnosnici svakoga trenutka mijenjaju položaje, ali svi znaju da je on jedan od najvažnijih dužnosnika GUS-a. Tonček se jako uzvrtio oko njega, pazi da mu bude točno s desne strane, da sve bude propisno. Gleda ga čovjek sa sažaljenjem i misli: “Ipak su ovi mirogojci velika bijeda. On, Anton Regcem, svršio najvišu vojnu školu Austrougarske Monarhije, major KuK-a, domobranski potpukovnik, čovjek šezdesetih godina, a sada izgleda kao kakav majmunčić koji skače u tijesnom kavezu. Pred kim on to, konačno, skače i oko koga se vrti? Pred čovjekom koji je za polovicu mlađi od njega, koji do sada s vojničkim životom nije imao ništa zajedničkog. Pred čovjekom koji je dobio pukovnički čin po svojem ustaštvu, a ne po vojničkim sposobnostima.” I oko takva zeleniša, koji se još ne zna ni kretati u vojnoj odori, vrti se on, stariji čovjek, koji je pola svog života proveo u vojsci. Ti ljudi nemaju toliko snage da skorojeviće dočekaju hladno te im pokažu kako ih poštuju tek po službenoj dužnosti i da oni osjete jasno njihov prezir. Tonček bi, međutim, njega na rukama nosio, samo da mu obeća promaknuće u viši čin. Cijelo poslijepodne u pratnji zapovjednika škole pukovnik Kasil obilazi dvorište i vojarnu. Bio je svugdje i zavirio u svaki kutak. Prije same večere predstavili su se u časničkoj blagovaonici gospodinu pukovniku svi časnici, a tek su zatim sjeli k stolu. Večera i razgovor bili su tipično službenoga karaktera. Poslije večere većina se mlađih časnika povukla k Maksu da rasprave o tom posjetu. Svi su se potpuno slagali u tomu da je u svezi s njihovom tužbom i da on ni zbog čega drugog nije došao. Doduše, sam je izjavio da je privatno navratio, jer provodi inspekciju ustaške bojne u Karlovcima. Da provodi inspekciju tamo, to je vjerojatno, jer se već dulje vrijeme pronose glasovi kako u toj bojni nešto smrdi, ali svi vjeruju da će ono prvo biti pravi razlog. Postoji opasnost da će otići s onim dojmovima koje mu zapovjednik nametne, te su svi ostali rekli Josinu da mu se nekako približi i na zgodan način iznese činjenično stanje u školi. Josin se branio, ali su ga ostali tjerali:
“Pa ti si jedini ustaša u školi, bit će najbolje da mu ti o svemu referiraš.”
“Ma lako je vama govoriti”, branio se Josin, “mi jesmo ustaše obojica, a znate li vi tko je on, a tko sam ja - bog i šeširdžija. Ne ću ja ni blizu njemu, da i mene pozove na red zbog čega. Najbolje je stati po strani pa šutiti.”
Svi su vidjeli da se na nj ne može računati. Upitno su pogledali jedan drugoga i nisu našli rješenja. Pustili da se stvar sama razvija. Bili su duboko uvjereni da će Tonček stradati, iako sami nisu mogli ništa tomu pridonijeti. “Danas je trinaesti, pa će biti nesreća za Tončeka”, našali se Crni.
Sutradan za vrijeme velikoga odmora bili su svi zabrinuti za Mihu. Vidjeli su ga kako šeta s pukovnikom Kasilom južnom stazom dvorišta. To je najudaljenija staza i mislili su da je pukovnik upravo tu stazu odabrao kako bi mogao što bolje saslušati Mihu. Crni više nije imao nastave, i nagovorili su ga da do kraja njihove šetnje bude na dvorištu i dozna zašto je pozvao Mihu. Miha je oprezan i pametan čovjek, ali se osjeća da Tonček i njegova okolina sumnjaju u njegovu političku ispravnost. Čak i Josin priča da je od velečasnog, koji je nekoć s Mihom služio na Krku, točno i pouzdano saznao da je Miha komunist. Pokušali su Josinu objasniti kako su svakoga tko se u to vrijeme protivio vladi ili crkvi, proglasili komunistom, jer se na taj način moglo čovjeka najlakše ukloniti. Crnom su se vrzle po glavi svakakve misli dok su njih dvojica šetali. Već je i sažalijevao jadnoga Mihu, jer je iskonstruirao u mislima i tužbu i svjedoke koji govore protiv njega. Znao je da se Miha sukobljavao za vrijeme svoje službe na Krku s blagodušnikom, a ovaj je u stanju svašta učiniti da mu se osveti za ono u prošlosti. Bio je posve siguran da vjetar puše s te strane. Dugo su ga ta dvojica ostavila u takvim mislima. Promatrao je svaku kretnju. Zapazio je da Miha gestikulira, znači, nešto objašnjava. Koji trenutak prije podneva rastadoše se njih dvojica. Miha je pošao ravno k Crnom, koji je bio začuđen kad je vidio da je Miha vrlo zadovoljan. Trlja ruke kao kad u šahu napravi dobar potez. Još nije ni došao do njega, a već je progovorio tihim glasom:
“Crni, dobro je, sve sam mu rekao. Ispričao sam mu sva važnija zbivanja u školi od njenog početka do sada. Možeš misliti da sam Tončeka prikazao u punom svjetlu.”
“Miha, ja ovo sve ne shvaćam, kako si ti došao do tog čovjeka kad mu Josin ne smije ni blizu. Da ti nisi na njihovoj strani, a samo se pred nama pretvaraš”, šalio se Crni s Mihom.
“Moraš znati, sokole moj, da sam ja cijelo svoje djetinjstvo, dalje od pete godine, proveo s ovim čovjekom. Zato sam mu ja mogao reći što sam smatrao da je potrebno.”
“Doista se ne mogu tome načuditi, ali glavno da je dobio podatke i s naše strane. Neka to bude za svaki slučaj, sad smo mirni.”
Poslije podne nazvao je gospodin pukovnik Karlovce i u roku od pola sata stigao je auto s ustaškim satnikom i natporučnikom, koji su bili naoružani strojnicama i revolverima. Još su nekoliko dana stanovnici vojarne komentirali o posjetu, i potom je on pao u zaborav. Međutim, kod Tončekovih protivnika učvrstio je uvjerenje da je borba protiv njega ušla u posljednju fazu.
Dani su prolazili u običnim poslovima i po utvrđenome dnevnom redu. Ivanca već viđaju u šetnji s Juliškom, a i po selu se o tome naveliko priča. U posljednje vrijeme tuži se ostalima, a naročito u šali psuje Grgu: “Vrag vas odnio, kolega, izgleda da ste mi natrpali na glavu najveću napast na koju ste naišli u Kamenici. Velika je napast ta djevojka, dragi kolege. Kud god se ja maknem, ona me prati kao sjena. Ja u ribolov, a ona sjedne pokraj mene pa se ne miče po dva sata. Još i Bože, pomozi, da zna šutjeti, nego neprestano brblja, taman ribica trza, poplaši se od njezine galame i pobjegne. Pokušao sam promijeniti mjesto. Otišao sam na zapadnu stranu sela, čak tamo pod one šljivike, ali me i tamo pronašla, a na onoj je strani još i gore, jer smo posve sami pa je nekako slobodnija. Čim ja u šetalište u šetnju, a ona se samo odnekud stvori kraj mene i onda moraš s njom pričati, a znate, više put mi se ne da govoriti. Ma kažem vam, prava je to napast od ženske, ne znam kako ću se nje riješiti.” Treba vidjeti s koliko on iskrenosti i ozbiljnosti priča, tada bi bilo lako razumjeti smijeh njegovih slušatelja, dok on to govori.
“Stari, pa ti si mi se na početku hvalio da je čisto zabavna, da si zadovoljan, pa sam bio uvjeren da si oduševljen zbog tog poznanstva, a sad me psuješ”, odvraća mu Grga.
“Znate, kolega, ispočetka je nekako i išlo, nije bila tako dosadna, ali sada se jednostavno objesila na mene.”
“Vidim ja da si ti, stari pokvarenjak, izgustirao djevojku pa bi je sad ostavio, ali ne će ti uspjeti, ja ću je nagovoriti da te još bolje prihvati”, bocka ga onaj obješenjak Rudić. Često takvim razgovorima ispune časnici svoje slobodno vrijeme, ali bolje je i to nego da razmišljaju o Tončekovim zapovijedima, naredbama i drugim ludostima.
Točno petnaestoga primio je Grga službu nadzornog časnika. Kad je čovjek u toj službi, ima vremena razmišljati koliko hoće. Zato je i on razmišljao o tome kako je petnaesti lijep datum i velik dan. S bijednim dnevnicama čovjek nekako izgura do desetoga, a onda onih pet dana živi mršavo. Kad dođe petnaesti, svakomu svane pred očima. Odmah skoči do prvog prijatelja za kojeg zna da ima dosta novaca. Nekako ideš k njemu s više obraza i postavljaš mu pitanje izravno, a ne s onim dugim uvodom i dosadnim okolišanjem, kao kad te nužda natjera da mu se obratiš prije petnaestoga. Sada njemu lijepo i izravno: “Daj mi, molim te, posudi petsto kuna, vratit ću ti prvoga, znaš, danas je već petnaesti pa ćeš brzo dobiti.” Izdrži čovjek s tim nekako do dvadesetoga, a onda ode drugom prijatelju s još čistim obrazom, dvadeset petog s najčistim obrazom k trećemu, jer traži petsto kuna samo za nekoliko dana, ta evo, samo što nije prvi. Dođe i taj željno očekivani prvi, a ti ne primi onoliko koliko jesi računao, jer ti ovaj Marš jedan mjesec oduzme od plaće za ovo, drugi mjesec za ono, a njegovoj pjesmi nikad kraja. Primiš to jadnih dnevnica smrknuta čela, ni ne stavljaš novac u lisnicu, nego ga u ruci nosiš do svoje sobe. Tamo ga staviš na stol pa odvajaš jednu hrpicu za hranu, sljedeće tri za tri vjerovnika, petu za stan, i tako se dnevnice pretvore u hrpice, a onih tristo-četiristo kuna izvan hrpica staviš u lisnicu. Hrpicu po hrpicu zamotaš u papir, na svakom papiru napišeš ime, i lijepo poput listonoše, ali bez novčanih doznačnica, zaredaš od kuće do kuće. Kad u džepu ne osjetiš više ni jednog paketića, znaš da se vraćaš od posljednjeg vjerovnika, a u duši ti nekako lagano kao i u džepu, te se uputiš ravno kući. Takav je svaki činovnički prvi, monoton kao mjesečeve mijene. Nije petnaesti samo za Grgu važan, nije to samo njegovo olakšanje, to je ono zajedničko olakšanje koje osjeti svaki službenik svakog petnaestoga.
Primio on službu u jedanaest sati, do pola dvanaest preselio stvari i neke knjige koje će mu pomoći u teškoj i dosadnoj službi tijekom dvadeset i četiri sata. Sjedi za stolom i lista knjigu da pronađe stranicu gdje je stao, a domobran mu najavi dvije gospođice iz Karlovaca. Ušle one u sobu, upoznao se on s njima i ponudio im da sjednu. One se nećkaju: “Hvala, znate, mi ćemo odmah k zapovjedniku.” A ne znaju jadne u kakvu su kuću ušle. Misli Grga: “Zaboljet će vas noge dok dođete do zapovjednika.” Počne on njih ispitivati, kao što bi ih ispitivao svaki nadzorni časnik ili zapovjednik straže. Prošlo već i dvanaest dok je doznao kamo će taj ženski svijet, zašto idu, što hoće i kako kane to provesti, a onda ih je sam poveo i najavio zapovjedniku. Kad su se vraćale, bile su vesele, navratile su k Grgi i zamolile ga da im sutra pomogne, jer da su čule od zapovjednika da je on majstor u priređivanju zabava. “Prođite se vi mene, drage gospodične, ja sam najobičniji Kulisenschiber, jer pri svakoj zabavi samo slažem pozornice, nego obratite se vi našemu velečasnome, to je pravi pjesnik, pa ako trebate kakva vrapca, gotov je za dvadeset minuta, takva je on klasa u stihotvorstvu.”
Poslije podne na svim raskršćima i na svakom kestenu na prometnijim mjestima pojavili su se lijepi šareni plakati, na kojima se moglo pročitati da će Tabor ženske ustaške mladeži iz Srijemskih Karlovaca u nedjelju 16. V. 1943. dati priredbu s lijepim programom. Dalje je plavim brojkama zaredala točka za točkom, što duljih što kraćih, točno njih dvanaest. Ispod toga pisalo je žutom bojom: -Pozivlje se cijenjeno građanstvo da ovoj zabavi prisustvuje u što većem broju.- Ispod one debele crte stoji: “Početak točno u pet sati poslije podne. Ulaznina: dobrovoljni prilog.” U vojarni tih plakata nije trebalo, svi pripadnici škole rade sve po naredbi pa će po naredbi i na zabavu. Ne trebaju njima ni programi jer vidjet će što se bude davalo, dapače, i bolje bez programa, jer znatiželja potakne u čovjeku veće zanimanje. Zato u vojarni nije bio nalijepljen ni jedan plakat ni program.
Sutradan jutarnjim vlakom stigle su one iste dvije gospođice s još osam drugih, razne dobi i izgleda, da naprave pozornicu i urede dvoranu. Pomagali su im svi školski majstori, i jedva je u podne bilo sve u redu. Uredile djevojke da je milina pogledati. Za objedom upozorio Tonček časnike da se lijepo ponašaju jer on želi da zabava ustaške mladeži bude na visini u svakom pogledu. Po Tončekovoj zapovijedi svi su časnici dočekali gospođice iz Karlovaca poslije objeda na željezničkoj postaji. Tonček se rukovao s tabornicom i još s nekima te im kratkim govorom poželio dobrodošlicu i ugodan boravak u lijepoj Kamenici. Ostali su bili razočarani. Zamišljali ljudi kako im šalju iz Karlovaca vagon sve po izbor lijepih djevojaka da ih zabave, a ono im poslaše vagon djece, uglavnom od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije, a s njima tek po koju odrasliju gospođicu, međutim, one se prave važne kako bi se već na prvi pogled vidjelo da su dužnosnice. Zapovjednik ih opet zaustavio pred vojarnom, zaželio im puno uspjeha u njihovom plemenitom radu, da pruže ugodnih trenutaka i zabave našim pitomcima, i održa ponešto dulji govor od onog na postaji, a kad zavika ono: “Za Boga, Poglavnika i dom!”, vrata se širom otvoriše, a kolona djece jurne u vojarnu znatiželjno gledajući vojnike i gole zidove. Časnici su se uglavnom vrzli po vojarni, kao što se vrzu svi ljudi kad iščekuju nešto veliko.
Priredba je počela s pola sata zakašnjenja, to je zbog civila, a ne zbog vojnika. Vojnici su točno u pet sati svečano umarširali u dvoranu na drugom katu. Glavno da su oni stigli na vrijeme, i što se njih tiče kad će biti početak. Smjestili su se tako da su časnici točno po činu i rangu zauzeli lijevu stranu. Prvo mjesto na lijevoj strani čvrsto je zaposjeo Tonček, prvo na desnoj tabornica, a dalje iza civila smjestili su se domobrani. Početak je onaj koji svi znate: ženski zbor ustaške mladeži otpjevao je obje himne. Svi ćete se složiti s time da smo mi vojnici najveći protivnici dviju himni, jer moramo dvostruko dugo stajati u stavu pozor i u sebi psovati onog tko izmisli dvije himne, jer je posve dosta kočenja i za vrijeme jedne. Ima među nama rijetkih pojedinaca koji to i vole. Ovaj Marš jedva čeka da lupi ostrugom o ostrugu i da se ukoči u stavu pozor. A istom Tonček, taj naprosto uživa kad može zauzeti stav pozor. Samo da ga vidite kako sada stoji, tako mu prirodno pristaje taj pozor kao da se u tom stavu rodio. Kad zapjevuše ono: “Puška puca . . . .” on se malo namrgodi, ali istoga mu trenutka lice poprimi blaži izraz, ispod brka zatitra lagani smješak. Ne može se reći da on voli ustaše, pa ne voli ni njihovu himnu, ali istog časa prisjeti se da treba ostaviti dojam kao da se veseli toj pjesmi, “a pogotovo otkad je bio onaj njihov vražji pukovnik, moram se pretvarati da ih volim, jer tko zna zašto je njuškao po mojoj vojarni”, misli si Tonček.
Reda se točka za točkom; sve je lijepo. Ubra pljesak deklamacija, još veći ubra zbor za dvije narodne pjesme, a onda dođe balet. Izvode ga učenice prvog i drugog razreda osnovne škole, stare sedam do devet godina. To je baletna igra, koja bi trebala dočarati proljeće. Skrojile mamice dječici od papira haljinice, i svaka predstavlja izvjesnu vrstu cvijeća. Bilo tu od visibaba do ruža, ma svakakvih cvjetića. Suknjice su također od papira, ali one dječje pa kratke te im se lijepo vide nožice, a na njima papučice. To bi valjda trebale biti stabljike. Tko je gledao Tončeka, mogao je na njegovu licu vidjeti čas jednu čas drugu boju, što je bio siguran vjesnik strašne unutrašnje borbe. Bila je to borba između vlastitih nazora i kršćanskog morala protiv straha pred posljedicama ako prosvjeduje protiv te golotinje na pozornici.
“Neka ih vrag nosi, još ću im to pustiti, ali više im ne odstupam, pa što bilo da bilo”, za-ključi Tonček kompromisom svoj sukob. Djeca su doista dobro uvježbala točku i ubrala najveći pljesak do sada. A bilo je u zadnjim redovima i povika: “Joooš”. Tonček nije pljeskao, a na “joooš” ošinuo je smrknutim pogledom posljednje redove. Poslije te točke došla je na red šaljiva jednočinka Kod slikopisca. To su davale djevojčice prvog i drugog razreda gimnazije. Igraju one, Bože moj, kao što glume sva djeca. Vrte se ovamo i onamo po pozornici da bi što bolje dočarale nespretne ljude kod fotografa. Namješta slikopisac nespretnu mušteriju, a ona nikako da sjedne onako kako treba za ono kvrc i hvala lijepa. Uvijek sjedne kako ne valja i uopće izvodi nekakve ludosti te domobrani i pitomci pucaju od smijeha. Oni ozbiljniji utonuli su u stvar i zamišljaju da je ono pred fotografom njihova strina ili tetka i neprestano uživaju što ju fotograf tako muči, nek- joj se barem on osveti za ono što je ona njih mučila dok su oni bili mali s onim: “Jedi to, to je jako dobro, obuci se toplo jer je vani zima, pazi kad prelaziš ulicu, nemoj blizu potoka” i sa sto drugih sličnih uputa. U takvu razmišljanju učini im se kao da je grom iz vedra neba opalio usred dvorane. Taman fotograf namjesti nespretnu babu i da će kvrcnuti, ali na nesreću njoj suknja pobježe desetak centimetara iznad koljena desne noge koja je bila prebačena preko lijeve. To je bilo dovoljno da Tonček zagrmi. Karakteran je on čovjek, nema što. Rekao je da ne će popustiti, i ne popusti, pa ruknu poput bika: “Pokrijte se, gospođice, nismo mi došli gledati vašu golotinju.” Svagdašnji i njegovim podanicima dobro poznati glas rastjera sve iluzije kojima se napunila dvorana gledanjem jednočinke. Nespretna je “mušterija” problijedila i posve spretno povukla svoju suknjicu preko koljena, a spretni je fotograf srušio stalak s pločama, ali je komad ipak doveden do kraja. Dabome, ostatak su svi gledali bez zanimanja, glumci su jedva čekali da dođe kraj i igrali su bez imalo volje. Stanka do sljedeće točke bila je nešto dulja nego obično, još pljesak nije prestao, a pljeskalo se više za inat nego za lijepu glumu, već su Tonček i tabornica bili s druge strane kulisa. Tu se čuo živahan razgovor, koji je inklinirao na svađu. Tonček je viknuo da se jasno u prvim redovima čulo: “Ovdje ja zapovijedam, mora se igrati kako ja hoću ili nikako. Vi mi kvarite pitomce i znate li vi što ova vaša golotinja izaziva kod njih?” Sve u svemu, program je ipak nastavljen. Tonček je sjedio smrknut i ozbiljan, a tabornica bijesna, i izgledalo je kao da smišlja osvetu. Priređivači su trebali izbjegavati golotinju, tomu su zahtjevu mogli vrlo lako udovoljiti, jer na sreću više nije bilo točaka s golotinjom, te su odvažno nastupili u sljedećoj točki. Bio je to dječji komad, u kojem djeca varaju mamu, onako dječji, nedužno, da su bolesna te ne mogu jesti. “Nema tu golotinje i uspjeh nam je osiguran”, misle mali vragolani i natječu se koji će bolje varati mamu. U Tončeku se bura još stišala nije, a i jest se zainatio kao tvrdoglavi jarac. Doduše, njegovi pitomci nemaju ovdje mame pa ne će imati prilike da je varaju, a ne postoji ni opasnost da će ih se tjerati na jelo, jedu oni onu mrkvu i stari grah, koji bi mogao poslužiti mjesto puščanih zrna, jedu bolje i više nego što nadređeni i očekuju. “Sve je to točno”, misli Tonček, “ali ipak oni meni kvare pitomce što prikazuju neposluh. To se kosi s vojnom disciplinom. Ne će oni nama vojnicima usred naše vojarne ismijavati naše glavno oružje - poslušnost”, zaključi Tonček svoje razmišljanje. Ustade, okrene se pitomcima i, dok se oni na pozornici spremaju da ponovno prevare mamu, Tonček glasno zavika: “Pitomci, da niste ovo upamtili, ovo nije za vas. Tako nekŐ odgajaju djecu oni koji priređuju ovu zabavu, a mi ćemo vas odgajati i dalje u duhu kršćanske poslušnosti.” Upad je bio suviše dug, djeca se na pozornici zbuniše, i zastor pade.
Ponovno su otišli iza zastora zapovjednik i tabornica. U sveopćoj galami i pometnji čuli su se glasovi onih iza kulisa. To više nije bilo objašnjavanje, bila je to prava svađa. Onaj je ženski glas s jezovitom prodornošću ponavljao: “To je skandal, to je skandal, vi ste divljak. Krećete li se vi uopće među kulturnim ljudima? Zapamtit ćete dobro kad ste rastjerali ustašku zabavu!” Nije ni Tonček ostajao dužan: “Vi ste varijetetkinja, to je nemoral, vi meni kvarite djecu. Ako niste imali što bolje, niste ni s ovim trebali dolaziti, zar se vi usuđujete vrijeđati mene u mojoj školi? Ovdje sam ja zapovjednik, a vi van!” derao se Tonček da su ga i posljednji redovi čuli. Poslije toga izjavila je tabornica da se predstava u ovakvim prilikama ne može održati.
Kad je publika napustila dvoranu, ostalo je desetak gospođica da demontiraju pozornicu i skinu ukrase sa zida. S njima je ostalo i nekoliko časnika, tobože da im pomognu, a u stvari da još pridonesu koju lijepu o Tončeku. Nitko se nije još pravo snašao, toliku je zabunu unio Tončekov ispad među sve njih. Gospođice su se grozile da će stvar javiti GUS-u i posve sigurno tvrdile da on više ne će biti zapovjednik škole. Časnici su im spomenuli da Tonček ima na duši i mnogo težih grijeha, te da je mnogo prijava usmenih i pismenih podneseno protiv njega, ali on još uvijek čvrsto stoji i nema sile koja bi ga maknula s tog mjesta. Time su, čini se, dobro pogodili, jer se uplela i sama tabornica, časnom riječju zajamčila da će Tonček zbog ovog ispada odletjeti. Svi slobodni časnici otpratili su Karlovčanke na željezničku postaju, time su htjeli pokazati kako oni nemaju ništa zajedničko s nekulturnim Tončekovim ponašanjem.
Za vrijeme tih ispada bojnik Marš samo je slijegao ramenima i mahao glavom, očito mu je bilo neugodno što se zapovjednik tako ponaša. Nije on sebi mogao protumačiti zašto se Tonček tako ponaša i zašto se zamjera ustašama. Doduše, njegovi pogledi na ustaše razlikuju se od Tončekovih. Za njega su to ljudi koji su na vlasti, svaka je vlast od Boga, svakoj se treba pokoravati. To je njegovo načelo. U svom životu promijenio je mnogo vlada i vlasti i svakoj se pokoravao. Kod njega je to pokoravanje već u krvi, to je nešto što je samo po sebi razumljivo. On dapače to pokoravanje svakoj vlasti smatra vrlinom. Osim toga, pravi je vojnik, a kao takav naučio je slušati. Tko god njega i kratko vrijeme pozna, taj sigurno zna da nadsatnik Marš nije nikada starijem protuslovio i da su njegovi odgovori starijem bili uvijek: “Ja, gut.” Ta poslušnost i pokoravanje njegovo su životno načelo. Ima to svoju dobru stranu. Nikada ga stariji nisu mrzili, nije dolazio na prijavke, a nije pisao ni izjašnjenja koja svaki časnik u školi podnosi Tončeku u točno označeni sat. Od takva bi čovjeka očekivali da je tiranin prema mlađima. To u ovom slučaju apsolutno nije točno. Ni s njima on ne dolazi u sukob, uvijek zna zadržati izvjesni takt. Jedino viče na domobrana, i to je sve. Razumljivo je da Maršu, kakav jest, ne ide u glavu što se Tonček zamjera ljudima od vlasti, i to zbog nekakve pišljive predstave. “Ja bih njih pustio da igraju do sutra što hoće i kako se njima htjelo”, misli naš novopečeni bojnik. Zato je on pošao odmah za Tončekom. Na taj način Tonček nije usamljen, a bojnik će saznati u čemu su te djevojke toliko zgriješile da im je Tonček razjurio predstavu. Išli su ravno u paviljon. A tek su prve riječi smogli u Tončekovoj garsonijeri. Putem uopće nisu razgovarali jer je Tonček samo puhao, a Marš dobro zna da u tom poslu ne valja starijeg smetati. U sobi je Tonček otpasao Steyer, raskopčao gornje puce bluze i sjeo. “Sjedi i ti, dragi Karl,- obrati se Maršu, i tišina bi konačno prekinuta.”Uh, što sam se razljutio, a kako i ne bih, što one misle, da je moja škola mjesto za prikazivanje njihovih nemoralnih komada. Pa još me ona balava tabornica uči i govori mi da sam divljak. Ali ja sam njima pokazao. Nemoralne i neodgojene komade ne ću dopustiti u mojoj školi, to traži i sam poglavnik.” Kod te riječi Marš udari ostrugomom o ostrugu i okrene se mehanički kako bi se uvjerio da u sobi osim njih dvojice nema nikoga. Tončeku dobaci pogled koji mu nedvojbeno pokazuje da ne bi smio tako govoriti. U daljnjem razgovoru Marš je oprezno i postupno ukazao Tončeku na to da je ipak otišao predaleko.
“Ja, lieber Tonček, ipak je previše toga bilo. Znaš, u njih je vlast, oni će osvetiti, i ti bi mogao dobiti ukor.”
“A što smo mi, i mi smo vlast, imam ja dosta prijatelja na Minorsu, koji će se za mene zauzeti u slučaju potrebe.
Razgovor je prekinuo domobran, izvjestivši da je večera gotova.
Za stolom je vladala mučna atmosfera. Nitko se nije usudio započeti razgovor o onomu što se dogodilo, iako su svi na to mislili. Ivance se tužio da na današnjem pecanju nije imao sreće jer mu nisu uopće grizle:
“Ma samo jedna da je barem malo zagrizla”, čudio se on. “To je zato, kolege, što ribe u ovo doba dana spavaju.”
“Bolje bi bilo da se ostaviš toga jalovog posla i da više vremena pokloniš Juliški”, zadirkuje ga Pera.
“K vragu i Juliška, što će mi ona, već mi je dosadila, neprestano me progoni.”
Za razgovor se tobože zainteresirao i Tonček. Svi znaju da mu je to draža tema od one o kojoj bi se zapravo trebalo pričati.
“Što ja to čujem, gospodine poručniče, ne bi čovjek rekao kad vas gleda, a vi ovako”, šali se Tonček. Međutim, ne voli Ivance da ga stariji i u šali kori, sav je pocrvenio i ušeprtljio se:
“Nije to istina, gospodine potpukovniče, to je ovaj vrag, poručnik Draganić, izmislio, ali ja vam kažem da nema ništa na stvari.”
Netko nešto, i Ivance je već gotovo pred oltarom stajao - ženidba je bila gotova.
“Ja vam ipak zamjeram, gospodine Ivance, što niste o tome ništa govorili svom zapovjedniku. Tko će vam dati bolji savjet ili upute nego on. Vi ste, međutim, dotjerali gotovo i do vjenčanja, a ja to moram slušati od drugih. Na žalost, ja moram na posao, a vama, gospodo, dobru zabavu i laku noć”, naglo se oprosti Tonček i brzo izađe.
Svi su to jedva dočekali i u grupicama se spustiše u selo. Tamo se govorilo samo o predstavi i o Tončeku, a svi su se komentari vrtjeli oko utvrđivanja istine. Časnici su uglavnom odgovarali: “Da, točno je tako bilo. Uistinu je to rekao. Jest, tabornica je bila ljuta. Poslije toga predstava je bila prekinuta, Tonček je strahovito vikao.”
Prof. D. Grganić s pitomcima DNSŠ Kamenica
Sljedećih nekoliko dana govorilo se još uvijek o predstavi. Ustaška se strana grozi Tončeku i proriče mu lošu budućnost, a babe ga hvale kao heroja koji se bori za svetu vjeru Isusovu i za ono što uči i nalaže Sveta mati crkva rimokatolička. Međutim, Tonček je ostao isti. Dapače, može se primijetiti da u posljednje vrijeme još jače galami. Derao se u dvorištu pred svima na Mintu. U parku je imao sukob s Josinom zbog bašče. Galamio na Sašu što je zakasnio na objed nekoliko minuta. Naime, Saša je računao na Tončekovo zakašnjenje pa je ostao završiti list, a tog je dana Tonček došao točno. Sukob se s Rudijem pojačava, a za to ima i razloga jer Tonček neprestano galami, a Rudi se nikako ne da, a od svega toga trpe najviše obadva pisaća stroja: onaj u Rudijevoj uredovnici na drugom katu vojarne, i onaj na prvome katu paviljona. Tonček postaje nepodnošljiv. Sada je vjerojatno već posve siguran da su obadva posjeta imala uistinu privatno-slučajni karakter, jer mu prijatelji iz Zagreba ne javljaju ništa, a ni službeno ništa ne stiže. Sve mu je to dalo nove hrabrosti da ponovno bude bezobrazan i bezobziran, dapače, da bude i gori u svojoj tiraniji. U školi je rad pojačan jer primiče se konac školske godine. Ima posla na sve strane, a Tonček gnjavi nastavnike kojekakvim sitnicama i glupostima. Za vrijeme objeda i večere i dalje su na dnevnom redu partizanski napadi ili Ivancova ženidba. On se već i skriva, ali Juliška je ustrajna u svojim progonima. Ivance izjavljuje da je siguran jedino u vojarni.
U Novom je Sadu veliki vojni aerodrom. Nad Kamenicom i bližom okolicom svakoga dana kruži po nekoliko zrakoplova. Vidi se tu najnovijih tipova i najbržih lovaca. Nitko ne voli tako promatrati zrakoplove u letu kao Grga. Već po zvuku pozna koji je lovac, a koji je bombarder. Zna ga već izdaleka kakve je marke. Ova množina zrakoplova dokazuje da našim nebom vlada posve sigurno Luftwaffe. Neprijateljskih se zrakoplova ovdje i ne vidi. Vidi se po koji endehazijski zrakoplov, to je ili potez ili roda. Pogotovo kad on gleda rodu, tada je dugo promatra, a ostalima tvrdi da je to dobar aparatić, u zraku dapače i vrlo dobar. To nije roda koja donosi djecu ili navješćuje proljeće, ali svejedno ima i ta roda svojih zanimljivosti. Tako on jednoga dana završio obuku u devet i četrdeset pa se spustio u selo. Najedanput začuje sa zapada u zraku zvuk zrakoplova. Kako je već prilično dobro izvježbao uho, bio je siguran da je to jedan od endehazijskih zrakoplova. Da se točno uvjeri, zaustavi se i počne u zraku tražiti zrakoplov. Na visini od 8oo -1ooo metara, s brzinom od oko 150 kilometara na sat, jurila je roda. Gledao ju je dok nije stigla iznad Petrovaradina, gdje je počela kružiti i spuštati se. Potom više nije ni mislio na zrakoplov, nego je obavio svoje poslove u selu i vratio se kući pospremiti stvari i uzeti neke knjige. Nakon nekog vremena dojuri kao bez duše po njega domobran i onako zapuhan isprekidano mu priopći: “Žurite se, gospodine poručniče, smjesta u vojarnu, poručuje po vas zapovjednik, zove vas general Bogić.” Morao se najprije spremiti, a nije mu se baš ni žurilo. Znao on, kad ga generali zovu, da to ne će biti dobro za njega. Dok se oblačio, pokušao se sjetiti tog generala Bogića. Da, sjeća ga se još iz 1941. Tada je taj general posjetio jednu postrojbu u kojoj je on služio. “Jest, to je taj Bogić, general s velikim brkovima i strogim pogledom”, misli on u sebi, ali zna da je taj general vrlo visoka ličnost Minorsa pa mu ne ide u glavu što bi on radio u Kamenici. Misli tako na generala, a na sebi zateže odoru, što se jače i bolje može, samo da bi dobio što vojničkiji izgled. Domobrana je otpustio odmah, a sad nema druge nego se sam uputiti u vojarnu. Već je po držanju stražara zaključio da se s one strane vrata događaju velike stvari. Uputili su ga da se general nalazi u dvorištu, a tamo je i cijela škola. Susreo se s generalom točno ispred dvorišnog ulaza. Oko generala je bila cijela svita. Pratili su ga zapovjednik mjesta iz Petrovaradina, jedan satnik, jedan natporučnik, a iza njih su išli Tonček, Marš, Rudi i zapovjednik posadne sati Mata Subotić. Grga se uputio ravno pred generala, na propisnom se razmaku zaustavio, oštro vojnički pozdravio, pričekao dok mu general odzdravi te glasno i razgovijetno viknuo: “Gospodine generale, pričuvni poručnik Grga Dragonić, poslušno se javlja po vašem naređenju!” General ga pogleda i lagano mu reče: “Izvolite na svoje mjesto, ja vam nisam naredio da mi se javite.” Uistinu, na desnoj strani dvorišta bila je postrojena cijela škola. Uputio se ravno profesorima, koji su bili na desnoj strani, a svi ostali časnici bili su pokraj pitomaca i vojnika. Prvi ga je razveselio Crni:
“I tebe su tužili, no tješi se, i na mene su se neki potužili, a i na sve ostale.”
“Nemoj ti Crni tako, pričaj mi po redu, jer ja nemam pojma o čemu se radi.”
To je čuo i Miha te mu počeo objašnjavati:
“Prije kojih sat vremena dođe nam u inspekciju general Vilko vitez Bogić.
Najprije je s Tončekom pregledao obranu škole, pogledao je svako stražarsko mjesto i obišao cijelo dvorište. Poslije toga pregledao je sve prostorije u školi, a upravo sada dovršio je pregled pitomaca. Naredio je da se cijela škola postroji u dvorištu. Trebao si vidjeti tu sliku kad je on došao. Tonček je dao znak za uzbunu, a cijela se škola uskomešala gore nego one noći kad je bio napad. Svi su izgubili glavu, Tonček ne zna ni kako se zove, baš mi je drago. Ovdje je general pred postrojenom školom primio zapovjednikov prijavak, a onda je jasno i glasno naredio da svi čuju: “Neka iziđu u stroj pred mene svi pitomci koje je bilo tko tukao.” Izišla su točno devedeset i četiri pitomca. Poslije toga general je utvrdio tko je tukao pitomce. Na Tončeka su se potužila pedeset i dva pitomca, drugi je Pera sa dvadeset i sedam, treći Josin sa dvadeset i četiri, a onda po redu drugi. Na tebe se žalila četiri, na mene pet, a zamisli, jedan se žalio na Crnog. Neke su i dočasnici tukli.”
Sada su ostali zadirkivali Grgu što se na njega žalio i Ivek Brežni, jer svi znaju da je Ivek njegov miljenik i da je uvijek uz njega. Ipak su najviše sekirali Crnoga. Jednostavno čovjek ne može vjerovati da bi on koga udario, vjerojatno je u šali potegnuo koga za uho ili za kosu, a ovaj mislio da mora i to reći. Dok su oni na dvorištu raspravljali, general je ponovno otišao u vojarnu i vjerojatno očitao Tončeku bukvicu ili je što drugo radio. Ovi na dvorištu nastajali su se prilično dugo, a onda su vidjeli kako su otpratili generala na izlaz. Zabrujao je motor automobila i svima je sa srca pao kamen. Sada se Tonček sjetio da i onima na dvorištu treba dati odstup te naredio Peri da ih raspusti. Dok su pitomci prolazili pokraj časnika, Grga je pogledom tražio Brežnog. Opazio ga je, a vidio je i on njega, ali mu nije prišao kao obično, nego je sramežljivo okrenuo glavu. Kako do objeda nije bilo puno vremena, većina je časnika šetala dvorištem. Osjećalo se da nekako još nitko nije pravo došao k sebi, jer nisu mogli shvatiti zašto je došla ova inspekcija, a pogotovo nisu mogli predvidjeti njene posljedice. Svima je bilo jasno da je stvar vrlo važna. Dolazi izravno iz Zagreba zrakoplovom jedna od glavnih ličnosti Minorsa. Upada ravno u kameničku vojarnu, sve pregleda i zagleda u svaki kutak, ne reče nikomu ni riječi te ode odakle je i došao. Otprilike jedan sat nakon njegova odlaska iz Kamenice u Petrovaradinu se digla ona ista roda, preletjela iznad Kamenice ravno prema Zagrebu i odnijela sa sobom generala. Svima je bilo jasno da ta inspekcija mora biti u svezi s onim tužbama, a po svemu se čini da je Minors stvar ozbiljno shvatio kad je poslao ovako visoku ličnost. Ovaj je put to bilo i Tončeku jasno, jer se čovjek naprosto izgubio. Za vrijeme objeda bio je sav prestrašen i nekako mekan. Njegov ton više nije ton zapovjednika, zvuči on nekako drugarski, jer se i Tonček prema ostalima srdačno odnosi. Bijedno se drži taj čovjek. On se za slamku hvata, htio bi sada zadržati svoje podređene uza se i vjeruje da će to postići s nekoliko ljubaznih riječi, a zaboravlja na sve one uvrjede i poniženja koja im mjesecima nanosi bez ikakva razloga svaki dan. Poslije objeda išao je ravno u paviljon, a domobran je nosio pisaći stroj. Svi su znali da će pisati pisma svojim prijateljima na Minors i moliti ih da se zauzmu za njega ili da mu objasne o čemu se radi. Većina se časnika okupila poslije objeda u uredovnici kod Rudija. Rudi je objašnjavao ostalima da je stvar konačno uspjela. “Tonček je gotov, sada to možemo sa sigurnošću utvrditi. Međutim, trebamo biti oprezni da još koga od nas ne povuče za sobom, jer on će to nastojati po svaku cijenu. Trebamo se praviti da mi nismo njegovoj nesreći pridonijeli baš ništa, čak ne treba vidjeti da joj se veselimo. Dužno poštovanje moramo mu i dalje iskazivati jer on je još uvijek zapovjednik”, davao je upute Rudi ostalima. Svi su nagađali i naklapali o generalovu posjetu, ali general je do posljednjeg trenutka ostao zatvoren. Niti je on štogod hvalio, niti je kudio, čak ni sa zapovjednikom nije nasamo ostao. Tonček je bio tako sitan, tako malen. Iako su samo dva čina razlike među njima, on je uz generala izgledao kao potleušica uz neboder. Trčkarao je oko njega, svakoga trenutka stiskao pete i često ponavljao: “Na službu, gospodine generale, poslušno molim, gospodine generale, tako je. Pokorno javljam, gospodine generale, imamo i uštede.” General je ostalima postao simpatičan zato što je Tončeka natjerao u kozji rog. Priča Rudi da je samo jedanput malo oštrije nastupio, i to kad su bili u zapovjednikovoj uredovnici General je ispitavao o raznim potrebama i problemima škole. U razgovoru s bojnikom Maršom ovaj se pohvalio da je na hrani ušteđeno 3ooooo kuna. “Kakva ušteda, zar se na hrani može uštedjeti?” zavikao je general. “Kako ste uštedjeli, sigurno ste otkidali od usta pitomcima, a što će vam ušteda? Mi vam šaljemo novce da hranite ovu djecu, zar ne vidite kako loše izgledaju, a vi štedite. Gospodine bojniče, u roku od mjesec dana izvijestite me da je ušteda utrošena na prehranu pitomaca”, dodao je oštro, zapovjedničkim glasom. S Maršovim: “Na zapovijed, gospodine generale”, završi se njihov razgovor, zapravo monolog, jer je general govorio, a Marš slušao. “To je bilo jedino čemu je prigovorio, a šutio je čak i o tučenju pitomaca, samo je naredio zapovjedniku da to mora prestati, i ništa drugo nije rekao”, završio je Rudi. U razgovoru s prijateljima Rudi se potužio da mu naglo slabi vid i tražit će da ga Tonček pusti sutra u Zagreb.
“Nemoj, Rudi, o tom govoriti Tončeku, jer će reći da te je Bog kaznio, što si se svađao s njim. Bit će mu sumnjivo što baš sutra ideš, mislit će da ga ideš tužiti”, upozoravao zato je Grga Rudija.
“Ne boj se, liječnik me predložio za specijalni pregled, a i zapovjednik je odobrio.”
“Svejedno vi skoknite na Minors, kad već idete u Zagreb, možda štogod doznate. Bila bi šteta propustiti takvu priliku”, savjetuje mu Saša.
“Ne brinite se gospodo, bit će me svugdje i saznat ću ja sve, a vi se nadajte dobrim vijestima”, hrabrio je on ostale.
Poslije podne, kao obično, bilo je nekoliko nastavnika u dvorištu s pitomcima. Pitomci su nekako plašljivi. Junaci su bili dok je bio general, međutim, bez njega se nekako slabo osjećaju. Prilaze nastavnicima i nekako htjeli bi se ispričati, ali i opet se mali obješenjaci prave kao da ih je na to ponukala vojnička poslušnost i ono što su ih u školi učili, to jest da budu pošteni i otvoreni.
“Znate, morali smo, general je pozvao, a mi smo ga morali slušati”, govorili bi manje-više svi s kojima su časnici razgovorali.
“Ne trebate se ispričavati, dobro ste učinili, mora se slušati general”, odgovarali bi nastavnici.
Podalje od skupine s kojom je razgovarao Grga, stajao je Ivek Brežni. On se gurao sve bliže njemu, ali je izbjegavao da im se susretnu pogledi. Ipak nije mogao izdržati, prišao mu je posve blizu. Podigao je pogled, oči su mu bile suzne:
“Došao sam, gospodine poručniče”, tako je on običavao reći kad je dolazio.
“Marš od mene, nosi se, ti si mene tužio”, uozbiljio se Grga. Ivek se ipak nije maknuo, nego se plačnim glasom ispričavao:
“Nisam ja, gospodine poručniče . . .” muca Ivek, a ovaj mu još uvijek strogo:
“Što nisi, kad si me tužio, tako ti, izdajice jedna, a sad mi se umiljavaš.” Nije mogao više izdržati, pogladio ga je po glavi:
“Ivek, znaš kaj, bumo se pomirili, daj ruku.” Mala ručica prvoškolca Iveka našla se u njegovoj ruci, a suze su tekle niz rumene obraščiće.”Znaš kaj, Ivek, sada kad smo se pomirili, reci, kad sam ja to tebe tukel, vjeruj ja se ne sećam”, nastavi on s njime razgovor na kajkavskom narječju, da budu bliži i familijarniji, iako zna da slabo vlada tim govorom.
“Pa vi mene niste nikad tukli, gospodin poručnik.” Sad se je i Grga čudio:
“Dobro, čovječe, a ti si me ipak tužio da sam te tukao.”
“Znate, gospodin poručnik, kad su ono gospodin general pitali da izađu oni koje su tukli, i ja sam izišel, oni su i mene tukli. Kad su pitali tko nas je tukel, ja sam pogledal sve časnike i profesore i bojal sam se svakog da će čuti kad rečem njegovo ime. Vidio sam da vas nema pa sam rekel vaše ime, jer kad sam već bil tu, moral sam reći da me je netko tukel.”
Pitomci koji su bili oko njih, glasno su se smijali, a smijali su se i njih dvojica. Kroz smijeh ga je Grga tješio:
“Dobro, dobro, Ivek, ipak je od svega toga najvažnije da smo se nas dvojica pomirili, kaj, ne?”
Ivek se nije micao od njega, gledao je opet oko sebe ponosno i veselo, a u tom pogledu mogao se osjetiti ponos siročeta za koje se nitko nikad ne zauzima, što i ono ima prijatelja. Vjerojatno je poručnik u njegovim očima bio velik i moćan kad se on dičio toliko njegovim prijateljstvom.
Tonček je bio ošamućen još i za vrijeme večere. Nikako se nije mogao usredotočiti na jednu misao. Točno se vidjelo da nešto traži, a sve ostalo usputno je naklapanje. Ni za vrijeme večere nije se govorilo o generalu ni o njegovu posjetu. Čak nije bila komentirana ni današnja naredba, kojom se po usmenoj naredbi generala Bogića zabranjuje batinanje pitomaca i ukidaju podsati. I jedno je i drugo veselilo profesore, a pogotovo ukidanje podsati, jer su se profesori riješili neugodne dužnosti, prijavaka i brige oko materijalne strane pitomaca. Neka to vodi gospodarski ured i pitomačka sat, ta i onako ne znaju što bi od dosade. I to su komentiranje odgodili za kasnije, jer danas nije ukusno razgovarati ni o čemu što je u svezi s generalom. Radije su činili kratke šale na račun Perine ženidbe, a dirali su i Marijana zbog Savke, jer čini se da bi on htio zaploviti u mirne vode bračnoga života. Čak ni u tim razgovorima Tonček nije sudjelovao. Bio je ovdje tijelom, ali duhom je bio tko bi znao gdje, ali najvjerojatnije na Minorsu. Poslije večere zamolio je Tonček velečasnog da pođe s njime i za nekoliko minuta vidjeli su ostali kako se on između Marša i velečasnog uputio u časnički paviljon. Iza njih je išao domobran s pisaćim strojem.
“Bit će da se Tonček sprema na veliki posao kad je poveo dva pomoćnika. Sigurno je da zbog ovog posjeta ima tešku glavobolju kad je velečasnog poveo da mu se nađe pri ruci”, objašnjavao je Crni ostalima.
“Pravi se prijatelji u nevolji poznaju pa zato su se i sad okupili. Dosta je glavobolje prouzrokovao pa neka i sam osjeti kako je to. Samo, ovo nije ništa prema onomu što je on nama učinio. Trebao bi još godinama biti u ovakvu strahu. Sada je mekan kao putar, a kakav je jučer bio”, ljutio se Pavlek.
Trojka je zašla u paviljon, a ostali su pošli u uobičajenu šetnju prema Dunavu. Dakako, i po selu je pukao glas o generalovu posjetu, ali što se civili razumiju u vojničke stvari. Oni misle da je to kao kad dođe školski nadzornik. Zbog toga se te stvari ne komentiraju u onoj mjeri kako se u selu zna komentirati. Oni sve lijepo i točno znaju gdje je Ivance posljednji put stajao s Juliškom, o čemu su razgovarali i kako su se držali. Znaju oni točno u koliko sati Marijan ide sa Savkom u vilu pokraj Dunava. Pokazat će točno onaj grm pokraj kojeg je Pera poljubio Ljubicu. takve stvari rašire se brže selom nego putem radiopostaje.
Još kasno u noć prozori Tončekove garsonijere bili su osvijetljeni. Kad se našao među svojima, Tonček je sabrano govorio:
“Da, gospodo, velika je ovo stvar. To nije obična inspekcija. Pa kud poslaše baš ovoga generala. Nisam mogao ni riječi progovoriti s njime osim onoga što me je pitao. Počnem mu ja onako uz odgovor objašnjavati neke stvari, a on meni kao kakvu šmrkavcu, i to nekoliko puta: “Samo ukratko, gospodine potpukovniče, priče me ne zanimaju.” Dakako, s takvim čovjekom ne možeš ništa”, uzdisao je Tonček.
“Ja nisam primijetio da bi on bio nezadovoljan nađenim stanjem. Jedino bih rekao da nije zadovoljan obrambenim mjerama”, tješio ga je Marš.
“Za to me glava ne boli, imam pet do šest dopisa koje sam slao Minorsu, a tamo se nalaze i moji nacrti za obranu. Tražio sam kredit za gradnju četiri bunkera, na svakom katu po jedan, tražio sam i bodljikavu žicu, da se ogradimo sa svih strana. Zbog obrane se ja ništa ne bojim, nešto drugo mene peče, a osjećam da je radi toga upravo i došao. Došao je on, gospodo, zbog batinanja pitomaca, i to na nečiju tužbu. Ja mislim da je to maslo nadsatnika Parke.”
“Možda i nije samo njegovo”, lukavo mu namignu velečasni.”Poslušajte me dobro, velečasni ima dobar nos, on uvijek nanjuši s koje strane vjetar puše”, poče dušobrižnik svoje izlaganje, onako izdaleka, i usput se pravi važan kao i obično kad govori o svojim sposobnostima. “Sjećate li se, gospodine potpukovniče”, a pritom gotovo zažmiri na oba oka i razvuče kroz nos, “kad ono ovdje bješe gospodin pukovnik Kasil.”
“Sjećam se, ali mislim da je on došao doista usput k nama, a ne u nekakvu inspekciju. Osim toga, njemu sam ja dugo i naširoko pričao o stanju u školi. Taj je ponio najbolje dojmove”, htio je Tonček time skratiti govor velečasnog.
“Jest, gospodine potpukovniče, ali zaboravljate da niste cijelo vrijeme bili uz njega. Niste primijetili da je gotovo dva sata s njim šetao gospodin poručnik Vladovilić, a taj vam baš nije jako odan i sklon, kao što nije odan ni ovoj državi. Gledao sam cijelo vrijeme s prozora na drugom katu i točno sam zamijetio da mu Vladovilić nešto objašnjava. Kasnije sam doznao da se on s gospodinom pukovnikom Kasilom još iz djetinjstva poznaje, dakle mu je mogao reći sve što je htio. Što sad mislite, gospodo, zar ne postoji mogućnost da je ovaj referirao sve o stanju u školi gospodinu pukovniku, onako kako je on htio? Možda i s ove strane vjetar puše. Šta sad velite gospodo, vrijedi li velečasni štogod?
“Sve je to točno, i ja ću odmah onemogućiti Vladovilićev iskaz na taj način što ću još večeras pisati na Minors da ga se žurno ukloni iz škole jer je zadojen komunističkim idejama. Vi ćete, velečasni, dati pismenu izjavu da je takav bio još u mirno doba, kad je služio s vama.”
“Što sam govorio, to mogu i pismeno izjaviti”, odlučno je rekao dušobrižnik.
“Mislim da je s tim u redu, ali treba naći izlaz zbog tučenja djece”, zabrinuo se je Tonček, “to vi meni pomozite. Svejedno je tko je tužio, nadsatnik Parka ili poručnik Vladovilić, uklonit ću ih ja odavde prije nego što oni misle. No činjenica je tu, general zna da su se djeca tukla. A zna i to da sam ja najviše tukao.”
“Ja, gospodin potpukovnik, puno put vam rekao da ne smije se djecu toliko tući, ali vi mene ne slušali. A ja rekao vam davno da ćete jedan dan stradati radi toga”, htio je Marš da ga sjeti na svoje prijateljske savjete.
“Dragi Karle, ja ne trebam predbacivanja, nego radije daj mi nešto savjetuj, ako znaš i možeš.”
“Kako bi bilo, gospodin potpukovnik, da se napravite kako vi ne znali da ostali tukli djeca, a ovo što ih vi tukli, recite da to bilo više roditeljski. Tako bi to nekako trebalo izvesti, pa nek odgovara svatko za sebe.” A velečasni doda:
“Kako znate, okrivljenih ima dosta, pa će svršiti prema onoj: -Tresla se brda, rodio se miš.”
“To nije loša ideja, velečasni, sam Bog mi je pomogao kad sam namislio da vas pozovem. Znate, gospodo, ja sam i suviše napet da bih mogao nešto pametno i korisno smisliti. Hvala vam, velečasni, i Bog vam platio, zbilja ste mi pomogli.”
Velečasni je sav sjao od sreće. On tako zasja i onda kad ispriča kakav vic ili kad rekne nešto što smatra pametnim, pa kako ne bi zasjao sada, kad prima hvalu iz usta svog zapovjednika i kad ga svojom pameću izvlači iz sosa.
“Dobro je ovako, našao sam rješenje”, govori Tonček sam sa sobom i nervozno šeta po sobi. “Tražit ću od svakog pojedinca na kojeg su se žalili pitomci, da mi da objašnjenje zašto je tukao pitomce, kad zna da je u našoj vojsci zabranjeno fizičko kažnjavanje pripadnika oružanih snaga. Ovo je udarac kojim ću pogoditi dvije muhe. Tim će na Minorsu osjetiti da sam ja u školi batinanje zabranjivao, a vidjet će da i ja sam protiv te pojave vodim postupak. Gospodo, ja ću na posao, a vi se dalje zabavite kod gospodina bojnika Marša. Još jedanput vam hvala za sve.” I dok su oni prijateljski stiskali desnice, zidna je ura otkucavala deset sati. Stražari tvrde da su u zapovjednikovoj sobi vidjeli svjetlost još poslije ponoći i da su se čulo monotono tipkanje pisaćeg stroja.
Sutradan, jutarnjim vlakom, zajedno s Rudijem otputovao je u Zagreb i jedan teklič s one dvije kuverte adresirane na Minors - Odsjek za školstvo. Još prije osam svi časnici na koje su se pitomci bili potužili, dobili su zatvorene kuverte pod brojem “tajno 128”. Kad su ih otvorili, vidjeli su da su svi dobili izjašnjenje istog sadržaja. Sastajalo se ono od tri točke, koje su se zapravo mogle spojiti u jednu. Prva je točka: “Zbog čega ste tukli pitomce?”; druga: “S čijim dopuštenjem i po čijoj naredbi ste to činili?”; treća: “Jeste li znali da je zabranjeno fizički kažnjavati pripadnike oružanih snaga i jeste li svjesni krivice koja iz toga proizlazi?” Nastava je time bila hendikepirana jer su svi nastavnici više mislili na izjašnjenje nego na školu. Osim toga, svi su primijetili da je rok predaje lukavo namješten, jer je određen za 15 sati, kako se ne bi mogli prije toga dogovoriti. Prije obuke razgovarali su o tome Miha i Grga, ali s Mihom se nije dalo pametno razgovarati, on je samo psovao i bjesnio što može postojati tolika drskost na svijetu.
“Pa to je krajnja drskost, on nas zove na odgovornost zato što smo možda koji put lagano pljusnuli kojega drskog pitomca ili ga malo povukli za uho, a on ih je dušmanski mlatio i progonio.” I ostali su bili neraspoloženi i ljuti. Saša je samo ponavljao:
“A, ljudi, a, ljudi”, i buljio u izjašnjenje. Josin je glasno govorio:
“Poludija je, gotov je, velim vam”, i tako su pošli na nastavu.
Za vrijeme velikog odmora već su ljudi bili smireniji, ali jedinstvenih pogleda nisu još imali. Neki su približno, a drugi točno uočili kamo smjera Tonček ovim izjašnjenjem. Dogovorili su se da će se u jedanaest i trideset sastati u ambulanti kod Maksa, a do tada neka svatko razmisli o stvari. Svi su osjećali da im upravo sada nedostaje Parka, sada kada ga najviše trebaju.
“E, da je on tu, ne bi nas glava boljela”, uzdiše nervozno Pavlek i svija očitovanje.
Svi su, manje-više, završili obuku u jedanaest i trideset te su se neprimjetno šuljali u ambulantu. Da ih je tko sa strane gledao, sažalijevao bi ih te bi se upitao kakve to teške bolesti vladaju pod najvećim kameničkim krovom, zašto toliki ljudi idu u ambulantu po liječničku pomoć. Međutim, oni su tražili pomoć druge vrste. Miha je objasnio ostalima zašto se održava sastanak i ukratko objasnio bit Tončekova izjašnjenja. Objasnio je što je Tonček time htio postići: “Uostalom, vidi se iz stila i sadržaja da on želi prebaciti krivnju na nas”, naglašavao je Miha, “a na nama je da damo takav odgovor koji mu može škoditi, a ne koristiti.” Poslije toga počela je važna konferencija. To je za njih konferencija stoljeća. Kako je bila nazočna većina profesora, dakako da su svi izgledi bili da će dugo potrajati. Imaju oni, doduše, na raspolaganju samo sat i pol vremena, jer tada moraju na objed, ali mogu oni, ako se ne slože u točki ili zarezu, nastaviti odmah poslije objeda. Išlo je ipak prilično brzo. Odmah su se složili u tomu da daju potpuno isti odgovor. Bilo je malo natezanja oko toga, jer u vojsci mora odgovarati svaki pojedinac posebno. “Kad su ista pitanja svima, zašto ne bi bio i isti odgovor?” branio je ovu tezu Crni, i to svi prihvatiše. Grga je bio za to da se u odgovor unese oštriji ton. Zapravo, da bude drskiji od pitanja, jer se na drskost može samo tako reagirati. Čuo je prosvjedno mrmljanje i to ga je natjeralo na objašnjenje: “Slušajte, momci, napisao sam ja više izjašnjenja nego što najstariji među vama ima godina. Ispočetka su sva moja izjašnjenja završavala: -Priznajem krivicu i nastojat ću da ubuduće ne činim takav ili sličan prekršaj.- To ne pali, jer čim priznaješ krivicu, a on ti, samo ako želi, odmjeri kaznu. Ne priznati krivicu, oštro odgovarati, svaljivati krivicu na zapovjednika, to je nepisani zakon i trebaju ga se pridržavati svi oni koji dobivaju izjašnjenje. Danas i mi trebamo smjelo Tončeku dobaciti istinu u lice, a što nam na posljetku može. Još je nešto sigurno, a to je da naša izjašnjenja ne će ići na Minors i poslužiti kao opravdanje Tončeku, nego će ih zaključati u najtajniju ladicu i nikad ih nikome ne će pokazati.”
Saša je bio za umjereniji ton, ali nije više bilo vremena za uvjeravanje. Složili su se da odgovor bude isti pa bi trebalo odabrati tri čovjeka koji bi ga sastavili. Tako je otprilike predlagao Minto. Za pola sata donijeli su Miha, Grga i Saša odgovor na pojedine točke, s kojima su se uz neznatne promjene svi složili. Zapravo, bio je pokoji izraz zamijenjen slabijim ili jačim. Na prvu su točku odgovorili: “Pitomce nisam tukao, možda sam, što se vrlo rijetko događalo, kojeg povukao za kosu ili za uho, a to je bilo u trenutcima kada sam bio vrlo ljut, a katkad sam to u šali činio.” Na točku dva bio je ovaj odgovor: “Dopuštenje ili naredbe za ovo pod točkom jedan nisam ni od koga dobio, ali je zapovjednik u nekoliko navrata preporučio batine kao najbolje odgojno sredstvo za pitomce. To je on nekoliko puta isticao na sjednicama razrednog vijeća i nastavničkog zbora.” Odgovor na točku tri glasio je: “Znamo da se pripadnici oružanih snaga ne smiju tući, ta zato ne bih to ni radio da nije sam zapovjednik preporučio tu mjeru i vrstu kazne. Prema svemu ovomu ne osjećam se krivim i smatram da ne mogu snositi nikakve posljedice zbog ovakvih prekršaja.” Svi su znali da će Tonček pobjesniti kad bude to čitao i unaprijed su uživali u tome. Znali su i to da će ovim odgovorom srušiti sve Tončekove iluzije kako bi mu njihova izjašnjavanja mogla koristiti. Zatvorit će on njih pod devet pečata i tri lokota.
Tako je i bilo. Izjašnjenja su ga još više smela. Uvijek je čovjeku tako kad u borbu baca posljednje snage ili, kako to ljudi rado govore, posljednji adut. Ako i to ne uspije, što drugo možeš vidjeti nego vlastitu propast? Koliko je trebalo vremena dok je pronašao ovo spasonosno rješenje, a sada se to sve najedanput srušilo. Ne će mu više pomoći ni prijatelji. Tonček jednostavno ne vidi izlaz iz ovoga zla u koje upade, a taj je izlaz trebao brzo pronaći. Upravo to brzo tjeralo ga je u nove pogreške i nije mu dopuštalo da dobro razmisli. Nije znao kada će ga neprijatelj napasti i zato mu je svaka minuta bila dragocjena. Ponestajalo mu je zraka, raskopčao je bluzu, jer mu je i ona bila pretijesna. Misli su mu nervozno i nenadano dolazile i jednako tako bježale, te zapravo i nije znao što je prije jednu minutu mislio i htio. Nervozno je šetao po svojoj garsonijeri i tražio slamku za koju bi se uhvatio. U takvu raspoloženju Tončeku je na pamet palo da sazove za pet sati konferenciju u svezi s generalovim posjetom. Izjašnjenja su razbacana po stolu. Izgledaju mu kao vijenci na vlastitu grobu. Boji ih se, ali ih ipak skuplja. “Ponijet ću i njih na konferenciju, barem ću im nos natrljati, kad im drugo ništa ne mogu. Ne, ne ću im se zamjerati, pravit ću se kao da sam očekivao baš ovakav odgovor. Treba još neko vrijeme taktizirati. U ovom trenutku svakako bi optužba pogoršala moju situaciju. Ne treba davati povoda za nove optužbe, bit ću taktičan, nastupit ću kao čovjek koji traži mir i ne želi osvetu.” Tako smišlja Tonček i traži sadržaj za konferenciju. Prokleta konferencija, kako početi i o čemu govoriti, to nije Tonček mogao riješiti, a opet čvrsto ostaje uz misao da je konferencija potrebna. Mučio se tako Tonček više od jednog sata i, evo, za pet minuta bit će pet. “Idem, otvorit ću konferenciju na uobičajeni način, a dalje što Bog da.”
Da će biti konferencija, doznali su časnici nešto prije četiri sata. Pozvani su svi časnici i profesori. U njihovim redovima nastala je uzbuna. Svi su se bojali zbog izjašnjenja. Nekako im je smetalo to što su dogovorno i jednako odgovorili. Već u četiri sata bili su u zbornici i razgovarali samo o konferenciji. Nikako se nisu mogli dosjetiti, zbog čega on saziva konferenciju, i kakva je svrha tom raspravljanju o generalovu posjetu. Svako rješenje te zagonetke činilo im se besmislenim. Ipak, činjenica je da će konferencija za jedan sat početi te treba razmisliti o tomu kako će se držati i kako će se suprotstaviti Tončeku. Glavni udarac očekivali su svi zbog izjašnjenja i na tu stranu treba usmjeriti glavne obrambene snage. U njihovim se redovima osjećala nesigurnost, i Miha je zbog toga bio nervozan, poluglasno je dobacio Grgi: “Zar se isplati raditi nešto s ovim kukavicama, ja to ne razumijem, ipak su inteligentni ljudi, a ovako se bijedno ponašaju.” Uistinu, na nekim se licima odražavao strah. Svi su uglavnom uprli oči u redakcijski odbor, kao da su tražili spas. Neki pogledi jasno govore: “Vi ste smislili odgovor pa budite i sad pametni te nas izvucite iz te situacije.” Saša je jasno osjetio ta predbacivanja pa je upozorio: “Gospodo, budemo li složni i jedinstveni, ne može nam nitko ništa, smatram da smo sposobni odgovarati za ono što smo napisali. Uostalom, nemojte nas kriviti za odgovor, mi smo samo predložili, a kad ste ga vi prihvatili, on je vaš i samo se kukavica odriče onog što je jedanput rekao. Mi smo rekli istinu, pa zar se netko boji ostati uz istinu? Tko se toga boji, nije pošten čovjek. Ne zaboravite, gospodo, da će istina ipak pobijediti. A od vas ništa drugo ne očekujem nego to da ostajemo čvrsto uz ono što smo već jedanput rekli, jer ćemo jedino tako pobijediti. Ako želite, ja ću Tončeku reći da sam ja pisao taj odgovor, ali znajte da će to za Tončeka biti kapital. Nas dvojicu-trojicu lako je proglasiti buntovnicima, a vas ljudima koji su nasjeli. Ne zaboravite da se na taj način njegova situacija može i popraviti. Ako istupimo svi kao jedan, onda nitko nije buntovnik, nego smo ljudi koji govore na temelju svog uvjerenja. Smatram da je naše jedinstvo potrebnije nego ikada, jer samo ćemo na taj način ćemo pobijediti i sebi pomoći.- Pritom je nastojao da svakom pogleda ravno u oči kako bi ga uvjerio u iskrenost svojih riječi. Osjećao je da su njegove riječi djelovale, ali je ipak uzdisao zbog odsutnosti Parke, jer je njegov jedan pogled dovoljan da uvjeri ljude. Osjećao je da je preslaba zamjena da bi mogao izvesti ono što bi Parka s lakoćom obavio. U njega su svi vjerovali. On je za sve njih junak, koji uvijek ima smionosti da se s Tončekom uhvati u koštac, a sada ga, u ovoj najtežoj situaciji, nema. Nema njihova oslonca, nema predvodnika, i zato se javlja strah na nekim licima. Ipak, osjećaju da se borba mora voditi i da u ovoj situaciji ne smiju izgubiti glavu. Radi toga je Saša i pokušao hrabriti one koji su se kolebali. Vidio je kako su odlučni barem u tomu da ne odustanu od onoga što su napisali, i smatrao je da je to u ovoj situaciji posve dovoljno.
Prije pet okupili su se u zbornici i drugi časnici te je razgovor bio posve običan. Pitali su Peru o ženidbi, Marijana kako napreduje stvar sa Savkom, a Ivanca za Julišku i za pecanje. Taj veseo i živahan razgovor prekinuo je zapovjednikov dolazak. Pratio ga je pobočnik Jožek. Obojica su bili smrknuti. Zapovjednik zbog toga što ima briga, a Jožekov je to prirodan izgled. Nakon uobičajenih fraza Tonček je prešao na stvar: “Gospodo, jučer nas je posjetio general gospodin Vilko vitez Bogić i, kako znate, taj je posjet uzrokovao važne reforme u našoj školi. Neke sam u sinoćnoj zapovijedi objavio i već su stupile na snagu. Za druge će trebati više napora i vremena da ih ostvarimo. Zato je potrebno jedinstvo svih nas. Na žalost tog jedinstva među nama nema. Ne ću ulaziti u to tko je kriv, samo ću ustvrditi da tog jedinstva nema od onog trenutka kad je u ovu školu stupio čovjek koji je trebao biti moj najbolji suradnik, a zapravo je moj najveći protivnik.” Svi su znali da cilja na Parku i činilo im se bijednim što napada čovjeka koji nije nazočan. “Ja, međutim, ne mrzim tog čovjeka, valjda je to Božja volja, a pravi se kršćanin ne protivi Njegovoj svetoj volji. Više od naših osobnih briga moraju nam na srcu ležati brige naše škole, stoga su nam potrebne sve snage, jer njezina sreća i procvat ovise o tim snagama i o našoj slozi. Svi smo mi grješili, griješni smo se i rodili. Sada nam je s najvišeg mjesta ukazano na te pogrješke, i mi ćemo ih ispraviti, samo treba sloge i dobre volje. Radi sreće ove škole, evo, ja kao najstariji po godinama i činu pružam ruku pomirnicu svima vama i sve opraštam, kao što je i naš Gospodin na križu oprostio svojim protivnicima. Ja sve svoje protivnike molim za oprost i pružam im ruku pomirnicu da bismo mogli zajednički raditi na dobrobit ove škole i majčice Hrvatske. Uvijek imajmo to pred očima pa se nećemo svađati, nego ćemo zajednički prionuti na posao koji će uzdići ovu školu i pomoći našoj miloj majčici Hrvatskoj.” Da bi stvar bila uvjerljivija, svoj je govor Tonček popratio s nekoliko suza. Poslije je nabrojio neke promjene koje su nastale s svezi s generalovim posjetom i pozvao sve nazočne na raspravu.
Sve je iznenadio Tončekov govor, a još više ton. Naivci su i povjerovali da se stari jarac posve obratio, ali oni koji imaju dugo iskustvo s njim, bili su oprezniji. Njih je ovaj slatki govor i ton strašio više nego galama, a to je i logično, ako čovjek pametno prosudi. Ovaj ton Tončeku ne pristaje i on ga uporabljuje jedino u nuždi, a galama je kod njega obična stvar. Doduše, svi su odahnuli jer uopće nije spomenuo izjašnjenja, ali su bili zabrinuti upravo zbog ljubazna i pomirljiva stava. Bili su uvjereni da on iza toga nešto loše sprema, ali nisu znali što, i to ih je brinulo. U raspravi je sudjelovalo nekoliko časnika, manje-više oni iz Tončekova tabora. Po svemu se čini da su i oni govorili tek toliko da prekinu tešku i neugodnu šutnju, jer njihove izjave nisu bile pametne, a ni u svezi s današnjim sastankom. Uglavnom, svi su se čudili zašto toliko uzrujavanje zbog najobičnije inspekcije. Htjeli su pokazati kako je to kod vojske obična stvar, zbog koje se nije vrijedno uzrujavati. To je donekle umirilo i Tončeka, ali se moglo jasno vidjeti da je to tek privremena utjeha. Na sve to Tonček je mislio: “Lako je vama, gospodo, ovako govoriti, volio bih vas vidjeti kako biste se osjećali da ste u mojoj koži, da ste vi zapovjednik.” Konferencija je završila prije same večere. Po svemu se čini da Tonček ni konferencijom nije postigao ono što je htio, ali je ipak djelomično uspio. Uspio je nekoliko ljudi uvjeriti da će on ubuduće posve drukčije raditi i bolje postupati sa svima podređenima, a prije svega s pitomcima, jer je istaknuo da se njegova zapovijed od sinoć mora u cijelosti provoditi. Većina časnika poslije konferencije ne samo da nije postala pametnija nego im je Tonček postao još zagonetniji i neodređeniji. Grga je bio nadzorni časnik i morao je odmah na večeru s pitomcima. Zato nije sudjelovao u raspravi, koja se obično razvije poslije ovako velikog događaja, a tu se pojmovi najbolje razbistre.
Sutradan već u šest sati posjetio je Grgu Tonček u sobi nadzornog časnika. Jučer ga je bio posjetio odmah poslije objeda te mu je ovaj drugi posjet postao još sumnjiviji pa je odlučio biti oprezan. Zapovjednik ima pravo obilaziti nadzornog časnika kad hoće, nadzirati njegov rad i obavljanje dužnosti, ali Tonček baš nema tu naviku. Nije on ni jučer ni danas došao u nekakav službeni obilazak. Ipak se Grga u obadva slučaja ponašao službeno. Uvijek bi ga dočekao onim propisnim: “Gospodine potpukovniče, poslušno javljam u toku mog vršenja službe nije se ništa novo dogodilo!” Taj je službeni odnos Tončeku čak i smetao.
“Nije potrebno, dragi zemljače, ja sam se samo navratio do vas prije svete mise, i vidim da dobro vršite službu, kad ste tako uranili.”
“Takav je propis, gospodine potpukovniče, a ja nastojim da se nikada ne ogriješim u vršenju svojih dužnosti”, lukavo mu ovaj odgovara, i pritom misli: “Kakvo pitanje, takav odgovor.”
Prošetali su hodnikom, ispratio ga je glavnom alejom perivoja, ali nije mogao spoznati što taj čovjek zapravo hoće. Tužio se na nepravde koje mu nanose, a on je uvijek pošteno radio i uložio sve svoje snage za rad u školi. Zatim je tumačio kako u ministarstvu nemaju boljeg čovjeka od njega za zapovjednika ove škole: “Ja sam svršio dva semestra filozofije, ja sam bio tajnik vatrogasnog udruženja za cijelu Hrvatsku.” Poslije toga je dokazivao kako bi bilo nepravedno da mu oduzmu upravu škole, koja je zapravo njegovo čedo. Sve u svemu prelazio je s jedne teme na drugu, sve je to bilo nekako isprekidano i razbacano. Uostalom, Grgi je to bilo draže nego da ga je pokušao ispitivati ili navoditi na to da daje izjave koje bi njemu išle u prilog. Ovako su se barem u miru rastali. Jedan drugomu nisu ništa učinili. Međutim, Grga se još nečemu veselio, posve je sigurno vidio da Tonček nije više sposoban učiniti kakav veći pothvat, a to svima njima ide u prilog. Gledao je za njim, čak mu je i korak nesiguran, ili se to možda samo čini.
Tijekom sljedećih nekoliko dana Tonček se potpuno povukao, po cijeli je dan u paviljonu i neprestano piše. Uz njega su samo najvjerniji, ali i oni nisu upoznati s njegovim poslom, jer na pitanja ostalih o Tončekovu radu obično negativno odgovaraju. Marš je zaokupljen poslovima gospodarskog ureda i često zalazi Tončeku, ali od njega ne pokušava ništa saznati. Akcije su usmjerene više na velečasnog. Tu se također ne može ništa doznati, i svi vjeruju da ni on ništa ne zna jer bi rekao barem nešto, da se vidi kako on sve zna. Kad ga zadirkuju da je glavni savjetnik svog zapovjednika, on odgovara stihovima narodne pjesme: “Tončeka sam ja ispovjedio, alŐ ga nisam pitao za školu, već za grijehe, što je zgriješio.” Kad je dobro raspoložen, odgovara obično lakonski vlastitim stihovima, koje je izmislio za određenu zgodu: “Generalska to je juha, pa se dugo, dugo kuha.” Uostalom, nije drugima baš puno ni stalo da doznaju što Tonček piše, ali lako je naslutiti čime se on bavi. To su optužbe protiv onih za koje on drži da su mu skuhali kašu. Zatim piše nadugo i naširoko svojim prijateljima o svom naporu i zalaganju koje je uložio u školu, piše o uspjesima svoga rada, tu su razna opravdavanja, sve da bi i dalje ostao zapovjednikom. Njegovi protivnici duboko su uvjereni da mu to ne će uspjeti. Da mu na Minorsu sjede baš rođena braća, preko ovako teških prekršaja ipak se ne može prijeći. Ništa se časnici ne tuže što ga rijetko viđaju, njima je posve ugodno bez njega. Ovaj je mjesec bio i previše uzbudljiv te su zaslužili malo mira.
Spokoj je zavladao među njima kad se vratio Parka. Sada su tek bili sigurni i osjećali da im nitko ništa ne može, jer opet imaju zaštitu. Pozdravili su se s njime kao nikad do sada, prilazili mu čak nekako djetinjasto, otvoreno mu laskali da im je nedostajao upravo u vrijeme najžešće bitke. On se samo smiješio, ali je s velikom pozornošću pratio izlaganje o proteklim događajima. Zanima se on i za sitnice. Morali su mu donijeti i izjašnjenje i odgovor. To mu je dao Miha, jer je on u neku ruku arhivar. Naime, on sprema sve takve stvari, a također sprema sve glupe zapovijedi i naredbe da ih objelodani jednom kad za to bude vrijeme. Grga je s njim u neku ruku sklopio ugovor da mu ih ustupi, jer tvrdi da će napisati knjigu o svemu što se događalo u školi. Rudi je samo okretao glavom kad je vidio što Tonček pita. Prozreo ga je odmah i u potpunosti odobrio odgovor. To je sada bilo svima drago, jer ih je pohvalio čovjek u kojega do krajnosti vjeruju, a osjećali su i ponos što su dorasli tome da se i sami mogu boriti. Tako je Rudi cijelo vrijeme primao izvješća o tome što se zbilo u školi tijekom četiri dana njegova izbivanja. U sve je bio točno upućen, a to je bilo potrebno jer borba će još potrajati i Tonček se ne će dati lako pobijediti. Svi su to dobro znali i napeli sve snage da borba završi bez gubitaka za njih. Uostalom, najvažnije je da već jedanput završi, jer im je potrošila dosta živaca. Trebalo je i puno opreza, a oni su često bili neoprezni. Išli su u Rudijevu uredovnicu i u skupinama, a osim toga uvijek se nekoga od njih moglo vidjeti da sjedi kod Rudija. Tonček je, naprotiv, udvostručio oprez. Njegova dojavna služba radila je bolje nego prije. Svakoga bi trenutka narednik Ferdavec krstario hodnikom s knjigom u ruci, ulazio je često u časničke sobe i poslušno molio da je došao zbog inventara. Bojnik Marš se zna zaletjeti u zbornicu da pogleda ovo ili ono, pa nekoga traži ili se naprosto zabuni, otvori vrata, pogleda po cijeloj sobi i vrati se uz usklik: “Prokleti rastrešenost!” Čini se da je Tončekova služba i brojčano ojačala. Sada se sumnja i na jednog obrtnika da je u njegovoj službi, uostalom, brzo će se i to provjeriti. Neopreznost Tončekovih protivnika brzo mu je potvrdila da se glavna snaga urotnika nalazi na drugom katu, a onda je lako pogoditi tko stoji na čelu urote. Tončeku je sada jasno da glavni napad treba usmjeriti na nadsatnika Parku, a glavni stan treba što prije razjuriti. Prikupljao je sve podatke o Rudiju, a pisaći je stroj radio do kasno u noć. Svi Rudijevi propusti i pogrješke bili su točno upisani, a sve svađe sa zapovjednikom jednostavno su i subjektivno ubilježene i prikazane u službenim i privatnim dopisima onako kako je to Tončeku odgovaralo. Taj posao nije puštao Tončeka iz paviljona, a s ostalima se sastajao obično samo za vrijeme večere. Tada bi se tužio na veliki posao, koji je često nepotreban, jer ga izaziva borba s bikovima. Tu borbu s bikovima on sada češće spominje, i zbog nje dođe do žešćeg sukoba između njega i Rudija. Već drugoga dana poslije Rudijeva povratka iz Zagreba došlo je do jednog takva sukoba. Tonček huči i govori o borbi s bikovima, a sve na nekoga puca. Kao i obično u takvim zgodama svi šute i prave se kao da ni pojma nemaju o čemu on to govori. Rudi opet osjeća da upravo na nj smjera. “Gospodine potpukovniče, ne znam o kakvoj vi to borbi govorite, ali kad već govorite, bilo bi bolje da govorite o borbi bikova.” Točno je to da je Tonček lukav, ali točno je i to da ima slabe živce. On se dade vrlo lako izazvati i brzo pada u afekt, a onda zaboravi i na oprez i na taktiku te kaže i ono što ne bi smio ni trebao reći. Rudijeva primjedba bila je dovoljna da Tonček plane. On je opet ušao u svoje normalno stanje, koje je pet-šest posljednjih dana s toliko muke skrivao, te se posve prirodnim glasom proderao:
“Vi hoćete, gospodine nadsatniče, reći da sam ja, vaš zapovjednik, bik. Znate li vi da time rušite autoritet zapovjednika? Odgovarat ćete mi za ovo pismeno.”
“A kojim pravom vi, gospodine potpukovniče, sve nas nazivate bikovima, sve nas vrijeđate time i predbacujete nam zbog nekakve borbe koju ste vi htjeli, i koja je samo zbog vas nastala. Vi izazivate sve nas, a nitko vas ne izaziva, to morate znati, gospodine potpukovniče, i to je cijela istina”, govorio je Rudi odrješito, ali se osjetio prizvuk nervoze u njegovu glasu, što inače nije svojstveno tome čovjeku. Tonček je padao u bjesnilo, a to je i posve razumljivo. Pet-šest dana nije se ni s kim svađao, pa je sada ta potreba izbila poput bujice. Njegova se vika pretvarala katkada u urlik.
“Vi se usuđujete mene koriti i meni predbacivati. Tko ste vi i po što ste došli ovamo? Ja ću vas najuriti odavle, već sam poduzeo mjere da vas što prije odstranim. Ja ću vama pokazati, vi ćete zapamtiti s kim ste se sukobili. Svakome sam ja do sada stao na rep, a i vas ću uništiti”, grozio se Tonček i sve više vikao.
“Ovo se doista divno slaže s vašim kršćanskim nazorima, uistinu govori iz vas kršćanin koji svakog dana ide na pričest, ali usput vam dajem do znanja da se vaših prijetnji ni najmanje ne bojim”, sada je Rudi govorio ironično i začudo bio mirniji nego prije.
Po svemu se čini da je bio zadovoljan onim što je Tonček izgovorio. Poslije večere Rudi je dao Grgi znak da kasnije dođe k njemu. U uredovnici je bio sam, nešto je pisao. Grga je sjeo za pisaći stolić, a Rudi ga je zamolio da mu točno ponovi Tončekove riječi.
“Znaš, ja sam još uvijek uzrujan i ne mogu se svega točno sjetiti.”
“Vidim da si uzrujan, to mi ne trebaš ni reći, ali tješimo se time da je Tonček još više uzrujan.” Poslije toga ponovio mu je cijelu svađu, a on je doslovce pisao i opominjao ga: “Molim te, neka bude točno, jer to će sutra na Minors.” U paviljonu je također kuckao pisaći stroj, i tako su napisana dva izvješća o jednoj svađi koju je svatko drukčije prikazivao.
PeraŽdera je izabrao subotu za dan svojih zaruka. Hoće čovjek stupiti u predvorje bračnog života i što mu tko može? Dosta su ga ljudi savjetovali i odgovarali, ali on hoće pa hoće, a taj kad nešto hoće, onda to mora učiniti. Dečko se ipak opoštenio, jer je pozvao i časnike na zaruke. Našli su se tu gotovo svi časnici. Nisu tu Tonček, Marš i oni časnici koji obavljaju službu. Može se opaziti da njegovu tastu naročito godi što su se za stolom u njegovoj kući našla tolika gospoda, a i Pera je dobro raspoložen, stolovi se sve uvijaju pod težinom porculanskog posuđa koje je puno dobrih jela. Iz službenih okvira i one nužne ukočenosti izašlo se tek kad se narod okrijepio jelom i pićem. Na čelu stola sjedili su sretni zaručnici, ali se vidjelo da bi se Pera bolje osjećao među ostalima. Nije on čovjek koji voli ceremonije. Zadirkuju ga što nije pozvao Tončeka, jer bi već do sada sigurno čuo tri-četiri govora, a Pera se na to samo smije onim širokim, iskrenim smijehom. Za stolom su se dalje poredali po rodbinstvu, donekle i po činu, a pazilo se i na to da se sjedi po rasporedu muško-žensko. Rudi Parka sjedio je desno od zaručnika. Pera njega osobito poštuje, a osim toga on je njegov prvi nadređeni. Između Grge i Rudića sjedila je Nada, ona je daljnja zaručničina rođakinja. Bila je večeras dobro raspoložena, a onako dotjerana izgledala je vrlo lijepa. Rudić je također bio dobro raspoložen i po brzom ispijanju čaša činilo se da bi mogao postati u najskorije vrijeme i dobre volje. Neprestano se tužio da ne smije puno piti jer sutra prima službu nadzornog časnika. Nada ga je nagovarala da pije, jer je daleko jedanaest sati, a dotle može doći na normalni kolosijek. Crni ga je također ohrabrivao da će u najgorem slučaju službu preuzeti tko drugi, tko bude sposoban za to.
“Nije to ništa, moj Rudi”, počne ga ohrabrivati Grga, “pozvali mene u vojsku već u svibnju 1941. Dobio ja udjelbu u posadnom bataljunu u Novoj Gradiški, tamo sam našao sve “bolje” ljude. Bio je tu Pepa Benković, pričuvni natporučnik, a inače učitelj u istom mjestu. Čovjek je to dobar, pravi slavonski veseljak i dobričina, ali rijetko bi ga susreo posve trijezna. Uz njega je i njegov kolega Čajo Đukić, taj opet pije na etape. Jedno vrijeme pije, a onda opet radi. Bilo je još poznata svijeta, okupio se sve domaći narod. Zapovjednik bataljuna bio neki topnički pukovnik Antun Prohaska, čovjek veoma kratkovidan, a brbljav kao papagaj. Našao se tu i po koji časnik s one strane Psunja, tamo od Pakraca. Među njima se isticao Marko Žuruvija svojom šutljivošću, a Josip Nađ svojom veselošću. Vojnik opet sve sami Slavonac iz bliže i dalje okolice. Tu se uglavnom jeo i i pilo, a pomalo se obavljala i vojnička služba. Ustrojavao se bataljun, punila se skladišta hranom i uređivali se računi po zahtjevima vojne administracije. Jednom riječju radilo se sad ovo, sad ono, ali pilo se neprestano. Jednu smo noć cijelu prolumpali, sutradan je dužnost nadzornog časnika trebao predati Marko Žuruvija, a napio se do mrtvila. Budimo ga oko šest, a čovjek se i ne miče. Okreći ga, prevrći ga, a on se valja kao klada i dalje hrče. Treba podnijeti jutarnji prijavak točno u sedam sati, a ni govora da bi mogao Marko tu dužnost obaviti. Trebalo je čovjeka ipak spasiti. Nije šala, nadzorni časnik, a napio se, te što je još teže, on je Srbin pa može iz toga ispasti sabotaža ili još što gore. Ne preostaje nam drugo nego da pojas nadzornog časnika opaše netko od nas. Na žalost nismo mogli birati po sličnosti, nego smo izabrali po trijeznosti. Pronađemo da će Nađ najuspješnije obaviti taj posao. Opašemo ga, damo mu upute i ohrabrimo ga kratkovidnošću zapovjednika, a on petom o petu te pokorno javi da se ništa novo nije dogodilo tijekom njegove službe. Pukovnik ga bolje pogleda, primače se bliže i uze naočale:
“Vi ste gospodin Nađ, a nadzorni je časnik gospodin Žuruvija, zar ne?”
“Tako je, gospodine pukovniče, ali ja sam preuzeo njegovu dužnost, jer mu je naglo pozlilo.”
Dakako da zapovjednik nije povjerovao u tu brzo smišljenu i naivnu laž i izvidima je ustanovio pravi razlog. Marku se, doduše, nije ništa dogodilo, ali smo ga neprestano zadirkivali. Ti se, Rudi, bojiš, a vidiš da ima puna četiri sata do primanja službe, više nego što je on imao.”
Rudi je ipak nakon toga pio oprezno i uspio se održati. Te su zaruke prekinule monotoniju vojničkog života, jer dosta je i jedna noć da čovjek pobjegne iz vojarne i da se nadiše slobode.
Tonček u svom strahu pred novim optužbama ide tako daleko te svima otvara poštu. Umišlja si on da svi samo o njemu pišu. Nema on nikakva prava na otvaranje pošte, ali se ljudi svakoga dana sve više uvjeravaju da on to radi. Jutros je osvanula kišovita nedjelja. Iako je kiša lijevala cijeloga jutra, ipak je kirhenparada održana. Svi su pokisnuli do kože, i nakon gostionice uputili su se ravno u vojarnu. Pred vojarnom je stajao Josin tako bijesan da su mu oči samo sijevale:
“Ubit ću ga ljudi, tako mi Boga, ubit ću ga”, vikao je na sav glas.
“Koga i zašto?” pitao ga je Miha, koji je išao nekoliko koraka pred ostalima.
“Ma Tončeka ću ubiti, vidite, dao mi je otvoreni list, pa to je svinjarija. On tvrdi da je bio otvoren, no ja znam da ga je on otvorio.”
Zatim je svima ispričao kako se s Tončekom zbog toga lista posvađao dok su ostali bili u gostionici. Još su oni razgovarali, a zapovjednikov ordonanc donese Josinu list pod tajnim brojem. Svima je bilo jasno da je to izjašnjenje. Josin nervozno razdere omotnicu i uistinu je bilo u njoj jedno dugo izjašnjenje. Tražio je Tonček odgovor na desetak točaka. Bilo je tu pitano zbog jutrošnjega nevojničkog ponašanja, a zatim pitanja u svezi s vrtom i, na koncu, neka drva koja je donosio ordonanc u Josinov stan. Vidjelo se odmah da je svojedobno Tonček njemu stanovite stvari progledao kroz prste, a sada ga zbog svega zove na odgovornost. Josin je trenutak-dva onako narodski psovao, a onda se uputio da mu odgovori, iako je rok bio dva sata poslije podne. Prijepodne su gotovo svi proveli u kuglani. Josin je pred sam objed dobio i drugo izjašnjenje. Uz druge stvari morao je objasniti zapovjedniku zbog čega u službenom dopisivanju uporabljuje ton i riječi koje mlađi u ophođenju sa starijim ne smije upotrebljavati. Josin samo psuje i grozi se Tončeku: “Sad ću napisati izjašnjenje, a odmah poslije tužbu, koju ću poslati jutarnjim vlakom na GUS, pokazat ću ja njemu. Vidjet će on, što znači dirati u ustašu. On se malo previše ubezobrazio kad misli da može nas zafrkavati kako hoće”, govori on glasno pred svima. Ostalima je drago što se njih dvojica svađaju i svatko pri tomu misli: “Udrite se, ne dao vam Bog slogu.”
Poslije podne je bila priredba u vojarni. O njoj nije bilo prije govoreno jer su svi vjerovali da će svršiti kao i ona prije dva tjedna. Prigodom proslave Majčina dana Ženska ustaška mladež iz Kamenice održala je priredbu za pitomce i građane. Svečana dvorana na drugom katu bila je ispunjena vojnim osobama i građanima već oko četiri sata. Raspored sjedenja bio je isti, a program nešto kraći i mršaviji nego onaj koji su namjeravale izvesti Karlovčanke. Sve u svemu bile su dvije zborne pjesme, dva kola, tri recitacije, a glavna i najdulja točka programa bio je komad Tetka iz Amerike. Nitko nije obratio puno pozornosti mršavom i slabo uvježbanom programu jer su svi iščekivali trenutak kad će Tonček onima na pozornici i onima iza kulisa uputiti na sav glas neku primjedbu. No uzalud očekivanja, uzalud napetost, jer zabava je protekla bez incidenta, dapače s malom svečanošću poslije samoga programa. Tonček je otišao na pozornicu, održao kratak pohvalni govor u svezi s današnjom priredbom, a zatim je izveo tri najzaslužnije djevojke, zahvalio im svečanim glasom u ime škole: “Ovakve priredbe trebaju u mojoj školi, neka i ostali pođu vašim putem. Hvala vam u ime svih nas.- U znak iskrene zahvalnosti Tonček im stisnu nježne desnice i utisnu na njih svoj zapovjednički cjelov. Pera se na taj prizor gotovo uguši od smijeha:
“Da sam ja zapovjednik, radije bih ih poljubio u lice, a on svu svoju unučad ljubi u ruke, e baš je blesav stari!”
“Pera, ne huli, zar ne vidiš da su to prave djeve, ta kako se samo crvene od poljupca u ruku, a što bi bilo tek da im je dao pravi poljubac”, šalio se Crni.
Program je okončan još prije šest. Vani je sjalo sunce i zapovjednik je naredio da Crni slika sve časnike. Rudi je sjedio lijevo od zapovjednika jer se moralo po činu poredati, a vražji je čovjek taj Rudi. Upravo u trenutku eksponiranja, on se okrenuo od zapovjednika. Htio je i na slici pokazati da ga ne može gledati.
Za vrijeme večere bila je uglavnom rasprava o programu. Svi su se nekako prilično loše izražavali o umjetničkoj strani programa, jedino ga je Tonček kovao u zvijezde. Osim toga razgovaralo se i o drugim stvarima. Tužio se Tonček na domobrane pomoćne sati kako ništa ne rade.
“Zamislite, gospodo, promatrao sam puna dva sata jednog domobrana u našem perivoju. Stajao je s metlom u ruci i nije ništa radio.”
Na to Grga nije mogao zadržati svoj jezik, posve mu se mehanički omaknulo, dobacio je Tončeku: “Oprostite, gospodine potpukovniče, a što ste vi radili dok ste njega dva sata promatrali?” Dakako da su se svi glasno nasmijali, a i Tonček je to shvatio kao šalu te je kroz smijeh dobacio: “Vrlo dobro, zemljače, ja volim iskrenost i pravu duhovitost.”
Posljednji dan svibnja ispunjen je također svečanostima. Jadni nadzorni časnici ne znaju što bi od velika posla. Prije podne je službu obavljao Rudić, jutarnjim je vlakom došlo trideset ograničeno sposobnih novaka za pomoćnu sat. Tonček je iz toga napravio pravu svečanost. Poslije podne stigla su još šezdeset i dva takva vojnika, pa jadni Pavlek, kao nadzorni časnik, pada već s nogu trčkarajući tamo-amo. Ono prije podne nije bilo ništa, sada je prava parada, a i pravo je tako. Prije podne je došlo manje i manja je parada. Tu su dobrodošlice, špaliri, pozdravno-poučni govori i stotine ostalih čuda koja im priredi Tonček, a sutra će već pljuvati po njima i postupati gore nego sa životinjama. Za vrijeme objeda pokušali su ironizirati te parade, ali je Pera dobio svoje. “Nije ovo Jugovina, vi ste premladi da biste bilo što znali. Trebali ste vi vidjeti za vrijeme Austro-Ugarske kakve su bile parade. To su bile parade, a ne ovo!” povišenim glasnom dobaci mu Tonček.
“Vi, gospodine potpukovniče, govorite o austrougarskoj vojsci kao o nekakvoj uzornoj vojsci i htjeli biste da i mi budemo kao ona. U njoj je bilo mnogo sjaja i parada, ali srca i junaštva ništa. Nije ta silna vojska bila u stanju zauzeti malu Srbiju, a na svim je frontama dobivala batine i svugdje su vas Nijemci morali izvlačiti i spašavati od potpune propasti.”
Ovo je Pera htio nekako u šali dobaciti, ali doista je to bilo previše i za uho jednoga gefrajtera, a kamoli ne za uho jednog original K und K majora. Sada je tek Tonček planuo:
“Što vi znate, vi ste prezeleni, gospodine poručniče, vidi se da ste povijest učili iz srpskih knjiga. To iz vas govori jugoslavenski duh, koji su vam u školi ucijepili. Nisu vas ni toliko naučili da se znate prema starijem uljudno ponašati. Zar smo mi bili kukavice, a ne vidite da naša prsa rese kolajne. Vi ste mladić, rat traje dvije godine, a vaša prsa ne rese odlikovanja. Što ste vi učinili za svoju domovinu. Uostalom gospodo”, pa obuhvati sve jednim pogledom, “zabranjujem svakome ovakvo ponašanje prema meni. U posljednje je vrijeme disciplina uopće popustila. Mnogi si dopuštaju da čak prave neukusne šale na moj račun”, a zatim se prodera iz svega glasa: “Mnogi misle da sam ja mrtav, ali ja nisam umro niti ću umrijeti, to dobro pamtite, gospodo!”
Poslije toga nastao je potpuni muk. Ovaj način, a još više izjava da mu se ne će nikada što dogoditi, djelovali su porazno na sve nazočne. Poslije objeda su se kao obično okupili u zbornici i, kad su sumnjivi izišli, počeli su raspravljati. Crni je uvjeravao ostale da je Tonček dobio iz Zagreba vjerojatno povoljne vijesti.
“Kažem ja vama, ne će se njemu ništa dogoditi, čuvaju mirogojci jedan drugoga. S koliko nam je samo drskosti i prijetnje to priopćio. Uzaludni su svi naši pokušaji, bitka je izgubljena, morat ćemo ga i dalje trpjeti.”
Na žalost svi su osjećali da Crni govori istinu i nitko nije mogao ništa utješno reći. Miha je pokušao donekle ublažiti stvar. Nekako bojažljivo iznosi svoju pretpostavku da je to stari eventualno istaknuo radi podizanja vlastitog autoriteta. Mihine su riječi bile tako plahe i nesigurne te nije nitko vjerovao u njih.
“Točno je to, gospodo”, obrazlaže Miha, -što smo god dalje od generalova posjeta, Tonček je sve bezobrazniji, a sada je upravo onaj isti stari Tonček. Vidite, što vrijeme više odmiče, on čvršće vjeruje u to da mu se ne će ništa dogoditi. Međutim, ne smijemo odustati od naše borbe, mi ćemo i dalje slati tužbe protiv njega. Jedanput se i njemu mora stati na kraj.
Ohrabrivanje je zvučalo nekako slabo i blijedo, jer svi su se u nekoliko posljednih godina priučili na to da nepravda pobjeđuje, a vidi se da tirani svijetom vladaju. Svi znaju da je pravda negdje daleko, daleko, pojmovi su o njoj vrlo magloviti. Svima se čini da su pravi ljudi nekud nestali, a svijetom vlada ološ. Ukratko, svi su trenutačno izgubili vjeru u sebe i u sve pozitivno u ljudskom društvu. Naši su se časnici razišli očajni i utučeni kao da žale što im izmiče i posljednji dan najljepšeg mjeseca.
Na samom početku lipanj je pronio Kamenicom još jednu žalosnu vijest. Pronijeli su se glasovi da je u borbama kod Kutjeva poginulo desetak Kameničana. Prve su vijesti obično nepouzdane i uzbunjujuće, ali bit će od toga i nešto istine. Selom je zavladalo kukanje kao i zimus. Neki su već odjurili u Kutjevo da vide što je istina od svega toga. Otišli su u ono lijepo selo koje se nalazi na samome rubu Požeške kotline. Stisnulo se ispod Krndije, kao da se nekoga boji. Sada je to selo razoreno, spaljeno i borbama uništeno. Ljudi su vjerojatno izbezumljeni, a onima veseljacima, kojima nikad nije bilo dosta zabave i šale, sigurno nema ni traga. Naročito je zbog tog sela i njegove sudbine zabrinut Grga, jer tamo ima dosta kumova i prijatelja te se boji za njih budući da u ovom ratu ginu i pravi i krivi, a više dobri nego loši. Svi govore da je borba trajala nekoliko dana i da je bila strahovita te čovjek ima i razloga što se boji. Međutim, nije to jedina žalosna vijest, ima ih još puno, a za naše časnike prijepodnevnom poštom stiže akt da će tijekom ljetnih praznika dobiti samo dvadeset i pet dana dopusta; također je javljeno da obuka traje do 10. lipnja, a da se svi školski poslovi moraju završiti do 30. lipnja. Svi su oni očekivali školske praznike tako željno, jer bi se tijekom dva mjeseca riješili vojarne i vojničke logike. Namučili su ih i nagnjavili i čime treba i čime ne treba te su praznike očekivali kao spas, kao izbavljenje od Tončekove gnjavaže i vojne discipline. Ne bi ih jako razočaralo da su im od ona dva mjeseca oduzeli nekoliko dana, jer su to i očekivali. Računali su da će im uzeti desetak dana i s time su se već bili pomirili. Nitko od njih nije mogao ni pomisliti da će im dati dopusta samo dvadeset i pet dana. Ne postoji ni jedna logika osim vojničke po kojoj bi se moglo ovako raditi i postupati. “Što može dvanaest profesora raditi u vojarni kad ni jedan pitomac ne bude ovdje?” pitao je Minto zapovjednika za vrijeme objeda. Tonček se samo pakosno smijao i veselio njihovoj nevolji: “Budite bez brige, gospodo, naći će se posla i za vas, a oni koji su tako odredili, sigurno su na to i mislili. Vidite, gospodo, vi ne želite shvatiti sam duh vojničkog života, vi gledate samo na osobne interese. O svakoj naredbi i o svakoj zapovijedi mi najprije duboko razmišljamo, a onda ih izdajemo.”
Takav sarkastičan stav najprije je izazvao Grgu, koji je jedva čekao da Tonček dovrši. “Gospodine potpukovniče, po sadržaju nekih naredbi i zapovijedi ne bih rekao da je tako. Ja bih rekao da su one pisane samo zato kako bi ozlojedile ljude. Jest, i ja vjerujem da će se nama naći posla u vojarni za vrijeme praznika, a ti će poslovi biti zbog nas, a ne zbog stvarne potrebe i nekakve koristi.” Dok je govorio, Tonček se samo mrštio, bit će da su mu te riječi zvučale previše buntovno. Međutim, poslije Grge govorio je i velečasni u istom tonu. On je, dapače, rekao da je to najobičnije zafrkavanje ljudi i ništa drugo. Još se izredalo nekoliko profesora koji su Tončeku dokazivali nelogičnost naredbe, a on je vidio da nema kamo ni kuda te se poslužio svojom starom mudrom izrekom: “Sve će to biti dobro, ako umremo u milosti Božjoj.”
Konačno je Tonček smogao hrabrosti i otputio se na službeni put u Zagreb. Svi su se poveselili jer znali su da će barem osam dana biti mirni. Za zapovjednika je postavio bojnika Marša, a objasnio je to time što je on najstariji časnik po činu. Bilo je i zbog toga oštrijeg raspravljanja. Kad je Rudi Parka vidio zapovijed, osjetio je da je to zapravo usmjereno protiv njega. Otišao je odmah k zapovjedniku i rekao mu da je to protiv svih zakona i pravila, jer je bojnik Marš časnik opskrbne struke i kao takav ne može biti zapovjednik vojarne. Rudi ga je upozorio da će u slučaju napada na vojarnu obranu voditi časnik koji nikada nije bio borac. Međutim, ti razlozi nisu odvratili Tončeka od onoga što je već odredio.
“Ja ne želim vas zamjenjivati, gospodine potpukovniče, nemojte krivo shvatiti, želim vas upozoriti na nepravilnost koju činite i za koju ćete snositi punu odgovornost.”
“Pustite me na miru, ja znam što radim, i što god ja naredim, to je ispravno”, ljutito ga je ispratio Tonček iz svoje uredovnice.
Marš se kao zapovjednik ponaša fer i nastoji biti sa svima ljubazan. Po cijeli dan trčkara on naokolo, brine se za sve, samo da zapovjednik ne bude nezadovoljan njegovim radom kad se vrati. Za stolom je razgovorljiv, a pokušava biti duhovit i nasmijati ostale bradatim vicevima. Grgi je dao posebnu zadaću. Šalje ga na put u Karlovce. Tamo se nalazi jedna skupina glumaca “za uveseljavanje domobrana”, koji će doći i u kameničku vojarnu za nekoliko dana. Grga mora u Karlovcima vidjeti što tamo daju i što uopće imaju na repertoaru te se s njima dogovoriti što bi davali za pitomce. “Treba nam nešto odgojno, poučno i nešto ma ... čime bi zapovjednik bio zadovoljan.”
“Shvaćam, gospodine bojniče, da ne bude škandala za vrijeme predstave. Naći će se sigurno nešto, budite bez brige.” Za tu zgodu dobio je na uporabu školski bicikl. Brižljivi zamjenik dao mu je na rastanku još jedan savjet: “Ja, gut, gospodin profesor, nemojte se ni za Boga vraćati noću, znate i sam kakva su vremena.” Grga se samo nasmijao plašljivom naivčini: “Budite bez brige, ne ću se žuriti, ali stići ću sutra zorom ranom-, a pritom je u sebi pomislio: “Ne poznaš ti mene, moj novopečeni bojniče, kad misliš da sam tako lud pa ću juriti u tvoju vojarnu. Da si mi zapovjedio da moram doći, ja bih već pronašao put i način da ne dođem.”
Kotač je vjerojatno osjećao da idu po službenoj dužnosti pa je divno jurio padinama Fruške gore prema pitomim Karlovcima. Put od desetak kilometara prijeđen je u vrlo ugodnoj vožnji. Odsjeo Grga u jedinom hotelu, a tu su odsjeli i glumci. Oni su bili zauzeti oko predstave koju će večeras prirediti za građanstvo, te je Grga mogao razgovarati samo s vođom puta, jednim ustaškim poručnikom. Tu je doznao i neke pojedinosti o samoj trupi. Ona je brojčano vrlo slaba i sastoji se od vođe puta, jedne glumice, dva glumca, jednoga kazališnog tehničara i jednog ordonanca, koji je dodijeljen vođi puta. Naime, on kao časnik ima pravo na ordonanca, ostali su povojačeni, a glumicu je dalo osječko kazalište, jer su povojačeni i glumci iz toga kazališta. S vođom puta dogovoreno je gostovanje u Kamenici. Trupa će tamo ostati jedan dan, a dat će dvije predstave, poslijepodnevnu za pitomce i vojnike, i večernju za časnike i građane. Objasnio im je kakav je zapovjednik, a poslije toga su napravili program za pitomce. Kada su se o svemu dogovorili, pozvao je vođa puta Grgu da bude nazočan izvedbi kazališnoga komada Bez trećega, koji će njegova trupa izvesti za građane. Poslije predstave sjedio je Grga s cijelom trupom u hotelu. Čovjek se nekako ugodno osjećao u društvu tih veselih ljudi i bilo mu je žao kad su se oko dvanaest sati rastali.
U vojarnu je stigao još prije sedam i zapovjednikovu zamjeniku referirao o službenom dijelu svog puta. Šetali su perivojem ispred vojarne i kad je Marš osjetio da je pogodan trenutak, pokušao je nešto izvući o zapovjednikovoj stvari.
“Ja, gospodin poručnik, ja znam da u vas dobre veze sa Zagrebom, nisu li vam prijatelji možda nešto javili kako stoji stvar sa zapovjednikom? Ja čuo za njegov premještaj, a i on se sam boji toga.” Marš je ipak velika naivčina, jer su njegove prave namjere uvijek tako jasne, kao da su na dlanu, makar ih uvijao koliko mu drago. Grga je zastao i pogledao mu ravno u oči: “Gospodine bojniče, ja sam posve nezainteresiran u zapovjednikovoj stvari. Meni je svejedno tko je zapovjednik. Ja svoje dužnosti moram obavljati bez obzira na zapovjednikovu osobu. Upravo zato se i ne zanimam za to, a nitko mi i ne javlja o zapovjedniku i njegovu premještaju.”
Marš je po odgovoru shvatio da je opalio u prazno i zbog toga mu se ispričavao: “Pardon, gospodin poručnik, izgleda vi mene krivo shvatili, ja sam samo tako, slučajno pitao.”
U daljnjem razgovoru on je zbog nekih stvari osuđivao zapovjednika, ali ga nije htio prikazivati kao čovjeka koji je loš.
“Vidite, ja cijenim njegov zalaganje i rad na školi, znate, on ipak koristan domovini i narodu. Samo, meni se čini da gospoda časnici njega ne razumiju, odnosno krivo ga shvaćaju.”
“Jest, gospodine bojniče, mi smo dva svijeta, starija i mlađa generacija, ali točno je i to da se s njegovim odnosom prema ljudima ne može podičiti ni jedna generacija, a stvari koje on čini, nisu se tretirale kao pristojne ni u jednom društvu i sramotile bi svaku generaciju.”
Upravo u tom razgovoru zatekao ih je Cipro. Da promijeni temu, Grga mu je priopćio kako mora marljivo vježbati sa svojim tamburašima jer će prekosutra s njima nastupiti. Ovaj se čudio i nije mogao odmah shvatiti o čemu je riječ te mu je morao objasniti: “Prekosutra će ovdje uveseljavati naše pitomce kazališna trupa iz Osijeka pa sam i za tvoje tamburaše osigurao dvije točke u tom programu.” Cipro se poveselio: “Hvala Bogu što se netko sjetio da i oni postoje. Cimbulam s njima već osam mjeseci, a oni mi probiše mozak pitanjima kad će nastupiti. Pokušao ih ja negdje plasirati, ali mi ne dadoše s njima na daske. Baš ti hvala, oni će se silno obradovati.” Stizali su i drugi u perivoj jer se primiče vrijeme doručka. Nedjeljno prijepodne proteklo je jednako kao kad je Tonček u vojarni, samo bez galame, ali zato s više točnosti i preciznosti. Marš je nastojao da mu se ne može ni za najmanju sitnicu prigovoriti.
Po Kamenici se brzo proširio glas o dolasku kazališta te sada staro i mlado, veliko i malo ni o čem drugom ne govori nego o kazalištu koje će doći u njihovo selo. Neki si zamišljaju da će doći cijelo osječko kazalište, a neki čak misle da će i zgradu ponijeti sa sobom. Naprosto se ne smije časnik pojaviti među narodom, jer će ga i poznato i nepoznato zapitati sto sitnica u svezi s dolaskom kazališta. Nije ni čudo, jer jadni narod nije viđao pravo kazalište od jugoslavenskih vremena. “Lako je bilo onda”, pričaju mještani, “dolazilo je nama kazalište kao za šalu. Eto njih iz Novog Sada skelom ili motornim čamcem i već su kod nas, a sada je Novi Sad preko granice, a Osijek zbog rata daleko.- Zbog toga je veliko zanimanje za kazalište. Tehničke pripreme u samoj vojarni, na veliku sreću njezinih stanovnika, nisu trebali vojnici obavljati jer trupa ima sve što treba.
Tonček se vratio prije svakog očekivanja. Dojurio je već u ponedjeljak poslijepodnevnim vlakom. Ako se ne računa put, nije bio ostao ni tri dana u Zagrebu. Njegov brzi povratak tumačili su time da Tonček nije uspio dobro obaviti svoje poslove. Neki su u mašti dočaravali kako su ga najurili, a znali su čak i riječi kojima su ga otpratili: “Hajte u Kamenicu, do kakva je vama puta sada pred konac godine.” Ako nikada nisu željno očekivali njegov povratak, vjerujte da su ga sada očekivali. Smatrali su da je ovaj povratak presudan za Tončeka, a i za sve ostale. Točno je devetnaest dana od generalove inspekcije, a o svemu se šuti kao da je nije ni bilo. Vjerovali su da general nije bez velikih razloga išao u Kamenicu, ali pokolebala ih je duga neizvjesnost i šutnja, a sada su znali da će iz Zagreba donijeti ili odlikovanje ili kaznu. Zbog brza povratka pretpostavili su da je dobio drugo. Potajno su ga pratili cijelo poslijepodne, pažljivo promatrali poslije večere, ali po njegovu držanju nitko nije mogao baš ništa zaključiti.
U jutro su išli zajedno u školu Grga i Miha. Kad su se našli pokraj pruge, primijetili su da Crni ide brzo prema njima i još izdaleka viče:
“Znate li što je nova?”
“Valjda ne gori vojarna kad ti toliko trčiš i vičeš”, našali se Miha.
“Još veća i važnija novost nego to. Tonček je premješten.”
Ni jedan ni drugi nisu mu povjerovali. Puno se puta među njima bila pronijela vijest o njegovu premještaju da bi sada mogli povjerovati u ono što toliko željno očekuju.
“Zar nisi, Crni, mogao smisliti manju laž, možda bismo ti, ovako rano, i povjerovali. Uostalom, prevario si se i u datumu, jer je prvi travnja davno prošao”, ponovno mu je u šali dobacio Miha, i time htio pokazati da u to ne može povjerovati.
“Ja vas ne ću uvjeravati, nego izvolite gore pa pročitajte današnju zapovijed. Sinoć je izišla ta zapovijed sa zakašnjenjem, da vi, koji stanujete izvan vojarne, ne biste vidjeli.
Sva su trojica više trčali nego hodali do zbornice. Zgrabili su zapovijed i nisu vjerovali svojim očima. Gledaju pažljivo žig, potpis, ta sve je ispravno, ali tako je nevjerojatno ono što čitaju. Prva točka zapovijedi Domobranske niže srednje škole vojskovođe Slavka viteza Kvaternika u Kamenici na Dunavu broj 159 za 8. VI. 1943. glasi: “Odredbom Poglavnika, broj 439 od 29. V. 1943. domobranski potpukovnik Anton Regcem, zapovjednik Domobranske niže srednje škole vojskovođe Slavka viteza Kvaternika u Kamenici na Dunavu, stavlja se na raspolaganje Minorsu. Predat će dužnost kada bude imenovan novi zapovjednik.” Pročitali su još nekoliko puta, dok ne naučiše na pamet. Kasnije su promatrali Sašu, Pavleka, Ivanca i ostale kako na jednak način čitaju tu zapovijed. Na svim je licima zasjalo veselje, svi su se srdačno smijali, stiskali su si ruke i čestitali. Po starom običaju prvi je nakon toga prozborio Grga: “Čini se da i Minors ne zna što bi s Tončekom, pa ga staviše na raspolaganje. Velečasni je vijest o Tončekovu stavljanju na raspolaganje primio nekako ravnodušno, dapače je primijetio:
“Vi se, gospodo, veselite, a možda će nam doći i gori.”
“Oprostite, velečasni, gori od ovoga ne može biti. Ja sam susreo mnogo ljudi u životu, ali ovakvo čudovište još nisam vidio”, oštro mu Miha odgovori na tu primjedbu.
Rudi je u svojoj uredovnici pročitao zapovijed, Pera ga je bio dočekao i odmah mu je pružio da ju pročita prije svakoga drugog posla. Poslije toga Rudi je došao u zbornicu k ostalima. Bio je posebno dobro raspoložen: “Dečki, čestitam, bitka je dobivena, to treba proslaviti.” Pogled mu je bio još sjajniji nego inače, a veselje se zrcalilo u svakoj zjenici.
“Teško je išlo, ali pravda je morala pobijediti. Ponosan sam što sam sudjelovao u ovoj borbi. Neka mirogojci znaju da u Hvatskoj ne će raditi što oni hoće.” U njegovim se riječima osjećala radost pobjednika. Nije se on osvrtao na to što su nazočni i Tončekovi pristaše. Htio je da ti podrepaši osjete kako je bio kratak njihov užitak koji su imali u laskanju i služenju Tončeku. Poslije toga pošli su svi obavljati svoju dužnost, vjerojatno zadovoljniji nego ikada prije.
Konačno je stigla i kazališna trupa. Upravo u to vrijeme bio je Grga slobodan te su ga kao “starog znanca” zamolili da ih odvede u dvoranu, gdje će biti predstava. Sve su oni pregledali i premjerili. Zamolili su ga da im za ispomoć poslije objeda dodijeli dva-tri domobrana. Za vrijeme objeda Tonček je napravio ispad. Vođa trupe ima u selu neke znance pa je ostao kod njih na objedu, a ostali su glumci jeli u časničkoj blagovaonici. Kad je s nekim od časnika u blagovaonicu ušao tehničar, za stolom su već sjedili glumica Viševska i oba glumca. Tehničar je čovjek koji zna kakav je red među civiliziranim ljudima te se lijepo uputi Tončeku:
“Dopustite, ja sam Dobrić.” Na to se Tonček strahovito prodera:
“Što vi meni Dobrić? Zar se vi ne znate vojnički predstaviti? Treba reći taj i taj, po zanimanju glumac, a ovako ja mogu misliti da ste vi Kulisenschieber.”
“Ja i jesam Kulisenschieber”, posve mirno odgovori mladić.
Nastao je tajac, a čak je i Tončeku bilo neugodno. Za vrijeme objeda glumica je zadirkivala Tončeka zbog njegovih nazora o vjeri i ratu te tražila objašnjenje za ovo ili ono. Sretna je što je žensko, jer je prema njima Tonček sačuvao još nešto austrougarskog riterstva, inače bi se zbog svog ispitivanja slabo provela. Ostali su uglavnom slušali taj razgovor i čekali da objed završi. Poslije objeda šetali su časnici s glumcima, a jedna skupina odvojila se s glumcem Pavićem da mu pokažu znamenitosti Kamenice. Šetali su najprije perivojem ispred vojarne. Već na prvom koraku sve ih je osvojio taj čovjek.
“No, onda, gospodine Paviću, kako vam se sviđa naš zapovjednik ili, bolje reći, ekszapovjednik, jer je s današnjim danom stavljen na raspolaganje?” obratio mu se Crni kad se cijela skupina zaustavila na raskrižju dviju staza. Dugo je glumac govorio o njemu, a na koncu ih sve pogleda:
“Gospodo, ja ne shvaćam tog čovjeka, to je komplicirana budala.”
“Mi smo tako dugo tražili odgovarajući izraz za njegovu bolest, a ovaj samo što odape, i već pogodi”, u smijehu je govorio Saša.
Kad su bili pod zapovjednikovim prozorom, pozvao je Tonček Grgu da dođe gore. Ovaj je putem razmišljao zašto bi ga mogao zvati, ali se nije mogao dosjetiti. Na ono njegovo: “Poslušno se javljam, gospodine potpukovniče, po vašem naređenju”, Tonček se nasmiješi cijelim brkovima i pruži ruku prema glumici, koja je sjedila za njegovim stolom: “Gospođa Viševska želi da joj poslije podne vi pravite društvo.”
“Na zapovijed, gospodine potpukovniče”, odreže ovaj točno po vojničkim propisima. Na vratima mu Tonček dobaci: “Zemljače, ne zaboravite da ste oženjeni.” Neukusnom primjedbom vjerojatno je htio gospođu upozoriti na tu činjenicu. “Bez brige, gospodine potpukovniče, ja ću vršiti samo ono što mi moj zapovjednik naređuje, jer bi sve ostalo bilo loše i kažnjivo, budući da dobar vojnik ne radi ni dobro ni zlo bez naređenja”, uzvrati Grga. Grga je prilično nespretan u društvu glumica, jer se nikako ne može oteti dojmu da one glume i u privatnom životu. Međutim, gospođa Viševski djeluje posve prirodno. Još mu se na hodniku ispričala i zamolila ga da ne bude tako služben. On se samo nasmijao i rekao: “Madame, ono je išlo na zapovjednikovu adresu, a vas se nije ticalo ni jedno slovo.( Obišli su cijelo dvorište, a Grga joj je tumačio sve, kako je nekoć tu bilo, a također joj je objašnjavao i što se gdje u budućnosti treba postaviti, a ono što je sada tu, to je i sama vidjela. Pitala je mnogo, zanimala se za sve, i da je umjesto njega tu bio kakav nadobudni rodoljub, vjerovao bi da je partizanska špijunka te bi joj uskratio mnogi odgovor. Gospođa je pokazivala najviše zanimanja za djecu. Raspitivala se o njima, šalila se s njima, milovala one najmanje po glavi i s puno im iskrenosti i ljubavi prilazila. S nekoliko su se skupina slikali i zadržali se uz njih sve do četiri sata. Tada je počela predstava za pitomce i domobrane, a bili su nazočni i gotovo svi časnici i dočasnici. Da je tih predstava po pet na dan, pa nekoliko tjedana za redom, ne bi nitko od njih izostao ni s jedne jedine, toliko su ih željni.
Program je bio onakav kako su se još u Karlovcima dogovorili: dvije kratke šale, dvije deklamacije, pjevanje šlagera, a u dvije točke nastupio je pitomački tamburaški zbor. Sve su to samo lagane stvari, koje su djeca primala s puno smijeha i pljeska. Najviše su se smijali jednom razgovoru za vrijeme stanke između dviju točaka da stanka ne bude duga. Dok su domobrani mijenjali kulise, dva stara prijatelja nakon dugo godina sreli su se baš pred pozornicom i jedan drugome pričaju laži. Prvi je bio u Carigradu i vidio veliku crkvu, a u njoj golemo kandilo koje se palilo tako da je čovjek sjeo u čamac i dva sata veslao dok je došao do žiška da ga zapali. U crkvi je i golema knjiga s još većim slovima, a čita se tako da juriš na konju ispod svakoga retka. Drugi je bio u Sibiru, a tamo je strašna zima, takva zima da se i same riječi smrznu. Pa ako, na primjer, zimi izgovoriš: “Dobro jutro, susjede!” ništa se ne čuje, jer se riječi smrznu. U proljeće se one otope pa sa svih strana čuješ: “Dobro jutro, susjede!” Zatim je prvi pričao o američkim neboderima, kako su strahovito visoki. Na jednom takvu neboderu izbio je požar. Širi se on od prizemlja i zahvaća sve kat po kat. Na najvišem katu stanovao tvorničar gumene obuće sa svojom ženom. Obuje on puno kaljača jedne na druge i kad je vidio da nema kuda, skoči dolje. Dva mjeseca odbijao se gore-dolje, a hranila ga je žena koja je jednako tako skakala. Ne bi ni prestao skakati da ga nisu ubili. Drugi se glumac okrene pitomcima: “Djeco, sve ovo može biti istina, ali ovo što ću vam ja reći, najveća je laž.” Djeca pažljivo napregla uši da im ne bi izmakla najveća laž, a on poluglasno izgovori: “Zapovjednik je odobrio svim pitomcima tri puta na tjedan izlaz u Kamenicu.” Iz grobne tišine dvorana je prešla u urnebesan smijeh. Zaslužen i dugotrajan pljesak ubrao je tamburaški zbor, a najsjajnije lice i najdublji poklon imao je Cipro.
Na večer su pred dvoranom punom časnika i građana davali Bez trećeg. Igrali su Viševska i Pavić. Glumili su veoma dobro i publika je bila oduševljena. Pljesak je bio dugotrajan a glumci su izlazili nekoliko puta na pozornicu. Poslije predstave škola je priredila glumcima oproštajnu večer. Tonček je s nekim časnicima otišao već prije dvanaest, a ostali su zamolili glumce da ostanu s njima, jer da i oni slave rastanak sa zapovjednikom, a kako im taj rastanak jako teško pada, obećali su da će vino stizati na stol u dvostrukoj količini.
Pravo veli ona latinska: In vino veritas. Uz čašicu se svima otvoriše srca i slavlje se pretvorilo u tužaljke na težak život i loše prilike. Pavić je pričao da on zapravo i ne zna što je. Niti je glumac, niti je vojnik, a nije ni civil. Viševska se tužila da se dva mjeseca potuca kojekuda i jedva čeka da legne u svoj krevet. Tehničar se tuži da svi puno traže, a ne daju ništa.
“Po svemu se čini da je najbolje ordonancu”, našali se onaj drugi glumac.
“Svima je ordonancima bolje nego nama”, potkrijepio je tvrdnju i Grga te im pričao kako živi njegov Likota, a i jest on čudo od ordonanca. Uz razgovor i vino zabaviše se do dva sata, a potom se srdačno rastadoše.
Sutradan je posao svima išao podosta teško jer nisu bili naviknuti da noći provode otvorenih očiju. Ipak na pretposljednji dan obuke Grga će nositi trajnu uspomenu. Jedini u prvom razredu ima slabu ocjenu iz hrvatskoga Ivan Brežni. Nad tim se Grga zamislio, a nekako mu žao Iveka. Dolazi mu na pamet da bi ovaj u svojoj maloj glavici mogao pomisliti kako ga je srušio zato što ga je tužio generalu. Ne bi on htio da dijete ostane u tom uvjerenju. S druge pak strane siguran je da Ivek ne zna hrvatski za pozitivnu ocjenu. Nekoliko trenutaka traje u njemu borba što da učini s Ivekom, pa na koncu odluči učiniti ono što se još učiniti može. Misli: “Pokušat ću, možda će ipak ići.” Počne odavde, ne zna, počne odande, a Ivek opet ne zna. Nateže se tako desetak minuta, a onda mu dojadi, pa odluči iskoristiti i posljednju mogućnost:
“Ivek, molim te, daj mi reci, što znaš?” Mala glavica pognu se još više, oči orošene suzicama, no Ivek smogne stidljiv odgovor: “Znam prirodopis, gospodin poručnik.”
Kad se u razredu stišao smijeh, Grga mu reče: “A ti idi gospodinu profesoru Iviću, neka te on ispita.”
Za objedom je bilo prilično veselo. Pera je spomenuo da je u Petrovaradin došao neki pukovnik u nadzor garnizona.
“Lako im je nadzirati garnizone, nek’ idu na Frušku goru, ako su junaci”, kaže junak sinoćnje oproštajne večeri Rudić.
I tako poče razgovor o nadzorima. Kako Tonček ne voli riječ inspekcija, pokušava skrenuti razgovor na drugu temu, ali ljudi kao da se zainatiše te pričaju o inspekciji ovdje ili o drugoj ondje. Ivance priča kako je jedna takva inspekcija zimi 1941./1942. u Otočcu zavela prijeki sud te dala strijeljati jednog časnika i neke dočasnike, a pozatvarala svu silu domobrana zbog suradnje s partizanima. Na to će onaj obješenjak Pera: “Sada ti, Grga, još jednu inspekciju iz Doboja, pa smo kompletni.” Ovaj je osjetio da obijesni Pera podbada te progovori: “Pa kad baš hoćete, pričat ću vam. Doduše, nije ta inspekcija bila u Doboju te neću u potpunosti udovoljiti vašim željama, ali prilično je zanimljivo, samo morate biti strpljivi, jer je priča podosta duga”, a pritom misli, “Kad me izazivate, a vi ćete se nasjediti.” Počne on, kako se ono kaže, od početka svijeta: “Na samu Novu godinu sjeo ja na zagrebačkoj stanici u vlak i uputio se u Gospić u rezervu dvadeset i osam dana. Već su prije pozivali u Gospić, a u tim pozivima imam loše iskustvo. Pozvali me tako drugoga svibnja 1940. na četrnaestodnevnu vježbu. No ušla Italija u rat, a ja jedva došao iz Gospića nakon dva mjeseca. Zbog putovanja na samu Novu godinu vjerovao sam da ću cijele godine putovati i da će me cijele godine zvati u rezervu. Kad sam bio već profesor u Čapljini, pozvaše me koncem ožujka ponovo na četrnaestodnevnu vježbu u Gospić. Zahvatio rat i naše krajeve, a ja se probio jedva iz Gospića do Slavonije. Putovao ja pod bijelim barjakom, kamionom, pješice i vlakom, probijao se između talijanskih i njemačkih okupatorskih kolona. Stigao sam kući 20. travnja i još se ni zagrijao nisam, pozvaše me na vježbu u Požegu. Vjerojatno su se bojali da ne bih zaboravio kako se treba spretno odmicati od neprijatelja. Pomoću vojnojugoslavenskih veza ja se nekako za tri-četiri dana izvučem iz vojske, a u Požegi ostavim i posljednji ostatak vojne opreme jugoslavenskog rezervnog oficira, svoju dragu kišnu kabanicu, koja mi je često u nevolji pomogla. Taman ja malo uživao u civilu, kad opet stiže vojni poziv da se javim na vježbu Posadnom bataljunu u Novoj Gradiški. Pokažem ja svoje isprave, na temelju kojih me otpustiše iz Požege, ali rekoše mi da to ništa ne vrijedi. Mislim si ja, kad već ne vrijede u cijelosti, neka mi barem djelomično posluže. To je upalilo, uzeše me kao sposobnog za kancelarijsku službu. Tako ja točno 12. V. 1941. prvi put stupih na vojnu dužnost kao ograničeno sposoban. Pomirim se ja s tim jer, na koncu, sve je ovo oko nas nekako ograničeno sposobno, a da sam potpuno sposoban, ne bih ja toliko puta išao u rezervu. Šetao ja najprije nekoliko dana u civilu. Dadoše mi napokon nekakvu uniformu ili, kako se sad to kaže, odoru. Kažu stariji oficiri da su takvu boju i isto takvo sukno imali i srpski oficiri u prošlom ratu. Svejedno meni, mislim ja: kad služim vojsku, pravo je da ne derem svoju robu, nego vojničku, i nosim ja to kao da je od suha zlata. Opaziše nadređeni da ja ne obavljam nikakvu funkciju pa misle: -Ako je već ograničeno sposoban, ipak ne može šetati bez ikakva posla, treba nešto pronaći i za njega.’ Da bi našli nešto i za mene, trebali su obaviti reforme u cijelom bataljunu. -Dosad je natporučnik Kulko bio i blagajnik i opskrbni časnik. Našle se dvije dužnosti u jednoj osobi, ali ono su bili početci-, misle oni, -sada smo mi već prava vojska, pa treba postaviti sve na svoje mjesto. Blagajničku je dužnost, doduše, preuzeo satnik Mišljenac, a sada imamo dva časnika, a jednu dužnost. Tu treba biti pametan.- Nekoliko dana razmišljali i razgovarali, i konačno odlučiše osnovati još jedan resor, odnosno jednu novu struku. Na posljetku, čemu su toliko razmišljali, zar im nije bilo odmah jasno da je jedini izlaz upravo to ili nagla smrt jednog od nas dvojice? Kako ni jedan od nas nije bio raspoložen za ovo drugo, trebali su odmah razmišljati o osnivanju novog ureda. Na posljetku, za pametnu stvar nikad nije kasno, a pružila im se divna prilika. Imali su nas dvojicu, kvalificirane stručnjake. Kulko je inženjer agronomije, a ja profesor. Pa i tu im je izbor vrlo lagan. Gimnaziju, doduše, ne mogu osnovati, da bi me postavili za direktora, ali osnovaše gospodarski ured. Te ustanove, naime, nije bilo za vrijeme Jugoslavije, ali u tom i jest naša veličina, da ne priznajemo ništa što je onda bilo, nego trebamo osnivati novo. Imamo mi nekakav vrt od pola jutra, sada služi vojnicima umjesto izvjesne prostorije, dakle dobro je nagnojena pa neka se njome pozabavi agronom Kulko i nekoliko domobrana. Da ne bi opet ured bio samo zbog vrta, treba u nj uključiti još neke funkcije te Kulka zadužiše za čuvanje alata, za nabavu sjemena i slične poslove ekonomske i poljoprivredne struke. Taj je naš gospodarski ured vjerojatno bio praotac svih gospodarskih ureda u Endehaziji. Od tada sam ja postao opskrbni, a Kulko gospodarski časnik. Da to budu pravi uredi, pribavili mi sebi dočasnike i ordonance. Tako je i pravo, na posljetku, treba netko i raditi. Ja sam počeo sređivati račune koje je Kulko napravio još u prvim početcima. Ono što je iz njegovih vremena ostalo, bili su nekakvi listići na kojima su se jedva vidjele brojke. Što je kupljeno, to listići u većini slučajeva nisu govorili. Zato sam često išao Kulku i pitao ga ovo ili ono. Nečega se sjećao, a nečega nije. Znao sam mu po koji put predbaciti:
- Zaboga, gospodine natporučniče, kako ste mogli ovako kupovati za vojničke novce, trebali ste imati propisne račune.
- Kaj ti znaš, nisi ti bil još u ratu. U ratu se tak ne dela, tam se dela sve na poverenje. A osim toga, mi ne želimo jugoslavensku birokraciju - bio bi redovito njegov odgovor.
Željeli ili ne željeli oni jugoslavensku administraciju, ali ja sam račune ipak morao srediti upravo kako ona propisuje. Bilo je tu više od sto računa no, na sreću, pronašao jedan dočasnik negdje tiskanicu jugoslavenskoga vojničkog računa, i naredim ja tom dočasniku da mi umnoži dvjestotinjak primjeraka. Istina je da su Kulkovi računi suviše jednostavni, jer ne vidiš zašto je novac potrošen ni gdje je potrošen, a ne vidiš ni kamo je roba nestala. S druge strane, propisani računi jako zaudaraju na birokraciju. Najprije ja podnosim zapovjedniku tobože nekakvo izvješće o potrebi nabave jedne metle za čišćenje hodnika jer je stara potpuno dotrajala. Stavim ispod toga datum i vlastoručni potpis. Zatim on donosi rješenje da se ta metla nabavi kod onoga tko da najpovoljniju ponudu i određuje povjerenstvo u kojem sam ja i još dva člana da nabavi potrebnu metlu. Poslije toga povjerenstvo izvješćuje da je od svih najpovoljniju ponudu dao Antun Šimić, trgovac mješovitom robom, Frankopanska 15. Sada zapovjednik naređuje da se roba kupi baš kod tog trgovca. Nabavim ja robu pa izvijestim zapovjednika da je metla nabavljena kod spomenutog trgovca i provedena kroz knjigu potrošnog materijala, stranica broj 8, redni broj 84. Sada tek zapovjednik izdaje nalog blagajni da isplati svotu od osam dinara. Poslije toga dođe račun namira i protunamira, i metla je tek tada potpuno vojno vlasništvo. Reći će tko od vas: -Baš se naš jadni Marš natrči dok nabavi jednu metlu, pa ima i pravo što ju tako teško izdaje.- Ne, gospodo, vi se varate. Sve je to gotovo u roku od deset minuta, a ne trebate niti jedan korak izaći iz uredovnice. Jedini tko ide, to je domobran ordonanc kad nosi metlu iz prodavaonice. Trgovac mu da račun, a dalje je sve stvar opskrbnog časnika. Pa što mislite, da nije tako, zar bih ja bio mogao srediti Kulkove račune? Čim su me imenovali opskrbnim časnikom, ja sam odmah shvatio da toliki posao ne mogu sam obavljati, i zato sam ga raspodijelio. Dočasniku sam potpuno prepustio administrativnu stranu, a ja sam obilazio trgovce i obrtnike, da potpišu račune na robu za koju ni sami ne znaju jesu li je i kada su je izdali. Mnogi su se i nećkali, ali moje uvjeravanje da je to potrebno samo zbog uređivanja starih računa, obično bi djelovalo i ja sam brzo dobio njihove potpise. S mnogima se uredila stvar i uz čašu piva. Jadni dočasnik, taj po cijele dane samo piše ili šparta, a ja sam si vrijeme neusporedivo bolje rasporedio. Od osam do deset obično sam u obilasku trgovina, od deset do dvanaest je primanje i otpremanje vojnih liferanata i eventualnih stranaka. Poslije podne opet obilazak trgovina zbog sređivanja računa. Svoju osobnu uredovnicu odmaknuo sam čak na suprotnu stranu od opskrbne uredovnice. Nije moj posao opet bio tako jednoličan kako bi se moglo shvatiti iz onog što vam pripovijedam. Kad je trebalo nabaviti krumpira, vapna, kupusa ili drugoga čega u gradu nema, tada bi ustao cijeli opskrbni ured, bacio se u naš blindirani kamion Škodu sa svojim opskrbnim u kabini i jurnuo bi po selima kupovati potrebnu robu. Nije se onda nabavljalo kao što se sada nabavlja. Trebalo je jedanput nabaviti dvjesta kilograma vapna. Znam ja, kao pravi domorodac, da ću ga dobiti uz najpovoljniju cijenu u Novoj Kapeli. Dignem ured na kamion, opskrbim se potrebnim tiskanicama, a od blagajnika uzmem novac aconto za nabavku robe. A što je Nova Kapela? Po dobroj cesti jurimo, a iza nas se diže prašina kao da provodimo zamagljivanje sela koja su se nanizala uz cestu. Pribavismo vapno u tren oka, popismo i aldomaš brzo, a podne još daleko. Netko reče da u Pleternici ima krumpira. Rečeno - učinjeno, i već se iza nas praši cesta koja vodi iz Kapele u Pleternicu. Tu nismo bili sretne ruke, jer je krumpir bio sitan i loš. Da nismo baš uzalud došli, naredim da idemo u Ruševo, jer mi je tamo bila žena. Tu smo se odmorili i založili, a onda preko Čaglina i Bekteža u Kulu, gdje smo kupili petsto kilograma dobroga krumpira pa ravno u Požegu. Tu smo sjeli da rashladimo auto i sebe, a poručnik Nađ, koji je kao gost sudjelovao u službenom nabavljanju, predloži da idemo u Pakrac. Mislim ja, kad već idemo naokolo, zašto da se sada spuštam najkraćim putem? Kad smo već obišli obronke Požeške gore, Diljgore i Krndije, čemu da ne prijeđemo i Psunj? Pitam vozača kako stojimo s benzinom, a on priopći da ćemo izdržati do Gradiške najkraćim putom. Nakon kratka vijećanja zaključimo da na Ortokomandanturi tražimo benzin od Nijemaca i svi predložiše da ja obavim taj posao jer najbolje govorim njemački. Otputim se ja tamo i objasnim da sam na službenom putu i da sam ostao bez benzina. Nitko galantniji od njemačkih časnika 1941. godine. Pitaju me odmah koliko trebam. Ja rekoh: -Dvadeset litara-, a oni izdadoše nalog svom ordonancu da mi napiše doznaku, a on napisa doznaku na trideset kilograma. Dočasnik u skladištu dade mi tri kante po petnaest kilograma. Pomislih ja: -Ima Kulko pravo, ovako se u ratu radi.- U Pakracu smo večerali, a potom po divnoj mjesečini preko Psunja u Okučane i oko jedanaest sati eto nas u Novoj Gradiški. Sutradan me je pozvao pukovnik Prohaska na odgovornost, ali defekti su stvar spasili bar donekle. Ipak ubuduće sam morao njega pitati i za najkraću vožnju.
Nedjeljom bi opet koji od vojnih liferanata priredio izlet za gospodu časnike opskrbne, blagajničke i gospodarske struke te za članove nabavnih komisija. Išli smo obično na Strmac ili u Bosansku Gradišku. Udesili mi život lijepo. U mojoj uredovnici pun ormar svega. Nije u njoj služio ormar za stavljanje knjiga kao u drugim uredovnicama. U donjem su pretincu stajale obično po dvije pletenke vina, iznad njih se smjestilo nekoliko boca šljivovice, a poslije sam na najvišoj polici montirao bačvicu piva s pipom. U onim se srednjim pretincima našlo šunke, domaće kobasice i kruha bijeloga koliko hoćeš. U ladici pisaćeg stola uvijek nekoliko stotina dobrih cigareta. Išao narod u moju uredovnicu kao na proštenje, iako tu nije bilo nekakve posebne posluge. Pilo se izravno iz demižona, a svi su se služili jednim limenim lončićem od pola litre. Bez obzira na lošu poslugu i neudobnost, kažem vam, bilo je u mojoj uredovnici naroda u sva doba dana, kao da se tu održava sajam. Svakoga bi trenutka netko nešto trebao, došao po ovu ili onu sitnicu. Tako bi se izgovarali oni stidljiviji. Međutim, Pepa Benković i Đuka Čaić nisu po cijeli dan izlazili iz moje uredovnice, a često bi i prespavali u njoj, iako su stanovali u istoj ulici.
Proživjeli bismo mi tako tko zna do kada. No najedanput se proču da nam dolazi divizijski nadzor iz Osijeka. Nasta jurnjava po vojarni. Mojih računa nije ni pola sređeno. Onaj nesretni narednik počeo tek sad ustrojavati dvije knjige, a kažu da će pregledati knjige i račune. Naši djelatni kolege digli pravu uzbunu. Satnik Mišljenac radi kao crv, po cijeli dan, a kad je čuo za nadzor, radi i dobar dio noći. Kaže da je njegova blagajna u redu, ali s Kulkovim računima nikad na kraj. Drugi djelatni satnik, Đuka Bencetić, niti puno radi, nit’ se puno boji. On je došao k nama prije desetak dana i dobio privremenu dužnost da sređuje stare narudžbe. U neku ruku dodijeljen je satniku Mišljencu i meni na ispomoć. Kad to završi, osnovat ćemo i za njega neki ured. Ja ću predložiti da se osnuje skladišni ured, pa ako prihvate moj prijedlog, riješih se ja starih uniformi i zahrđalih pušaka. Smišljam ja i gledam novog satnika. Ovaj nesretni Mišljenac i moj narednik natjeraše nam strah u kosti. Kukaju oni po cijeli dan: -Povješat će nas, nemamo ni jedne knjige, polovica računa nije u redu, a inspekcija može svakoga trenutka zakucati na vrata.- Naredio ja svom naredniku da skrije i one dvije knjige, kad ih nema više. Dođem Kulku pa mu pričam o nadzoru, a on, blažena narav:
- Kaj inspekcija, kakva inspekcija, naj idu na frontu inspicirati. Kaj se ti bojiš inspekcije za vrijeme rata, kaj si dete?
- Sve je to lijepo i dobro, gospodine natporučniče, ali inspekcija može svakoga trenutka stići. Ja ću na posao, a vi kako znate-, i odem u svoju uredovnicu sređivati račune. Konačno su uspjeli i Kulka uplašiti inspekcijom. Evo ga poslije objeda u moju uredovnicu. Radimo satnik Bencetić i ja sve u šesnaest. -Dečki, pustite na čas posel, pak se bumo dogovorili kaj bumo rekli kad ovi od inspekcije dojdu.-
Prestanemo na časak s poslom da čujemo šta to Kulko namjerava.
- Se bu dobro, ako hoćeju piti, e onda je s njima lako - kombinira Kulko. - A kako ćemo doznati vole li ovi piti? Dok mi doznamo, vidjet će oni sve što smo zabrljavili - govori njemu satnik Bencetić.
- Ma kaj se bojite, dečki, ja vam velim da na diviziji časnici nemaju drugoga posla nego idu po inspekcijama da se malo prošetaju i poberu dnevnice. Ne bu to tak strogo kak vi to mislite.
Poslijepodnevnim vlakom došao je iz Osijeka jedan nadsatnik. Doduše, to nije bila nikakva inspekcija od više članova, kako smo ju mi zamišljali, ali za nas još gore. Predstavio se nadsatnik da je došao u svojstvu divizijskoga kontrolora za blagajničko i opskrbno poslovanje. Na vratima moje uredovnice zakucao je oko pet sati poslije podne. Nakon predstavljanja ponudili smo mu da sjedne. Već iza kraćeg razgovora primijetilo je naše stručno oko da se ne drži baš jako službeno. Rekavši da je možda umoran od puta, ponudio sam mu lončić vina, a on ga dosta brzo popi. Poslije toga došao je Kulko, i njih su se dvojica spominjali austrougarskih dana, a onda on ode s Kulkom na pregledavanje vrta. Naime, Kulko ga je pozvao da bi kontrolor vidio što je on napravio od zapuštene zemlje. -Lako je Kulku kad u vrtu nema računa i knjiga. Da su tamo knjige, sigurno ne bi vodio kontrolora-, šalio se satnik. Oko jedan sat poslije ponoći s velikom bukom položili su Kulko i satnik Bencetić nadsatnika kontrolora, više mrtva nego živa, na otoman u mom stanu. U jutro sam se nečujno obukao da ne probudim nadsatnika, ali je taj oprez bio posve nepotreban jer je hrkanje odavalo da spava tvrdim snom. Sutradan je dežurao i vodio kontrolora po svim gostionicama satnik Bencetić, a preksutra sam ja obavljao tu tešku dužnost. Tako mi nismo našu kontrolu pustili da se otrijezni. Tek četvrtog dana smogao je nadsatnik kontrolor toliko snage da se spremi na povratak. Na rastanku smo satniku dali da nam potpiše sve knjige, a za uzvrat smo mu mi potpisali spis da je bio kod nas u kontroli. On je potpisao da je pregledao sve knjige i račune i da su oni u redu. Tako treba dočekati i ispratiti inspekcije, gospodo, a ne kao vi, čujete da dolazi, pa se odmah uplašite, a ti Pera izvoli i drugi put zadirkivati pa ću vam ispričati još koji dulji slučaj o inspekcijama”, završi Grga svoju dugu priču.
Grupa pitomaca na nastavi u prirodi
Snimljeno u parku iza škole u Kamenici 1943 g
Desetoga je bio posljednji dan nastave, a sutradan su bile sjednice, od zore do mraka. Pretresli su sve razrede, a u razredima svakog pitomca. Predsjedao je svakoj sjednici Tonček, a on je prilično nevješt u tim poslovima, ali opet voli se praviti važan, i oduljiše se sjednice u nedogled. Tako su zbog šest odjela sjedili od 8 do 12 sati i od 3 do 10 na večer, s prijekidom od jednog sata za objed i večeru. Na sjednici nastavničkog zbora uglavnom se ponavljalo ono što su rekli na sjednicama razrednog vijeća. Nastavni izvjestitelj Cipro i ne dolazi do riječi - sve govori, primjećuje i daje upute Tonček. Cipro je ipak stari nastavnik, s dugogodišnjim iskustvom i svima bi trebali njegovi savjeti, ali čim on nešto kaže, Tonček pronađe još bolje pa Cipro, kao pametan čovjek, radije šuti. Prilično su tim poslom bili izmoreni, sljedećih dana čekaju ih još dosta teški i opsežni poslovi, jer treba završiti sve administrativne poslove, a osim toga bit će posla i oko završne školske svečanosti.
Svečanost je počela u devet sati. Pred oltarom, koji je za tu zgodu načinjen u dvorištu, odslužena je sveta misa.
Poslije mise Tonček je održao prilično dug govor o svemu i svačemu, a najviše o vlastitom požrtvovnu radu i nesebičnu zalaganju. Čak je molio Providnost da mu udijeli snage kako bi dogodine još mogao bolje raditi na slavu Božju i sreću majčice Hrvatske. U govorničkom zanosu vjerojatno je zaboravio da je stavljen na raspolaganje, ili vjeruje da će Providnost učiniti čudo te će on i dalje ostati zapovjednik. Poslije njegova govora izveden je program kojim su pitomci pokazali što su ih sve tijekom godine naučili. Bilo je recitacija, zbornih deklamacija, zbor je otpjevao svoje pjesme, a i tamburaši su svirali. Bila je to prava pučka svečanost, na kojoj ima za svakoga ponešto. Poslije podne je održan mali fiskulturni slet, a poslije sleta obvezatna ispovijed i pričest za sve članove škole. Sve u svemu danas je Tonček održao tri govora, i vjerujem da je spokojno spavao.
Neki ljudi vjeruju da je trinaest nesretan broj. Toga je dana bio blagdan svetog Ante Padovanskog, a ujedno je to i Poglavnikov imendan. Ove godine, da svečanost bude još veća, sve je palo na nedjelju. Počelo se sa slavljenjem još ranije. Misa je počela u osam, a poslije mise pričesti se sva Tončekova vojska. Poslije toga je Josin govorio o Poglavniku i njegovim zaslugama za uskrsnuće hrvatske slobode. Nalupao je taj svega i svačega, iako je imao vremena da se temeljito pripremi, jer je točno znao da će on biti govornik budući da pisani i nepisani zakoni govore da je samo ustaša dostojan držati govor svojem Poglavniku. Tim je govorom ujedno otvorena i svečana akademija. U izvođenju programa sudjeluju pitomci i ustaška mladež iz Kamenice. Sve je danas svečano, pa je i objed svečan, a trajao je do četiri sata. Poslije toga svi su bili nazočni nogometnoj utakmici, u kojoj su pitomci pobijedili ustašku mladež iz Kamenice sa 6 : 0.
Tonček je za samog objeda tri puta nazdravio Poglavniku i pritom održao tri govora. Bog zna koliko bi tek govora održao za njegovu sreću i zdravlje da ga po njegovoj naredbi ne staviše na raspolaganje.
Poslije dvodnevnih slava i proslava nastupilo je kod Tončeka dvodnevno obično raspoloženje. Bio je bijesan od jutra do mraka, a brundao je kao baba. Nastavnici se obično svako poslijepodne sastaju u zbornici. Razrednici privode koncu administrativne poslove, a ostali sretnici obično igraju šah ili štogod čitaju. Grga nije razrednik pa mu je dosadno gledati kako ostali rade. Zato često odlazi Parki u njegovu uredovnicu. Danas su se čudili nad Tončekovim ponašanjem: “Ipak su ovi mirogojci čudan svijet. Na mjestu ovoga Tončeka svatko bi se drugi povukao i bio sretan što ga nitko ne dira. A on se ponaša kao da se nije dogodilo. Zna da će za nekoliko dana predati dužnost pa bi trebao barem ove posljednje dane ljudski postupati. On međutim do kraja ostaje isti i čini iste gluposti”, objašnjavao je Parka Grgi dok su promatrali Tončeka kako viče na nekog domobrana u dvorištu. “Točno je to, Rudi, ali ja ne shvačam da to može radiri čovjek koji je i malo normalan , a još manje razumijem da je taj čovjek bio zapovijednik škole cijelu jednu godinu.” Kad god su njih dvojica sami, obično razgovaraju o Tončeku, a to ih ljuti i tjera u bijes. Pa i nije stvar u tome što on galami. Tonček jedva čeka zgodu i priliku da može nekomu napakostiti. Još nisu nastavnici završili administrativne poslove, a Tonček se uplašio da ne bi ostali bez posla te izdao nove naredbe prema kojima će profesori i dalje raditi s pitomcima iako je školska godina završena. Onako kako je on to zamislio i odredio, bit će to Sizifov posao, eto, tek toliko da im napakosti i da im ne da odmora. Tako, na primjer, tri puta na tjedan moraju se održati predavanja iz hrvatskoga jezika za sve pitomce od prvog do četvrtog razreda zajedno. Tako će, ako nastavnik bude predavao da se glasovi dijele na suglasnike i samoglasnike, od dosade poumirati trećeškolci i četvrtoškolci. Ako pak govori o sintaksi, zijevat će od čuda prvoškolci i drugoškolci. Takve muke muče sada sve profesore. Doista je to teško, a pogotovo u nekim predmetima. Kad je to svima priopćeno, složili su se u tomu da će od svojih skromnih prihoda platiti putni trošak Tončeku do Stenjevca, samo neka ga već jedanput otpreme tamo gdje mu je mjesto. Sinoć je za večerom priopćio da će za zapovjednika škole doći jedan inženjerijski pukovnik, a ono inženjerijski izgovorio je nekako s omalovažavanjem kao da je htio reći: “Niste bili zadovoljni sa mnom, koji imam dva semestra filozofije, pa neka vam sad bude inženjerijski pukovnik.” Crni kaže da pozna novog zapovjednika i kaže da je to dobar čovjek. Bilo kako mu drago, svi ga smireni očekuju, jer znaju da u svakom slučaju mora biti bolji od Tončeka.
Dvadesetoga je Dan žrtava. Svakakvih dana u godini mi imamo. Tako ustrojiše i jedan za žrtve. U školi je i to bila parada. Za ovakve zgode predavanja drže nastavnici po rednoj listi. Za ovu svečanost odredio je Tonček naslov predavanja Veličina i značaj žrtve, kao uvod u komemorativnu akademiju, koja je počela u jedanaest sati. Predavanje je održao Grga, jer je on bio na redu. Poslije predavanja Tonček mu je velikim riječima zahvalio, a zatim upozorio pitomce na neke misli i citirao najbolje odlomke. Nakon akademije čestitali su mu i ostali, ali zbog smjelosti što je napao lažno rodoljublje i lažno žrtvovanje. Crni mu je odmah šapnuo: “Jesi li vidio Tončeka, kako je majstorski postupio kako se ne bi tko sjetio da i njega ubrajaš među lažno rodoljublje, iako je bilo očito da si baš na i nj i njemu slične mislio.”
Prije nekoliko dana Tonček je bolovao cijeli jedan dan. Svi se rugaju da je obolio od silnih proslava i silnih govorancija. Upravo tih dana proniješe se glasovi da je Tonček umirovljen. Tek prije nekoliko dana dao je lansirati vijest da je premješten u Zagreb na Nastavni odjel Minorsa. Lukavo je on to smislio da bi ga se još više bojali. Kako je samo za stolom zadovoljno pričao o tom premještaju: “Ja sam dosta dao, red je da se vratim svojoj obitelji, a na koncu, Zagreb je Zagreb, tamo ću imati i viši položaj. Kažu da me na toj dužnosti više trebaju.” Bilo je poslije objeda dosta uzrujavanja zbog toga. Crni je uzrujano doviknuo, nije se čak bojao ni nazočnosti velečasnoga: “Kakvi su glupani oni u Zagrebu, još će ga za vojskovođu postaviti.” Drugi su govorili da će ga promaknuti ili mu podijeliti kolajnu za zasluge zato što je petstotinjak ljudi maltretirao cijelu jednu godinu. A sada, nakog svega toga, šire se glasovi da je umirovljen. To bi ga doista najjače pogodilo, jer ima vruću želju da dođe do generalskog čina. Jednom je Pera duhovito primijetio na Tončekov račun: “Nije on ni mirogojcima nikakva persona. On je za vrijeme Austro-Ugarske bio major, pa ga već dvije godine drže u potpukovničkom činu, a ima ih koji su bili podoficiri pa su pukovnici i generali.”
Iako su to samo glasovi, ipak su uznemirili Tončeka. Taj nekadašnji silnik, koji se na svojem položaju osjećao nenadoknadivim, sada strepi pred običnim naklapanjima. Zato je s dva kovčega i jednim ordonancom krenuo na službeni put u bijeli Zagreb grad. U vagonu je Tonček razmišljao o svojem položaju. “Nema ni godina dana kako sam otišao s Minorsa u ove krajeve obaviti veliku zadaću koju su mi nadređeni dali, ispuniti nade koje su u mene polagali.” Sjeća se Tonček onog ispraćaja na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, sve sami viši časnici, odličja na prsima, divne odore, srdačni stisak ruke i svaki ga isprati s riječima: “Mnogo uspjeha, Tonček”, ili “Uspjet ćeš, nema sumnje.” “Svi vjerujemo u tvoje sposobnosti”, glasno je rekao pukovnik Rehnicer. “Tonček, osvjetlaj nam obraz, nek’ vide što je stara garda i što mi znamo”, dovikuje mu potpukovnik Jeger. Pukovnik Frajman, njegov bivši načelnik, oprostio se s riječima: “Liber Tonček”, počeo je tronuto, “kao tvoj nadređeni bio sam zadovoljan tvojim radom i nesebičnim zalaganjem. Vjerujem da ćeš na novoj dužnosti biti još bolji i pronijeti slavu naše generacije. Ovaj skromni dar neka bude dokaz naše pažnje i znak trajne zahvalnosti.” Preda mu buket crvenih karanfila i stisnuše si staračke desnice. Suze radosnice ili krokodilčice orosiše cvijeće. Nezaboravan je to prizor i često se vraća Tončeku kad razmišlja iza spuštenih vjeđa. Sve se to sada reda ispred Tončeka, koji se udobno smjestio u vagonu prvog razreda brzog vlaka Zemun - Zagreb. Poneki ga od tih prizora čak i malo i trgne. Pa nije to šala, rekao je još Dante: “Teško se sjećati lijepih dana u nevolji.” Ni godina dana nije prošla. Namjeravao se vratiti kao trijumfator, a evo sve je propalo. Polazi on u Zagreb, kao pokajnik, da izmoli ako se što izmoliti može. Pa kako su se oni isti ljudi držali prema njemu kad je posljednji put bio na Minorsu. Činilo mu se da je gubav, svi su bili s njim kratki i svatko ga je na svoj način izbjegavao. Stariji su nastojali da ne iziđu iz službenog tona, potpukovnici su se izgovarali žurnim poslovima, a mlađi o cijelom njegovu slučaju nemaju ni pojma. Pokušava analizirati svoj rad i ne vidi u čemu je toliki grješnik. “Sve sam ja radio kako treba i kako sam najbolje znao. Bio sam strog i vikao sam, ali to se upravo zahtijeva od dobrog starješine, bez toga nema ništa. Ja naprosto ne razumijem zašto bi sa mnom u mirovinu. Još ja mogu raditi. Pa onda, zar u mirovinu s potpukovničkom činom? Ja sam za svoj rad očekivao nagradu ili barem pohvalu, a evo što sam dobio, pa zar se isplati predano i pošteno služiti?” Zatim su Tončekovim mozgom kružile mogućnosti o rehabilitaciji. Vidi sebe kako stiže u Zagreb kao pokornik, a oni mu rekoše da se to sve dogodilo zbog krive optužbe. Ispričavaju mu se, a ljubazniji su nego ikad prije. Ta je slika nekako i suviše lijepa. “Bio bih ja zadovoljan i bez svih ovih ceremonija”, misli on. Čak mu se učini da su to samo želje puste, jer strašno ga smeta ono: “Po odredbi Poglavnika . . .” Za trenutak mu se čini sve mogućim. Ta u svim je govorima lijepo o Poglavniku govorio, a naročito u ovima posljednjim. Slušali su to i ustaše, a ovi iz Kamenice dapače su i obećali da će pisati Poglavniku o Tončekovu rodoljublju. Takve misli prate Tončeka cijelim putem. Lijepe misli izmjenjuju se s analizom vlastitog rada i potom se pojave nade, i nikud dalje iz tog čarobnog trokuta. Prozor Pulmannova vagona pruža mu svakog trenutka novi detalj jednolične slavonske ravnice, ali Tončeku ovoga puta nije do toga. On, doduše, sve to gleda, ali ne vidi ništa, njegov pogled prelazi preko sve te ravnice i zaustavlja se negdje daleko na obzoru.
Tončekovi podanici u Kamenici, dakako, osjećali su se bolje bez njega nego s njim. Iako ga tretiraju kao prolazno zlo, ipak im je draže što ga ne moraju gledati. Miha bi znao često promrmljati kad bi Tonček galamio: “Kog se vraga dereš, zar ne vidiš da si mrtva glista?”, te ga i svi ostali u ovom razdoblju nazivaju tim imenom. Na Tijelovo su ga često spominjali. Čak i za vrijeme objeda pred njegovim odanim prijateljima pljuštale su šale na njegov račun. Počeo je Pera: “Šteta što nije bilo Tončeka, taj bi nosio križ pred procesijom.”
“Nosio bi on nebo”, bubnjao je Marijan. “Održao bi nekoliko govora. Pjevao bi u procesiji”, nadmetali su se ostali. “Ja mislim da je njemu žao što nije ovdje, jer što se procesija i proslava tiče, voli taj biti u Kamenici prvi nego u Zagrebu drugi”, rekao je Saša.
“Pustite, ljudi, nije njemu do proslava i procesija, ima on većih briga”, dobaci Minto. Na svu tu raspuštenost mlađih Marš samo škljoca umjetnim zubalom, a velečasni se pomalo smiješi. Nije mu drago, što se uz šale o Tončeku spominju i procesije. U procesiji je sudjelovala cijela škola, jedini nije bio Grga, koji ima čir na palcu desne noge pa hoda u jednoj čizmi i papuči, a pomaže si štapom. Promatrao ih je na glavnom raskrižju, a sada mu pričaju zgode s ostalog dijela procesije. Kažu da je Pera cijelim putem uzdisao: “Šteta što nema Tončeka.” Josin je psovao što mora gutati prašinu po ovakvoj vrućini. Minto se čudio otkuda toliki svijet. Za Mihu pričaju da je brojio korake i računao koliko je ljudske energije nepotrebno potrošeno.
Ovog se puta Tonček vratio iz Zagreba u rekordno kratku vremenu, bio je odsutan samo pet dana. Cestom prema vojarni, malo pognut, lagana koraka išao je Tonček, a desno od njega koračao je onizak časnik. Na pristojnoj udaljenosti za njima nosili su ordonanci četiri kovčega. Tu su sliku vidjeli časnici koji su s prozora zbornice promatrali stiže li tko s petrovaradinskog vlaka u vojarnu. Dolazak te dvojice prekinuo je zanimljivu partiju šaha između Pavleka i Crnog. Svi su se bili okupili oko partije da vide završetak. Netko je najedanput povikao: “Tonček se vraća”, i svi su se našli na prozoru. Nastala su razna nagađanja tko bi mogao biti onaj drugi časnik. Po svemu se čini da je viši časnik, ali zvjezdice ispod vrata ne mogu se zamijetiti, a kamoli prebrojiti, pa zaključuju da je pukovnik, jer Tonček ne bi mlađega od sebe pustio na desnu stranu, to je sigurno. Kad je već pukovnik, mogao bi biti baš Majer, novi zapovjednik škole.
Podpukovnik Zbiljko Mayer
Već nakon desetak minuta znala je cijela škola da je stigao novi zapovjednik. Sve je bilo znatiželjno i veselo jer se ispuniše njihove davne želje. Za vrijeme večere svi su se časnici predstavili novom zapovjedniku. Čini se da se on malo i čudio tolikoj službenoj ukočenosti. Među posljednjima mu se predstavio Crni. Prepoznavši ga, lice oniskog pukovnika zasjalo je srećom čovjeka koji je našao starog prijatelja u nepoznatom kraju: “Gospodin Ivolatac, pa vi ste ovdje, drago mi je, pričat ćemo puno o teškim danima nedavne prošlosti.” Tonček se samo mrštio zbog tolike prisnosti s mlađima, vjerojatno mu je i to mirisalo po Jugovini, ali ovoga puta nije ništa rekao. Te je večeri za stolom bio novi raspored, Tonček je za sva vremena potisnut s čela i sada on sjedi desno od pukovnika Zbiljka Majera, koji nosi tamnozelene inženjerijske latice. Za sve vrijeme večere krali su se pogledi prema čelu stola i promatrali novog zapovjednika. Lice oniskog pukovnika bilo je ozbiljno. Crte lica nisu odavale baš ništa po čemu bi čovjek mogao barem nešto naslutiti o njegovu značaju. Dvoje se ipak zapažalo na prvi pogled: nizak rast i da mu lijevo oko često suzi.
Poslije večere okupili su se svi u sobi kod Crnog. Sve ih je dovukla znatiželja da nešto doznaju o novom zapovjedniku. Mnoga su pitanja bila ona najobičnija, koja postavljamo o svakom nepoznatom čovjeku. Doznali su da je s Crnim bio u nekom sabirnom zarobljeničkom logoru godine 1941., negdje pokraj Kumanova. Crni ih je sve uvjeravao da je to vrlo fin i dobar čovjek. Isticao je također da je dosta inteligentan, što je spoznao iz dugih razgovora s njime u zarobljeničkom logoru. Po prezimenu bi mogli pomisliti da je germanofil te su se pribojavali da im nisu možda na zahtjev velikog saveznika poslali jednoga koji bi kontrolirao je li njihov rad u odgoju mladoga naraštaja dovoljno prožet ljubavlju i zahvalnošću prema velikim saveznicima. No činjenica da je bio u zarobljeništvu, a i njegovo ime, potpuno su uklonili njihove sumnje. Netko je spomenuo da mu je žena Srpkinja te su bili svi potpuno mirni da nije nekakav prikriveni kulturbundaš, kako narod naziva domaće Švabe. Saznali su da je završio austrougarsku vojnu školu, ali je sve vrijeme bio jugoslavenski oficir. Dakle, nije bio mirogojac, a to je vrlo utješno. Kažu da je bio najmlađi pukovnik u jugoslavenskoj vojsci, a i sada je najmlađi pukovnik u domobranstvu. Njegov izgled pokazuje da je tek prevalio četrdesetu. Doznali su najvažnije, ali i vrijeme za šetnju pokraj lijepoga plavog Dunava već je bilo prošlo pa im nije drugo preostalo nego poći u zbornicu na šah. Crni, Saša i Ivance ostali su još u sobi da obave nekakva mikroskopiranja. Poslije šaha odsjedjeli su Grga i Miha pod kestenom, a tema je bila novi i stari zapovjednik. Osim toga bilo je govora i o elastičnom povlačenju trupa našega saveznika na Istočnom bojištu.
Sutradan je u Grginu stanu bila kućna svečanost. Tu je prvi put zasjala elektrika i njegov je gazda vrlo veseo. Priredio je večeru u čast toga velikog događaja. Grga je sjedio na čelu stola kao najzaslužniji čovjek za uvođenje struje. Išao je on dva-tri puta u Petrovaradin po električara, koji je obavio sve poslove, a nabavio je i dio materijala. Zajedno sa školskim električarom, Rudijem, obavio je razna mjerenja po kući i skovao neke kuke, pa eto, zbog tih sitnica gazda mu neprestano nazdravlja i zahvaljuje. Mali gazdin unuk, četvrtoškolac Bože, veseli se što ne će više pisati zadaće uz petrolejku, a gazdarica se veseli što si više ne će smraditi ruke petrolejom. Poslije su razgovarali o svemu i svačemu pa je brzo stigla ponoć i društvo se razišlo jer je Grgu sutradan čekao naporan posao.
Imao je on posve pravo kad je mislio na napor sutrašnjeg dana, jer doista je bilo dosta strke. Posljednjih se dana govorilo da će u školu doći najviši vojni svećenik, a stanovnici škole u svojem neznanju zvali su ga general pop. Danas je on stigao, i od toga je Tonček napravio veliku svečanost. Najprije je bio doček, dakako svečan, i general pop, starina Stipe Vučetić, nimalo vojničkim korakom lagano prođe kroz špalir koji je u njegovu čast bio postrojen. Nije se starčić puno obazirao na te vojničke parade, činilo se da se on slabo u to razumije. Izvukli su ga odnekud, iz neke ličke župe, prišili mu čin generalvi kara i postavili ga da nadgleda sve katoličke vojne svećenike. Točno se opažalo da je starčiću sve to strano i nekako daleko, ali, eto, drugi ga uvedoše u takve situacije pa je njemu svejedno. “Nek se vrši njihova volja”, misli on i prolazi kroz špalir časnika i vojnika a da ih ne gleda. Nije on došao njih nadzirati, došao je on zbog velečasnog, provjeriti kako taj pastir čuva i odgoja povjereno mu stado, pa se dakle nitko od časnika ne treba zabrinjavati. Jest, ali na nogama je cijela škola, pa je logično da svi moraju trčkarati. Poslije podne je priređeno javno ispitivanje vjeronauka. Smjestili su sve pitomce u veliku dvoranu, a časnici su sjedjeli na mjestu gdje se obično postavlja pozornica. General vikar i Tonček sjedjeli su za posebnim stolom, koji se nalazi između časnika i pitomaca, a velečasni je šetao između đaka i ispitivao. Sve je umorio svečani objed a da bi mogli pozorno pratiti ono što se pred njima zbiva. Toplo ljetno poslijepodne sklapalo je mnogima vjeđe te su se morali naprezati da ih ne svlada san i da im oči ostanu otvorene, jer zbog hrkanja u ovako velikoj zgodi čovjek bi mogao biti optužen kao izdajnik naroda. U ispitivanje su se uplitali i general vikar i Tonček. Prvi je postavljao nekakva šaljivo-djetinjasta pitanja u svezi s naukom Svetoga pisma, a drugi je nastojao pred prvim pokazati kako se on dobro snalazi na vjerskom području. Naš bi se blagodušnik pritom nekako izgubio, ali nastojao je smiješkom prekriti svoju zbunjenost i kod svakog prekidanja svojeg rada pogledao bi ravno u oči general vikaru, lupio petom o petu i tiho upitao: “Poslušno molim, gospodine general vikaru, mogu li nastaviti?” Tako je on prekidao i nastavljao gotovo dva sata. General vikar i Tonček nadmetali su se u uplitanju, a ostali su se patnici 120 minuta naprezali da ne zaspe od dobre organizacije ispitivanja.
Sutradan je generalvikar u Tončekovoj pratnji otišao u Petrovaradin. Vjerojatno će tamo obaviti nadzor. U školi se obavljaju veće pripreme za još veću svečanost: “O blažena zemljo i škole, koje imate vremena za tolike svečanosti u tako teška vremena!” uzdišu podanici škole, utučeni od silnih svečanosti. Sve ovo do sada nije bilo ništa. Sada će biti svečanosti nad svečanostima. Sutra, na dan svetog Petra i Pavla, održati će se firmanje učenika. Tako će svi nefirmani pitomci primiti drugi sveti sakrament. Dan prije velikih svečanosti provedeni su popravni ispiti, ali to je proteklo neopaženo pokraj golemih priprema za važnije stvari. Profesorima su dobro došli, jer su i oni ostali nezapaženi glede organiziranja tih priprema. Tonček se brzo vratio iz Petrovaradina da bi mogao određivati sve što je potrebno za veliki dan. Sve je bilo na nogama: i djeca i njihovi kumovi. U većini slučajeva kumovi su bili profesori i ostali časnici. Lako je onim boljim učenicima doći do kuma, za njih su se svi otimali, ali četiri-pet dječaka ostalo je bez kuma. Ivek se već odavno bio preporučio Grgi da stupi s njim u kumovske veze, ali ostale nesretnike ne će baš nitko pa su djeca na sto muka. Grga se i s njima okumio te ga zadirkuju da je kum svih fakina.
Dragec Truhli i njegov firmani kum Grga Dragonjič
Velike su te pripreme, prave se cijeli oltari za svečanu misu, izrađuju se ograde od granja pod kojima će se u hladu firmati pitomci. Tonček je sav utonuo u svečanost. Pred očima mu samo prolijeću mitre i veliki križevi, ništa on drugo ne vidi osim toga, i ništa drugo ne čuje osim pjevanja crkvenih pjesama. Angažirao je sve što se angažirati moglo, da sutrašnji dan protekne što ljepše i svečanije. Nije on digao na noge samo školu, ustalo je i cijelo selo. Dva su slavoluka već podignuta: jedan na ulazu u ulicu koja vodi prema školi, a drugi pred samom vojarnom. Vojarna je izvana sva u vijencima, a iznutra je još vlažna od znoja domobrana pomoćne sati, koji su prolili dok su ulaštiti hodnike i očistili prozore. Sa zidova je nemilosrdno otrgnuta i ona paučina koja je zbog duga boravka na njima mislila da je stekla zakonsko pravo na posjedovanje svojega kuta. Sve je sjalo, mirisalo je po čistoći i benzinu. Sutradan rano izišle su iz ormara i one odore koje su naučile gledati svjetlo dana samo u najsvečanijim zgodama. Pokidalo se je nekoliko četaka dok su domobrani stavili svoje odore u nemrsno stanje. Mnoge su hlače noćas prospavale na daskama ispod slamarice da bi sutradan imale rub na koji se i muha može porezati. Cipele su se tako sjale da tvornice laštila ne će moći nagli potrošak svojih proizvoda nadoknaditi ni za mjesec dana. I sapun je potrošen u znatnim količinama. Žuta puceta na pitomačkim odorama u prvi mah pomisliše da je došao Božić, jer ih mališani sidoliraju i brišu, ali kad pogledaše kroz prozor, u njima se odrazi jutarnje ljetnje sunce, a ne zimski iskričavi snijeg. Jutros je ustajanje bilo sat prije nego obično. “Ma, nije to ništa, ta što znači za jednu preuzvišenost sat ranije, da sam ja kojom srećom zapovjednik škole, ne bi od pola noći nitko živ zaklopio oči. Predbacit ću ja Tončeku ovo, čim se malo odmorimo poslije svečanosti”, šali se jutros u zbornici Grga na račun svečanosti.
Novi zapovjednik još ne prima dužnost. Vjerojatno čeka da Tonček obavi sve svečanosti. Možda Tonček i zateže s primopredajom jer bi htio što dulje biti zapovjednik. Ne pušta taj samo tako vlast iz ruku. Novi zapovjednik samo šuti, tek katkada zaigra izraz čuđenja na njegovu licu. Čini se da još nije posve siguran hoće li mu Tonček predati u zapovjedništvo domobransku školu ili redovnički internat. Poslije podne obično šeta s Crnim Kamenicom i njezinom okolicom, ali čini se da malo pričaju o školi; barem Crni ostalima ništa ne govori o tome. Njega se te pripreme baš ništa ne tiču, on ni u čemu ne sudjeluje, ali sve pažljivo promatra. Jutros se i on uparadio. Ima svečani pojas. Doduše, nije on u stroju niti zapovijeda, ali ipak je tu pokraj stroja. Tonček je neprestano u pokretu. Trči s jedne strane na drugu, postrojio je i građane. Galami, zapovijeda, trči, postrojava i neprestano pogledava na prugu prema Petrovaradinu, hoće li skoro vlak. Postaja je svečano okićena, a ispred nje sve vrvi od silna svijeta. Pripadnici škole postrojeni su točno ispred zgrade, stoje po činu i rangu, odjeveni lijepo i pripravni svakog trenutka ukrutiti umorne noge i ruke kad Parka zavikne: “Pozor! Pozdrav nalijevo.” Sve je na mjestu i šteta je da preuzvišeni ne naiđe dok su raspoloženi za parade.
Najedanput je iza zaokreta zastenjala lokomotiva teško i bolno, vjerojatno zbog tereta koji svakim danom ne vuče, i čula se ona neugodna škripa vlaka. Vagon s preuzvišenim stao je točno pred postajom. Tri djevojke u narodnim nošnjama predale su njegovoj preuzvišenosti kite šarenog cvijeća, a Tonček ga pozdravi zanosnim govorom, čim je njegova preuzvišena noga dotakla piljavi pijesak kameničkog perona. Nije prošao ni deset koraka, a već su ga susrele sve vojne počasti. Preuzvišeni dr. Ante Akšamović, biskup đakovački, posve je civilno reagirao na stroge vojničke pozdrave i počasti koje su mu iskazali. Mahao je svakog trenutka svojom bijelom mesnatom rukom na kojoj se sjajio zlatan prsten, još vlažan od odanih Tončekovih poljubaca. Preuzvišeni je svakog trenutka zastajkivao, obraćao se ukočenim pitomcima i domobranima: “Bog vas poživio, junaci!” Došao je i među narod. Tu se osjećao među svojim ljudima, dulje je zastajkivao, razgovarao s pojedincima ili sa skupinama. Kroz špalir je prolazio sve do ulaza u zgradu. Potom je održano svečano primanje kod preuzvišenoga. Svi su mu časnici bili predstavljeni. S profesorima se zadržao nešto dulje u razgovoru, vjerojatno su mu se činili veći civili od drugih. Razgovor je tekao prirodno i bez ukočenih formalnosti, koje se obično u takvim prigodama pojavljuju. Starac voli šalu i razgovor o svakidašnjim stvarima i potrebama. Uz njega je bio samo njegov tajnik, dok se desetak ostalih svećenika koji su činili njegovu pratnju, razišlo na sve strane po vojarni. Najviše se njih zadržalo među pitomcima. Napravili su pravo natjecanje tko će skupiti više svetih sličica koje su dijelili svećenicima. Ivek trči hodnikom, u ruci drži četiri sličice i dovikuje Grgi: “Bu još, i za vas bu jedna, gospodine poručniče”, i nestašno odjuri drugoj djeci.
Za vrijeme firmanja sve je tukla posred glave petrovska vrućina, jer ograda od granja nije baš ništa pomogla. Debeli su svećenici svakoga trenutka brisali oznojeno lice i zatiljak, a pitomci su bojažljivo zurili u toliki broj svećenika. Mnogi od njih viđali su svećenika kad im je iza Božića dolazio blagosloviti kuću, a evo sada ih desetak odjedanput, a valja se i biskupa nagledati, jer tko zna hoće li im se više ikada pružiti prilika da ga vide. Sva je sreća što je svečani objed kod župnika, a ne u vojarni. Na objedu su bila oba zapovjednika pa se za stolom časničke blagovaonice vodio slobodniji razgovor nego inače. Za poslijepodne svečanog programa ostala je samo jedna jedina točka, ispraćaj preuzvišenoga. Opet se sav narod okupio na željezničkoj postaji. Oni koji su stizali s objeda iz župnoga dvora, bili su nekako veseliji i raspoloženiji od ostalih. Dobra kapljica fruškogorca izbrisala je sve znakove umora s crvenih, oznojenih lica. Grga je iskoristio opću gužvu i jednostavno se izgubio u sjeni školskog drvoreda. Odande je promatrao cijelu paradu. S Pavlekom se od srca nasmijao. On je danas nadzorni časnik, išao bi izbliza pogledati paradu, ali se ne usuđuje napustiti teritorij vojarne, a taj se proteže samo do pruge. Nadzorni časnik ne smije napustiti svoje mjesto službovanja pa to muči Pavleka. Krenuo je odlučnim korakom od vojarne i, evo ga, ide sve sporije drvoredom. Na prvi pogled vidi se da se na nešto važno odlučio. Opazivši Grgu, iznenadi se. “O, serbus, Đoko, kako to da si ovdje?”
- Jednostavno, pobjegao sam.
- Slušaj, ali da te vidi Tonček, kaznio bi te.
- Hajde, čovječe, kako će me vidjeti kad on gleda samo u biskupa.
- Ali može te tko prijaviti.
- To možeš jedino ti, jer drugi ne znaju da sam ovdje.
Potom izreda Pavlek i sve druge najgore pretpostavke:
- Slušaj, Đoko, ja bih išao na stanicu da sve to vidim.
- Ništa lakše od toga, nije stanica daleko.
-Ali ja sam nadzorni časnik pa se ne smijem udaljiti od vojarne, jer bi me mogao vidjeti Tonček, pa eto izjašnjenja.
- A ti ostani u vojarni - odgovori mu Grga neodređeno da ga ne bi ni na što savjetovao, jer da Pavlek nastrada, predbacivao bi mu to kroz cijeli život.
- Idem, pa nek’ me kazni - konačno odluči i pođe prema pruzi. Točno na prvoj tračnici zastade, nešto promrmlja i vrati se natrag.
- Pa mogu i odadle vidjeti, zašto da me kazni zbog ovako sitne stvari.
Neko je vrijeme stajao s Grgom, potom stao nervozno koračati, opet se odlučno uputio k pruzi, i opet se neodlučan vratio. Ponavljalo se to tri-četiri puta, možda i više. Od pruge prema njima dolazila je Nada, vjerojatno joj nije bilo dobro od svečanog ispraćaja pa je pošla hladovinom do kantine. Grga ju je otpratio, jer mu se grlo osušilo od Pavlekove neodlučnosti, a Pavlek je ostao usred drvoreda.
Sljedećeg su dana pitomci predavali vojnu spremu i spremali se za put da velike praznike provedu kod svojih kuća. Vojarna je izgledala kao košnica, sve je vrvjelo od posla, a veseli dječji glasići bili su nalik na ptičje cvrkutanje. Sutra će ih pod pratnjom poslati kućama, a onda će vojarna tijekom dva mjeseca utihnuti, a svima će biti neobično bez njihove galame. Danas se šire glasine da je Tonček potukao sve svoje prijašnje govorničke rekorde. U vojarni je održao četiri govora, a velečasni propovijeda da je u župnikovu dvoru održao tri.
“Nek’ i njih malo zagnjavi, da znaju, kako je bilo nama, kad nas je gnjavio cijelu godinu”, zlobno kaže Saša.
Jutarnjim vlakom, posljednjeg dana mjeseca lipnja, otpratili su pitomce. Tonček je i to iskoristio da održi govor u kojem im je preporučio da tijekom praznika uče, neka ni na trenutak ne zaborave da su pitomci ove škole i budući časnici. “Svojim ponašanjem morate pokazati da ste pravi rodoljubi i budući neustrašivi borci za svoju domovinu”, savjetuje im Tonček. Još mnogo toga im je naklapao, a onda ih je pozvao da budu uvijek i svakog trenutka “Za Boga, Poglavnika i dom spremni!” Ostali časnici obilazili su vagone i opraštali se s učenicima. Od Crnog se naprosto nisu dali odlijepiti, a on je uvijek našao koju dobru riječ, zgodnu dosjetku ili koristan savjet za njih. Malo su lijepih trenutaka proveli u ovoj školi, ali djeca brzo zaboravljaju i opraštaju. Točno je da se vesele što će uskoro vidjeti svoje najdraže u rođenom domu, ali na njihovim se licima opaža i žalost što će se rastati od svojih drugova i škole u kojoj su proveli punih devet mjeseci. Kad je vlak krenuo, kroz prozore su stršile dječje ruke i mahale sve dok se vlak nije izgubio u zavoju prema Petrovaradinu. “Sretan put” i “Sretan ostanak” popraćeni su tisućama dječjih suzica, ali sreća je što to kod djece traje tek trenutak. Na postaji Majur već se orila dječja pjesma. Razgovor je bio vedar i živahan, a znatiželjne oči okretale su se na sve strane da im ne bi izmaklo nešto što se moglo vidjeti. U Inđiji je bilo sitnijih neprilika, jer su se razmiljeli po svim kutovima postaje i po susjednim zgradama. Gotovo na svakoj postaji izišao je po koji pitomac i u vagonima je bilo sve više i više slobodnih mjesta, a pratitelji bi odahnuli jer sada moraju voditi brigu o manjem broju nestašnih dječačića.
Časnici su se nakon ispraćaja vratili u praznu školu. Iako u golemoj zgradi ima stotinjak domobrana pomoćne sati, bez djece se ona se čini posve pustom. Nastavnici su se riješili onih predavanja “za sve” pa su sad znatiželjni kakav će im novi posao pronaći. Određeno je tko će ići prvi mjesec na dopust, a tko drugi. Gotovo svi profesori poći će u srpnju, a to će biti oko desetoga. Danas je počela primopredaja dužnosti, zapravo danas već školom zapovijeda pukovnik Majer, ali tijekom nekoliko dana znatan dio vremena bit će zauzet primopredajom. Na večer je izišla zapovijed s njegovim potpisom, a Grga je zakukao jer je postao zapovjednik posadne sati dok mu ne stigne zamjena, koja je već zatražena. To ga je grozno razljutilo, jer gdje od tolikih časnika pronađoše baš njega.
Novi je zapovjednik odmah uočio da su obrambene mjere Ahilova peta ove škole pa je smjesta Matu Subotića razriješio dužnosti i postavio Grgu za zapovjednika. Primopredaju je trebalo obaviti već sutradan. Grga je kao novi zapovjednik morao provesti određene reforme u toj sati. Bilo mu je naređeno da odmah počne sa sustavnim vježbanjem da što prije provede gađanje oštrim metcima te da uvede red i stegu među dočasnicima i domobranima. Za vrijeme večere žalio se zapovjedniku što je baš njega usrećio tom dužnosti, jer da će ubrzo na dopust, a zapovjednik ga je utješio da će dotle stići i pravi zapovjednik jer ga je žurno tražio, i na tomu je ostalo. Nije to, doduše, nikakav posao, ali bit će čovjek osam sati privezan uz vojarnu. Poslije večere pozvao ga je mali pukovnik k sebi. Šetali su dvorištem vojarne, a on ga je upozoravao na sve slabe točke obrane i Grga je zaključio da se i ovaj boji, kao što se i Tonček bojao, samo što je Tonček iz čistog neopreza ostavio partizanima tako reći otvorena vrata, a ovaj želi odmah popraviti barem ono što se može urediti vlastitim sredstvima. Nije Grgi jasno čega se ti ljudi toliko boje, ali je do sada mogao primijetiti da se svi viši časnici raspituju za obrambene mjere. Škola je ovdje već osam mjeseci i nikad nitko od nižih časnika nije ni pomislio na partizanski napad. Ta, konačno, zbog čega bi oni napali vojarnu. Hrane ne bi puno našli, a oružje koje bi odnijeli, izdalo bi ih već u prvoj borbi. Domobrani koji su u vojarni, jedino bi mogli loše djelovati na moral njihovih boraca, a Tončeka bi vratili čim bi ga u jutro dobro vidjeli. Danas je stigao spis kojim se Tonček stavlja u mirovinu. To ga je posve porazilo. Za vrijeme večere bio je blijed i posve utučen. Sam je izjavio da se tomu nije nadao i da je time najjače kažnjen: “Nakon mog tolikog rada i poštenog zalaganja ipak su mi nanijeli najveću nepravdu. Nisam to zaslužio, ali Božja volja ...” Daljnje riječi prekinule su mu suze i grč koji mu je sve više stezao grlo. Drugima je u tom trenutku bilo žao Tončeka. Sve koliko je u svoje vrijeme bio tiranin i silnik, toliko je sada djelovao bijedno. Teško je odrasla čovjeka gledati sa suzom u oku, pa makar ti i zlo činio. Srušila se u njem jedna lijepa sanja i on sada ne može odoljeti grču pa je naprosto zanijemio. Možda je sve ono zbog čega je danima i tjednima stiskao svoje srce, sada provalilo poput vulkana i ne da se zaustaviti. Ipak je tragično kod tog čovjeka što je tako osjetljiv na nepravde, koje, drži on, njemu čine drugi, a nije vidio mnogobrojne nepravde koje je on drugima nanosio. Novi ga je zapovjednik tješio neka dokaže da je nedužan i sve se može popraviti. Tončeku je bilo jasno da je to samo utjeha pa je kroz suze jedva izmucao: “Gospodine, ja sam krivo optužen, svi me mrze, a najviše mi je žao što ni za ovim stolom nemam više od dva prijatelja, svi su ostali protiv mene”, i ponovno udari u glasan plač.
Sutradan su obrtnici pomoćne sati imali pune ruke posla. Novi je zapovjednik dao zazidati ulaz u dvorište. Zapravo, on i nije bio zazidan nego je ispred njega postavljen zid, tako da se ulazu moglo prići samo sjedne strane, a ta će se u slučaju napada zatvoriti zaprekom od bodljikave žice. Hodnik kojim se ide do tih vrata, u tren će se oka moći zabarikadirati posebnim napravama, koje se dovlače u tu svrhu. Dovučeni su i trupci za podupiranje glavnih vrata, svi ostali sporedni ulazi, koji se nalaze na desnom i lijevom krilu zgrade, potpuno su zazidani. Zazidana su i dvoja vrata u zidu kod nastambe posadne sati i časničkog paviljona. Sada će jadni domobrani morati u kantinu preko plota ili kroz ogradu. Uostalom, za njih se ne treba bojati, oni će se prvi snaći u novoj situaciji. Danas je cijelo dvorište oživjelo. Pomoćna sat utvrđuje zgrade i ograde, a posadna vježba podalje na dvorištu. Pričuvni natporučnik Mata Subotić nalazi se u “teškom” stanju te novi zapovjednik nije formalno mogao preuzeti sat, ali sve se već radi po njegovoj zapovijedi. Iako ima čvrstu volju da od ove sati stvori najhrabrije borce ovoga rata i da uvede disciplinu, kojoj onaj stockerauski dril ne će biti ni sjena, već je kod prvih pokušaja spoznao da ni u jednom ni u drugom ne će uspjeti. Dočasnički je kadar očajan. Ima dva stožerna narednika i jednog vodnika. Stožerni narednik Paja Lulašić nosi taj čin još od vremena Franje Josipa, prvog i posljednjeg. Ne zna ni on sam gdje, kako i kada ga je dobio jer je nepismen čovjek, pa tko mu i dade narednički čin. Tko bi mogao misliti da je ta nakinđurena i uglađena vojska, koja je za Tončeka pojam savršenstva, imala nepismene dočasnike. Od ostalih Pajinih karakteristika najvažnija je ta da voli dobro gucnuti, a puši debele cigarete, zamotane u novinski papir. Rado ističe da su on i potpukovnik Regcem najstariji u ovoj vojarni, pa se prema tome nikoga ne boji. Neki tvrde da je on zajedno sa svojim natporučnikom pio, u lice mu laskao, a iza leđa ga denuncirao Tončeku. Drugi je narednik tih, miran i poslušan, ali ga pojede uredovnica, jer nitko osim njega nije sposoban obavljati administrativne poslove sati. Vodnik Šutija, opet, ništa ne zna. On je od one vrste vodnika nastalih od kaplara jugoslavenske vojske. Uostalom, taj Srijemac iz Slankamena bio je zadužen za opskrbu uredovnice šunkom, kulenom i ostalim prehrambenim proizvodima. Njegova je glavna briga bila kako će skoknuti kući svake nedjelje ili barem svake druge. S takvim je ljudima trebao Grga stvoriti za nekoliko dana jaku obrambenu snagu. Našao se u velikoj neprilici pa je s poslom od prvog dana počeo žestoko. Upravo je dovršio davanje naredaba naredniku administrativcu i vodniku Šutiji, a potom je poslao vodnika da vježba s vojnicima.
Poslije podne bila je primopredaja sati. Zapravo je Grga primio sat od narednika, a i ostavio naredniku, jer on i dalje odgovara za materijalno stanje sati. Baj Mata je cijeloga dana pijan, ali je oko tri sata prikupio svu raspoloživu snagu i nakon duge koncentracije shvatio da od njega Grga preuzima sat. Raširio je ruke, zagrlio Grgu i kroz suze ga korio: “Grga, pa zar ti meni otimaš moje vojnike?”
Prizor je bio doista komičan, ali je Grga ipak uspio ozbiljno odgovoriti: “Odnio te vrag zajedno s njima, baš mi trebaju tvoji vojnici. Naredio je to novi zapovjednik pa moram. Molim te, daj mi mira, i bez tvog mi je brundanja već dosta svega.” Nakon tih prilično osornih riječi, baj Mata se povukao u svoju sobu, još je nešto gunđao, a od svega toga ostali su čuli: “E, a kad moraš, Grga, ti uzmi, ali, molim te, budi dobar vojnicima.” Grgi je već i prije bilo žao što je bio grub s njime, a nakon ovoga bio je dirnut i blago mu odgovorio: “Budi, dragi baj Mata, bez brige, brinut ću se za njih, ne će im biti loše”, i nastavio s primopredajom, a baj Mata je i dalje pijuckao dok nije zaspao za stolom.
Slučaj je htio da su dva dekreta stigla istoga dana. Jučer je Rudi Parka
umirovljen iz zdravstvenih razloga. Tada nije bio u vojarni pa mu zapovjednik nije to mogao priopćiti. Ostalima nije ništa o tome rekao da ne bi povrijedio tajnost, s kojom vojska obavlja sve poslove. Vjerojatno je i taj nedužni dopis obuhvaćen tom tajnom. Tako je to priopćeno ostalima tek za vrijeme objeda i svi su se odmah okupili u Rudijevoj uredovnici. Rudi je bio miran. Nikakvih znakova nije se opažalo na njegovu licu. Salijetali se ga raznim pitanjima, a kad je i on došao do riječi, objasnio im je: “Jest, dragi prijatelji, ja sam prva žrtva Tončekove afere. Doduše, ja sam umirovljen iz zdravstvenih razloga, zbog slaba vida, ali tu je Tonček imao svoje prste. Nije mi žao, ipak je najvažnije da je on otišao. Osim toga, njega je kudikamo gore pogodilo. Meni je svejedno, možda je i bolje što se ovako svršilo. Ja se s njima ni u čemu ne slažem, do sukoba bi svakako i poslije došlo, a to bi možda gore svršilo za mene.”
Svi su Rudija iskreno žalili. Izgubili su u njemu dobrog prijatelja, a osim toga on je u njihovim očima bio pravi vojnik. Sada je upravo na početku vojničke karijere, a mirogojci ga dovedoše na kraj. Malo-pomalo izlazili su ljudi iz njegove uredovnice nekako tužni. Uz njega su ostali Crni, Grga i Miha. Razgovarali su o svemu i svačemu. Na rastanku je Rudi rekao ono što je namjerno ostavio za sam rastanak: “Gospodo, zanima me, tko će biti sljedeća žrtva: ti, Grga, ili vi, Vladoviliću? Na vas ne sumnjaju, gospodine Ivolatac, te vjerojatno nije Tonček protiv vas ništa poduzimao. Dečki, vi se ne trebate bojati, što se na koncu vama može dogoditi? Vi ste pričuvni časnici, u najgorem slučaju teren, a i tamo se živi. Ako vam se i dogodi kakvo zlo, podnesite ga junački, nemojte priuštiti Tončeku da uživa zbog vaše nesreće.”
Čim su se zatvorila vrata uredovnice, Miha se ljutio: “Idioti jedni, umiroviše ovakva vojnika. Baš su svi bez mozga pa ne vide dalje od nosa.”
Grga je već bio poduzeo najžurnije mjere da se riješi zapovjedništva. Razgovarao je telefonom s poručnikom Lulom. On je sada pobočnik Mjesnog zapovjedništva u Petrovaradinu. Zamolio ga je da mu pomogne i da brzo nađu jednoga časnika za tu službu. Lula mu je obećao. Na posljetku, svatko će se veseliti kad dobije tu laku dužnost, ali se Grga boji da ne bi ovaj putovao dugo kao on, pa zato poduzima sve mjere. Htio bi otići na dopust prije nego što mu stigne eventualni akt o premještaju, a onda mu ode i tih dvadeset i pet dana. Poslije podne proveo je Grga u šetnji uz Dunav, a dosta je dugo stajao pokraj Ivanca, koji još peca s jednakim uspjehom. Razgovarali su i o Juliški. Ivance tvrdi da ga ne napada više tako uporno: “Hvala Bogu, znate, kolega, već je tri dana nema”, veseli se on, “znate, ja sam mijenjao mjesto pa me možda nije našla.” Poslije toga razgovarali su o pecanju, i to je bila tema sve do rastanka. Više nikoga nije pronašao na pecanju.
“Jedini Ivance ostade vjeran ovom športu, zaslužio je kolajnu za strpljivost”, misli Grga i skreće na stazu koja vodi u Kamenicu. Kad je prolazio pokraj ruševina stare, osamljene palače, susreo je Savku i Marijana: “O, pa vi to ozbiljno, već i javno ispod ruke”, dobaci im Grga, tek da ne prođe šuteći. Marijan se blaženo nasmiješio, a Savka je samo sijevala svojim lijepi crnim očima i zacvrkutala: “Pa da, mi ćemo se za vrijeme školskih praznika zaručiti, a početkom godine i vjenčati.”
“Neka vam to bude posljednja glupost u životu, djeco, ali predomislite se, dok nije prekasno”, opominje ih Grga u šali.
“Znaš, Đokice, mi se volimo, pa će nam uvijek biti lijepo”, ponovno zacvrkuće sretno djevojče.
“Neka vam bude sretno, kad ste već toliko navalili”, dobaci im i ode svojim putem, iako su mu ponudili da prošeće s njima. Na raskrižju ga je sustigao Rudić. Jurio je iz Petrovaradina motociklom, koji mu je upravo danas stigao iz Osijeka.
“Sjedaj, da te povezem do vojarne pa ćeš vidjeti kako Rudi juri.”
Doista, jak novi motocikl samo je uzletio do vojarne te nije ni osjetio uzbrdicu. Prije večere bilo je opće razgledanje motora, a večernja je zapovijed i njega usrećila zapovjedništvom. Naređeno mu je da od umirovljenog nadsatnika Parke primi zapovjedništvo pitomačke sati.
Četvrti dan svojeg zapovjedništva proveo je Grga na gađanju i zaradio prvo izjašnjenje od novog zapovjednika škole. Išla je njegova sat na oštro gađanje u blizini škole, u jednoj uvali između dvaju brježuljaka. Obavio je propisno osiguranje, narednik dovukao potrebne knjižurine, i tako oni gađali do podne. S pjesmom na usnama vratiše se svi živi i zdravi u vojarnu. Znao je Grga da nema Tončeka, a prema tome otpadaju i sve parade u svezi s gađanjem. Rekao je naredniku da povede sat u vojarnu, zapovjedio da vojnici očiste puške, a on se, onako umoran i prašan, uputio ravno u kupaonicu. Za objedom ga je mali pukovnik pitao zašto nije on osobno doveo sat, a ovaj mu po istini kazao. Kako je u vojsci iskrenost samo teorijski cijenjena, dobi on poslije objeda izjašnjenje: “Zašto niste danas u 11:40 sati doveli sat u nastambu? Zašto niste kao zapovjednik bili nazočni čišćenju oružja?” I još je nekoliko redaka počinjalo onim: “Zašto?” Poslije večere pokazao je izjašnjenje Crnom i ljutito mu rekao: “Eto ti tvoj dobar i inteligentan pukovnik - cjepidlaka i kukavica kao i mirogojci. Samo nek te još vidim da s njime šetaš, neka se sam zabavlja kad je takav.”
Iako je to dodao u šali, Crnome je bilo neugodno: “Znaš, u zarobljeništvu je dobar, a sada kao zapovjednik, tko zna, čudni su ljudi.”
Ovo je izjašnjenje pridonijelo da je poslije podne ponovno nazvao satnika Lulu. Priopćio mu je da za sada dobiva izjašnjenja, a da će stići i kazna ako još dugo ostane na ovom položaju. Već je krajnje vrijeme da se riješi zapovjedništva, jer mu izjašnjenje ubi sav onaj silni polet i energiju kojima je počeo uređivati sat. Poslije razgovora pod kestenom u svojem je stanu napisao odgovor na izjašnjenje. U jutro je s Juliškom išao do pruge. Ona nije više oduševljena Ivancom, ali nije zakopala sve nade. Ohrabrio ju je da bude uporna, a za primjer joj naveo Savku.
Primopredaja između pukovnika Majera i Tončeka konačno je obavljena, ali Tonček i ne misli na to da napusti Kamenicu. Pričaju, doduše, da nabavlja neke namirnice koje će ponijeti u Zagreb, no on ni jednom riječju ne odaje da će skoro na put. Prijepodnevna je pošta donijela još jedan premještaj. Miha je premješten za vodnika neke bitnice u Otoku. Sljedeća je žrtva, dakle, on. Najgore je u svemu tome što će izgubiti dopust jer ga zapovjednik mora odmah poslati. Svaki dan donosi nešto novo i teško u ovu školu i prijeti opasnost da će ih razjuriti na sve četiri strane svijeta. Tonček je tu vijest primio s namještenim iznenađenjem i govorio laskavo o Mihi: “Vi ste mlad i vrlo sposoban čovjek, škola će s vama izgubiti mnogo, ali možda ćete tamo moći još više učiniti za majčicu Hrvatsku.”
Na večer pod kestenom razgovarali su Grga i Miha samo o Mihinu premještaju. Proanalizirali su svaku sitnicu i sigurno utvrdili da je tom premještaju kumovao Tonček i da mu je začetnik Blagodušnik. “Doći će vrijeme kad će odgovarati za svoja zlodjela”, tješio se Miha. “Točno je to, ali u ovoj situaciji moramo nešto poduzeti, da ne bude kako oni hoće.” Govorili su o mogućnostima da se vrati u školu. Točno su razradili plan. Grga će za praznika otići u Zagreb pa će pokušati preko Mačkića ili kojeg prijatelja učiniti nešto na Minorsu. Crni je cijelo vrijeme u Zagrebu. Uostalom, ostat će prijatelji u neprestanoj vezi. Dogovorili su se još o nekim sitnicama, a onda su pošli na počinak. Njihova posljednja večer pod kestenom provedena je u brizi i tuzi. Razišli su se žalosni obojica i dugo mislili o svojim nevoljama.
Sutradan je popodnevnim vlakom otišao Miha. Ispratili su ga gotovo svi časnici i dočasnici. Svima je bilo teško, osjećali su kao da ga gube zauvijek. Škola je izgubila najsposobnijeg nastavnika, ali što se može kad ljudi moraju udovoljiti svojim sitnim zlobama i mržnjama. Nije njima do zajedničke koristi, iako im već šake izbiše na leđa od silnog busanja u prsa kad pričaju o svojem rodoljublju. Bio je na postaji i Parka, a nakon odlaska vlaka Grga ga je otpratio do njegova stana. Kako već desetak dana nije bio u njegovu stanu, već je na prvi pogled zapazio da su vrijedne ruke ovog čovjeka i ovdje mnogo toga promijenile. Ograde su sve u redu, ulazna su vrata lijepo obojena. Pred vilom je zasađeno cvijeće. Sve je lijepo i uredno. U razgovoru su prosjedili sve dok Grga nije morao na večeru. Opazio je da Rudi još nije odlučio čega bi se prihvatio, jer je govorio neodređeno o svojim namjerama glede budućnosti. “Tko zna kuda prilike mogu odvesti čovjeka, a mi živimo u vremenima kada ne znamo što će biti sutra, a kamoli nakon godinu-dvije”, rekao je nakon kraćeg razmišljanja, a Grga je osjećao da namjerava nešto veliko i teško, ali da se još na to nije posve odlučio. Njemu je bilo jasno da je Tonček udesio Mihin premještaj, a kad mu je Grga ispričao o odnosima između Mihe i velečasnog u prijašnjim vremenima, složio se da i on ima svoje prste u toj raboti.
Konačno je devetoga stigla Grgi zamjena. On sada priča drugima da je zamjena stigla točno devet dana od dana traženja, te da je bilo s intervencijama, što bi tek bez njih bilo, vjerojatno bi stigla nakon devet mjeseci. Poslali su iz Petrovaradina visokog poručnika s crnim brčićima, i on je još isto prijepodne primio sat.
Profesori su poslijepodne toga dana proveli u svojim stanovima, uglavnom su se svi spremali za put. Grga je također cijelo prijepodne u svojem stanu skupljao najvažnije stvari koje će ponijeti kući. Za nj su rastanci uvijek prilično težak događaj. Bio je nervozan, a kod njega se nervoza iskazuje u pjevanju, i kad bi imao dobar glas, to bi bio ugodan način iskazivanja nervoze. Stvari je brzo spremio. Njegov crni kovčeg, koji ga već dvije godine prati na svim vojnim pohodima, bio je potpuno pun i prilično težak, a društvo mu je pravio jedan omot, brižljivo uvezan, gotovo iste težine. Okrenuo se još nekoliko puta po sobi kako bi provjerio da nije štogod ostalo i pošao na večeru, gdje su već bili svi ostali. To je u neku ruku njihova oproštajna večera. Međutim, bojnik Marš nije dodao ni jedan dekagram živežnih namirnica da bi kvalitativno ili kvantitativno učinio večeru svečanom. Uostalom i otkuda mu novaca za to, kad su bile u posljednje vrijeme tolike parade. Pera je cijelo vrijeme pravio neke aluzije na tu večeru, ali je Marš mudro šutio, kao i obično kad se govori o nečemu što je on propustio učiniti. Nabavili su nekoliko litara vina o svojem trošku, oni koji odlaze, i to je jedina razlika od ostalih večera. Pozvali su i nadsatnika Parku da tu večer provede s njima. Razgovor se vodio uz čašicu. Mali pukovnik, začudo, bio je razgovorljiv, šalio se i smijao kao nikad do sada. Od vremena do vremena čula bi se i pjesma koju bi Cipro poveo. Odlazilo ih je sedam, i Blagodušnik je u ime cijele skupine koja odlazi sutra, na čelu s Ciprom, održao oproštajnu riječ. Namjeravao je da njegov govor bude zanimljiv i šaljiv, a ispao je mucav, pun starih viceva. Uostalom govori su u takvim prilikama suvišni i dosadni. Tonček je svoj vanjski izgled udesio tako da odaje čovjeka tužna zbog odlaska prijatelja. Mnogi su bili potišteni, a Crni je samo šutio i razmišljao. Pa na koncu, ipak je njihov život jadan, a tko sada dobro živi? Jedna doista mala manjina ljudi. Evo, tu ih sjedi petnaestak. Tijekom jedne godine proveli su svaki dan zajedno, dijelili su radosti i žalosti, a sada odlaze i tko zna hoće li se ikada više sastati. Oni vjeruju da će to biti nakon pedeset dana, tamo negdje na početku nove školske godine, ali tko im to može jamčiti? Možda će se za to kratko vrijeme pričati kako je ovaj ostao ovdje, a drugi negdje nastradao. Mnoge od njih upravo muči i ne mogu se oteti dojmu da se možda više nikada ne će sastati i da je ovaj rastanak za neke možda i posljednji. Nije čovjek siguran da će ovaj mladi, nasmijani, mišićavi Pera biti na životu za to vrijeme, kao što ni ostali nisu sigurni da će stići do željene postaje, jer bi mogao i vlak otići u zrak. Sve je danas nesigurno, ali ljudi ipak rade kao da će živjeti vječno.
Vino je počelo djelovati i brige su se malo pomalo razilazile poput jutarnje magle. Najprije je počelo sa zadirkivanjem onih koji ostaju. Počeo je mali pukovnik, kako je to i red vojsci: “Gospodin Perević ostaje zbog zaručnice jer mu ona ne da da ide s prvom partijom.” Pera se samo nasmijao i prebacio razgovor na drugog: “A zašto, gospodine pukovniče, ostaje Marijan, kad nije zaručen?”
“Taj je više nego zaručen, gospođica Savka ne pušta njega, taj će cijeli dopust provesti u Kamenici”, odgovorio je Maks umjesto pukovnika. Marijan je stidljivo spustio pogled, nastojao se opravdavati, a to je izazvalo još veći smijeh.
“Znate, gospodo, ja ne ostajem zbog Juliške. Ja sam posljednji došao ovamo pa je red da ne idem u prvoj skupini”, javio se Ivance kad je i on došao na red. Vjerojatno je htio spriječiti da mu to drugi predbace. “Ne će to biti tako, gospodo, ja sam mu nudio dopust s prvom grupom, nemojte tako, gospodine Ivance”, tobože ga kori pukovnik. Poslije tog počela je rasprava zbog čega je Ivance ostao. Jedni su govorili ovo, drugi ono, a svi su se uglavnom slagali da je posrijedi Juliška, što je Ivance najenergičnije odbijao. Na koncu se pomalo i ljutio: “Vrag odnio i Julišku i vas, kolega Dragonić, što ste ju nagovorili da me juri. Ja s njom nemam ništa novo.” To je Pera jedva dočekao: “To znači da ste nešto imali s Juliškom, a što je to bilo, molim vas?” Ivance se sav uzmucao te nije mogao prozboriti ni jednu jedinu riječ u svoju obranu. Grga, da ga izvuče iz nevolje, prekine opći smijeh: “Gospodo, molim malo tišinu, vi se varate da je kolega Ivance ostao zbog Juliške, to je bilo kratkotrajno kucanje zaljubljena srca, a danas je to već gotovo zaboravljena stvar. Posve su drugi razlozi koji su zadržali Ivanca, on mi je povjerio tu tajnu, ali ja ću vam ipak ispričati.” Ivance ga sumnjičavo pogleda, a zatim se obrati svima: “Nemojte mu, ne, ne, vjerovati, nisam ja njemu ništa povjerio, imao bih i komu povjeriti svoju tajnu, bolje bi bilo povjeriti nešto radiopostaji nego njemu.”
“Gospodo, Ivance je dao časnu riječ da ne će napustiti Kamenicu dok ne ulovi bar jednu ribu. Zbog toga ne ide s prvom partijom jer se nada da će u ovih dvadeset i pet dana barem jedna naići.” Poslije toga su neki tobože sažalijevali Ivanca da će mu narasti velika brada i propasti sav dopust ako ne odustane od te nemoguće namjere. Došao je red i na druge, ali je vrijeme poodmaklo. Tonček nije sudjelovao u tim šalama. Zna se on šaliti, koliko su se puta ljudi nasmijali njegovim šalama. “Trista, pa ništa. Ne bojte se miša u duvaru” i slične duhovitosti prošlih stoljeća karakterizirale su njegovo dobro raspoloženje. Danas on uporno šuti, a kad se i smije, to nekako preko volje, tek toliko jer i drugi to rade. Mali se pukovnik smije punim ustima, a Pera iz svega glasa, Tonček onako stidljivo ispod brka. On razmišlja. Kad pogleda Rudija, i nehotice se namršti. “Moram ga baš večeras pecnuti, neka se dugo sjeća ove večeri, a još dulje mene. Trebam smisliti nešto što izgleda nedužno, onako nehotice, a ipak da ga ugrize.” To nešto traži sada Tonček. Teško mu je to, neprestano njegove misli prekida smijeh. Ovaj malo jači smiješak koji mu je zatitrao na usnama, nije dio općeg smijeha, nego zbog toga što mu je uspjelo pronaći to nešto. Sada on u sebi neprestano ponavlja isto onako kao malo dijete kad ga pošaljete u dućan da ne bi zaboravilo. U jednom trenutku, koji je on dugo čekao, kad je raspoloženje bilo mirnije i ozbiljnije, obrati se on s namještenom ljubaznosti Parki: “Gospodine nadsatniče, zar ne bi bilo bolje da se nismo svađali, a ovako odletismo obojica.” Time je otkrio da je Parka umirovljen zbog sukoba s njime. Kao i uvijek, ni sada nije ostao dužan i Tonček se sigurno još jedanput pokajao što je dirnuo u bika broj jedan. “Jest, gospodine potpukovniče, promakla vam je jedna sitnica, zapravo jedna neznatna razlika u našem umirovljenju. Vi ste otišli u stanje mira po kazni, a ja iz zdravstvenih razloga.” Brzi i pravi odgovor Tončeka je pogodio u najosjetljivije mjesto i on se samo pognuo bez riječi.
Grga je pratio Parku kući, a kako su bili željni svježa zraka, prošetali su perivojem. Putem ga je tješio ako bi mu se štogod s Tončekove strane dogodilo: “Ti barem ne ćeš vidjeti kako se Tonček podsmjehuje tvojoj nesreći, utoliko ćeš barem biti u boljem položaju od Vladovilića i mene.”
“Rudi, meni je svejedno, što god mi se dogodi, primit ću mirno, jer sam ponosan što sam radio s poštenim ljudima na dobroj stvari. Ponosan sam što sam i ja mogao barem malo pridonijeti u borbi protiv tog tiranina i lažnog rodoljuba.”
Sutradan na postaji okupili su se svi časnici i dočasnici škole. Osim njih bili su i svi ordonanci sedmorice časnika koji putuju. Tu se našao i Grgin ordonanc Likota, te se on šalio na ordonancov račun, jer je primijetio da se oznojio vukući njegove stvari. “To je prvi put kako si se oznojio od kako si moj ordonanc, zar ne?”
“Ja se ne sjećam, gospodine poručniče, da sam se ikad oznojio”, odvrati on sa smiješkom kao i obično. “Ovo je, dragi moj, vjerojatno posljednji put što me služiš, pa uzmi ovo te se napij vina u moje zdravlje”, i pruži mu sto kuna. On se najprije tobože nećkao, a kad je vidio da poručnik ne će novce natrag, uzeo je novac, ta kako i ne bi kad je vojniku tako potreban novac.
Stisak ruke i dobre želje drugova otpratiše sedmoricu u vagon, a zvižduk lokomotive najavi da je čas rastanka došao. Vlak je pojurio da raznese svoje putnike u sve krajeve ove naše domovine krasne. I jedni i drugi časnici željeli su da se ponovno sastanu i nađu na istome poslu.
Čudni su putovi sudbine i tko bi znao što se sve može dogoditi. Kažu da je Tonček još nosio odoru cijeli mjesec dana od razrješenja, to jest dok mu je zakon dopustio. Bio je u Zagrebu, ali se nije smirio, vratio se opet u školu te tražio da ga prime kao odgojitelja i savjetnika, jer ima veliko iskustvo. Mali je pukovnik to odbio jer nije želio da mu se upliće u poslove. Pa tko bi mogao razumjeti te ljude, taj anakronizam našeg vremena i društva. Nekadašnji silnik i tiranin, pred čijom su galamom svi drhtali, sada bi se zadovoljio i najslabijom ulogom, izvrgnuo bi se i ruglu cijele škole, samo da ostane tu kako bi se iz te pozicije mogao ponovno dokopati vlasti, a onda bi provodio još veći teror i osvetu. Sve bi on dao da može samo još jedan dan, ma barem jedan sat, zaigrati staru ulogu, da pokaže svoju moć. O, sretna bi bila Hrvatska kad bi u njoj bio samo jedan Tonček, ali postoje tisuće i tisuće Tončeka koji joj ljube skute, a na svakom koraku razapinju i ruše. Svi su oni ustali iz davne zaslužene mirovine, tobože da se odazovu pozivu domovine, koja ih zapravo nije nikada zvala ni trebala, a doista stresoše mirovinsku prašinu da sebi osobno stvore karijeru i osiguraju udoban život za još ovih nekoliko godina. Puna ih je Hrvatska, u njezinu glavnom gradu susrest ćete ih svugdje. To su oni starčići koji hodaju sitnim, ukočenim korakom, puni su odličja, a jedva mogu podignuti nogu da se popnu na tramvaj. To su oni starčići koji htjedoše svijet vratiti natrag za nekoliko desetljeća, htjedoše oživjeti cijeli jedan stari svijet sa svim njegovim karakteristikama i staviti ga u novo vrijeme, koje im je dobrano odmaknulo. Svi će oni polako za Tončekom, prvo u mirovinu, a onda na Mirogoj, jer su odande došli i valja da se tamo vrate. Svijet će se razvijati po točno određenim zakonima, progres će ići ravno i konstantno, kao da Tončeka nikada ni bilo nije Bjelovar, dne 2. III. 1953
.
Što reći!
Dragi moj prijatelju i ućitelju života. Tvojom dobrotom i hrabrošću,spašeni su mnogi mladi životi tvojih pitomaca.-
Jedini si ostao! U tim za nas kobnim vremenima Bleiburga «Križnih puteva»
Sječam se kada si mi rekao: Drago ! Kuda ideš.- Nisam te tada poslušao,
bratska ljubav je tada presudila, taj moj neposluh me je mogao stajati života.
Veliko ti hvala.- Ma tko dugačije mislio.-
Hvala ti na na ovim riječima pisanim o istini o nama.-
Dragec
|
