Zdravo Ive!
Opet ti pišem jer za to postoje ozbiljni razlozi. Ne raduje me odveć posao, ali zar mogu biti presudni takozvani lični tj. osobni momenti u jednoj javnoj i općoj stvari? Još je, nadam se, moguće koliko-toliko mirno i trijezno razgovarati. Još smo, vjerujem, od zla sačuvani, još nisu počeli ni falsifikati ni atentati i treba učiniti sve što je u našoj moći da loše ne ode na gore, ako je moguće. Neki tvrde, logici usuprot, da jest. Uvijek sam uvažavao ono bez ikakvog izgleda na uspjeh. Tome pripadam. Iskoristimo vrijeme, koje imamo, a ne poslije da se kajemo što smo šutjeli onda kad je naš glas mogao biti spasonosan za jednu ideju, za jednu lađu i njezinu posadu. U tom smislu ne smatram ova pisma na tvoju adresu samo svojima i vidim ih više kao djelo jedne zajedničke svijesti, kao napor ljudi koje mori, muči i brine zajednička muka, mora i patnja. I upamti - ovo ti pišem (i šaljem) u času kad si ti Sve, a ja nisam ništa. Koliko sutra bit ćeš možda na čelu Partije, koja nestaje. To nije nevažno, sve ako i ne bude onako kako mnogi misle da će biti. Biti nitko i ništa (znamo iz povijesti staleža) istinska je pretpostavka da bi se postalo nešto. Iz takvog je tkiva nastala i ona divna pjesma, koja je i nas dvojicu nekoć spajala. Šta možemo, moj negdašnji druže, kad je »Internacionala« tako dogmatična, dogmatična, da je to tvojima nepodnošljivo...
Jer - naglasimo - ova je stvar zaista opća i stoga ima da bude javna, bar s moje strane. Tako smo stigli do prve karike u lancu, došli smo do mjesta na kome je (kao u svakoj dobroj priči) nužno definirati likove, polazišta, stavove itd. Naša politika (siromašna duhom i jezikom) zove to mjesto u tekstu platformom. Na taj način gubi se npr. svaka razlika između platforme za vađenje nafte na Jadranu i platforme za rješenje problema na Kosovu. Razlika ne postoji doduše ni u zbilji - nit' je zasad nafte na Jadranu nit' rješenja na Kosovu, ali šanse postoje, šanse svakako postoje te u toj nadi živimo, a »davljenik se i za zmiju laća«, moj Ivane.
Dakle, platforma tj. stavovi... Ako se neka stvar uporno i godinama ponavlja ona će - premda možda lažna - djelovati istinito i mnogi će ljudi u taj privid povjerovati. Ovu maximu možemo svako malo sresti u javnom životu, ali koliko god da je susrećemo ona svejedno ne djeluje, jer ljudi i dalje vjeruju lažima i nasjedaju podvalama bez obzira na upozorenja i iskustvo. Slabašna je naša maxima, kao da je gospođica izašla u šetnju a svud okolo slijepci što ne vide njezinu ljepotu.
Budući da (maxima) ne djeluje moguće je da se i o nama dvojici formira u javnosti mišljenje po kojemu si ti demokrata, liberal (takorekuć demoliberal!), široka duša itd, sve u svemu nešto doduše zavuzlano i nerazumljivo, ali svakako vrlo pozitivno, dok bi ja u isto vrijeme ali s druge strane imao biti sam nepatvoreni Lucifer, dogmata, nacionalista, staljinista, unitarista, konvertit, mrzitelj Srba a izdajica Hrvata, prljavi Čifut itd., itsl. - sve u svemu nešto najgore na svijetu što je nužno zatući a u interesu javnog zdravlja i društvene higijene. Jedan od mnogobrojnih mojih kritičara bacio je u zanosu na papir i slijedeću briljantnu rečenicu/misao: da je »samo meni i ponekom besposlenom (dobroplaćenom - !?! - G. B.) popu vidljiv prodor nacionalizma u sve institucije u ovoj republici«. Ako i zanemarimo svu nepismenost i bedastoću što viri iz gornjeg citata, dade se ipak prepoznati i razabrati onaj prigovor, koji mi se kao glavni upućuje i ponavlja ovih dana. Da skratim priču, osvrnut ću se ujedno na oba njegova bitna dijela.
Dakle, nije istina (kao što neki tvrde) da sam bilo kad, bilo gdje i na bilo koji način rekao da je u sve institucije u ovoj republici podro nacionalizam i jednako tako nikad i nigdje nisam sebe predstavljao kao osamljenog borca protiv nacionalizma. S time bih, ujedno, i završio s bilo kakvim demantijima mnogovrsnih drugih laži jer živ insan ne more toliko demantirati koliko hajvan more izmišljati. Kao novopečeni Židov (ili kako se to ovdje lijepo kaže — hrvatski strani pisac!) ja se, kao što vidiš, služim turcizmima.
To su, dakle, insinuacije potrebne onima koji su u zavadi s istinom. Bože, kako bih tek loše prošao da sam nešto krivo, pogrešno ili netočno kazao kad ovako prolazim dok govorim istinu! Zaista su strašne zavist i zloća, poputbina mediokriteta, naslijeđe glupana, baština sitnih duša ... Ne, nema komunizma dok se ne riješi pitanje ljubomore!
|
