30.04.2007., ponedjeljak
Liberalni katran, demokratsko perje
Drugo bitno mjesto za razumijevanje današnje hrvatske situacije svakako jest plenum Društva književnika Hrvatske, održan čak tamo 24. lipnja 1985. godine u prostorijama »Školske knjige«, na kojemu je došlo do političkog obračuna čije se posljedice osjećaju i danas (ne samo ovdje u Hrvatskoj, nego - budimo preuzetni - i u cijeloj zemlji, samo što to mnogima još nije vidljivo) i koje će na kraju, kako sam tad predvidio, dovesti definitivno do situacije u kojoj će nažalost jedini argument ponovno postati »šuplja metalna cijev i u njojzi zrno". Kako se čine dalekim ti dani, a meni još u glavi odzvanja buka i bijes falange, krici gomile, i još me ne napuštaju ni žmarci ni tjeskoba. Još pamtim krvave oči, zapjenjena usta, podignute kvrgave i zgrčene šake Joze Laušića. Još me za ruku trza i vuče suptilni hrvatski lirik Ante Stamać, još na izlaznim vratima prepriječen stoji gojni torzo kritika Mandića, još kriči Hećimović, mekeće Matvejević i urlaju tolika bezimena usta, još se pjeni polonista Malić. Ne sjećam se kako sam stigao doma i je li tkogod išao za mnom.
Ostavljen sasvim sam, prepušten na milost i nemilost svjetini, što sam mogao očekivati? Katran i perje? Takav sam naslov bio stavio jednoj uzgrednoj tadašnjoj polemičici protiv Mićke Mirića, te - po vlastitim njegovim riječima - iznimke među Srbima u Hrvatskoj. Što se od tih dana događalo, što se promijenilo, do čega je doveo taj slavni plenum i njegovi zatočnici? Doveo je - nema druge - do ovog s čime smo sad suočeni. Nije, valjda, palo s nebesa. Ali, tko je (sve) do toga doveo?
Zar su se nacionalisti sami birali i izabrali? Zar nije, na primjer, Štefa Špiljak, kao predsjednica onodobnog Republičkog koordinacionog odbora za društvene organizacije i udruženja građana (ah, monstruoznog li naziva za nešto što bi trebalo biti pošteno, plemenito i simpatično!), zar nije ona, dakle, a u tom svojstvu, dala suglasnost na izbor etnički čistog Predsjedništva Društva književnika Hrvatske? Ili smo to, možda, odobravali mi, koje su iz tog čistunstva istjerivali na sve načine? Što ćemo s logikom? Zar su različite institucije same od sebe padale u nacionalističke ruke? Zar je nacionalističke stavove o jeziku zastupao i branio (i potpisivao) jedan Kvesić? Ta on je, jedini, podnio pismeni prijedlog OOSK Društva književnika Hrvatske o izmjeni naziva jezika u Statutu DKH još davno prije početka sadašnje rasprave o ustavnim promjenama i bio ignoriran od svih. Toliko ignoniran da ga to isto »časno« i »demokratsko« društvance nije čak ni pozvalo (premda je o nazivu jezika jedini govorio na skupštini DKH 1987) na onaj svoj čuveni skup na kome se ta šačica ljudi isprsila u ime cijele hrvatske književnosti (i u ime naroda!) te tražila separaciju i odjelu od Srba i drugih (vidi »Republiku«, Zagreb, 1-2, 1988). Nije možda zgorega ni da se danas zaviri ponovno u moju polemiku s Matvejevićem iz već davne godine 1981. (vidjeti knjigu "Možda uzaludno?«, izdanje »Globusa«, Zagreb, 1983, str. 214-238). Vidjet će se tko je od nas dvojice tada zastupao ove iste stavove o jeziku, koje je nakon nekoliko godina formuliralo i usvojilo Predsjedništvo CK SKH (i prihvatila cijela zemlja), a tko se još tada borio protiv njih zastupajući tendenciju jezične separacije i isključivosti! Ali, o čemu uopće zborimo? I kako da se razumijemo kad smo zaista, izgleda, na različitim stranama barikade? Što nas može ujediniti, što razumijemo podjednako i jedni i drugi?
|
- 23:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
