Ne razumiju ljudi što se ovo oko nas i s nama dešava, događa i zbiva. Na sve strane polemike, kavge, svađe, kalo, rastur i lom. Otrgla se zvijer pa divlja, nema ga da je dugo izdržao na leđima nemani.
Jednom, kad se bude pisala poštena i pametna povijest ovih krajeva i vremena, naći će se tuđer i moja glavna a velika greška, dočim će budalaštine kojim me sada zasiplju farizeji otpasti kao što otpadaju kraste. Čak ni ožiljak ispod njih neće ostati. Ali, vratimo se stvarnoj mojoj grešci jer je velika i za sudbinu našeg svijeta već danas značajna, a sutra će možda biti i presudna. U čemu se sastoji? Ja sam, kao što ti najbolje znaš, pustio duha iz boce. Ja sam (u »Oku«) prvi razvezao Eolov mijeh iz kojeg je izletio divlji vjetar polemike što sad tutnji i bijesni a da ga više nije moguće natrag u škrinju, u kutiju i mijeh utjerati. Pa dobro - reći ćeš - nemoj si utvarati, nemoj misliti da su (što se toga tiče) velike ni tvoje greške ni zasluge. I prije je bilo polemike, nisi je ti izmislio. Naravno, bilo je, ali...
Dva su vala poslijeratne polemike. Prvi je uslijedio pedesetih godina, nakon IB-ea, a kao znak, rezultat, čedo i posljedica procesa stvaranja socijalističke demokracije, onog polemičkog prostora (»terena« i načina) koji se može nazvati pluralizmom unutar socijalizma. Tek dvije decenije kasnije Kardelj će to krstiti pluralizmom socijalističkih samoupravnih interesa, a brzi »maheri« naše ideologije, posluživši se Kardeljom kao štapom, zadržat će iz njegove sintagme samo prvu i zadnju riječ, a drugu će i treću, kao nepotrebne odbaciti u otpad, u staro željezo, među trofejne puške i izlizane zastave. Dvadesetak godina je trajalo razdoblje u kojemu su polemizirali modernisti s tradicionalistima, »Praxis« protiv Bakarića, osmorica »mudraca« protiv »tebanskog« grada Beograda i njegove onodobne vlasti itd., a (osim rijetkih iznimaka a la Đilas) u temelje se revolucije zapravo nije diralo. Otpadali su negdje stari, negdje mlađi (Kavčič, Čanadanović...), ali išlo se, sve u svemu naprijed. Gurao je Tito svoj brod, zajedno s pravim momcima, iz opasnosti u opasnost, iz pogibelji u pogibelj, a u budućnost. Drugi veliki val polemike počinje u »Oku« (u moje vrijeme) i to naša javnost zna. Ako je nad prvim na specifičan način »dežurao« Krleža, nad drugim sam (uz brojnu pomoć mnogih ljudi te, naročito, također uz tvoju - a što mnogi ne znaju, ili previđaju, ili prikrivaju) bdio ja, a s jedinom namjerom - da se omogući upravo taj i takav pluralizam socijalističkih i samoupravnih ideja i koncepcija! I nisam izdržao. Danas još nije moguće (objektivno) reći zbog čega. Jesu li naše snage bile male, slabe i nedovoljne, ili su naše greške, promašaji i zablude bile velike, ili je, na koncu konca, sve to tako naprosto moralo biti bez naše volje, želje i namjere? Meša bi se opredijelio za ovo zadnje u »Dervišu«, a za ono prvo i drugo u »Sjećanjima«. »Tvrđavu« nisam čitao.
Bilo kako bilo, polemike su krenule, prekrile zemlju i već desetak godina nit prestaju nit sustaju. S najvećim naporima neki još lebde na leđima tigra, a mnoge je zvijer već proždrla.
Ni ove današnje/sadašnje polemike nisu, dakako, same sebi cilj ni svrha, uzrok ni razlog. Iza njih, jednako kao iza onih prvih iz pedesetih godina, opet stoji dublji društveni proces, promjena u dubini društvenog bića tolikom oku još nevidljiva i neprepoznatljiva. Mnoge hoće začuditi moje insistiranje (u ovom tekstu) na riječi opcija, ali sad će im, nadam se, biti objašnjeno. Polemike o kojima govorim (premda izgledaju kao da su djelo i sukob pojedinaca) to su zapravo najmanje. Usuprot, čak, želji i namjeri svojih tvoraca (autora/pisaca) polemike (novog vala - a ne »novog tipa«) u najvećoj su mogućoj mjeri polemike između predstavnika različitih opcija, a to će reći i između opcija samih, opcija kao takvih.
Sto su, prema tome, opcije (da odgovorim umjesto Mikecina, a nakon nekoliko godina) i zbog čega do njih dolazi? Je li ih bilo ranije, a ako nije zbog čega? Čega su posljedice, čemu su uzrok? Sve su to, nema druge, najvažnija pitanja današnjeg časa i u njima se kriju razlozi, uzroci i sam smisao krize u kojoj živimo i iz koje vi, očito, niste u stanju narod izvaditi.
Otvaramo, evo, srce bolesti - sad valja skalpelom baratati umješno, brzo i vješto, energično i znalački. S vremena na vrijeme ponavljam misao o djevojci koja je neznatno trudna. U času kad je Mikecin prvi put zajahao na opciji - djevojka je (djevojka iz izreke, a ne iz života) neznatno zatrudnjela, a otada je prošlo mnogo više od devet mjeseci. Stanje je gotovo neizdržljivo, a o »opcijama« se još ne smije govoriti a ne može šutjeti, Sad je na istinu red.
Opcije su, prema tome, drugi naziv, drugo ime za začetke i zametke najprvo frakcija a zatim samostalnih političkih grupa (kao ova »za pritisak«), pokreta, saveza te, na kraju partija. Priznalo se to danas ili ne - a što nije baš nevažno - sutra će se svakako dogoditi. Naše današnje polemike nisu uglavnom (pretežno) ništa drugo nego (u najkraćem) neposredni izraz procesa stvaranja i nastanka političkih partija (pravaca, pokreta i organizacija) u Jugoslaviji. To treba jasno vidjeti i prepoznati iza najvećega broja sadašnjih polemičkih sukoba između pripadnika različitih »opcija«.
Između onog što se stvaralo i događalo pedesetih godina i ovoga što se događa (ili će se dogoditi) devedesetih - razlika je jedna: prvo se zbilo unutar socijalizma, a drugo izvan ili čak i protiv njega. Kad gospođa M. Tacher nedavno poželi M. Gorbačovu uspjeh na partijskoj konferenciji - nama može pomoći samo Tito, a njega nema, nema. Suze nam neće pomoći, a vi na vrhu još manje.
Što da se radi? Veliki je strah pa bi parafraza (meksikanskog) uzdaha u našim prilikama mogla glasiti: Jadna Jugoslavija - nebo je visoko, Bog je daleko, a Libanon tako blizu.
|
