Sve si to znao pa si opet pustio da na me kidišu. Oprosti, ali stvar je ipak daleko krupnija nego što se, na prvi pogled, može učiniti. Nisam, naime, siguran da su se našoj Partiji ikad isplatili (ako se može tako reći) sukobi s ljudima od pera. Ne mislim da je po partijsku stvar (a to će reći i po stvar socijalizma) bilo sreće od progona Branka Ćopića, Meše Selimovića, Radovana Zogovića. Reći ću i to kako smatram da ni razmimoilaženja, sukobi i osude te razlaz Partije sa velikim imenima nisu mogli dati valjane rezultate. A kad i ako tako nije bilo u spomenutim (i nespomenutim) slučajevima, neće biti ni u ovom sporu sa mnom.
Zaista, zaista ti kažem: sastao se škart sa šljamom, igraju nad mojom jamom. Ali, u nju ćemo svi...
U jednom sam tekstu već davno citirao najdražeg autora tvoje opcije, nesretnog Antonija Gramscija, pa ću to sad ponoviti a iz dva razloga. On, dakle, kaže još daleke 1913. godine otprilike (jer sad navodim po sjećanju) ovako: »Zar ćemo biti prisiljeni uvijek i iznova objašnjavati sve ponovno i ispočetka a samo zbog toga što se vazda nađe neka neznalica da ne zna abecede«? Misao ovu (vizionarsku a ne Srićinu) svakako ne navodim zbog ovih prekrasnih egzemplara iz dežurne policajne menažerije, jer na njih ne djeluju riječi sastavljene od više slogova. Ne, naveo sam ovo zbog mnogobrojnog svijeta, koji možda i ne vidi i ne zna s koliko se muke probija kroz pustinju ljudske gluposti i kroz močvaru pseudorevolucionarnog »duha« i mutljaga svijetla i izvorna misao socijalizma. Zaista, kakve veze ima Gramsci s ovom nepismenom kompanijom? Odbijam pomisao da bi on bio preteča idiotima u našim redovima! Ništa on nema s prizorom, koji se može samo zamisliti - pred pećinom koja nije Platonova, nego je socijalistička, cijeloga života stoje brižni »Vjesnikovi«, egzemplari i kriče: Sezame, otvori se! Ali, Sezam kao Sezam duha, tvrdoglavo zatvoren. Zbog toga je Maoduš ljut na pećinu, a Maoduševci na vascijeli svijet. Ukroti to, dok možeš, Ivane! Dok i tebe nisu pojeli. Smeta vam, je li, kad spomenem Špiljkovu kolaboraciju s desnicom, a kad je to isto Kvesić elaborirao u »Intervjuu« niste ni pisnuli. Na argument ne odgovarate argumentom, na činjenice odgovarate insinuacijama; na kritiku klevetama, lažima i objedama; na zamjerke smjenjivanjima i otpuštanjima itd., a sve to skupa (kao zbir metoda, načina, sredstava i sl.) još zovete »daljnjom demokratizacijom odnosa«! Sačuvaj nas, Bože, takve demokracije. Kao što reče ironični onaj Švabo - o daj, Bože, da pobijedi komunizam! Ali, s vama na čelu ni Bog nam ne može pomoći. Skratili ste svoj mandat na najmanju moguću mjeru, kraći vam ne može biti. Zar vam se isplati da ponavljate greške (još) one jalne i zavidne malograđanštine, čemerne one svijesti što je odavde, iz Zagreba, na kraće ili dulje tjerala jednog Matoša, jednog Tina, Nazora, Gorana Kovačića, pa čak i Kolara, a da druge i ne spominjem? Zar vam se zaista to isplati, zar vas tuđe iskustvo nije opametilo? Zar bi vam bilo bolje da i ja odem odavde i da iz daljine s vama razgovaram? Ujević je (to valjda znaš) čak i kažnjavan nakon rata zbog suradnje s ustaškim vlastima, ali se u Titovo vrijeme nije moglo dogoditi da neka šuša u glavnome listu nešto sušne protiv barda naše poezije. Danas bi, možda, u našeg Stipice Maoduša i Meštrović skroz loše prošao, a o Ivi Andriću da i ne govorimo. Ta zamislite, prosim vas, dotični je gospodin bio ambasador u Trećem Reichu. Netko bi se od Maoduša sjetio da je i pokojni Mimara tih godina boravio u Berlinu a to bi, opet, bio valjan i dovoljan razlog da se u zgradu s njegovom donacijom ugradi tona TNT-a! I tako dalje, i tome slično. Ne znam samo otkud naviru toliki s mozgom bez kore. Ja se, na primjer, iz te vražje 1971. sjećam jednog Maoduša iz, čini mi se, Karlovca, koji je također tu i tamo ponešto po novinama piskarao, ali se taj (ako se ne varani) zvao Stjepan. Ne znam je li to ovaj sadašnji šef "Vjesnika" ili nije, ali nije ni važno. Važno je da ovaj radi kao da je onaj.
Dužan sam, mislim, reći u ovakvoj prigodi i kakvo je moje mišljenje o vašem sadašnjem poslu na globalnom planu kako se ne bi sve ovo svelo tek na nešto sitno i beznačajno a što se, inače, zove kultura. Molim da se moje riječi ne izvrću i da ih ne tumače i ne pabire razne ispičuture, koje mrče hartiju kao komentatori i još za to primaju nagrade. Šic alkoholičari! U novinarstvu i u politici ja sam za vas bijeli miš! Šic!
|
