post koji sam pisala tri dana...
u plavom pogledu plavo more
ljuljuškajući malo dijete
krajičkom desnog pogleda ulovila sam
na plavom moru sekundu
u kojoj se mimoilaze dva trajekta
jedan odlazi na Brač
drugi dolazi sa Šolte
pomislila sam kako bi voljela biti putovanje
do nekog otoka
i metamorfozirati se u fjakarenje
*****
nekoliko sam dana bila posvem imuna na prašinu i mucice ispod kreveta
a onda mi je pukao film
a i ne volim prašinu uz malo dijete
a on je rekao „neću“ i pokvario se
pa sam pometlala cijeli stan
(i tako nekoliko dana zaredom)
onda su se dečki spremili za odlazak u veliku trgovinu
rekla sam im
„ne zanima me ni proizvođač, ni boja, ni veličina
samo želim kad ga uključim da pokupi sve mrvice kruha ispod stola
kao i sve ostale mrvice što mi upadaju u korake“
i tako je stigao novi usisivač
*****
rekla sam kako ću postati imuna na neke životne gluposti
ali mi ne ide
jer mi je sve još posvem svježe
(kosti i mišići još uvijek traže svoja stara mjesta,
na neutješno plakanje malenoga začujem lupanje maternice,
unatoč svim tuširanjima i jastučićima za dojenje neprestano osjećam miris mlijeka)
i jer sam mama
i jer me ne zanima što druge veseli
već samo ono što je dobro za mene
tako me iznova pogađa propuh u tuđim glava
(što više razmišljam o tome, dolazim do zaključka)
kako je to zapravo propuh u dušama
...
netko se uvijek pobrine da mi trepavice nateknu od papirnatih maramica
jedna usputna misao
umjesto stranica o ljepoti života
čitajte što vam pričaju vaša djeca
*****
veliki dječak je svakim jutrom sve stariji
pitanja su sve složenija
a želje sve luckastije
nastojim održati ravnotežu između roditeljstva i srca
(ponekad gledam na drugu stranu, jer me neka odgojna nepopuštanja toliko zabole, da mi se oči same rasplaču)
no, znam kako oboje rastemo
on puno brže od mene
moji su zagrljaji i poljupci oprezno dozirani
kad, gdje i koliko
jer on više nije samo dječak, već Dječak
pravi mali mangup
(no kad se upale zvjezdice, a njegov dan uplovi u san, još uvijek mu utisnem poljubac za snove)
slova ispod fotografije napisana su 21.06.
- Mama, ja sam dobar dječak - rekao bi pogledavajući me smeđim pogledom.
- Jesi - potvrdila bi osmijehom. - A, tko ti je to rekao?
- Ja sam!
- Zlato, a da li ti je netko rekao kako si zloćest? - upitala bih zabrinuto, razmišljajući kako bih bilo koga, tko bi mu to rekao progonila oblakom teških i grubih riječi.
- Nije – jednom bi riječju umirio sve moje strahove.
Kad malo bolje promislim, za mene su riječi poput „dobar“ i „zloćest“ posvem bez značenja, rekla bih prazne, nevidljive i neopipljive. Što uopće znači biti „dobar“, a što „zloćest“ ne uspijevam dokučiti: kako da ih onda sebi protumači jedna mala glavica.
- Mama, ja sam dobar dječak - rekao bi pogledavajući me smeđim pogledom.
- I više od toga – rekla bih držeći ga u zagrljaju – Ti si veseo, nasmijan, spretan, znatiželjan, zaigran dječak! - „Dobar“ je samo riječ, nastojim te opisati dugom raznoraznih boja.
Tebi i malom bembolinu, kojem je danas prvih mjesec dana, želim da naučite razlikovati glupost od ludosti ( prvu bacite preko ramena, a drugu pospremite u tajnu kutiju s blagom), da živite život, koračate uvijek naprijed i budete sreća!
Budite upravo onakvi kakvi jeste u svakom danu odrastanja: sutra će tek doći, a što je bilo jučer, ispričat ću vam kad god poželite.
Voli vas Mama!
|
