sad i ja imam svoju „Marčelinu“ iliti kako sam zalutala na Bobinu promociju
Neke nam se priče dogode u sekundi trenutka u kojem sjedimo ili stojimo, te ih ispričamo u dahu.
Neke nas pak priče podsjete na stare dane: zapisujući ih na papir, koračamo drvoredom riječi, prisjećajući se (ne)slučajnih događaja.
Ovo je jedna od tih priča…..
Kad sam prvi put saznala kako ispod sloja tkanina, satkanog od jakne, majice, potkošulje, nosim maleno biće, nabacila sam jedan od onih vjerujem-ne vjerujem osmijeha. Nakon prve zbunjenosti i nevjerice, moji su dani bili ispunjeni srećom, većom od samog Svemira. Tih sam se dana smijala, puno, glasno, gdje god i kad god, s razlogom i bez razloga. Možda sam tu i tamo i plakala, no toga se više ne sjećam.
Uglavnom, tih je dana, tjedana i mjeseci televizijski program imao bogatu ponudu humorističnih serija, a od svih, najdraža mi je bila „Dadilja“. Smijala sam se očima, ušima, trbuhom. Bila sam sigurna kako mi trbuh raste od smijeha.
Uz humoristične serije, vrijeme sam kratila i na blogu. Tih sam dana, tjedana i mjeseci, u sve stihove utkala slatko iščekivanje. Do dana današnjeg, to su moji najdraži pisani tragovi.
Znači, pisalo se, obilazilo druge blogove, čitalo i komentiralo. Tada sam slijepo vjerovala u blogerski bon ton, odnosno, ako nekoga posjećuješ odnosno redovito čitaš i ako ti se pročitano sviđa, pristojno je ostaviti komentar. A onda sam posjećujući neke blogove, pa tako i Bobin blog, vrlo brzo shvatila kako je blogerski bon ton samo moja utopija.
Unatoč svemu, nastavila sam je još neko vrijeme čitati, sve dok se ta čitanja nisu toliko prorijedila, da sam na kraju izjavila: - Ne, ja ne čitam Marčelinu!
Ruku na srce, možda je koji put i posjetila moj blog, pa nakon par čitanja zaključila kako joj se ponuđeni stihovi ne sviđaju niti je imalo zanimaju. Možda jednostavno nije imala vremena ili je možda sve ipak plod moje mašte.
Četiri godine kasnije neke su se stvari u svojim vertikalama i horizontalama ipak promijenile. Po drugi put ispod svih slojeva tkanina, nosim novi život, samo što sam ovaj put preskočila vjerujem-ne vjerujem osmijeh, te odmah uskočila u vjerujem izdanje. Plačem nešto više, smijem se ipak nešto manje. Dani, tjedni i mjeseci kao da imaju svoj neki ritam: nevjerojatno kako brže prolaze. Iako svako jutro upalim televizijsku kutiju, iščekujući svoju dozu smijeha, ništa, niti jedne humoristične serije koja bi me smijehom ispunila.
Na blogu me više nema, nego ima. Stihove zapisujem u bilježnicu. Okrenula sam se više facebooku. Nekog pratim, nekog lajkam, nekog ništa. Jednog sam dana, bez puno razmišljanja, poslala zahtjev za prijateljstvom i tako mi se opet dogodila Marčelina.
I znala sam kako je napisala knjigu, čak sam je držala u rukama, a da joj to nisam ni rekla.
I znala sam kako je imala promociju u Beogradu.
I znala sam kako će kad-tad biti promocija i u Splitu.
Ali da ću ja otići na njezinu promociju nisam niti sanjala.
Oni koji su bili, znaju kako je i koliko je bilo lijepo.
Bilo je i više od toga: promocija Marčelinine knjige, bila je najbolja promocija na kojoj sam ikad bila.
I još nešto, upoznala sam Marčelinu.
I za kraj, najvažnije.
Smijala sam se, očima, ušima i trbuhom.
Boba, hvala ti što si mi vratila smijeh.
|
