fotografske kulise
prošetale smo proljeće pod crvenim kišobranom
i mahnule puževima na otoku travki
na ekvatoru srpnja pojele smo sladoled
predahnule na klupi, u parku
dok je iza naših leđa pupao septembar
a u srcu zime složile smo kamenog snjegovića
opet je proljeće
i već se danima opraštam
od najdražih cipelica skitalica
sad razumijem svaku tvoju suzu
za cipelama koje si prerastao
ljudi nisu
ni niski ni visoki
ni mršavi ni debeli
ni dobri ni loši
(ljudi su sve više otuđeni, usamljeni i zaboravljeni)
no, to još ne trebaš znati
ti nisi
ni mali ni veliki
ti si upravo onoliki koliki trebaš biti
u svakom jutru
novog godišnjeg doba
a ja sam sve bliže jutru, u kojem ćeš ti mene upozoriti kako treba zatvoriti slavinu dok se četkaju zubi
u stihovima sam ti nacrtala obećanje
tuđi su hirovi bez pitanja izgužvali papir
i odmahnuli rukom
promatrajući kuhinjske pločice
tako nisu vidjeli što su mi stihovi značili
više ne pripovijedam
niti zapisujem obećanja
samo ih ispunjavam
nadam se kako ćeš ti lakše od mene
tuđe hirove
bacati dubinama
ako te ikad uhvate nevere
ili poželiš bez riječi promatrati ulice zatvorenih očiju
bit ću tu
ako poželiš skočiti na neku drugu stranu planete
jer su ti misli teški oblaci
bit ću tu
ako se poželiš izležavati i sam pojesti sve lješnjake iz čokolade
bit ću tu
ako se poželiš cijeli dan smijati
bit ću tu i slušat te
tvoja sam luka
za tebe je svjetlo mojeg svjetionika
uvijek upaljeno
izaberi svoju boju jutra
najkraći i najduži put za putovanje u prekosutra
kao i melodiju na koju ćeš fućkati na svijet
i budi sretan
…
voli te mama
|
