crtić, ups vrtić
S jutrom je za malog dječaka osvanula nova priča. U njoj stanuju neke druge igračke, novi prijatelji i prijateljice, te dvije tete. Nova se priča rimuje sa crtić, a ime joj je vrtić, točnije «Vrtuljak». Dječakova me nova priča, podsjetila na jednu moju, staru priču. Kad sam je otvorila, dvaput sam se iznenadila. Pod prvo, napisana je prije pune tri godine, a činilo mi se kako je ipak nešto mlađa. Pod drugo, kad sam je prvi put napisanu pročitala, čitala sam je očima odgojitelja, a danas očima roditelja. ; ))
Uz sitnu kišicu prisluškujem, pa dodajem pola teglice mašte
- Tata! - vikne iznenada četverogodišnji dječak, lagano poskakujući uz svoga oca, prateći njegove duge korake.
- Da, sine? – odgovara otac, pogledavajući prema cesti: čvrsto drži dječaka za ruku, jer promet je gust, a cesta skliska od laganih, ali dosadnih, jutarnjih kišnih kapi.
- Ja ne bih išao danas u vrtić! - odlučno izjavi dječak.
- Isto si govorio i jučer, a kada sam došao po tebe, ti si gradio svemirski brod i morao sam te čekati u garderobi dobrih dvadeset minuta. Sjećaš se?
- Aha. Ali danas bih baš želio ostati s tobom kod kuće - kaže dječak.
- Ne može! - ne gledajući ga, nervozno vikne otac. - Sine, imam puno posla! Uostalom, tebi bi sa mnom kod kuće bilo dosadno!
- Ne bi! Crtati ću! - predloži dječak.
- Baš kao i zadnji put, kada si pošarao pola mojih spisa s posla, a nakon toga ih ukrasio mrljama soka i čokolade! – oštrim ga glasom podsjeti otac.
- Biti ću u svojoj sobi i gledati crtiće. Molim... - Dječakove usne lagano zadrhte: na samom je rubu plača.
- Ne dolazi u obzir! - grubo ga prekine otac. - Ovako ili onako gledaš previše crtića, a to nije dobro za tvoje male oči!
- Pa i ti, kad dođeš s posla gledaš televiziju - kroz suze vikne dječak.
- Kad budeš velik kao ja, gledaj televiziju cijeli dan! A do tada, će biti onako kako ja kažem! - mrzovoljno kaže otac.
- Tata...molim te...biti ću dobar… - Niz dječakovo lice teku potočići suza.
- Ne! Ideš u vrtić i točka! Tamo ćeš se lijepo igrati s prijateljima! Da nemam toliko posla, ja bih išao danas u vrtić – kaže otac ljutito, ali se na kraju, ipak nasmiješi svojim riječima.
- A što bi ti tata radio u vrtiću? - upita dječak sumnjičavo, brišući suze u rukav jakne.
- Igrao bih se sa kockicama, onim malima, koje i ti voliš. Kako li se već zovu?
- Lego kockice! – procijedi dječak kroz zube.
- Ili bih se igrao kuhara, u onom vašem kutiću, gdje vi djeca kuhate!
- U kutiću kuhinje! Pa ti tata zbilja ništa ne znaš! - dječakovo se lice ozari. - Ja idem u vrtić, a ne ti!
- Ali ja želim ići u vrtić - javi se otac, pa napravi grimasu, kao da će zaplakati.
- Ne može! - dječak mu se veselo nasmije.
- A zašto ne? – upita otac i namršti se uvrijeđeno.
- Jer bi tebi tata, u vrtiću bilo dosadno!
|
