marelica
posljednji pozdrav moj baki
već sam ti toliko puta pričala o marelici svojeg djetinjstva, no svakim pričanjem to je posve nova priča.
u njezinoj su se krošnji skrivali moji bratići, susjedini unuci i vrapci. bakino se čelo mrštilo, dok je kažiprstom mahala prema dječacima, opominjući ih zbog otkinutih zelenih plodova.
od malih sam nogu posvađana s osvajanjem visina, pa sam zelenu krošnju marelice samo jednom posjetila. sišla sam s nje poput mačića, uplašena i uplakana. najviše sam je voljela držeći čvrsto baku za ruku, slušajući njezine priče o teglicama slatke marmelade.
u krošnji marelice drijemalo je ljeto, baš kao i paperjasti oblaci soka od rajčice, što ga je baka nagnuta nad loncem miješala velikom, drvenom kuhačom.
uz sok od rajčice, u krošnju marelice zavlačilo se tiho pucketanje domaćih mlinaca. «pazi, još su vrući» govorila bi baka pružajući mi netom pečeni komad mlinca, čije je žuto lice bilo prekriveno crnim, napuhanim madežima.
…
bilo je tu i stablo kruške, s čije se grane smiješila ljuljačka, kao i stablo jabuke s plodovima kao iz bajke o Snjeguljici, ali ništa srcu drago kao priča o marelici.
…
već sam ti toliko puta pričala o marelici svojeg djetinjstva, pa sam te u maju povela do zlatne ravnice. u mojem pogledu tuga. na mjestu gdje je nekoć raslo njezino stablo, sad zjapi tišina.
|
