KOKICE
- Voliš li me? - upitala sam je za dvije oktave glasnije, kako bi mogla čuti moje pitanje usprkos šumu vode i zveckanju vilica i tanjura, čiji su se zvukovi sudarali odzvanjajući po metalnoj površini sudopera.
- Volim - brzo je odgovorila, nimalo iznenađena mojim pitanjem.
- Koliko me voliš? - htjela sam znati, vjerujući kako ona posjeduje tajnu, kojom se može izmjeriti količina ljubavi.
- Za silu - rekla je to mirnim i ozbiljnim glasom. Okrenula se prema meni, lagano nakrivila glavu, pa sa smiješkom dodala: - A ti mene?
- Ja tebe: što? - izgovorila sam tiho. Stajala sam na pola puta između svoje sobe i kupaonice, na zamišljenom ekvatoru dvosobnog stana.
- Voliš li ti mene? - upitala me je brišući ruke papirnatim ručnikom, te sjela za stol i nasmiješila mi se poput djevojčice koja me poziva na popodnevnu igru s lutkama.
- V o l i m - izgovorila sam to polako, slovo po slovo, kako bi značenje riječi doprlo do nje.
- Koliko? - Poigravala se sa mnom.
- Ovoliko! - trudila sam se veselo zvučati podižući ruke u visinu ramena, obuhvaćajući zamišljenu liniju ekvatora, iako sam se osjećala usamljeno poput strašila. Ona se sretno smijala.
- Sad će serija! - uzviknula je i vratila se u kuhinju. - Hoćemo li ispeći kokice?
- Imamo li maslaca? - Spustila sam ruke s tugom shvaćajući kako je razgovor o voljenju završen.
- Imamo! - doviknula mi je provjeravajući sadržaj hladnjaka.
- Tko će ih ispeći? - upitala sam i krenula prema kupaonici.
- Ja! – rekla je moja mama.
Na svoj mi je način rekla kako me voli: više nego što mislim, više nego što mi to zna reći riječima ili pokazati pokretima.
Uskoro su kokice razigrano poskakivale, a njihovo je pucketanje odzvanjalo po staklenom poklopcu. Mirisale su na maslac, na sol, na ljubav.
Copyright © by Tixi, 2007.
|
