Jedna stara priča...
ZABORAV
Tebe je nemoguće zaboraviti. Tebe ne želim zaboraviti. Najgore od svega je što volim misliti na tebe. Ne mogu prestati misliti na tebe i znam da će to potrajati do posljednjeg dana mog života, posljednja misao i posljednji moj dah bit će upućeni tebi. Svaka pomisao na tebe rađa novu bol koja me izjeda do kostiju, a pritom se moje tijelo raspada na tisuću dijelova koje danima sakupljam poput rasutih kamenčića.
Volim te. Volim te očima, ušima, prstima, kožom….čitavim svojim bićem. Kad ujutro otvorim oči pomislim na tebe i svaki dan postaje zbog tebe poseban dan. Kad liježem umoran, iscrpljen, pomislim na tebe i vjeruj mi, sa mišlju na tebe san mi je prijatniji. Posjećuješ me u mojim vlažnim snovima u kojima zajedno šećemo pod budnim okom mjeseca i nebom posutim bezbrojnim zvijezdama. Riječi koje gromoglasno uzvikujem prema nebu, posvećujem tebi, a kad me nebo prestane slušati nevidljivom ti olovkom, na zamišljenom papiru pišem samo nama vidljive stihove. Patim od viška vremena, jer sam usamljen, pa često pišem najljepše priče u kojima smo draga, ti i ja, glavni junaci, a svijet koji poznajemo pretvaram u najljepšu bajku.
Nedostaješ mi u mraku tišine, dok poput divlje zvijeri njuškam zrak ispunjen tvojim slatkim mirisom. Osluškujem gole zidove koji kao da su upili tvoj meki glas….veseli smijeh. U trenutku kada te zaista mogu doživjeti, tvoje prisustvo osjetiti, kada se čini da si pored mene gdje i pripadaš, u tom trenutku zagrlim samog sebe i tiho zaplačem, jer ti ustvari nisi tu. Nema te! Postojiš samo u mojoj glavi, koja se hrani maštom i tvoje postojanje nema nikakve veze sa stvarnošću, ali te ne želim i ne mogu pustiti od sebe. Žao mi je, ali previše te volim i trebam: tek kada se moj život ugasi ti ćeš biti slobodna.
Moja si ljubav, moja si robinja proteklih dvadeset godina i to od onog sivog zimskog dana kada sam te prvi put ugledao u zadimljenom noćnom baru u kojem sam privremeno radio, po čitave noći miješajući koktele za vas noćne ptice. Uvukli ste se drhtureći pod hladnim vjetrom koji je šibao kroz noć, harajući nemilosrdno gradom poput jednookog gusara, podmuklo se uvlačeći pod vaše skupocjene kapute grizući ledenim ujedima vašu aristokratsku kožu. Uletjeli ste u noćni bar, trkom i vikom, pravi stampedo, uznemiravajući ostale goste svojim smijehom i izazivajući pravu pomutnju među, do tog trenutka mirnim gostima. Sve su oči bile uprte u vaše prenapadnu odjeću, koju ste na brzinu poskidali i nemarno pobacali na jedan od slobodnih stolova stvarajući na taj način skupocjenu krznenu hrpu. Tvoja je dijamantna ogrlica izmamila uzdahe ostalih gošći u baru, koje su pod teškim pritiskom zavisti prstima tapšale koljena svojih pratioca ne bi li im tako poručile što su poželje za rođendanski poklon. Ponašala si se poput kraljice, okružena muškarcima, čiji su te pogledi neprestano pratili. Svojim si ih ponašanjem izluđivala, motala oko malog prsta, a oni su, jadne budale, oko tebe rado skakali, jer vidjeli su samo ono što su željeli vidjeti: tvoju ljepotu.
Stajao sam na samo tri metra od tebe, ali sam za razliku od njih, koji su te neprestano skidali očima, dok su ti paleći cigaretu za cigaretom dodirivali glatku kožu, vidio tvoju pravu, pritajenu ljepotu. Oni nisu mogli vidjeti tvoje pravo lice, tvoju krhkost i blagost, koje vještom oku neće promaknuti. Ispijali ste koktel za koktelom, ne pitajući za njihovu cijenu, koja je za vas bila prava sitnica. Prepričavali ste priče, bez početka i kraja, o tako banalnim stvarima da su riječi neprestano tekle, a nikad ništa nije bilo rečeno. Smijali ste se, mnogo, često, prečesto, tko zna čemu? Možda sebi? Te je noći vrijeme jako sporo prolazilo, te sam imao dojam kako jutro nikada neće osvanuti. Zabavljala si se sa svojom pratnjom, tvoja se pratnja zabavljala s tobom, dok sam se ja zabavljalo gledajući tebe. U jednom trenutku si krajičkom oka ulovila moj pogled, koji će kasnije promijeniti naše živote, ali mi to tada nismo mogli znati, a još manje na to utjecati.
Sat na zidu otkucao je ponoć i nekim je gostima to bio poznati znak za polazak kući, ali ne i vama, koji ste baš kao da je večer tek počela, naručili još jednu rundu koktela u dugom nizu rundi. Nisam vam ničim dao naslutiti kako se moje radno vrijeme približava kraju, već sam mirno, ne trznuvši ni jednom crtom lica, pripremio vaše koktele. Osjetio sam kako me promatraš, dok sam brzo i vješto postavljao čaše na vaš stol, ali ne, nisam te htio pogledati, već sam se naglo okrenuo i uputio prema praznim stolovima koji kao da su me čekali. Zrak je bio zagušljiv od plavičastog dima, koji je plovio na tonovima poznate mi pjesme koju sam mnogo puta slušao u izvedbi stalnog pijaniste. Nije me se posebno dojmila, ali nisam mu zamjerio, jer uostalom on prebire po tim crno bijelim tipkama izvlačeći iz njih melodije za goste, a ne za mene. Obrisao sam nekoliko stolova, te oko njih postavio stolice, dok se pijanista opraštao od klavira lupkajući dugim prstima po njegovom bijelom poklopcu. U prolazu me je potapšao po ramenu, te sažaljivo zavrtio glavom, jer je znao kako se neću tako ubrzo uputiti kući.
Ostao sam sasvim sam sa tvojim pijanim društvom, a vi ste poput pasa otrgnutih s lanca odjednom ustali odgurnuvši stolice i raspršili po čitavom baru. Omamljeni velikom količinom alkohola koje ste popili počeli ste se smijati, vikati i prostački zadirkivati jedan drugoga, a ti si ih sve poput seks-vragolanke dražila podižući visoko ruke koje je pratila tvoja haljina podižući se visoko gore otkrivajući tvoja prekrasna koljena. Okretala si se poput čigre na visokim petama svojih skupih cipela koje su pojačavale dojam tvoje vitkosti. Njih četvorica te okružilo, poput lovaca koji hajkaju progonjeni plijen. Budno su pratili svaki tvoj pokret, te ti se svakom sekundom sve više i više približavali. Odjednom si zastala i iznenađujuće brzim pokretom svukla večernju haljinu, a oni su te nagradili gromoglasnim pljeskom, požudnim riječima isplaženih jezika, dašćući, zbog tvoje gole ljepote.
U tom sam trenutku shvatio kako stvari izmiču kontroli, ali ništa nisam poduzeo, jer ma koliko god sam se želio pomaknuti sa mjesta odakle sam sve to gledao, nisam smogao snage za to. Stajao sam skamenjen na samo nekoliko koraka od tebe, očiju uprtih u tvoje obnaženo tijelo od kojega mi je zastao dah u grlu. Bila si najljepša žena koju sam ikada vidio, a tvoji skladni pokreti su me dozivali, mamili dok su te moje gladne oči čitavu gutale. Odjednom si se okrenula i u samo nekoliko koraka, baš kao u nekom kratkom filmu, u tren si se oka popela na klavir. Tvoja se bijela koža stopila s bjelinom klavira i u oblaku dima koji se miješao sa prigušenom svjetlošću bilo je gotovo nemoguće razaznati bjelinu klavira od bjeline tvoje kože. Dvije su se bjeline stopile u jednu, a muške ruke narušavale su jedinstvenu bijelu ljepotu. Milovali su te gdje god su stigli, gdje god su htjeli, a ti se poput zmije izvijala prepuštajući im se bez imalo srama. Pred mojim ste zapanjenim očima izvodili svoju privatnu predstavu, koju ste, shvatio sam, tko zna koliko puta i u tko zna kojim sve rupama ovoga grada izvodili svaku večer pred nepoznatima. Pred mojim su te pogledom uzimali, pokrivajući te svojim tijelima, dok si njihovu požudu hranila svojim uzdasima, te ste se na kraju stopili u jedno: gomilu oznojenih tijela. Na nečiji nevidljivi znak oni su jednostavno ustali i nemarno navukli svoju odjeću, te izjurili u hladnu noć, ni ne osvrnuvši se za tobom
I dalje sam nepomično stajao na istom mjestu, dok si se ti polako, ležeći na klaviru, okretala na bok. Samo jedan mali pokret tvog prsta bio je dovoljan i ja sam ushićen krenuo prema tebi. Bio sam siguran kako je tvoje tijelo ostavilo udubljeni trag na poklopcu klavira, ali ne, ničega nije bilo, samo bijela praznina koja se u potpunosti podudarala sa tvojim požudnim pogledom. Obgrlila si me golim rukama oko vrata tiho jecajući, a ja sam polako spustio glavu prinoseći svoje usne tvojima. Nisi me odbila, naprotiv uzvratila si mi i još me jače zagrlila privijajući se uz mene. Ljubili smo se satima. Uzimali smo se satima. Tvoja se svilenkasta koža stopila s mojom, dok su pokreti moga tijela brisali tragove njih, koji su te uzeli prije mene, a tvoje mi oči pričale najsjajniju, najnježniju priču.
Sjećam se svakog tvog pokreta, poljupca i još uvijek čujem riječi koje si mi šaputala na uho, dok si me grlila rukama i nogama. U mojoj te mašti uvijek vidim nasmijanu kako sjediš za klavirom. Čujem te kako pritišćeš tipke i pjevušiš neku razigranu pjesmicu, koju sam odavno zaboravio, dok se ja polako udaljavam na drugu stranu bara. Još se sjećam odraza svog lica, koje me umorno ali nasmijano promatra iz zrcala na zidu. Ne sjećam se koliko sam vremena proveo gledajući samog sebe i osjećajući se sretno, jer sam znao da me na izlazu iz kupaonice čekaš ti. Kada sam konačno izašao ne skidajući osmijeh s lica, ugledao sam te na bijelom klaviru sa kojega se u tankim potocima slijevalo crvenilo, šireći se u veliku i crvenu rijeku. Shvatio sam da je to rijeka sa kojom istječe život.
Još sam jednom, te iste večeri stajao skamenjen pred tobom, ovaj put od bola, pred tvojim tijelom koje je nepomično i beživotno ležalo pred mojim očima. I opet se nisam mogao pomaknuti. Stajao sam tako sve do ranih jutarnjih sati i gledao u ono što si nekad bila ti i ljuljao se ritmu bola sve dok se nije pojavio vlasnik bara. Njegov je izbezumljeni glas prekinuo mrtvilo u kojeg sam utonuo, ali se i dalje nisam mogao pomaknuti. Ubrzo je bar vrvio policajcima, koji su me gledali s gađenjem, ali pod krikom mrkih pogleda naslutio sam i zavist, jer zrak je bio nabijen mirisom strasti i neizmjernog užitka, kojega niti slatki miris krvi nije mogao izbrisati. Sabrao sam se tek u policijskoj stanici, te sam im sve od riječi do riječi ispričao, ali ne, nisu mi ništa od ispričanog povjerovali.
Nikada nisam saznao što se točno dogodilo, tko se te večeri, dok sam se iza vrata smijao svom odrazu u zrcalu u bar tiho uvukao. Možda netko nepoznat, a možda netko koga svakodnevno srećemo. Ne, ne mogu se ni nakon toliko godina sjetiti što sam u kupaonici čitavo to vrijeme radio, možda sam se stvarno samo slatko smijao, a možda sam te ljubavi ipak ja ubio, ali sam to odmah i zaboravio.
Sjećanja su varljiva...
Copyright © by Tixi, 2006
|
