piskaralo Tixi

Tragovi

Na mjesečini
Uz more
Pjesmu je pisala
U pijesku
Tragove ostavila
S jutrom
Plavetnilo se
Stihovima poigrava…

Copyright © by Tixi, 2006.

Riječi

Postavljaš bezbroj pitanja
U potrazi za odgovorima
Protkanim riječima
Malim slovima
Koje bi te umirile
Prividno na trenutak smirile.

Osluškuješ ne bi li čula
Neizgovorene misli
Nezaboravljene uspomene.

Što tražiš?
Što želiš čuti?
Istinu!
Ona ne postoji kao ni ti.
Potraži osjećaj u sebi
Sve ostalo su samo
Riječi, riječi, riječi…

Copyright © by Tixi, 2006.

Ti...nisi

Ti, koja nepozvana dolaziš
Ulaziš bez pozdrava
S prvim zrakama odlaziš
Donosiš razbijeno jutro
Kradljivice osmijeha.

Ti, koja imaš moć
Tvoja sam igračka
Igraš se
Mojim osjećajima
Mojim snovima
Mojim bojama

Ti, koja me ne poznaješ
Želiš biti voljena
Zagrljena
Sjeti se nisi
Jedina!


Copyright © by Tixi, 2006.

Preplitanje

Noć me obavija tišinom
Misli šeću ruku pod ruku
Zanosno se isprepliću
Vrijeme je za spavanje
Jutro će osvanuti
U nekom drugom tonu...
Laka ti noć...

Copyright © by Tixi, 2006.

24 sata

Sjedim i pišem. Sjedim i pokušavam pisati. Ma, koga ja to zavaram, uopće ne pišem. Minute prolaze, sati prolaze, a ja nepomično sjedim pogrbljen za svojim pisaćim stolom. Nesnosna bol pulsira mojim leđima, ali ne činim ništa, ne pomičem se ni lijevo ni desno, samo sjedim i trpim. Prstima prelazim po crnim tipkama starog pisaćeg stroja. Tu i tamo, više tamo nego tu, udarim kažiprstom naslijepo po nekoj tipki, tup tup, tek toliko kako bi se uvjerio da je s pisaćom mašinom sve u redu, kad sam ja već izgleda skroz na skroz šiznuo. Imam želju, lijepu misao, zanimljiv zaplet, prave riječi za priču, sve je to složeno u mojoj glavi, ali ne ide, ni jednu jedinu rečenicu ne mogu izbaciti na papir, a svemu si ti kriva, jer i tebe imam u glavi. Vrtiš se, migoljiš i skakućeš poput vražićka mojim sivim stanicama. Zavukla si se unutra i ne izlaziš. Kad bi te mogao pronaći, najradije bih te iščupao pincetom poput krpelja, krvopijo slatka i bacio u najudaljeniji kutak Svemira: nepovratno.
Sjedim i pišem. Sjedim i ne mislim na tebe, ali ti si svejedno tu, tvoj duh je sveprisutan, zatočen u ova četiri zida moje sobe. Pred očima mi se vrti dugometražni film naših zajedničkih trenutaka, radosnih susreta, napetih rastanaka, dugih šetnji uz more. Cijela mi kolekcija urezanih sjećanja bljeska u glavi, pravi mali vatromet strasti. Vidim te kako se obnažena, bez srama, protežeš po mojim bijelim plahtama, pri tom podižeš visoko u zrak svoje lijepo oblikovane noge, izazivaš me i mamiš, dok prstima dotičeš predmet moje želje. Pomamno se izvijaš, migoljiš, smiješ, prava si zavodnica. Znaš što želiš i odlučna si u svojoj namjeri da to i dobiješ: mene, gladna si i želiš se hraniti sa mnom, mojim prstima, mojim jezikom, mojim tijelom. Nezasitna si! Od same pomisli na naše vlažne i strastvene noći osjećam želju koja raste i raste, za koju ne postoje granice, te se počinjem vrpoljiti na stolici, dok mi srce sve brže i brže tuče. Naglo ustajem i poput luđaka odjurim ravno u kupaonicu. Bol je nepodnošljiva, gorim od želje i ako se sam ne olakšam poludjet ću, jednostavno ću izgorjeti. Mahnito skidam odjeću sa sebe i nemarno ju bacam na pod. Sve je hladno: voda iz slavine koja poput podivljalog vodopada udara o stjenku kade, bijele keramičke pločice na koje se naslanjam, ti si bila hladna za vrijeme našeg zadnjeg susreta, samo sam ja topao, ja i moja želja za tobom koja me proždire poput užarene lave. Osjećam kako ću svaki čas eksplodirati, ja sam vulkan, ja sam….
Prokleti mobitel. Zvoni i zvoni…neka zvoni! Tko je, da je, zvati će opet. Dosadna zvonjava ne prestaje. Netko je zbilja uporan. Izlazim iz kade, dok se želja polako pretvara u ljutnju, a ljutnja u bijes. Zaslon mobitela treperi poput neonske reklame, a četiri mala slova otkrivaju ime dosadnjakovića. Ona je! Okrećem leđa mobitelu i vraćam se u kupaonicu. Ma, koliko god je želim ne padam mi napamet javiti se. Jurim u kupaonicu.
U dnevnom boravku oglasio se telefon. Danas nije moj dan. Ona nije, to znam, jer me nikada ne zove na telefon. Možda je…
«Da!» - javljam se kratko, oštro i ljuto.
«Hallo!» - govori ona.
«Da! Tko je to?» - pravim se blesav.
«Kako tko, pa ja sam.» - odgovara ona.
«Tko to ja?» - nastavljam u istom tonu.
«Ja, ja…pa javi se na mobitel.» - ne odustaje, uporna je u svojoj namjeri.
«Dobro!» - odgovaram kratko.
Brzim se korak vraćam u sobu. Jurim iz prostorije u prostoriju i polako mi je te popodnevne jurnjave preko glave. Brzim pokretom grabim mobitel, a javljam se opet oštrim tonom, jer želim je se riješiti što je brže moguće, bez mnogo riječi i nepotrebnih objašnjavanja.
«Da!» - viknem u mobitel.
«Što radiš?» - upita ona, ponaša se kao da je s nama sve u redu.
«Ništa!» - odgovaram, jer mi ništa pametnije ne pada na pamet.
«Hoćeš li me pustiti unutra ili ću prespavati u nekom hotelu?» - upita ona.
«Molim! Pa gdje si?» - upitam pomalo zbunjen.
«Tu sam! Pred tvojim vratima. Pusti me barem do svoje kupaonice.» - polako razotkriva gdje se točno nalazi.
«Evo me. Dolazim!» - mobitel vraćam na njegovo mjesto, još uvijek u nevjerici kako se ona nalazi pred vratima moga stana.
Nalazim je na stepenicama, sjedi i smije se.
Još uvijek sam ljut, ali se ljutnja polako pretvara u radost.
Grabim je, grlimo se i ljubimo. Sretan sam, istinski sam sretan što je vidim. Priredila mi je pravo malo iznenađenje, onako kako samo ona to zna.
«Koliko ostaješ?» - ne ispuštam je iz zagrljaja.
«24 sata!» - odgovara ona.
«Što čekamo onda? Upadaj!» - osmijeh mi ne silazi s lica.
Sjedim i pišem. Sjedim i pokušavam pisati. Sjedim i mislim na nju i naših divljih 24 sata.


Copyright © by Tixi, 2006.

Tvoje nije moje

Daješ mi sebe
U nijansi plavog
Dok prislanjamo čelo uz čelo
Želim te popiti
Pokušavam te upiti
Tvoje iskustvo
Tvoj život
Dio tebe želim biti
Tvojim se mislima opiti
Tvojim tijelom stopiti
Novi dan započeti
Smješkaš se
Luda sam mala
Tako to ne ide
Tvoje je tvoje
Mogu te slušati
Glavom klimati
I ništa naučiti
Znam iskustvo
Tvoje je tvoje
Moje je moje
Na kraju balade
Kad sve se zbroji
Osjećam
Dio sam tebe
Dio si mene
Drugo nije ni važno!



Copyright © by Tixi, 2006.

Pišem, Piši

Čujem te kako izgovaraš riječi
Napisati ću pjesmu
Piši što čekaš
Crni kruh u redu
Ili neka slova
30 bi ti ih trebalo biti sasvim dovoljno
Odgovaraš Nije
Izmisli nova
Ti si čovjek bujne mašte
Tvoja rječitost nema granica
Izmotavaš se
Mrmljaš
Čekam ženu vitkih nogu
Ona će mi pamet pomutiti
Srce smutiti
Inzistiraš na čekanju
Samo ti čekaj
Ta žena nisam ja
Sram te bilo, pohotniče
Ljubitelju gole kože
Znoja i noćnih uzdaha
Moj ti je savjet
Ne čekaj
Piši!


Copyright © by Tixi, 2006.

Jednostavno za Vas, za Njega, za Mene...


TEBI

voljeti, možda samo,
željeti, jako,
primati i davati, zato
tijelo mi dohvati prstima
zagrizi kožu, ostavi tragove
poliži kapljice znoja
bez srama, molim
ja tvoje sam bojište
osvoji me
dio mene želiš biti
oči mi izvadi
vidjet ćeš što i ja
boje i oblike
nije ti dovoljno
rastvori me, rukama
tijelo mi rastrgaj
otvori me
ne zatvaraj oči pred utrobom mojom
to ja sam
pred tobom, sirova
pruži prste prema meni
kapi krvi na dlanovima tvojim
poletjeti će slatkasti crveni leptiri
plod utrobe moje...ništavilo
praznina samo
tup, tup...čuješ li ga
dotakni ga, stisni ga
zaustavi ga
možeš ti i bolje
probaj me, gricni me
zagrizi čvrsto, budi životinja
trgaj me...zubima otkidaj
baci komade mesa lešinarima
pogledaj ih, nestrpljivo čekaju
ja sam meso, hrana njihova, i tebe ću nahraniti
kosti baci zvijerima, izbrisati će tragove mog postojanja
strah u svojim očima, nadomjesti mojim osmijehom
ja sam tijelo
ja sam samo žena
vidim otiske malih stopala
pratim svoje krvave tragove
u hladu tvoje sjene
izgubljena...zaboravljena


Copyright © by Tixi, 2006.

Zaborav

Tebe je nemoguće zaboraviti. Tebe ne želim zaboraviti. Najgore od svega je što volim misliti na tebe. Ne mogu prestati misliti na tebe i znam da će to potrajati do posljednjeg dana mog života, posljednja misao i posljednji moj dah bit će upućeni tebi. Svaka pomisao na tebe rađa novu bol koja me izjeda do kostiju, a pritom se moje tijelo raspada na tisuću dijelova koje danima sakupljam poput rasutih kamenčića.
Volim te. Volim te očima, ušima, prstima, kožom….čitavim svojim bićem. Kad ujutro otvorim oči pomislim na tebe i svaki dan postaje zbog tebe poseban dan. Kad liježem umoran, iscrpljen, pomislim na tebe i vjeruj mi, sa mišlju na tebe san mi je prijatniji. Posjećuješ me u mojim vlažnim snovima u kojima zajedno šećemo pod budnim okom mjeseca i nebom posutim bezbrojnim zvijezdama. Riječi koje gromoglasno uzvikujem prema nebu, posvećujem tebi, a kad me nebo prestane slušati nevidljivom ti olovkom, na zamišljenom papiru pišem samo nama vidljive stihove. Patim od viška vremena, jer sam usamljen, pa često pišem najljepše priče u kojima smo draga, ti i ja, glavni junaci, a svijet koji poznajemo pretvaram u najljepšu bajku.
Nedostaješ mi u mraku tišine, dok poput divlje zvijeri njuškam zrak ispunjen tvojim slatkim mirisom. Osluškujem gole zidove koji kao da su upili tvoj meki glas….veseli smijeh. U trenutku kada te zaista mogu doživjeti, tvoje prisustvo osjetiti, kada se čini da si pored mene gdje i pripadaš, u tom trenutku zagrlim samog sebe i tiho zaplačem, jer ti ustvari nisi tu. Nema te! Postojiš samo u mojoj glavi, koja se hrani maštom i tvoje postojanje nema nikakve veze sa stvarnošću, ali te ne želim i ne mogu pustiti od sebe. Žao mi je, ali previše te volim i trebam: tek kada se moj život ugasi ti ćeš biti slobodna.
Moja si ljubav, moja si robinja proteklih dvadeset godina i to od onog sivog zimskog dana kada sam te prvi put ugledao u zadimljenom noćnom baru u kojem sam privremeno radio, po čitave noći miješajući koktele za vas noćne ptice. Uvukli ste se drhtureći pod hladnim vjetrom koji je šibao kroz noć, harajući nemilosrdno gradom poput jednookog gusara, podmuklo se uvlačeći pod vaše skupocjene kapute grizući ledenim ujedima vašu aristokratsku kožu. Uletjeli ste u noćni bar, trkom i vikom, pravi stampedo, uznemiravajući ostale goste svojim smijehom i izazivajući pravu pomutnju među, do tog trenutka mirnim gostima. Sve su oči bile uprte u vaše prenapadnu odjeću, koju ste na brzinu poskidali i nemarno pobacali na jedan od slobodnih stolova stvarajući na taj način skupocjenu krznenu hrpu. Tvoja je dijamantna ogrlica izmamila uzdahe ostalih gošći u baru, koje su pod teškim pritiskom zavisti prstima tapšale koljena svojih pratioca ne bi li im tako poručile što su poželje za rođendanski poklon. Ponašala si se poput kraljice, okružena muškarcima, čiji su te pogledi neprestano pratili. Svojim si ih ponašanjem izluđivala, motala oko malog prsta, a oni su, jadne budale, oko tebe rado skakali, jer vidjeli su samo ono što su željeli vidjeti: tvoju ljepotu.
Stajao sam na samo tri metra od tebe, ali sam za razliku od njih, koji su te neprestano skidali očima, dok su ti paleći cigaretu za cigaretom dodirivali glatku kožu, vidio tvoju pravu, pritajenu ljepotu. Oni nisu mogli vidjeti tvoje pravo lice, tvoju krhkost i blagost, koje vještom oku neće promaknuti. Ispijali ste koktel za koktelom, ne pitajući za njihovu cijenu, koja je za vas bila prava sitnica. Prepričavali ste priče, bez početka i kraja, o tako banalnim stvarima da su riječi neprestano tekle, a nikad ništa nije bilo rečeno. Smijali ste se, mnogo, često, prečesto, tko zna čemu? Možda sebi? Te je noći vrijeme jako sporo prolazilo, te sam imao dojam kako jutro nikada neće osvanuti. Zabavljala si se sa svojom pratnjom, tvoja se pratnja zabavljala s tobom, dok sam se ja zabavljalo gledajući tebe. U jednom trenutku si krajičkom oka ulovila moj pogled, koji će kasnije promijeniti naše živote, ali mi to tada nismo mogli znati, a još manje na to utjecati.
Sat na zidu otkucao je ponoć i nekim je gostima to bio poznati znak za polazak kući, ali ne i vama, koji ste baš kao da je večer tek počela, naručili još jednu rundu koktela u dugom nizu rundi. Nisam vam ničim dao naslutiti kako se moje radno vrijeme približava kraju, već sam mirno, ne trznuvši ni jednom crtom lica, pripremio vaše koktele. Osjetio sam kako me promatraš, dok sam brzo i vješto postavljao čaše na vaš stol, ali ne, nisam te htio pogledati, već sam se naglo okrenuo i uputio prema praznim stolovima koji kao da su me čekali. Zrak je bio zagušljiv od plavičastog dima, koji je plovio na tonovima poznate mi pjesme koju sam mnogo puta slušao u izvedbi stalnog pijaniste. Nije me se posebno dojmila, ali nisam mu zamjerio, jer uostalom on prebire po tim crno bijelim tipkama izvlačeći iz njih melodije za goste, a ne za mene. Obrisao sam nekoliko stolova, te oko njih postavio stolice, dok se pijanista opraštao od klavira lupkajući dugim prstima po njegovom bijelom poklopcu. U prolazu me je potapšao po ramenu, te sažaljivo zavrtio glavom, jer je znao kako se neću tako ubrzo uputiti kući.
Ostao sam sasvim sam sa tvojim pijanim društvom, a vi ste poput pasa otrgnutih s lanca odjednom ustali odgurnuvši stolice i raspršili po čitavom baru. Omamljeni velikom količinom alkohola koje ste popili počeli ste se smijati, vikati i prostački zadirkivati jedan drugoga, a ti si ih sve poput seks-vragolanke dražila podižući visoko ruke koje je pratila tvoja haljina podižući se visoko gore otkrivajući tvoja prekrasna koljena. Okretala si se poput čigre na visokim petama svojih skupih cipela koje su pojačavale dojam tvoje vitkosti. Njih četvorica te okružilo, poput lovaca koji hajkaju progonjeni plijen. Budno su pratili svaki tvoj pokret, te ti se svakom sekundom sve više i više približavali. Odjednom si zastala i iznenađujuće brzim pokretom svukla večernju haljinu, a oni su te nagradili gromoglasnim pljeskom, požudnim riječima isplaženih jezika, dašćući, zbog tvoje gole ljepote.
U tom sam trenutku shvatio kako stvari izmiču kontroli, ali ništa nisam poduzeo, jer ma koliko god sam se želio pomaknuti sa mjesta odakle sam sve to gledao, nisam smogao snage za to. Stajao sam skamenjen na samo nekoliko koraka od tebe, očiju uprtih u tvoje obnaženo tijelo od kojega mi je zastao dah u grlu. Bila si najljepša žena koju sam ikada vidio, a tvoji skladni pokreti su me dozivali, mamili dok su te moje gladne oči čitavu gutale. Odjednom si se okrenula i u samo nekoliko koraka, baš kao u nekom kratkom filmu, u tren si se oka popela na klavir. Tvoja se bijela koža stopila s bjelinom klavira i u oblaku dima koji se miješao sa prigušenom svjetlošću bilo je gotovo nemoguće razaznati bjelinu klavira od bjeline tvoje kože. Dvije su se bjeline stopile u jednu, a muške ruke narušavale su jedinstvenu bijelu ljepotu. Milovali su te gdje god su stigli, gdje god su htjeli, a ti se poput zmije izvijala prepuštajući im se bez imalo srama. Pred mojim ste zapanjenim očima izvodili svoju privatnu predstavu, koju ste, shvatio sam, tko zna koliko puta i u tko zna kojim sve rupama ovoga grada izvodili svaku večer pred nepoznatima. Pred mojim su te pogledom uzimali, pokrivajući te svojim tijelima, dok si njihovu požudu hranila svojim uzdasima, te ste se na kraju stopili u jedno: gomilu oznojenih tijela. Na nečiji nevidljivi znak oni su jednostavno ustali i nemarno navukli svoju odjeću, te izjurili u hladnu noć, ni ne osvrnuvši se za tobom
I dalje sam nepomično stajao na istom mjestu, dok si se ti polako, ležeći na klaviru, okretala na bok. Samo jedan mali pokret tvog prsta bio je dovoljan i ja sam ushićen krenuo prema tebi. Bio sam siguran kako je tvoje tijelo ostavilo udubljeni trag na poklopcu klavira, ali ne, ničega nije bilo, samo bijela praznina koja se u potpunosti podudarala sa tvojim požudnim pogledom. Obgrlila si me golim rukama oko vrata tiho jecajući, a ja sam polako spustio glavu prinoseći svoje usne tvojima. Nisi me odbila, naprotiv uzvratila si mi i još me jače zagrlila privijajući se uz mene. Ljubili smo se satima. Uzimali smo se satima. Tvoja se svilenkasta koža stopila s mojom, dok su pokreti moga tijela brisali tragove njih, koji su te uzeli prije mene, a tvoje mi oči pričale najsjajniju, najnježniju priču.
Sjećam se svakog tvog pokreta, poljupca i još uvijek čujem riječi koje si mi šaputala na uho, dok si me grlila rukama i nogama. U mojoj te mašti uvijek vidim nasmijanu kako sjediš za klavirom. Čujem te kako pritišćeš tipke i pjevušiš neku razigranu pjesmicu, koju sam odavno zaboravio, dok se ja polako udaljavam na drugu stranu bara. Još se sjećam odraza svog lica, koje me umorno ali nasmijano promatra iz zrcala na zidu. Ne sjećam se koliko sam vremena proveo gledajući samog sebe i osjećajući se sretno, jer sam znao da me na izlazu iz kupaonice čekaš ti. Kada sam konačno izašao ne skidajući osmijeh s lica, ugledao sam te na bijelom klaviru sa kojega se u tankim potocima slijevalo crvenilo, šireći se u veliku i crvenu rijeku. Shvatio sam da je to rijeka sa kojom istječe život.
Još sam jednom, te iste večeri stajao skamenjen pred tobom, ovaj put od bola, pred tvojim tijelom koje je nepomično i beživotno ležalo pred mojim očima. I opet se nisam mogao pomaknuti. Stajao sam tako sve do ranih jutarnjih sati i gledao u ono što si nekad bila ti i ljuljao se ritmu bola sve dok se nije pojavio vlasnik bara. Njegov je izbezumljeni glas prekinuo mrtvilo u kojeg sam utonuo, ali se i dalje nisam mogao pomaknuti. Ubrzo je bar vrvio policajcima, koji su me gledali s gađenjem, ali pod krikom mrkih pogleda naslutio sam i zavist, jer zrak je bio nabijen mirisom strasti i neizmjernog užitka, kojega niti slatki miris krvi nije mogao izbrisati. Sabrao sam se tek u policijskoj stanici, te sam im sve od riječi do riječi ispričao, ali ne, nisu mi ništa od ispričanog povjerovali.
Nikada nisam saznao što se točno dogodilo, tko se te večeri, dok sam se iza vrata smijao svom odrazu u zrcalu u bar tiho uvukao. Možda netko nepoznat, a možda netko koga svakodnevno srećemo. Ne, ne mogu se ni nakon toliko godina sjetiti što sam u kupaonici čitavo to vrijeme radio, možda sam se stvarno samo slatko smijao, a možda sam te ljubavi ipak ja ubio, ali sam to odmah i zaboravio.
Sjećanja su varljiva...

Copyright © 2006. by Tixi