24 sata
Sjedim i pišem. Sjedim i pokušavam pisati. Ma, koga ja to zavaram, uopće ne pišem. Minute prolaze, sati prolaze, a ja nepomično sjedim pogrbljen za svojim pisaćim stolom. Nesnosna bol pulsira mojim leđima, ali ne činim ništa, ne pomičem se ni lijevo ni desno, samo sjedim i trpim. Prstima prelazim po crnim tipkama starog pisaćeg stroja. Tu i tamo, više tamo nego tu, udarim kažiprstom naslijepo po nekoj tipki, tup tup, tek toliko kako bi se uvjerio da je s pisaćom mašinom sve u redu, kad sam ja već izgleda skroz na skroz šiznuo. Imam želju, lijepu misao, zanimljiv zaplet, prave riječi za priču, sve je to složeno u mojoj glavi, ali ne ide, ni jednu jedinu rečenicu ne mogu izbaciti na papir, a svemu si ti kriva, jer i tebe imam u glavi. Vrtiš se, migoljiš i skakućeš poput vražićka mojim sivim stanicama. Zavukla si se unutra i ne izlaziš. Kad bi te mogao pronaći, najradije bih te iščupao pincetom poput krpelja, krvopijo slatka i bacio u najudaljeniji kutak Svemira: nepovratno.
Sjedim i pišem. Sjedim i ne mislim na tebe, ali ti si svejedno tu, tvoj duh je sveprisutan, zatočen u ova četiri zida moje sobe. Pred očima mi se vrti dugometražni film naših zajedničkih trenutaka, radosnih susreta, napetih rastanaka, dugih šetnji uz more. Cijela mi kolekcija urezanih sjećanja bljeska u glavi, pravi mali vatromet strasti. Vidim te kako se obnažena, bez srama, protežeš po mojim bijelim plahtama, pri tom podižeš visoko u zrak svoje lijepo oblikovane noge, izazivaš me i mamiš, dok prstima dotičeš predmet moje želje. Pomamno se izvijaš, migoljiš, smiješ, prava si zavodnica. Znaš što želiš i odlučna si u svojoj namjeri da to i dobiješ: mene, gladna si i želiš se hraniti sa mnom, mojim prstima, mojim jezikom, mojim tijelom. Nezasitna si! Od same pomisli na naše vlažne i strastvene noći osjećam želju koja raste i raste, za koju ne postoje granice, te se počinjem vrpoljiti na stolici, dok mi srce sve brže i brže tuče. Naglo ustajem i poput luđaka odjurim ravno u kupaonicu. Bol je nepodnošljiva, gorim od želje i ako se sam ne olakšam poludjet ću, jednostavno ću izgorjeti. Mahnito skidam odjeću sa sebe i nemarno ju bacam na pod. Sve je hladno: voda iz slavine koja poput podivljalog vodopada udara o stjenku kade, bijele keramičke pločice na koje se naslanjam, ti si bila hladna za vrijeme našeg zadnjeg susreta, samo sam ja topao, ja i moja želja za tobom koja me proždire poput užarene lave. Osjećam kako ću svaki čas eksplodirati, ja sam vulkan, ja sam….
Prokleti mobitel. Zvoni i zvoni…neka zvoni! Tko je, da je, zvati će opet. Dosadna zvonjava ne prestaje. Netko je zbilja uporan. Izlazim iz kade, dok se želja polako pretvara u ljutnju, a ljutnja u bijes. Zaslon mobitela treperi poput neonske reklame, a četiri mala slova otkrivaju ime dosadnjakovića. Ona je! Okrećem leđa mobitelu i vraćam se u kupaonicu. Ma, koliko god je želim ne padam mi napamet javiti se. Jurim u kupaonicu.
U dnevnom boravku oglasio se telefon. Danas nije moj dan. Ona nije, to znam, jer me nikada ne zove na telefon. Možda je…
«Da!» - javljam se kratko, oštro i ljuto.
«Hallo!» - govori ona.
«Da! Tko je to?» - pravim se blesav.
«Kako tko, pa ja sam.» - odgovara ona.
«Tko to ja?» - nastavljam u istom tonu.
«Ja, ja…pa javi se na mobitel.» - ne odustaje, uporna je u svojoj namjeri.
«Dobro!» - odgovaram kratko.
Brzim se korak vraćam u sobu. Jurim iz prostorije u prostoriju i polako mi je te popodnevne jurnjave preko glave. Brzim pokretom grabim mobitel, a javljam se opet oštrim tonom, jer želim je se riješiti što je brže moguće, bez mnogo riječi i nepotrebnih objašnjavanja.
«Da!» - viknem u mobitel.
«Što radiš?» - upita ona, ponaša se kao da je s nama sve u redu.
«Ništa!» - odgovaram, jer mi ništa pametnije ne pada na pamet.
«Hoćeš li me pustiti unutra ili ću prespavati u nekom hotelu?» - upita ona.
«Molim! Pa gdje si?» - upitam pomalo zbunjen.
«Tu sam! Pred tvojim vratima. Pusti me barem do svoje kupaonice.» - polako razotkriva gdje se točno nalazi.
«Evo me. Dolazim!» - mobitel vraćam na njegovo mjesto, još uvijek u nevjerici kako se ona nalazi pred vratima moga stana.
Nalazim je na stepenicama, sjedi i smije se.
Još uvijek sam ljut, ali se ljutnja polako pretvara u radost.
Grabim je, grlimo se i ljubimo. Sretan sam, istinski sam sretan što je vidim. Priredila mi je pravo malo iznenađenje, onako kako samo ona to zna.
«Koliko ostaješ?» - ne ispuštam je iz zagrljaja.
«24 sata!» - odgovara ona.
«Što čekamo onda? Upadaj!» - osmijeh mi ne silazi s lica.
Sjedim i pišem. Sjedim i pokušavam pisati. Sjedim i mislim na nju i naših divljih 24 sata.
Copyright © by Tixi, 2006.
|
