We never change
Sjedeci i besposlicareci, razmisljam o nekim stvarima iz proslosti. Nista bitno, samo poneke glupe sitnice kojih se sasvim slucajno sjecam. Kad sada gledam na njih, divim se tome kako jedna mala odluka moze povuci za sobom gotovo cijeli ostatak zivota. Bacivsi slucajno pogled kroz prozor vidjela sam veliko dvoriste i djecu koja se igraju. Ucinilo mi se sve to jako simpaticno, i tako sam uspjela nagovoriti dedu da kupi stan bas tamo. Da, tamo gdje sam upoznala puno zaista dragih ljudi koji su me svojom potporom iznenadili. Istih ljudi koji su me velikim dijelom formirali kao osobu. Ljudi koji su u stanju srusiti i vratiti mi vjeru u prijateljstvo u tako kratkom vremenu.
Jedini nacin napredovanja je taj da se ne vezes, kaze mi on. Nevezanje se mora odnositi na sve pozitivne i negativne stvari, ljude, uspomene. Izgleda tako mudro i zadovoljno svojim zivotom da duboko u sebi znam da je to istina. Vanjstina se tome, naravno, pokusava oduprijeti. Kako zaboraviti sve lijepo? Nisu li lijepe uspomene glavni izvor energije za trenutke kada se osjecam lose? Jesu, nastavlja on zatim, ali to je krivo. Izvor energije trebas postati ti sama sebi. Tek tada ces biti na pravom putu prema osjecaju srece i ispunjenosti. Zasto imam osjecaj da ce mi trebati otprilike 70 godina da uspijem shvatiti te tako jednostavne i smislene recenice?
70 godina kako bi zaboravila na dobar osjecaj voznje biciklom po padini. Sve one smijesne situacije koje me nasmijavaju i mjesecima kasnije. Male sitnice koje cine dan ljepsim, poput necjeg osmjeha ili nove majce. Ljude koji su vidjeli najgore od mene, a i dalje me vole. Poljupce na ljetnoj kisi. Imam li uopce zelje za tim?
And I wanna fly and never come down
And live my life and have friends around
We never change, do we? No, no.
We never learn, do we?
13.03.2007. u 01:20
Komentari (13) | Isprintaj | Link | ^
