petak, 28.05.2010.

Najiskreniji kritičar svih vremena

Dnevni sam tip. Ne mogu si pomoći.




Paradoksalno, često puta radi jutarnjih rokova radim po noći. Ali valjda su ovo dramaturški geni. Naša soba na faksu je bila mala špelunka ispod tavana, radi čega su nas neki znali zvati "šišmišima". Za razliku od montažera, koji su podrumske štakorčine.

No, vratimo se na priču. Prije neki dan me sunce ugodno iznenadilo, i konačno sam se mogao izvući iz kuće. Nema više pisanja petnaest sati na istom mjestu. Konačno sam mogao škrabati bez da mi je vrhunac šarenila u okolini neoprano suđe u sudoperu. Izađem tako van, u jedno od svojih omiljenih tajnih mjesta. Takozvani kafić "Raketa" na super-tajnom igralištu između Dalmatinske i Ilice. Nadimak sam mu dao ja, jer je pored njega bio zavod za robotiku, radi čega su vjerojatno postavili golemu željeznu raketu da se djeca na nju mogu penjati. Tu me često puta stari vodio, jer bi imao mir dok sam se ja verao uz tu željeznu konstrukciju. Prije nekoliko su je godina maknuli, vjerojatno jer su nove generacije trapavije od moje, pa je nakon par tufnutih klinaca zaključeno da je raketa opasna.

Ali kavana je tu. Često znam sjediti u njoj, jer kao prvo, toče "Franju" (ne Tuđmana, nego kavu) koja je čisto okej. Kao drugo, djeca su vrlo inspirativno okruženje. Ovo, molit ću, uzeti u kontekstu od prije desetak godina, kad nitko ne bi ovo povezao s pedofilijom.

Jednom sam gledao dva klinca kako se igraju autićima, i jedan od njih je rekao "Hajdemo zakopati autiće, i praviti se da ne znamo gdje smo ih zakopali". Držim da je ovo jedna rečenica radi koje bi Žižeku eksplodirale nosnice od filozofskog potencijala, ali ja sam je tek stavio u teku mudrosti koju uvijek nosim sa sobom.

Uglavnom, prepustio sam se užitku sunca, nadahnut svježim zrakom i pozitivnom atmosferom koja me okruživala. Sad će sigurno pasti neko remek-djelo. Prvo ćemo malo popraviti predložak kojeg sam morao sklepati još jučer, a onda napisati i short story koji je već neko vrijeme igrao pong između mojih ušiju.

Počeo sam. Oh, ta divota stvaranja! Ideja što sve prolazi kroz tvoj um, od motivacije likova, načina govora, metafora, potencijala dramskih situacija. Nokti kao da su svirali dok su dodirivali tipke u pravilnom rasporedu i ritmu.

I tog jednog trena, desilo se nešto čudno. Osjetio sam nešto mokro pod prstima. Užasnut, mislio sam da je netko nešto prolio po laptopu. Mada je tekućina bila više viskozna, poput kreme. I bijele boje. Pogledao sam iznad sebe i vidio naprčenog vrapca kako veselo skakuće po grani. Ne znam tko je izmislio onu priču da životinje nemaju osjećaja ili smisla za humor- ali mogu bez ikakve sumnje reći da je u krivu. Životinjica je skakala s tolikom radošću da se jasno vidjelo da zna što je napravio. Cvrkutao je da sam u jednom trenu pomislio kako mi se na kompjuter istovario slavuj, a ne smog-vrabac.

Nisam mogao puno. Jedino sam sebi priznao u tom trenu da sam dobio najiskreniju kritiku u životu.






- 12:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>