ponedjeljak, 18.01.2010.

Kratka povijest generacijskog njamranja

Mladost ludost. Kako će s tim toljagama ojačati? Dok sam ja bio mlad, nisi imao kladu kad si išao u lov. Imao si samo svoje ruke i svoju snagu. A gledaj ih sad, idu ponosno u najdublje šume i tamo lamaću tim batinama po svakoj životinji koju sretnu. Čak su i medvjeda jednom ulovili. Gamad lijena. Vraćaju u pećinu, žene krešte, misle da su došli herojski mužjaci. Ma možeš si misliti koji heroji. Slabići, jedan do drugoga! Gdje bih ja bio da sam navalio na medvjeda goloruk? Sve će to propasti. Ako ne možeš imati povjerenja u svoje šake, nemaš što tražiti u lovu.

-

Ova mladež… neće ovo dobro završiti. Sad je život lakši, istina, ali tko zna kako će sutra svijet izgledati. Sve su to mlakonje ispod kože. Previše se uzdaju u te svoje lukove i strijele. Smiju se nama starcima s toljagama. Kao, ne možemo ubijati mamute, jer su preveliki da ih maznemo po glavi. Zato oni mogu s lukom i strijelom… možeš si misliti… treba deset strijela da mu probiju kožu, a poludi nakon prve. A i ne možeš koristiti strijele ako puše vjetar. Moja toljagica, nju baš boli briga za vjetar. Može i kiša padati, ona će smrskati glavu kome hoću. Ali neće nas slušati mladost. Veli „sigurnije je ovako“. Kakva sigurnost kad lovinu praktički ne moraš ni vidjeti da je napadneš? Tu nema časti! Ni lovca ni lovine.



Kakva su ovo vremena došla, ljudi moji. Ja se sjećam, u moje vrijeme, veselilo se, lovilo šumama i gorama. Znalo se zabavljati. Bilo je opasno, ali pravog lovca ništa nije moglo iznenaditi. Ovi tu, mamlazi, ogradili gredicu i bacili zrnje. Kažu „poljoprivreda“. Neće više trebati loviti, sve ide iz zemlje u usta. Kakve papčine. Ne znu ni zategnuti luk, a kamoli odapeti strijelu. Ti ni dijete neće moći napraviti! Žderu te biljke i gledaju nas kao primitivce. Čak su i goveda stavili iza ograde, tako da im ne može pobjeći, niti ih napasti. Nema tu uopće dostojanstva. Marljiv rad i predanost? Nemaju ovi pojma išta o tome. Zar meni baš treba, pod stare dane, gledati u što je došao svijet? Valjda ću brzo otići s njega, da ne gledam kako prije mene nestaju naše tradicionalne vrijednosti.

-

Eh, što su danas ovi mladi. Nešto ti fali, nema da gladuješ radi toga. Fino cestom do susjeda, i do kraja dana imaš što hoćeš. Možeš si misliti što je u moje vrijeme bilo cesta i te „trgovine“ kako je zovu. Što si imao, s time si raspolagao. Nisi bilo toga „daj ti meni žita, ja ću tebi svinja“. Morao si se mučiti, u znoju lica svoga osigurati da ima i žita i svinja u kući. Ovi mladi samo skoče jedan do drugoga, dogovore razmjenu, još se i napiju. Nitko ništa ne radi. Sve je to lijeno i bezobrazno.

-

Kotač! Izvor lijenosti i komfora modernog života. Kažu da je dobar, da je mnogo učinio za ljude. Možeš si misliti! U davna vremena, kad sam ja bio mlad, nosili smo i žito i svinje u rukama ako je trebalo… Kroz šume i gore! Sad ih mladost samo stavi na kola i upregnu magare. Još i natrpaju više nego što smo mi u jednoj godini nosili. Neće ovo dobro završiti. Raspast će se društvo s tim kotačem…
-

Ljudi moji, ovo je grozota. Mnoge sam stvari u životu otrpio, ali ove šljunčane ceste, to je kraj civilizacije. Sve se povezalo, više ne prepoznajem svoj vlastiti kraj. Stalno dolaze novi ljudi, ne znaju ni jezik ni običaje. Evo, prošle godine dva su mi čak došla na vrata pitati za put dalje. Ta povezanost je opasna, izgubiti ćemo svoj identitet. Ah, gdje su ona vremena kad se samo nas par sela zabavljalo, povezani utabananim putevima. Sve će nas ti stranci okružiti.

-

Moje vrijeme, moji snovi. Nije ni onda bilo lako, ali ovo danas… tkanine s jedne strane mora, ulje s druge. Te brodove sve treba raznijeti. Male ribarske barke još kako-tako, ali ovi jedrenjaci koji nose stvari s jedne strane mora na drugu… Neće to dobro završiti. Kad-tad će od tud doći neka opasnost. Trebalo je ostati onako kao dok sam ja bio mlad, da imaš par gradova povezanih cestom. Mi bi išli kod njih, oni kod nas. Sad više ne znaš tko pije, tko plaća, tko je kod koga došao, i što uopće rade zajedno.

-

Bilo je to davno, još je svijet bio neiskvaren. Putovali smo velikim drvenim jedrenjacima, bilo je poštenja, časti… Uzdali bi se u vjetar i prirodu da nas vodi. A ne u te parne strojeve koji zagađuju nebo svojom groznom paretinom. Ne može to moje jadno srce podnijeti. Svaki dan željno cvili „drveni jedrenjak“, „drveni jedrenjak“! Borovina, a ne para! Bukovina, a ne željezo!

-

Eh, moja mladosti. Što si radiš time što tako ubrzano živiš? Stalno bi negdje išla, radila nešto negdje… ne može to tako. I prije si bila nefer, kad si žurila jadnog starca da svojim skromnim tegljačem dopremi pisma iz udaljenih krajeva. Ali barem si ga trebala. Eto, danas svi imaju te telefone, čuju se pet puta dnevno s jednog kraja kugle zemaljske na drugi. Nitko više ništa ne čita, ni pisma, ni knjige. Samo se brblja preko tog groznog telefona. To će uništiti civilizaciju, to stalno brbljanje mladih zatupljuje.

-

Još se i danas sjećam kakvu je radost donio telefon u našu kuću. Ajme, što smo ga gledali, kao da je došao iz svemira. Danas mladi to ne razumiju, imaju televizor. Ne znaju kako je to kad čuješ samo ljudski glas, a opet, kao da je taj netko s kime razgovoraš pored tebe. Tad su ljudi bili drukčiji, pošteni…voljeli su jedni druge, željeli su se čuti. Danas, eto, gledam tu mladost. Nitko ne razgovara s nikim više, samo gledaju u tu svjetleću kutiju. Još je ima i u boji. Još malo više nećemo s nikim razgovarati, zaboravit ćemo govoriti. Kakav čudan svijet. Grozota jedna.

-

Oh, uopće ne želim početi. Ne o internetu. Sve je on zaribao. Više nitko ne provodi vrijeme skupa, samo klinci bulje u te ekrančine. Sjećam se kako smo mi svaku večer gledali filmove, družili se… Danas? Tamo se napucavaju s nekakvim svemirskim brodovima, provode sto sati dnevno kraj tih sprava, fućka im se što život prolazi pored njih. Što će biti sutra? Tko to zna? Ali nikad nije bilo ovako. Ovo je sigurno vrhunac svega…
- 22:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>