srijeda, 05.08.2009.

Oluja i U2

Nisam se nikad baš previše snalazio u društvu. Nisam šmirant, da se razumijemo. Zapravo, volio bih ponekad da si nađem mjesto. I nije da mi smeta svaki dan što ne uspijevam. Nekad mi jednostavno dođe da u kafiću postoji juke-box u kojem su samo pjesme koje ja volim. I da odem koji put na stadion. Zašto ne? Da naši pobjede, baš bih bio sretan.

Ovako se ne snalazim.

Image Hosted by ImageShack.us


I U2 me jako obilježio. Kad god bi se negdje čuo, ili u kavani, ili u stražnjoj klupi na ishabanom diskmanu, osjetio bih da mi je ova zemlja dom. Da, čudno. Što nije uspjelo Marku Perkoviću Thompsonu i naboju tijekom rata, uspjelo je grupici Iraca kojima, kao ni meni, ništa u svijetu nije bilo jasno. Postojala je samo jedna zemlja, neovisno radi li se o Irskoj ili Hrvatskoj. I bila je lijepa. Bila je vrijedna borbe i smrti. Bila je vrijedna izdizanja nad Katolički i Protestantski fundamentalizam, kao i nad ustaše i partizane. Bila je vrijedna ponosa i prezira njenih neprijatelja. U ovome svijetu, ona možda nije imala putovnice i grbove, ali sjala je u svakom od nas poput najljepše zvijezde na nebu. Zvijezde koja je mogla imati i pet krakova, ako je trebalo, ali i čije se krakove trebalo prezirati, ako je trebalo.

Nisam razbijao glavu s ostatkom priče. Usprkos općem mišljenju, u ovoj zemlji ne možeš reći niti da je voliš niti da je ne voliš. Obje opcije su podložne kritici i distanci. Ako je voliš, možeš je voljeti samo na jedan način, ako je kritiziraš, imaš samo jedan način.

A meni se fućka i za jedan i za drugi.

Kao, ja bih danas trebao šutjeti, ili ne znam. Pjevat domoljubne. Ma je!

Znate što?

Hvala vam! Nije važno što nije ispalo kao što je trebalo. Bilo je za zemlju u koju se vjerovalo. U zemlju koja je bila vrijedna znoja i krvi.









- 22:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>