srijeda, 18.03.2009.

Dr. kirurgije Sinke

Nekad mi je dosadno, što predstavlja rizik za mene i moje bližnje. Ali moje gluposti rijetko kad mogu dovesti do kobnih posljedica. Nikad tu nema polomljenih kostiju. Ipak, priča koju ću sad ispričati umalo je završila škakljivo za mene....

Image Hosted by ImageShack.us


Bio sam u tramvaju, i vozio sam se u društvu desetak suputnika. Bila je tu i jedna lijepa djevojka, što je svakako bila inspiracija, tako da sam odlučio napraviti svoj standardni egotripični nastup. Namjestio sam si da mi zvuk alarma u mobitelu bude kao da me netko zove, i navio ga da zvoni za dvije minute. Kad je konačno došlo do toga, podigao sam slušalicu i prekinuo ga.

«Da? Oh, vi ste, gospodine Malošiću! Recite, jeste li obavili pretrage? I što je rekao kolega Kulunar? Kako vam stoje leukociti? (....) Imate li papir kod sebe? Hajde, pročitajte mi što piše! (....) Znači smanjena vam je protočnost desnog arterijalnog trakta.... dobro, hajdemo ovako, ja ću biti u ordinaciji danas poslijepodne, pa dođite da se dogovorimo za operaciju....»

Vjerojatno je nepotrebno reći da je kolektivna pažnja tog zetovskog prometala u tim trenutcima bila na meni.

«Treba još samo pogledati malo mitohondrije, ako su deblji, da i njih malo podrežemo. Neće dugo trajati.... Što je rekao primarijus Vanzelin?.... Ne, neće trebati dodatne pretrage, ako je on rekao da je to dobro, ne morate se brinuti.... ja sam bio njegov student, znam svog mentora i koliku ima predanost poslu....ako se netko razumije u molekularnu, onda je to on..... ne morate se brinuti, to je normalno.... Ah, čujte, ja vam zahvaljujem što imate toliko povjerenje u mene, ali ne bi ispalo dobro kad bih kolegi preuzeo salu.... kažem vam, kolega Piksil je najbolji kirurg koji trenutno ordinira kod nas, on uopće ne bi trebao biti ovdje, nude mu mjesto u Regenlugenbundenkazeu u Njemačkoj, ali on je malo, znate, nacionalno nastrojen pa ostaje..... ali kad vam kažem, Piksil će to napraviti jednako tako dobro kao i ja, imajte povjerenja u njega, mi smo skupa bili stipendisti u SAD-u, znamo jedan drugoga.... dobro.... u redu, kad tako kažete, onda ću se dogovoriti s njime da vas ja preuzmem.... ma to nije suviše komplicirana operacija, ali znate kako je, mora se raditi s dozom pažnje....»

Tako sam negdje bljezgarao od austrijske do trga, kad eto ti baš nakon što je tramvaj ušao u Jurišićevu začuje se oštar i prodoran glas «Karte na pregled, molim!» Naravno, kirurg Sinke je zaboravio da otkad je diplomirao dramaturgiju nije podignuo pokaz, tako da je mlada nada medicine došla u opasnost globljenja. S plaćom mladog kirurga ovo ne bi bilo suviše problematično, ali ovako dramaturški gledano, nije baš bilo poželjno ulaziti u takve investicije. Sjetio sam se da ima taj štos sa sms-porukom koju pošalješ i dobiješ kartu, ali nisam mogao tek tako otkantati pacijenta.

«Da, Malošiću, da-da-da-da.... ja ću onda obavit što imam, ne trebate se niti najaviti, samo dođite goli u salu četiri danas.... vidimo se na stolu, moram ići, zvoni mi druga linija!»

Brzo sam zaklopio, i utipkao broj za kartu. Ubrzo je došla radosna poruka koja me spasila globe, i s velikom sam je radošću predao plavom-bijelom ovratniku. On je neko vrijeme škiljio u nju, a zatim pustio mladu nadu medicine da krene u nove sale.

Djevojka me je gledala sa skeptičnim pogledom, a slično je bilo i u ostatku tramvaja. Prebrzo sam se povukao iz razgovora, tako ne bi s pacijentom u pravom svijetu. Uskoro je postalo poprilično vruće u tom tramvaju, pa sam izašao. Trebao sam se voziti još par stanica, ali....ne znam, šetnja prije operacije me opusti, znate.... treba biti jako opušten....

- 19:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>