srijeda, 04.03.2009.

Brat Ivan

Imao sam kojih dvadeset i kusur godina. Tog sam dana otišao u Vrapče, psihijatrijsku bolnicu u predgrađu Zagreba, ne bih li posjetio jednog svog prijatelja. Moj kolega manijak je, osim mentalnog sklopa genija, samnom dijelio i melankolične depresivne epizode, radi kojih se svako toliko morao odmarati u žutoj zgradi. Naši su razgovori bili poprilično normalni, jer kad patite od depresije, u jednom trenu shvatite da ste tužni radi disbalansa serotonina u mozgu, i da niste zapravo tužni, već bolesni. Doktori vam daju tablete, vrati se ravnoteža, vi još par dana šmirate da ste bolesni, a zatim se vratite u kolotečinu. Ali neću vam pričati o tom svom prijatelju, već o jednom drugom čovjeku kojeg sam tamo upoznao. Zvao se brat Ivan, i bio je biskup Katoličke Crkve. Možda biste pomislili da je Pravoslavac, obzirom da je imao bradu pod naboranim licem, ali vjerojatno uopće ne biste pomislili da ima išta s religijom kad biste vidjeli na što je ta brada ličila. Prosjeda i neuredna, s primjerenom dozom nečeg što je ličilo na mast, izgledala je kao bunda na otpisu u krojačkoj radnji. Umjesto raskošnog svećeničkog haljetka, brat Ivan je imao sivozelenu jaknu s rupama od cigareta i kapu od konduktera iz starog režima.

Image Hosted by ImageShack.us

Upoznao sam ga kad mi je, dok sam čekao a klupici pred bolnicom, prišao i zamolio koju kunu. Nije bio prvi. Mnogi su pacijenti bolnice bili sirotani koje su obitelji napustile, i koji nisu imali nikog svog. Prosili bi na pred ulazom, nadajući se da će dobiti dovoljno za cigarete u bolničkom dućanu. Kad ne bi imali za cigarete, kupovali bi žvake ili nešto s čime su radili gluposti. Jednog su bolničari lovili na sve strane jer si je na glavu sasuo cedevitu i proglasio se pčelom koja okolo širi pelud po cvijeću (cvijeće-medicinske sestre).
Uglavnom, da nastavim, brat Ivan mi je prišao i glasom koji je savršeno pristajao njegovom širokom smiješku objavio molbu za donaciju.
«Dobar dan, mladiću, oprostite što smetam, biste li mogli donirati koju kunu za potrebite u mojoj župi?»
«U vašoj župi?»
«Da,da»-nastavio je Ivan-«Ja nisam pacijent ovdje, znate, ja tu samo stanujem. Meni Crkva plaća ovdje stan. Inače sam biskup i imao sam tri vizije, jedanput Isusa i dva put Mariju. Sad skupljam milodare za potrebite u svojoj župi, a ako želite, mogu vas i blagosloviti!»
«Eh, pa ako je za župu, onda ću dati i više»-rekao sam i dao mu jednu papirnatu novčanicu. Smiješak mu se još više raširio, i nije uopće niti pitao da li želim blagoslov. Bez ikakvog ustručavanja mi je stavio ruku na rame i pogledao Nebo.
«Dragi Bože, molim Te, blagoslovi ovog mladog brata i čuvaj ga na njegovim putevima. Neka mu bude lako kad mu bude teško, i neka mu bude teško kad mu bude najteže. Vrati mu deseterostruko za ovu donaciju za naš karitas, i budi mu milostiv ako će zeznut koji put. Budi s nama!»
Brat Ivan se zatim nasmijao, još jednom od srca nasmijao, a zatim krenuo dalje tražiti donacije. Još je mnogo molitava izmolio nad svima koji su mu pružili donaciju, a ja sam se kao rijetko kad u životu osjetio uistinu blagoslovljen.

Luđake odabere, da osramoti mudre.



- 19:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>