utorak, 08.01.2008.

Natječaj Marin Držić i moja (genijalna) malenkost

slika dopisa papirnatih svojstvavaiaiaiaialilililmumumumumu

Ako ćete ikada slati svoj tekst na natječaj «Marina Držića» nemojte pratiti moj primjer. Problem kod tog natječaja je što se zna kad otprilike Ministarstvo Kulture raspiše sezonu lova, ali mediji rijetko kad puknu to na vrata da se deklarirane lijenčine poput mene drznu pripremiti svoje tekstove.

Evo, prije par dana sam sasvim slučajno skočio do weba ministarstva i doznao da je deadline bio sedmi siječanj, tj. jučer. Nitko sretniji od mene- puna mi je ladica genijalnih tekstova. Naravno, treba ih skratiti, ispraviti pravopisne greške, izbrisati ime ako je natječaj anoniman ili ga dodati ako nije, page numbers, margine itd....

Prvo sam htio poslati jedan svoj tekst čiji prototip imam još od prošle godine. Tada sam «Držića» popušio jer ništa nisam poslao. Imao sam poteškoću što sam imao lik Splićanke čiji sam tekst morao «podalmatiničaniti» tj. dati ga nekoj stručnjakinji za moderni Splitski. Ja sam ipak pod Sljemenom i ćakula mi nije jača strana. I ništa, dam ja taj tekst nekolicini mojih frendica i frendičinih frendica da svaka uzme par strana i prevedu Splićanku s amaterskog na profesionalni primorski. Nažalost, nisu sve stigle i nisam htio riskirati. Poslao sam svoju povijesnu drametinu koju sam pisao za Akademiju i s kojom sam bio generalno zadovoljan. Skratio sam je- od 79 strana došao sam na 55 i stvar je funkcionirala. Jedino se bojim da sam možda negdje izbacio neku didaskaliju koja bi s tehničke strane trebala uputiti čitatelja na neku akciju ( tipa, brišete dio razgovora u kojem je didaskalija da lik sjedne, pa kasnije čitatelj ne zna kada je lik sjeo ). Ovo nije velika greška, ali volio bih da, ako već drama ide, bude tehnički na mjestu.

Nakon dva dana kraćenja, idem ja to sprintat. E, sad- s laptopa na veliki kompjuter nije bed inače. Ali soba s velikim kompjuterom ( na kojem je printer ) prepuna je ukrasnog papira jer smo tamo pakirali darove. Iščupam ja kućište, ubacim printer i hajde, printaj.

Printeri se dijele na jeftine i skupe za dramaturge. Ako imate para, kupite skup, ako nemate, imate jeftin. Sredina ne postoji. Printer kojeg ste više platili možete pustiti da isprinta svih 150 strana u deset minuta ( 3 primjerka teksta ), i za to vrijeme možete raditi nešto drugo. Jeftini printer, kojeg ja imam, traži od vas da printate 50 po 50 strana jer inače počne gužvati štampano u pretincu. Otprilike svakih petnaest se zaglavi i tada morate otvoriti printer i po mogućnosti izvaditi papir bez da se zadere i zaglavi cijeli stroj. U prosjeku vam treba 25 minuta.

Nakon što je printer odradio svoj posao, eto meni radosti. Word na velikom kompu drukčije je formatirao tekst od laptopa. Ovo se odrazilo na tekst da su imena likova znala «zijevati» na kraju stranice ( pisalo bi na dnu strane «SUPERMAN:» a njegov tekst bio bi na idućoj strani bez imena ). Ovo jako ružno izgleda, mada ne utječe na genijalnost. Ljut, ali odlučan da uredim tekst, isprintam te strane još jednom kako spada. Sad imam tih prekrasnih 150 strana i moram ih odvesti na uvez. Ovo nije bilo teško, ali dok mi je žena uvezivala tekst u papirnici skužim da neke strane fale ali samo u jednom primjerku teksta. Ovo je za poludit. Valjda sam ih izgubio putem. Tako svejedno- velim ja ženi da mi isprinta strane iz drugog primjerka i da mi najveću kovertu koju ima. Ubacio sam te strane unutra kao idiot, hajde, barem je jedan primjerak, skužit će. Inače me uvijek takve stvari živciraju jer uvijek pokušavam ostaviti profesionalan dojam. S druge strane, posao često puta dobije pijandura koja se zna s gazdom pa se osjećam još gore kad se trudim u vezi dojma.

Nakon što sam poljubio vrata u pošti na Britancu, odem ja do Branimirove. Koverta koju sam dobio u papirnici nije bila dovoljna i sve je virilo. U Branimirovoj sam kupio još veću i preselio sve što sam imao. Tog trena se sjetim da ne znam napamet adresu Ministarstva i nazovem stanovitu Miss da mi veli gdje da tekst pošaljem. Pišem na tu ogromnu kovertu i skužim da se radi veličine iste adresa uopće ne primjećuje. Uzmem crveni marker i zašaram je uzduž i poprijeko.

Bio sam jako ponosan kada sam tu ogromnu kovertu predao na šalteru. Toliko znoja ipak se isplatilo. Sve je bilo u zadnji čas, ali ipak na vrijeme pa me nitko neće moći tužiti. Sad još samo trebam dobiti nagradu, prijevod, premijeru i Broadway.

Već je krajnje vrijeme da dobijem Držića. Osjećam se kao Scorsese. Okej, zadnji put sam slao prije četiri godine ali mogli ste me pitati što radim i želim li poslati tekst. Bilo bi nam svima lakše.

Svima sretno! Tko dobije- dobije!
- 23:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>