Sinke, daj nam priče. Dosta je bilo Sinkeovih misli dana! Hajde, već dugo nije bilo novih dužih posteva! Sinke, daj priče! Evo vam, narkomani!







Čistačica je već gotovo oprala cijelu čekaonicu kada su počeli prvi mrki pogledi. Mladić u kutu, odjeven u skupocjenu trenirku i biciklističke naočale koje ničem nisu služile u zatvorenoj prostoriji, rastegnuo je svoje noge s novim i ulaštenim tenisicama. Njegovi komentari čistačice bili su poluglasni, upućeni djevojci koja je sjedila preko puta i koja je radi nekog razloga mislila da je mladić zainteresiran za nju.
«Baš je sad morala s tim svojim pranjem»- rekao je onim glasom kada želite da vas netko čuje, ali u nadi da neće komentirati radi tišeg tona- «Cijela čekaonica smrdi po aerosolu!» Stariji čovjek koji je sjedio na drugom kraju čekaonice glasno je zakašljao, vjerojatno iritiran kiselkastim mirisom koji je peckao nos poput hladnog octa. Pljunuo je svom snagom u već žućkastu maramicu u svojim rukama, ne pokušavajući biti tiši nego što bi trebao. Jedna je djevojka nos prekrila svojim puloverom. Niti drugim ljudima u toj čekaonici aerosol nije trebao. Ne nakon što je medicinska sestra s vrata rekla da će doktorica uzeti kratku pauzu, koja već traje- ima evo, petnaest minuta više nego što je rekla. Ali bilo je nešto gore od tog jakog aerosola i te predugačke pauze što je živciralo ljude u čekaonici.
«Nemoguće»- viknuo je prosjedi starac s velikim šeširom na glavi. Sjedio je u stolici držeći glavu na šakama koje su držale starinski, dugački štap kojeg je imao uz sebe dok je vikao mladiću preko puta.
«Nemoguće je u mojim godinama prestati pušiti, rekao sam doktoru, i on se složio samnom!»
Mladić se nasmijao, zabacivši glavu u svojoj kožnatoj jakni i umjetno izlizanim trapericama.
«Ja i danas mislim»-nastavio je starac-«da je taj posranko meni zabranio da pušim u nadi da ću prije odapeti! Ljudi koji naglo prestanu pušit znaju odapeti a svi se prave glupi i govore da je od starosti a ne od nedostatka cigareta.»
«Pa želite li onda zapaliti?»- pitao je mladić.
«Svakako!»- uzviknuo je starac mičući ruke sa svojeg štapa- «Imate li ovdje koju?»
Mladić je uzeo izgužvanu kutiju cigareta iz svojeg džepa, izvadio jednu napola i ponudio je starcu.
«Uh, što im bi?»- rekao je starac.
«Kome?»
«Pa tima koji su radili ove cigarete! Papir? Karton? Ne, cigarete se ne smiju držati u kartonskim kutijama. Ne mogu se s ovim zadovoljiti, žao mi je. Ali imam ideju!»
Starac je iz svojeg kaputa, ispod kojeg je bilo vrlo uredno žuto odijelo, izvadio staru metalnu tabakeru. Otvorio ju je i njena unutrašnja pozlata zasjala je tako da se njena refleksija, prošavši mladićevo lice, stala zrcaliti na stropu. Starac je uzeo cigaretu koju mu je mladić ponudio, stavio je u praznu tabakijeru - i zaklopio istu.
«Stani da vidim da li možda imam još koju!»- rekao je i nasmijao se, otvorivši tabakijeru- «Uh, još jedna! Žao mi je mladiću, ne mogu vas ponuditi, zadnja cigareta ne smije se ponuditi. Posljednje cigarete i posljednji poljupci ne smiju se nuditi drugim ljudima!»
«Cigarete i poljupci, gospodine?»
«Da. Posljednje cigarete nikada ne dijeliš ljudima iz straha da ti se poslije ne pripuši, a za poljupce nikada ne znaš koji ti je zadnji pa ih uopće nemoj nikad nuditi! I uživaj u svakom koji ti se ponudi! »
«Za poljupce u redu. Ali žene?»- pitao je mladić uz smiješak.
«Oh, nikako, nikako! Žene se jednako tako ne dijele, čak ni ako se ponude na dijeljenje . Onda se ne smiju ni dirati jer žena koja nije izazov nije vrijedna truda. A ako netko nije sposoban osvojiti svaku ženu svijeta, to je isključivo njegov problem i ja takve osobe izbjegavam. Možemo razmijeniti par riječi, ali što se tiče nekog prijateljevanja, nikako.»-rekao je starac popljuvavši se po odijelu-«Izvinite»
Izvadio je šarenu maramicu iz džepa, dotad urednu spremljenu u ravnomjerne četverokute. S njom je počeo brisati slinu s odijela.
«Morate me ispričati, odbijam nositi umjetno zubalo pa kad pričam znam previše sliniti! Imam jednu ružnu kravatu koja ima nekakve šljokice na sebi pa kad je stavim ljudi ne primijete kako sam slinav od tih šljokica. »
«Tu imate isto malo»- rekao je mladić i pridigao se iz stolice-«Čekajte, ja ću vam!»
Uzeo je starčevu maramicu i njom očistio još malo sline. Starac se nije dao zbuniti, promatrajući mladićevo lice.
«Kakva čast!»- rekao je u jednom trenu-«Pravo muško antičko prijateljstvo!»
«Nadam se da nećemo i završiti kao oni»-rekao je mladić.
«Oh, kolega književnik?»
«Književnik? Uh, ne, ništa tako staromodno»-odgovorio je mladić- «Više- improvizator.»
Starac je zastao na ovu čudnu repliku, ali za par trenutaka se nasmiješio od uha do uha.
«Improvizator! Sjajno! U tom slučaju, zašto da tajim, ipak smo kolege! I ja sam jednako tako improvizator!»
«Nisam ni sumnjao»- odgovorio je mladić.
«Na nekog me podsjećate, mladiću. Da li ste nešto objavili?»
«Samo par priča, ništa više.»
«No,no. Svaka priča je svemir, jer svaki čovjek ima svoju priču. Par priča je jako mnogo»-rekao je starac i zapalio cigaretu.
«Oprostite, ne možete tu pušiti»-rekao je mladić s biciklističkim naočalama. Starac ga je nezainteresirano pogledao.
«Opraštam, ali vi tu ne možete nositi te svemirske naočale.»
«Uh?»
«Vaše naočale, trebali bi ih skinuti, ovdje nije tako jako sunce.»
Mladić je skinuo zbunjeno biciklističke naočale i stavio ih na stolicu.
«E, tako.»-odgovorio je starac- «Budući da ste dosad nosili te naočale i meni išli na živce, neću vas tužiti ako me pustite da popušim cigaretu do kraja. Cigarete su kao poljupci, ne mogu se prekinuti jer cigareta koja se napola popuši postaje opušak kojeg kasnije nemate namjeru pušiti i kojeg bacite , a poljubac kojeg napola prekinete postaje kretenarija koje se kasnije ne želite sjetiti i zaboravite je .»
Mladić u trenirci je zbunjeno sjedio u stolici, da bi se nakon nekog vremena dignuo i odlučno krenuo prema stepenicama.
«Kakav neukus»- rekao je starac promatrajući trenirku-«Moje duge gaće su krik mode prema njegovoj trenirci!»
Okrenuo je svoju glavu prema mladiću s kojim je dotad razgovarao.
«Znam na koga me podsjećate!»- rekao je starac- «Nije niti jedna osoba nego jedan opis iz knjige.»
«Recite!»-rekao je mladić. Čistačica je još jednom prošla s golemom krpenom metlom dajući još jaču aromu aerosola u zraku.
«Ah, ne bojite se opisa! To je sjajno! Znam za vas, mladiću. Znam za ljude poput vas i čega se bojite! Da, vi se jako bojite. Vi, gospodine Gray, s vašom mladošću boje crvene ruže i mladošću one bijele, u glavi imate strasti kojih se bojite, misli koje vas napune užasom, vi tijekom dana sanjarite a tijekom noći sanjate snove čije prisjećanje dovodi sramno rumenilo na vaše obraze! A ja vam kažem, i imate se čega bojati!»
«Ovu zadnju ste vi nadodali!»-rekao je mladić, ali stari čovjek je nastavio.
«S tom osobnošću, nema stvari na svijetu koju ne možeš obistiniti! Svijet pripada tebi s razlogom.... Onog trena kada sam te našao ovdje, znao sam da nisi svjestan što ustvari jesi, ili što bi mogao postati. Toliko me toga zadivilo u tebi da sam shvatio da ti moram neke stvari reći. Jer mladost tako brzo prolazi, tako brzo. Najobičnije cvijeće uvene, ali procvjeta ponovo. Zanovijet će idućeg lipnja biti jednako žut kao i ovog. Za mjesec dana ljubičaste zvijezde pojavit će se na pavitini, i godinu za godinu zelena noć njegovog lišća držati će svoje ljubičaste zvijezde. Ali mi svoju mladost nikada ne vratimo. Kucanje radosnog bila u dvadesetoj godini razrijedi se u starosti. Naši udovi gube snagu, naša osjetila oštrinu. Iskvarimo se u grozne lutke, progonjene sjećanjem na strasti kojih smo se previše bojali i izrazitih iskušenja kojima se nismo usudili prepustiti. Mladost! Mladost! Nema ništa u ovome svijetu osim mladosti!»
Starac je vikao tako da su se neki ljudi pomakli sa svojih stolica i otišli par redova dalje. Ali mladić je ostao miran, držeći smiješak na usnama.
«Hvala vam, počašćen sam tim opisom»- rekao je-«Ali moram vam ipak priznati da niste u pravu.»
Starac se zbunio, ali mladić je brzo nastavio još uvijek imajući smiješak na usnama.
«Mladost prolazi. Mislite da ja ne shvaćam to? I mislite da ja nisam svjestan kako će mi faliti njene naivne nježnosti i njene slatke patnje? Ali možda je čarolija mladosti upravo u tome što prolazi. Sve stvari koje prolaze smatrane su vrijednima. Svecima je smrt bila vrijedna, jer su vjerovali da je i ona tek prolazna stanica u životu. Vojnicima je svaka bitka vrijedna jer ne bi bili vojnici da ne vjeruju da će preživjeti svaku od njih. Ja uživam u mladosti, jer ne mogu drukčije. Vi uživate u sjećanjima na svoju, jer ni vi ne možete drukčije. Ja mislim o mudrosti koju vi imate u svojoj dobi. Vi mislite o mudrosti koju niste imali u mojoj. I tek kad shvatimo da duša nije slika na zidu koja propada našim životom, već slika u nama koja se oplemenjuje istim, tek tada shvatit ćemo koji užitak pružaju njegovi dijelovi i njegovi izazovi, njegove patnje i njegovi trijumfi.»
Starac se nasmiješio.
«Poljupci i cigarete su slični»-rekao je pljujući po svojoj odjeći-«Svaki je poljubac vrijedan boli, i svaka cigareta vrijedna dima kojeg napravi!»
Starac je uzeo svoju tabakeru i predao je mladiću.
«Ovo nije dar, dajte je nekom kad bude vrijeme za davanje.»
Mladić nije želio proturječiti. Uzeo je šutke tabakeru.
«Nije potrebno, znate?»- rekao je.
«Nije, znam.»
Odjednom čula se velika graja iz hodnika i dvije velike, korpulentne sestre pojavile su se na stepeništu.
«Poljupci i cigarete su vrlo čudne stvari, jedni su slinavi a drugi suhi.»-rekao je starac-«Ja sam slinav, a dolaze cigarete.»
«A gdje ste vi, već vas čitav dan tražimo!»-rekla je jedna sestra kada je prišla starcu-«Zadnji put vam je sad! Vaša kćer je rekla da vas možemo zaključati u sobu. Odsad ćemo tako i raditi. Tijekom pauze pod ključ!»
Starac se pridignuo, pozdravio svojeg mladog kolegu dotaknuvši šešir i krenuo okružen sestrama.
«Nadam se da vas nije zamarao. On je gore na odijelu gerijatrije. Svi su drski, ali on je posebno opasan. Sad ćemo ga mi fino presvući i nazad u krpe!»- dobacila je sestra.
Mladić se nasmiješio. Starac se okrenuo na rubu stepenica i još mu jednom mahnuo prije nego što je otišao na kat. Mladić se rastegnuo. Par trenutaka kasnije, sestra ga je pozvala u ordinaciju.
«Dobar dan!»-rekla je nasmiješeno.
«Dobar dan!»-odgovorio je mladić-«Nabrzinu, samo. Imate puno pacijenata. A i meni se žuri. Recept za Zoloft.»