Halo?

"Eh, da sam barem zapisao svaku genijalnu mudru misao koja mi je u zadnjih 30 sekundi prošla kroz glavu. Sad se mogu spucati, ne sjećam se niti jedne."

Brežuljak je bio prepun zelene trave čiji miris je osvježavao moja pluća. Svakim novim udahom čistio sam organizam i nekad mi se činilo da doslovce izdišem dim. Predvečer, s naglaskom na večer, dok su se u daljini palile prve lanterne udaljenog grada, disao sam. Udisao svjež zrak, izdisao tugu.
Arsen mi je prišao.
«Sinke»
Šutio sam. Cijelo tijelo me je boljelo, ali opet, ništa se nije moglo mjeriti s tom boli, tom tugom, koju sam izdisao.
«Nismo mogli ništa. To je takav posao, takav svijet. Jednostavno moraš prihvatit, ne možemo bolje....»
Premjestio sam težinu s jedne noge na drugu. I jedna i druga su me jednako boljele.
«Dio ovog svijeta, i dio ovog života su porazi. Ne možemo raditi ovaj posao bolje nego što ga radimo. I sam znaš. Znaš koliko smo predani....»
Podigao sam glavu. Kroz sivo-ljubičasto nebo javljala se udaljena sjevernjača, probijajući akvarel koji se pojavio nad našim glavama.
«Ne možemo pobijediti svaki put. Mi možemo biti poraženi, ali nikad pobijeđeni. Znaš i sam, glupo mi je da ti sad objašnjavam kad možda i bolje znaš o čemu pričam od mene samog. Ne možemo biti uvijek uspješni....»
Niz moju kožnatu podstavljenu jaknu tekle su kapi znojne krvi. Crvene kaplje kapale su s mojih rukava na zelenu travu. Imao sam nekoliko rezotina na sebi, i znao sam da ću ponovo morati na šivanje. Znao sam da će opet biti desetine pitanja kako mi se to moglo desiti. I kako sam jadan. I kako sam opet pretjerao. Ali ništa me nije boljelo u usporedbi.... Osjećao sam slomljeno rebro kako se miče pod mojim mesom i gomile natučenih masnica. Ali u usporedbi.... kad bih usporedio, zrak koji sam izdisao bio je mnogo teža bol, svaka bol bila bi lakša za podnijeti od tog zraka, mirisa trave na tom proplanku, s tim nebom i sjevernjačom nad glavom i lanternama u daljini.
«Moramo se svi pomiriti. This is the tragedy, but we must accept it. We will fight on. »

Zakašljao sam, svaka kost me je boljela.

«We will fight on.»

Odjel za kazalište i film Matice hrvatske organizira znanstveno savjetovanje na temu 'Autorske osobnosti u suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu - pisci, redatelji, glumci', koje će se održati u Zagrebu u petak i subotu, 24. i 25. veljače u dvorani Matica hrvatska, Strossmayerov trg 4, Zagreb.



Program

Petak, 24. veljače 2006.

10.00 Otvaranje znanstvenoga savjetovanja / Uvodne riječi

Sanja Nikčević
Suvremena hrvatska drama – prijepori i odjeci
Igor Mrduljaš
Tri, dva, jedan (Dramsko stvaralaštvo Tahira Mujčića, Borisa Senkera i Nina Škrabe 1972-2005)
Lucija Ljubić
Posmrtna trilogija – tri nove drame Mate Matišića

Stanka

11.45 Ana Lederer
Eliza Gerner – glumica, spisateljica
Adriana Car-Mihec
Drama i cyberpunk (Kompjutor Tanje Radović)
Darko Gašparović
Priča i drama u Zmijinu svlaku Slobodana Šnajdera
Gordana Muzaferija
Norin sindrom u suvremenoj drami (Jelinek-Plakalo-Gavran)

Rasprava

Subota, 25. veljače 2006.

10.00 Marijan Bevk
Hrvatski kazališni autori (pisci, režiseri, scenografi…) na pozornici SNG Nova Gorica
Katja Bakija
Suvremena hrvatska drama na sceni Hrvatskoga kazališta u Pečuhu (Mađarska)
Marko Kovačević
Monološki pojmovnik Šovagovićevih likova

Stanka

Martina Petranović
Dramski opus Ivana Vidića
Miro Gavran
O Krešimiru Zidariću
Ivan Trojan
In-yer-face theatre – drame Davora Špišića

Rasprava

Članovi Organizacijskog odbora su: Miro Gavran, Ana Lederer i Željka Turčinović.

Valentinovo. Nisam mogao ništa poslat, pa evo, s jednim zakašnjenjem. Nemojte nasjest, one spike da je to komercijalizacija- fućkaj to. Nekad se treba zaljubit i biti jednako glupo i dosadno romantičan, taman da ste i muško. Ja sam sam- ali vi možda niste. Hodite na pizzu i Cocktu, i recite si "baš kao da smo u srednjoj školi".



ZA TEBE MOJA LJUBAVI

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg gvožđa
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg roblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

Jacques Prevert (1900 – 1977)



Dragi Jacques,

Primio sam tvoje pismo s pjesmom koju si napisao. Pretpostavljam da želiš moje mišljenje o njoj. Pjesma mi se sviđa, ali ipak, pokazuje se temeljna nezrelost na koju sam te već mnogo puta upozorio. Ti i ja, Jacques, imamo problem sa ženama- zapravo ja sam ga imao i više ga nemam. Naime, shvatio sam žene. Shvaćaš Jacques- kakve te ulice i trgovi spopali? Pa danas kad želiš ženu, onda je nećeš tražiti po trgovima? Kad si ti, Jacques, primijetio neku ženu na trgu koja se ,onako, na njoj se vidi da te traži? Pa nismo više na robovlasničkom sustavu kad si lijepo, nakon što ti sve robinje umru ili dosade- otišao na trg i kupio si šezdeset kila plavuše. Ptice? Kakve ptice, Jacques? Što ćeš joj doći i reći «Ljubavi, danas je Valentinovo pa sam ti kupio ovu egzotičnu pticu tigricu po pedeset kuna koji su prodavali Romi na Trgu u krletki!» Pa danas nema teorije da ćeš sa ženom ikako izaći na kraj ako daš pticu za Valentinovo! A što se cvijeća tiče- i tu moraš biti oprezan. Ne smiješ odmah ići s cvijećem. Savjetujem ti , iz svojeg golemog iskustva s cvijećem- da ga nit ne spominješ prvih, što ja znam, dvadeset tisuća godina. Ako uraniš, žena će se prestrašiti da misliš ozbiljno i onda će te napustiti za napušenog navijača u kojem će naći muškarca svojih snova- jer će on u snovima i ostat! I ti već u prvoj pjesmi počneš sa seksom! Žene ti ne vole pričati o seksu osim među sobom svaki dan neprekidno. Ali u vezi moraš biti oprezan. Prvo joj moraš reći da ne misliš ozbiljno, da ti je svejedno, da je nećeš zvat svaki dan i da nemaš namjeru trošit novac na poruke preko mobitela da poručiš neku izlizanu patetiku svako toliko. Tako neko vrijeme, pa onda možeš pričat o seksu. Po mogućnosti, vrlo suvremeno. Znanje nije bitno, ionako se sve svodi samo na unutra-van. Samo tom moraš dat neko egzotično ime. A što se tiče roblja u zadnjoj kitici- već sam ti rekao, nema više toga. Danas je kapitalizam, i žene su robinje same sebi. Well, anyway, sretno Valentinovo, Jacques. I da, sve ovo što sam rekao, skoro bih za sve rekao-ponekad- da je točno.

Pozdrav,

Sinke

Budući da je neka kretenčina okačila link za Jelenin film na moj blog, izbrisao sam taj post i vratio ga ovako.







Sjećam se jedne cure koja se zvala Matija. Matija je bila moja najčudnija ljubav.

Matija je bila 19 godišnja djevojka koja se bavila prostitucijom u prošlosti. Radila je ružne stvari da bi preživjela. Meni ružne stvari nisu smetale, jer i danas mislim da je seks –seks. Pa što, kao da se inače ljudi ne seksaju? Kao da se ja ne bih seksao pod uvjetima tim-i-tim? Matija i ja smo bili zajedno u razredu. Sjedila je iza mene kad je u razred banula njena pijana mama i rekla da se odmah mora vratit kući. Tada smo saznali da je Matija bila prostitutka.

Matija je plakala na mom ramenu. U prašnjavom i prljavom skladištu jednog kazališta rekla je da je sve što se priča za nju točno. Bio je rat, svijet nije bilo briga, mama joj se propila, tatu nikad nije spominjala.... došla je u Zagreb, u jedan kafić i upoznala čovjeka. U početku je pazio na nju da ne ide baš svakom, ali kad je Matija prešla dvadesetu mušteriju, bila je na potpuno normalnom radnom odnosu. Nad njom su bili studenti, profesori, pijanice i imućnici. Matija je maknula svoje lice s mojeg ramena. Prvi put u životu je netko bio tako iskren prema meni. Rekla je da zna da se nešto dešava u našem odnosu, da nismo samo prijatelji. Da je uvijek kao djevojčica sanjala da će se to desiti jednog dana. Da se igrala s lutkicama dok je bila mala i da je uvijek mislila kako će i ona jednog dana imati svojeg Kena. I rekla je da je prašnjavo kazalište i prljavština koja nas je okruživala poput njene ljubavi za mene- mala prašnjava sobica koju mi ona predaje bez ikakvih uvjeta.

Rekla je da nema ništa u sebi osim prašnjave sobice.

Nisam je poljubio. Zagrlio sam je. Možda bih je i poljubio da u blizini nisu bili naši kolege koji su mogli svakog trena ući u sobu i prekinuti naše prve nježnosti. I kad su ušli, ona me je držala za ruku. Krenuli smo prema njima i ona ju je stisnula.

Idućeg dana je otišla u neku drugu školu. Mislim da se spominjao Munchen. Ne znam zašto, niti kako. Nisam se više sreo s njom. Bio sam toliko mrtvački pijan da me je Bog doslovno čuvao. Otišao sam u jedan birc u kojem sam znao da nitko nikad od mojih poznatih ne zalazi. Popio sam pola boce amara. Platio sam ogroman novac. U kafić je odjednom ušao jedan moj prijatelj- ne da popije nego samo da ode na WC i produži tamo gdje svi drugi idu. Kad me je sreo takvog, odveo me kući.

Danas čitam o porno uratku kojeg je napravila Jelena Veljača. Jelena Veljača i ja nismo nikad bili zajedno, ali ona je bila bliska s Matijom. Veljača je znala kud je Matija otišla- ali nikad mi nije rekla gdje. Radi tog sam se jako posvadio s njom i nismo dugo razgovarali, a i danas smo na nekom udaljenom prijateljstvu.

Možda je točno što mnogi, i iz struke i iz naroda govore, da je cijela ta priča u biti patka. Da nema nikakvog klipa, nego da Romano Majetić uzaludno pokušava podići rejting propaloj nogometaškoj sapunici. Ili da klip postoji, ali da na njemu nije Jelena nego neka plavuša koju sad svi skidaju, a kasnije će se doznati da nije Veljača ( ali će ostat njene naslovnice ). I možda je točno da je ovakav klip napravljen da se izbrišu neki drugi problemi. I možda je točno da je Jelena predložila da je se tako slika i da je na sve strane dijele.

Ako je točna ijedna gore navedena tvrdnja, Jelena će ukeširat svoju popularnost. Severina je znala, pa što ne bi i Jelena Veljača?

Ako nije.... tada bi možda Jelena trebala zvati Matiju. Matija je borac koji je preživio slične stvari kao što ih ona sad prolazi. Jelena bi trebala zvati Matiju. Makar je probudit iz kreveta u Munchenu, trebala bi je naći....

Ako još uvijek zna gdje se moja draga nalazi....

" Ima slikara koji s diplomom likovne akademije prodaju sliku od dva poteza kistom za tisuće eura.
Kad ja završim dramsku akademiju, prodavat ću svoje rukopise za milijarde eura, jer ja za jednu rečenicu moram napraviti barem deset poteza olovkom! "

Neki dan sam odlučio pospremiti svoju sobu malo. Otvorio sam golemi ormar na čijem su dnu bile još teke iz srednje škole. Bilo mi je užasno smiješno zaviriti na stražnje strane tih teka jer tamo je bila gomila crteža brkatih profesora i mojih brljotina. Čak sam našao i jednu malu dramu koju sam napisao tijekom jednog dosadnog sata, kako za to vrijeme aktualan Kutle štanca svoje firme po čitavoj zemlji. Ali našao sam i jednu poruku, zanimljivu i sjetnu, staru nekih pet godina. Napisala ju je jedna Lana.

Sinke slušaj,
Žao mi je što ti pišem ovako na komadu papira, ali nekako nisam sposobna reći ti ovo u lice. Jednostavno, bojim se da bi me ti razoružao nekim svojim provjerenim metodama koje su me već toliko puta razoružale i kojima se ni profesori ne mogu oduprijeti. Žao mi je što nisam došla na dogovoren sastanak. Svejedno je što kažem za ispriku jer ti ionako znaš da sam se prestrašila. Htjela sam ti samo reći da , iako znam da ovo nije fer, za mene je ovo jedini način da ti kažem što mislim a da me ti ne prekineš u mom naumu. Sinke, ne mogu više. Puno sam razmišljala ali jednostavno je krenulo prebrzo. I ti i ja smo tome krivi, ali ne pitaj me tko je više. U ovakvim stvarima nema neke kvantitete krivice. Ja ne mogu ići u ovo jer nisam spremna za tebe, Sinke. Ti nisi nikakva velika muškarčina, nisi nikakav macho tip, ali nekad, neke stvari koje činiš, možda i nesvjesno, jako utječu na mene i na neke druge ljude. Ti cijelo vrijeme šutiš u svojoj usamljenosti, ali onda, kad zagusti, kao da izroniš i kažeš profesorici da misliš da Ivanova zadaćnica nije zaslužila jedinicu jer je kvalitetnija od većine ostalih. Ja to ne razumijem, ali nakon toga sam te pratila. I da- zaljubila se u tebe. Bio si previše prkosan i previše samouvjeren da bih te samo doživljavala kao nekog privlačnog u seksualnom smislu. Ali sad, nakon toliko vremena i toliko riječi- ja znam da ja ne mogu bez tebe. Dotakao si neke dijelove mene svojim riječima i svojim postupcima koji su me zatekli, i poput neke nezaustavljive bujice preletio svaku barikadu mojeg razuma. Čak i kada si onog dana nasrnuo na onog dečka koji je tukao malog Roma, čak i kad si dobio te batine imao si nekakvu herojsku gracioznost u sebi. S tim razbijenim nosom i krvavim točkicama na bijeloj košulji izgledao si tako krhko ali odlučno. Kad si još rekao
« Dobio sam šore, ali bar je cigo pobjegao » htjela sam te zagrliti i svojim poljupcima izbrisati tu drhtavost koju si imao u glasu. Tvoji prijatelji su ti se smijali, ali nije bilo cure koja nije za to čula a da nije pomislila da si heroj, makar i heroj ulice. Držala sam te tog dana za ramena i nježno ljubila, i činilo mi se kao da nema atoma u svemiru koji nije sretan jer smo ti i ja ispod tog drveta na Strossmayerovom šetalištu, s krvavim maramicama u rukama i šarenim bilježnicama koje su pale s klupe dok se usnama prelijevao naš prvi poljubac. I iako je bilo teško tada zamisliti sve što će tek slijediti, mislila sam da sam došla na svoje. Znaš i sam da sam provela toliko prekrasnih dana uz tebe. Nekad bi radio budalu od sebe, rekao nešto što si odmah žalio a da to nisi htio priznati. A opet, kad si preko cijelog zidića škole napisao grafit « Lana, markiram zadnji sat srijedom radi tebe » i kada te ni ukori nisu mogli zaustaviti da to i napraviš, shvatila sam da u životu imam nekog posebnog. Ti si bio moj lovac na zmajeve, vitez na bijelom konju koji mi je pokazao da bajke postoje i da je i u životu maturantice moguć nekakav čudan, neuhvatljiv osjećaj stvarnosti. Ali nažalost, stvarnosti koja postoji samo uz tebe i ljude poput tebe, Sinke. Sinke, ja ne mogu u tom svijetu živjeti. Premlada sam da vjerujem u njega. Previše sam željna ovog života, ovih svakodnevnih previranja i potrage za samom sobom. Željna pizza i Coca-Cole. Nisam spremna skočiti za tobom, Sinke. Ti nisi dečko na kojeg se mogu priviknuti, na tebe ne mogu računati da ćeš živjeti pored mene, u mom svijetu. Sinke, ljudi poput tebe postoje, ali možda uz vas jednako pate i ljudi koji su pored vas. Ja nisam spremna biti luda kao ti. Tvoja ljubav je prevelika za rupe koje očekujem da mi partner popuni. Sinke, moraš me razumjeti. Ja nisam spremna za dečka koji svaki dan pošalje jednu poruku preko mobitela samo da kaže « Volim te, ali nećemo više jesti luk prije ljubljenja. » Ti moraš živjeti u svom svijetu, a ja u svom. Ti moraš biti Sinke, a ja moram biti Lana. Ja moram ići potražiti nekog dečka koji paše u nekom opisu iz ženskog časopisa. Nekog tipa kojeg se može do kraja protumačiti, ne nekog čudnog viteza. Nekog koji kao da je ispao iz neke stare prašnjave knjige. Znam, Sinke. Uzela sam komadić tvojeg srca. Oprosti. Sad kad znam da ga imam kod sebe, i kad znam da ljudi poput tebe postoje, mogu ići dalje u svom životu. S tim znanjem o pravim životnim vrijednostima znam da svi možemo živjeti kao likovi iz filma «Don Juan» s Johnny Deppom. Znam da si žrtva, ali mogli bi smo biti svi. Nemoj me više zvati. Dopusti da završi ovako lijepo kao što je i počelo, kad su kapi krvi na bijeloj majci bile vrele popu ljubavi koja se rodila.

Lana

Baš me je ganulo. Ja tako valjda djelujem na ljude. Naravno, većina toga što je napisala malo je zamorna patetika koju nitko normalan ne bi shvatio ozbiljno. Kao da ja nemam svoje probleme, i kao da ne krvarim kad se posiječem. I te batine, uopće nisam dobio batine, nego sam razbio tipa do kraja. Tip je bježao kao nekakav mufljuz. A košulja je imala crveni uzorak mrlje. Da. I tako. Mogao sam je nazvati, znao sam njen broj. Ali nisam želio jer bi bilo jako napeto. I ona bi to možda teško podnijela.
Možda bi čak mislila da pokušavam.... povrijediti je naslađivanjem. Nakon tog njenog pisma nismo se dvije godine razgovarali. Nitko normalan ne bi nakon ove poruke pod klupom u srednjoj školi ostavio stvari na tome. Čak ni ja od 19 godina. Kako bi se moglo išta pametno reći nakon svega toga? Na kraju krajeva, ne mogu je nazvati jer nemamo o čemu pričati. Lana se prije nekoliko mjeseci razvela od svojeg supruga. Bili su dvije godine zajedno. Ima bebu. Razvela se nakon što je po peti put završila u bolnici jer ju je muž tako prebio da je imala dva puknuta rebra. U bolnici je vrištala u krevetu svome tati «Ja ga volim tata, nemoj mi ga dirat, ja ga volim, tata!» I što bih ja sad trebao njoj? Zašto je nazvati?

A ima i jedna druga stvar. Kodeks, neke vrste. Postoji jedno relativno pravilo Lovaca na zmajeve. Mnogi ga ljudi kritiziraju jer ga smatraju preradikalnim.
Pravilo glasi «Ne lovi zmaja od princeze u koju si zaljubljen. Jer ne znaš što je najbolje za nju.» Nisam zaljubljen u nju. Ipak, sjetim se ponekad te košulje s crvenim mrljastim šarama, Stross-a, drveća i bilježnica na klupi. I znam da nisam najbolji Lovac na zmajeve za nju.

Gdje je taj Wings? I kad ću konačno prestat bit narančasta mačka?

Since its establishing in 1974, the Mostar Youth Theatre has dedicated its work to systematic and continuous education of children and young people trough creative process with underlying motif: Drama education is a right that belongs to everyone, it is not a privilege of talented few. When the war has ended in B&H we have decided to stay in our country, work together and communicate with other people from our country, but with the world as well. We have offered them a bridge building, the most beautiful bridges that human mind can imagine, we have offered them truth, although sometimes it was painful. It is a lasting process. Our bridges live now all-round B&H, in a way of new life, handshake, as a hug, better thoughts or forgiveness. Our bridges are lasting, because the only material they are built of is love and builders free will.

From such work and experience, the Center for Drama Education of Bosnia and Herzegovina was founded in 1997. In year 2000 the Network of Independent Theatres was in the process of growing, while in 2001 it is officially established. Now, it is a strong network of organizations, groups and individuals. The network covers the area of the whole area of B&H, its activities are present an all parts of the country. The connections with the individuals and groups from neighboring countries are getting better. After the war stopped, it was necessary to adjust all activities the new situation and new needs. In such an atmosphere, in the summer of 1996, we have decided to revive our International Festival of Authorial Projects.

The International Festival of Authorial Projects has developed from a retrospective of Mostar Youth Theatre performances that was held in October 1975. It was an audacious attempt to capture the attention of society by a group of theatre dreamers. It attracted like-minded people from many different parts of our country as it was then. They joined this idea and the Festival grew, in its profile, its power and its following. For many years it was the meeting place of all that is best in theatre. There were no awards, because the focus of attention was on the creative process and the theatre workshops. In 1990 the Festival's present day face began to take shape.

But then just when everything seemed to be set fair, war came. 1992 brought everything with itself. Four long years of silence. And then, a new beginning in August 1996. The Festival was re-inaugurated for the 17th time. The first time that the "Mravac" awards were given – each one equal, each one for an authentic authorial moment, idea, approach, solution, or maybe only a vibration, in any element of the art of theatre.

From 1997 till today the Festival came back into its own. It became a creative assembly of young theatre artists from all over the world. It is important to emphasise that what united all the participants were their ideas and not their status. The participants of the Festival can be from national theatres, but also alternative groups; from professional companies, but also puppet theatres; from amateur associations but also individuals – anyone who can offer some new theatrical achievement, provocation, idea...

Since its beginning, the main characteristic of the Festival was not the competition, it was the educational programs and numerous workshops which were presented at the Festival. Post-war period, and the needs which arose from this period, had not been only artistic. It gave us the impetus to open the space to the creative work and cooperation for young people from whole BiH, as well as from the region. Such an attitude has proved as correct. Number of theatre performances has been reducing, and number of workshops has been increasing. Naturally, we have come to an idea to gather all the workshops into the separate activity, and this activity to be held independently from the rest of the Festival. That is how the ALTERNATIVE ACADEMY was born.

ALTERNATIVE ACADEMY consists of theatre workshops, most of them lasting a week. The number of participants in the each workshops is aprox. 18, all of them young artists. They will work in Mostar from 18th to 31st of August 2006.

All workshops will have a public presentation as an end of the work. This public presentation is in equal position with the performances at the festival, which is taking place simultaneously with the ALTERNATIVE ACADEMY, competing for one of the prizes.

The workshop facilitators are well-known and recognized names in the world of theatre, in their area of expertise. They will provide the participants with quality program. Planed workshops for 22nd ALTERNATIVE ACADEMY are:

1. The Body: A Tangent Point for the Soul, the Will and Power of an Actor’s Presence (Tadeshi Suzuki Methods)
Workshop Leader: Marcos Martinez, USA

2. Action Theatre (Commedia dell' Arte)
Workshop leader: Marco Luly, Italy

3. Pentjak-Silat
Workshop leader: Charles Renoult, The Netherlands

4. Characters Body Expresion
Workshop leader: Ferid Karajica, Serbia and Montenegro

5. Body and Voice
Workshop leader: Zygmunt Molik, Poland

6. Chorus – Mario Gonzalles' Method
Workshop leader: Željko Vukmirica, Croatia

7. Butoh Dance
Workshop leader: Katsura Kan, Japan

8. Mime, a physical Approuch Towards Acting
Workshop leader: Wilfred van de Peppel, The Netherland

9. Basic of Acting – the Plot
Workshop leader: Boro Stjepanović, Serbia and Montenegro

10. New Drama - New Acting?
Workshop leader: Miloš Lazin, France

11. Meierhold’s Biomechanics
Workshop leader: Alexei Levinsky, Russia

This is not a final list. We are still in planing the workshops in Theatre lighting, Theatre Menagment, Falling and Flying…

Nikad nisam pričao o igricama. Super mi je što se s adrese:
File planeta može skinuti moja najdraža igra- potpuno besplatno. To je stari sjajni UFO ENEMY UNKNOWN, jedna od najboljih strategija ikad napravljenih. Microprose je godinama uništavao taj serijal sve lošijim i lošijim nastavcima, tako da se danas, nakon desetak godina, treba vratiti korijenima i početi s jednim sjajnim remakeom. Posljednji takav pokušaj UFO AFTERSHOCK bio je katastrofa, nisam ga igrao, ali opet- čuo sam da je jako loš.

U ovoj igri ste zapovjednik elitne vojne postrojbe X-COM koja se obračunava s najezdom izvanzemaljaca. Vodeći tu tajnu organizaciju morate po čitavoj zemaljskoj kugli tražiti NLO-e, po cijemo svijetu nadzirati otmice i saznati parvu istinu o namjerama i željama tih bića, te ih naći na svemirskoj karti.

Taj posao neće biti nimalo lak, dok ćete raditi autopsije na tijelima mrtvih aliena te ispitivati njihove zarobljenike ako prežive napade- polako ćete sklapati kockicu po kockicu goleme zagonetke te se oduprijeti jezivoj invaziji. Na putu će vam stajati grozna bića- od zmijolikih Snakeman-a do golemih Mutona. Financiranje Ujedinjenih Naroda ovisit će o vašim uspjesima i znajte- borite se protiv nepoznatog neprijatelja.

UFO ENEMY UNKNOWN imao je nekoliko nastavaka. Prvi je bio UFO: TERROR FROM THE DEEP koji je bio pomalo razočarenje jer nije donio ništa novog, tek je cijelu priču stavio na novo mjesto: u njemu alieni dolaze iz morskih dubina. UFO: X-COM APOCALYPSE je prenio bojište u daleku budućnost. UFO: X-COM INTERCEPTOR je bio najlošiji pokušaj miješanja strategije i simulacije pilotiranja a UFO: ALLIANCE nikad nije izašao. Postoji još jedan UFO koji je bio potpuni raspad bilo kakve kvalitete.

U svakom slučaju, savjetujem da downloadirate ovu sjajnu igru!

Ništa bolje od jeftine škije
zapališ pljugu,
svatko se smije.
Baba šije,
Kiša lije,
Kišobrani na suncu.
Kud?
Strizibub!

«Jedan od najljepših dana u mom životu bio je kad sam upisao Akademiju. Odmah iza njega je dan kad sam je završio.»

Vilim Matula, glumac




Prije par dana u novine je došla zanimljiva vijest o tome kako je komisija profesora napustila ispit na dramskoj akademiji jer im je bio predug.... hajde, idemo pričati o studiju glume u Zagrebu....

Svakog prijemnog ispita glume na Zagrebačkoj Akademiji Dramske Umjetnosti dolaze gomile nadobudnih kandidata. Neki su ovdje prvi puta, neki već deseti, na pola puta do tridesete. Neki su iz Dubrovnika, drugi su došli s Britanca. Neki imaju iskustva s Lidrana, neki su statirali u filmovima. Kada tih dana prolazim Akademijom, sjetim se jednog klinca koji je isto bio s njima prije nekih sedam zima. Sjećam se njegovih visokih ideala, poprilično naivnih u životu, njegovog enormnog ega, ali i neke zdrave svijesti i savjesti prema glumačkom poslu. Da, sjetim se sebe kad sam išao na prijamni za glumu. Sjećam se svoje radosti kad sam jednoglasno ušao u uži krug, i svojeg šoka kad sam nakon njega ostao vani. Slijedile su teške godine, godine kad sam se pretvarao ne samo u mladog muškarca već i u lovca na zmajeve.

Na kraju upisao sam dramaturgiju otprve. Studij filozofije i kroatologije napustio sam, iako me je «ozrelio» u studentskom životu. Nije više bilo one maturantske krize, kad na prvoj godini dolaziš i svi, više samodopadno nego naivno, drže da si u srednjoj školi pročitao Tolstoja i Dostojevskog, da razumiješ Rimbauda i Virginiu Woolf. I kako je vrijeme prolazilo radio sam s glumcima. Sve češće i češće. I primijetio sam čudnu razliku u studijima dramaturgije i glume. Naravno da su studenti glume bili uvijek otvoreniji i glasniji od drugih, ali oni su često puta dolazili u kantinu plačući ili stenjajući.

Nakon mnogih razgovora s njima, pa i u radu s njihovim profesorima, shvatio sam da je katedra glume na ADU u teškim problemima na poljima etike, ali i estetike glumačkih ispita. Mnogi intelektualci kao što su Zuppa, Krušić , Sokolović pa čak i Paro- mnogo su puta isticali taj problem ali nikad se nije ništa pomaklo.

Prisustvujući jednoj sjednici Akademskog vijeća, osobno sam se čak i založio za moje kolege glumce kada je na dnevnu točku došao prijedlog katedre glume da se studentima zabrani rad izvan Akademije tijekom studija. Kod glume je bio velik problem praktične vrste: ako vam netko ode na pol semestra, ne možete održati glumački ispit. Studenti su često snimali sapunice ili filmove te nisu dolazili na nastavu. Problem je svakako postojao ali jednostavno zabraniti takav rad bilo je smiješno. Ako ništa drugo, student bi mogao, po svojem studentskom pravu reguliranom u zborniku, upisat pauzu. Opet, glumački ispit najčešće je predstava za profesore i rodbinu studenata. Kada sam predložio da se glumački ispiti produciraju kao kazališne predstave, pa da se pismeno zovu filmski i kazališni redatelji kako bi upoznali mlade dramske umjetnike- rečeno je da to nije isplativo. Drugim riječima, katedra glume držala je da bi studenti trebali glumiti samo za njih i za svoju familiju, te nakon završenog studija krenuti od nule- po audicijama i školskim grupama.


Zastarjelost metoda, ali i njihova nepraktičnost, jednako je tako veliki problem.
Akademik Batušić je na svojim predavanjima odlučio, već davno prije, zaboraviti sve kronologije i početi svaki semestar predavati jedno razdoblje. Time je zaobišao kretensku ideju srednjoškolskog obrazovanja da će u prvom razredu gimnazije učenici čitati antičke tragedije ( s 15-16 godina ).
Time je napravio sjajnu stvar koju glumačka katedra nije uspjela usvojiti- studenti glume, neki od njih direktno iz srednje škole, nalaze se upravo pred antičkom tragedijom. Mnogo puta sam pratio ispit glume prve godine na kojem se radila antička drama- gdje se od 19 godišnjih studenata, mahom bez neke životne mudrosti i s nekom infantilnom željom o karijeri super-zvijezde, tražilo da u stihu igraju Antigonu.

Kad sam jednom prilikom sjedio na malom divanu kojeg imamo u hodniku, prišao mi je jedan profesor glume. «Čuješ, ti si dramaturg. Nama bi trebao dramaturg dok radimo s glumcima.» Pitao sam ga da li radi neku predstavu ili glumački ispit ( tipa «pet međusobno nepovezanih prizora iz Krležinih drama» ) ili želi «umjetnički» projekt, nešto što ima početak, sredinu, kraj, poantu....
Rekao je da radi glumački ispit. Pitao sam ga zašto mu onda treba dramaturg.
«Pa trebao bi nam netko kopirat tekstove i štrihat.» Kasnije, dok je to govorio, shvatio je što znači Sinkeova uvučena usna u desnom kutu pa je počeo muljati « i tako, da nam daje savjete, da radi s nama». Moje obrazovanje o površinskim i dubinskim strukturalnim prirodama dramskog djela toj osobi ne bi ništa koristilo. Rekao sam da imam posla. Niti jedan drugi dramaturg nije želio raditi na projektu.

Nažalost, studenti glume u velikoj mjeri su se našli pod utjecajem svojih profesora. Ako postoji nešto što osobno mrzim, to je «tikanje» s profesorima. Kakav profesorsko-studentski odnos možeš imati kad se na prvoj godini, dva tjedna nakon prvog sata, potikaš s čovjekom kojeg jedva poznaješ? A na drugoj mu već možeš i svašta reći. Moja profesorica Ana Prolić je, za usporedbu, diplomirala kada sam ja upisao prvu godinu te je sad asistent na Akademiji. Mi se «vikamo», zovemo se «kolega/kolegice» i suvislo razgovaramo. Da ne spominjem staru gardu poput Nedjeljka Fabrija. Naravno, moji odnosi s mojim profesorima uglavnom su barem diplomatski otvoreni- i s većinom znam popiti kavu u kantini i razgovarati o stvarima izvan struke. Ali nekakvo lažno tikanje i pokušaji pozivanja na nekakvu liberalnu psihologiju po kojoj se gubi crta profesora i studenta bitno utječe na disciplinu i jednih i drugih. Naime, čak i s mentorima s kojima se nisam slagao u svemu ja danas mogu razgovarati- dok studenti glume ni sami ne znaju što bi sa svojima. Kao posljedica dolazimo i do krajnje zbunjujućih posljedica toga- studentice koje grle i ljube svoje profesore na hodniku i kikoću se, studenti odlaze profesorima pratiti utakmice uz pivo i kokice.... a kad im se to zamjeri, poziva se na nekakav «umjetnički» mentalitet po čemu su glumci veći umjetnici od ostalih, te se s njima treba na poseban način. Naravno, to su velike gluposti. Naime, neke teorije tvrde da gluma uopće nije umjetnost nego vještina. Ja im nisam pristalica, ali profesori glume će ionako po svome.

Posljedice? Studenti glume koji plaču u kantini, jer im je profesor psovao majku.

Studenti glume nakon takvih stvari kreću ka pomalo smiješnim, ali vrlo napornim, ponašanjima. Svaka psovka u kavani mora biti deset decibela glasnija od normalnog govora, a ego, šminka, naslovnice novina i prodavanje magle na rubu su neukusa- s one loše strane ruba. Jednom sam pio u kantini kavu kad je jedna kolegica s glume dogovarala na mobitel kamo će večeras izaći. Bio je radni dan, ali rijetko kad je to smetalo- ako je nastava u deset ujutro idućeg dana, počet će se radit negdje oko jedanaest.
U svakom slučaju, reče kolegica s glume: «Nemoj u Gjuru, tamo me čekaju papparazzi (!), čuli su da tamo zalazim.» Čovjek bi pomislio da se šali, ali ona je to ponavljala sve dok nije postalo sasvim jasno da misli ozbiljno. Ne moram reći da većina glumaca uvijek «slučajno» pokušava šetati u HNK pred novinarima koji snimaju tko je prisustvovao premijeri- i to je dio posla, čak i mog- ali ipak, zar nije pametnije šutjeti a ne pričati o nekim papparazzima koji proganjaju naše glumačke zvijezde?

Ili javna tajna o direktoru kazališta kojem je bilo sumnjivo zašto je mladi glumac stalno na bolovanju- pa je uposlio privatnog detektiva da ga prate- te shvatio da mladi glumac potajno snima sapunicu. Podosta smiješno i paradoksalno, iako je glumac u tom kazalištu bio nezadovoljan.

Da li je to dramski umjetnik kojeg je Gavella zamislio i kud ide glumište s takvim mentalitetom- pitanje je na koje će vrijeme dati odgovor. Pretpostavljam da će se u EU Zagrebačka Akademija zatvoriti te da će svi naši maturanti s glumačkim aspiracijama ići na zapadnjačke škole. Na njima jednako tako ima svačega, ali mnogo se više novaca daje za ljude koji imaju talent i znanje.

Inače, ako kažete da je sve ovdje napisao Sinke, reći će vam da sam ljut jer nisam upisao glumu. Poručite im da sam glumio u filmu s oscarovcem tijekom svojeg studija, što nitko od njih nije.

" Mona Lisa je tipično žensko. Ne znaš da li se smije, ljuti, ironizira ili te zavodi."

Prije par dana na premijeri u kazalištu "Kerempuh" potukli su se Tonči Vrdoljak i Lordan Zafranović, poznati filmski redatelji, mahom u zemlji zvanoj bivša Jugoslavija. Tonči je kresnuo Lordana, a on se navodno sakrio iza svoje žene te nakon toga ih je glumac Goran Grgić i jednog i drugog umirio. Lordan Zafranović je za tisak rekao da se nije sakrio iza žene, već da ju je samo držao za ruku. Tuča je izbila radi optuživanja na osnovi bivšeg i sadašnjeg režima.

Kako mačkama nije dozvoljeno ići u kazalište, ja sam se prošvercao ispod kaputa jednog mojeg malog prijatelja. Dobio je čak kartu besplatno jer petogodišnjaci imaju besplatan ulaz. Predstava je bila u redu, a mali se toliko razveselio tučnjavi da doma svojim action-mane daje imena Dr. Vrdoljak i Zafranman. Potpuno je srećehvatljiv. Čak ih je i nacrtao.


Partizani se tuku u "Kerempuhu"

-pćihaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!