Chinese box
Hej, jeste li nekad - onako neobjašnjivo i vama samima, a još više drugima - bezrazložno ljuti? Nema neba koje bi vam bilo dovoljno bez oblačka, da dijelite životni prostor s balerinom - paralo bi vam uši njezino prisustvo ma da na ne znam kakvim vršcima prstiju hoda; sve vam je nekako krivo, sve je posloženo BAŠ onako da se protivi onime što biste trenutno htjeli; pojedete čak i malo čokoladnoga sira - ali, svejedno, (polako, ali sigurno) uviđate da ste zamijenili uloge:
u odnosu na vas neljubazna teta u dućanu postaje vrhunski pristojna, a ona na šalteru pošte postaje utjelovljenje by the book učtivosti.
One - a ne vi - postaju izvorima dobre, pozitivne energije. Vašu je (dobru energiju) popapala maca… Znate da svijet nije ni za što kriv. Znate da ste vi sami krivi. Da je vražićak u vama, a ne u svijetu koji vas okružuje. No, no, kako tepam zloj sili - vražićak..., utapam se i ja u društvu deminutiva
... - nije, nije, vrag je to, demon, crno biće koje pleše mambo na vašem lijevom ramenu
.
Ako ste dobro odgojeni ili ste naprosto rob vlastite (licemjerne) navike - svim ćete se silama truditi sakriti svoju neobjašnjivu ne-želju bivanja s drugim (osobama, predmetima, glavama - svojom i tuđima; srcem - svojim i tuđima), pa ćete biti još ljubazniji no inače. I onda se dogodi nešto zapravo vrlo logično i prirodno, ali NE i ono što VAMA u tome trenutku treba: ljudi vas okružuju još više i više i više i više i… i pozivaju vas na koncerte, na izložbe u muzejima, na čašicu votke i dobroga razgovora, na partiju badmintona i sunčanja, planiraju s vama izlete, dogovaraju kada ćete se sljedeći put vidjeti, traže da im obećate: "Da, da, sigurno ću doći…".
A vi biste se sakrili u mišju rupicu i ne biste izlazili iz nje: jer vas je sram vaše neobjašnjive ljutnje, jer mislite da samo u miru doma svoga možete odvrtiti film unatrag i kaleidoskopskim pogledom pokušati obuhvatiti kad ste točno dali vragu na ramenu da počne misliti vašom, vašom vlastitom glavom i upravljati vašim osjećajima.
Niti humor vas ne dotiče; ljepota vas tek okrzne, poljubi lagano kao u malom i nevažnom sudaru automobila na parkiralištu; ne možete ni sa kime podijeliti što vas muči, ne možete nikako izaći iz toga kruga i prekinuti taj grozni demonski lanac jer, heh, što ćete ikome reći: "Ljuta sam… k'o crvena paprika, nekad čak i kao feferon, a u ponekim trenucima toliko da svome osjećaju ne mogu naći metaforičkoga parnjaka ČAK NI u ne znam kakvom floro-faunskome svijetu."
Zašto?
"Ne znam zašto.
"
Pa mora postojati neki razlog.
"Nema ga."
No, no, sjeti se, NEŠTO se moralo dogoditi u posljednjih nekoliko dana, tjedana, godina…
"Ne mogu se sjetiti. Ništa mi ne pada na pamet.
"
Ma, daj, ajde…
"NE ZNAM!
"
Ne samo što ste tako – po prirodi tih dana – ljuti, nego postajete još i ljući – jer se ne možete sjetiti, a tjeraju vas da se sjetite, pa počnete razmišljati o tome ZAR JE VEĆ vaše pamćenje toliko fragmentarno, a sjećanje prepuno rupa?? Da, da, ako se dobro usredotočite, pronaći ćete na rukama jednu ili dvije staračke pjege (i jedan zasad neidentificirani biljeg koji bi se mogao vremenom pretvoriti u S.P. – ili staračku pjegu), a ako dugo niste na kosu stavili kolor šampon, ili bar kanu, mogli biste pronaći i više sijedih no što ste očekivali.
Vrijeme prolazi, i to ne baš sasvim laganim kasom, a vama se čini da stalno nešto čekate, da ste u permanentnom statusu quo. Da se život događa negdje drugdje i nekome drugome. Znate da ste u krivu, znate da ste život - kakav ste odabrali - događa BAŠ VAMA. Ali svejedno... u životu koji vodite vas je prisutno, ovako od oka, 50 %. O tome da vrijeme prolazi saznajete uglavnom po stvarima izvan vas samih: mijenjaju se godišnja doba, mijenja se vaš fizički izgled, ljudi odlaze i dolaze, prolazite raznim prostorima, i ti prostori svakim danom izgledaju posve drukčije, no svejedno nemate dojam da se VI – u cijelom tom kronotopskom kretanju u neko nedefinirano NEGDJE – actually i krećete. Nosi vas što? Ne prostor. 
Nosi vas vrijeme 
. ON vam izmiče iz ruku, kao tekućina ili pijesak.
Hm, hm... Koordinate ste vremena, možda, uvijek negdje duboko u sebi htjeli zamijeniti koordinatama prostora, u nadi da ćete zaustaviti vrijeme i na stabilnoj točki zaustaviti kuglu na kojoj stoji i na kojoj se odvija vaš život. I sada uviđate da niste baš toliko moćni. Da ste, zapravo, vrlo nemoćni. I da tako jako želite - baš u ovom trenutku, na ovome mjestu, baš SADA - popiti par gutljaja dobrog vina. Da zaboravite
.
Možda ste zato 'neobjašnjivo' ljuti? Jer vrijeme prolazi…? A vi imate osjećaj da stojite na mjestu?
ZATO ste ljuti?
Ma, nemojte me zezati
. Nije to tema za šalu.:)
Četiri P:
pozdrav, pusa, pipi_piaf
13.06.2006. u 14:31 |
8 Komentara |
Print |
# |
^
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...
Školjka
Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.
Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.
(Z. Golob)
SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga
... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...
Poslušajte koji savjet......
Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.
OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.
I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.
...
KOME NAMIJENJENO?!
... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?
Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...
DA NE BI BILO ZABUNE...
Čitaoče, teksta nema,
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.
Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.
(I. Slamnig)
Telling Stories
There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing
Arsen Dedic
Cistim svoj zivot
Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari
Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio
Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece
Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi
Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme
Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta
Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina
Elegantly Wasted
Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right
New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes
Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time
New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm
