U laži su kratke noge
U laži su kratke noge, da kraće ne mogu biti. Dobro, ne pišem ja ovo da bih obznanila svijetu kako ne valja lagati. To čitav svijet zna, ali i čitav svijet laže. Svi lažemo ponekad.
Da draga, odlično ti stoji nova haljina. Dragi, ti si najbolji! Ma ne, uopće ne ćelaviš/nisi se udebljala. Naravno da ćemo biti skupa zauvijek. O, pa ne brini, ja sam ti iskreni prijatelj. Ne, zaista ne mogu izaći, imam važan dogovor (sa televizorom, kokicama i hrpom tako ukusne čokolade – dio koji prešutimo).
Ponekad lažemo i na poslu, kolegama, dragim, manje dragim ljudima. Lažemo da bismo zaštitili sebe, druge, da bi smo nešto dobili ili se nečega riješili i gotovo obavezno u svojim glavama imamo sasvim validno opravdanje zašto je laž neophodna. Ma, da. Ovo je mala bijela laž. Nije velika crna...
Ali, u isto vrijeme znamo i da je laž opasna. Znamo da niko ne voli lažljivce, i znamo koliko boli kada otkrijemo da nam je neko lagao.
Ja se trudim lagati što manje. Naravno da nekada nešto prešutim, jer su mi relacije sa dragim ljudima i prijateljstvo draži od mog ega, od surove istine koja nema nikakav drugi cilj osim da povrijedi. A drage ljude ne volimo povređivati. Osim ako nismo psihopate, što je već neka druga priča.
No, postoji jedna vrsta laži koju nikako ne razumijem. Nepotrebna laž. Laž čija je jedina svrha da bude laž. Ona ne štiti nikoga. Ona nas ne brani od nekoga. Ona ne spašava živote. Ona je tu sama radi sebe. Nju ne razumijemo kada se dogodi. Nju ne možemo opravdati. Nikako. Ona naročito boli. A još više boli kada dođe od nekoga koga smatramo prijateljem. Ili barem polu-prijateljem. Ono, ne družite se često, ali kada se vidite podijelite par sočnih detalja o životima i nastavite dalje do idućeg susreta. No, ono što meni nije jasno, jeste, šta učiniti u takvoj situaciji. Jedan polu-prijatelj slaže drugom o apsolutno nebitnoj stvari. O stvari koja niti množi niti dijeli, koja je ni plus ni minus u vašem životu. Uostalom, nije stvar, nego stvarčica, sitnica. Ali, sitnica koja vam pokaže da vaš polu-prijatelj ne zaslužuje to zvanje i zbog koje razmišljate da li ste tom kvaziprijatelju rekli nešto što bi nekada mogao iskoristiti protiv vas. Onda imate lagani napad panike, trčite do kupatila, umivate se hladnom vodom i tješite se. Niste nikada nikoga ubili. Niste nikada nikoga opljačkali. Niste nikada nikome precvikali neke važne žice u autu. I što je još važnije, shvatate da polu-prijatelju nikada više ništa važno nećete reći. Najvjerovatnije ga nećete suočiti sa vašim saznanjem. Nastavit ćete da živite svoj život. Susreti će postati sve rjeđi. I na kraju ćete otići daleko od te osobe. Razići ćete se neprimjetno i haotično kao sjemenke pri naletu vjetra. Uostalom, takva su ta polu-prijateljstva. Krhka poput maslačka.
Oznake: la, prijatelji, polu-prijatelji, maslačak
10.09.2014. u 21:26 | 8 Komentara | Print | # | ^