nekoć davno je to doba bilo....
kada smo bili klinci mali....
onako bezbrižni bez problema,suza,tuge,radosti smo imali,ali nije to kao sada.....
danas se borimo nekada sa stvarnošću,da bi sve bilo uredu....
da bi svi bili sretni....da bi krenuli dalje....
nekada zivim u sječanjima,na ta rasparana koljena,na te dječje suze
zbog igračaka.....pomislim u sebi ma daj samo zamisli da su to ti porblemi,ne ovi sada....
eh da kako bi moja mama rekla kaj živiš,u sjećanjima....jedan dan želiš biti velika cura,a drugi dan si beba...
neznam možda mozda nisam spremna da krenem u taj neki odrasli svijet,u potpunosti.....
možda jesam....pitam se svaki dan....dosta njih očekuje od mene da postignem dosta toga....
da budem netko i nešto....
ali ja jednostavno sa tim njihovim očekivanjem,sebe sputavam....i bojim se da to neću uspijeti.....
da neću biti ono što starci žele da budem....njihova uzorna curica kako kažu....
ali kada ja to nisam....nisam ono dobro djetešce koje radi ono što oni žele....nego sam
samo ja....poluodrasla osoba u koži djeteta....makar imam 15 godina....XD...prilično zbunjena....
vrijeme je da me ljude prihvate kakva jesam.....
neću se mjenjati zbog drugih,nego zbog sebe i na bolji način...početi ću biti optimističnija....
poštivati druge,malo više i uvažavati ih....da nadam se da ću uspijeti.....
vaša mawa Anuška
|