ISTO SRANJE, DRUGO PAKOVANJE.. ;)

Danas sam sa svojom mamom i svojim psom isla na Dravu. Bio je lijep sunčan dan i iskoristila sam priliku da malo izađem van jer ako ne bi izasla, cijeli dan bi morala biti u svojoj sobi i učiti. Naravno dok naučim mogu izaći. Kao u vojsci. Secuci i se razmišljala sam zakaj nije bio tak lijep dan u subotu kada je trebao biti. A moj sentravi pes hodal je kao muha bez glave i skoro ga je auto tresnul.. Skoro me herc strefil. Hodajući mama i ja smo raspravljale kako se nadamo da danas nikog neće biti vani. I dugo smo se nadali dok nismo dosli na put koji vodi prema samom mostu na Dravi. Imali smo sto vidjeti… Po putu su hodali ljudi jedan po drugom koliko ih je bilo. Mama je svaki cas morala Renu (pesa) metati na uzicu da ne bi nekoga napala, jer su joj ti svi dedeki i babe tak čudni jer šepaju i dosta izgledaju kao cudovista. I ponadale smo se da vise nikog nema , a kad ono… Jos jedna skupina ljudi izvirala je iz zemlje kao zombiji. Bilo je i dosta cucaka. Kada smo mi 3 gegave ženske dosle na most imale smo sta vidjeti. Na Dravi je bilo jato labuda i galebova. Tak je bilo lako da dobiješ ptičju gripu. Dovoljno je da ti samo spuste koju kakicu na rame i odma bi isparila i vjerojatno bi se zarazili. I evo prvog slučaja ptičje gripe u Varaždinu. Kada smo razgledale povijesne znamenitosti Drave (napušteni dravski bazeni, kante pune otpada, mine psecjih kakica na svakom koraku) krenule smo putem prema livadi. Ja sam dobila fraze. Oko mamine glave letio je roj komaraca i dok sam rekla "komarci" počeli su letjeti prema meni. Dala sam "petama vjetra". Livada je bilo mjesto gdje je moj pes trebao obaviti nuždu. Nikako nije htio jer sam ja non stop trcala , vrištala i lamatala rukama jer su me ti odvratni kukci slijedili( mrzim ta zujeća stvorenja dok ti se neprestano vrte oko glave. Bljak !!). Moj pes je mislio da se igram i zaletio se na mene i srusio me na zemlju, slavodobitno glodajuci moju nogu. Dok sam ja vrištala (jer stvarno boli) mama je dobila fraze. Iskesila je svoje vampirske očnjake , odlakavila se od muke i krenula slonovskim trkom prema nama. U trenutku smo pas i ja bili na nogama i dobri kao anđeli. To je bio i kraj nase šetnje. Kod kuce je naravno mama sve ispričala tati pa smo Rena i ja jos jednom slušali "jezikovu juhu". Od sve šetnje najviše su me se dojmile visibabe koje su znak konačno lijepog vremena.




Moj pas "ubojica"