Kao dječak sam stalno maštao o moru. Moj mali grad okružen beskrajnim zidom je budio u meni čežnju plovidbe. Snovi o utonu u beskrajne tame nepoznatog, java u bijeloj jasnoći. Svaki dan bi ponio svoju drvenu reketu i lupao lopticom o taj zid. Udarac za udarcem, dan za danom i cijelo vrijeme sluteći kako čujem šum valova, svakim vraćanjem loptice, kao jeku. Konačno me ta pjesma omamila i zatvarajući oči sam prebacio jednu lopticu preko zida. Nakon trenutka oklijevanja jurnuo sam prema njemu, vođen zvukom koji me zvao preko. Zakleo bih se kako sam čuo dodir loptice i mora. Napeo sam sve svoje dječačke mišiće i pokušao se uspeti. Više od ičega sam htio prijeći na tu drugu stranu. Upoznati nepoznanicu. Al' na poslijetku sam pao nazad. Preslab.

Moji mišići su ponešto odrasli i moja reketa je postala metalna. I dalje sam lupao svojim lopticama od zid. Ali igru je zamijenila rutina. Što sam postajao veći sve manje mi je smetala suženost moga grada. Moja svakodnevnica se odbijala od zid i šumovi mora su odjekivali sve tiše u mom zatiljku. Čak su iščezavali iz snova.

Već sam sasvim pristojno sazrio čovjek i snaga mi je dosegla dostatnu razinu da moji udarci počinju načimati zid. Loptica za lopticom je ostavljala malene pukotine na zidu, koji se činio sve krhkiji s vremenom. Konačno ga je jedna udarila takvom snagom da je pustio suzu. Zid je proplakao. Primio sam kapljicu svojim prstima i prinio je usni. Slana je. Kao more… More? Negdje iz sjećanja su mi navrle slike vjetra u jedrima, beskrajnog plavetnila i razigranih delfina. Pogledao sam svoje ruke i primijetio kako grabe brazde na zidu i kreću ka vrhu. Konačno sam snažan, mogu do vrha, mogu preko! Grebao sam i napinjao se i dlan je zgrabio vrh. Uspio sam! Moje odraslo tijelo je nadmašilo neuspjeh dječaka i stajao sam na samome vrhu zida, zatvorenih očiju nespremnih za otkrivenje. Tada sam ih otvorio i vidio ocean. Beskrajne valove obasjane suncem kako se drsko opiru vjetru i udaraju u onaj isti zid kao ja svih ovih godina. Na trenutak sam pomislio kako oni zapravo cijelo ovo vrijeme čeznu o prelasku na moju stranu zida, sanjajući tu skučenost i izvjesnost. Ali moji su snovi bili sloboda i nestanak u ovome beskraju. No nisam više siguran da su još prisutni.

Gledao sam bijesno i strašno more i shvatio kako ja zapravo i ne znam plivati. Moje tijelo uopće nije nalikovalo na delfine koji su se igrali negdje u daljini. Okrenuo sam se prema svom malom gradu i shvatio kako je nekako spokojan. Pogledao sam more posljednji put i sišao nazad. Reketa je stajala na podu i čekala nastavak. Jedan dječak mi je prišao i pitao može li se igrati sa njom. Odlučio sam mu je ostaviti, zajedno sa svim lopticama koje su mi preostale. Počeo je sa zanosom udarati od zid i nakon nekoliko trenutaka me upitao da li i ja čujem odjek mora sa druge strane. Odgovorio sam mu da ne znam kako zvuči more i otišao. Udaljavajući se sam čuo njegove udarce sve prigušenije. Negdje između tih koraka sam postao starac i zaboravio što je to more. Moj grad je prevelik za moje oslabljeno tijelo i ta djeca što lupaju od zid stvaraju buku od koje jedva zaspim. A samo želim spavati…

nedjelja, 11.08.2013.

ONE MORE FOR THE ROAD...

Za tjedan dana će biti točno šest godina od pokretanja ovoga bloga. Ne znam naziva li se taj dan 'blogđendanom' ili 'blogobljetnicom' ali me je natjerao na introspektivu. Neću vas gnjaviti pretjeranim detaljima njegovih 'porođajnih muka' jer vjerujem kako je svaki iole dugotrajniji bloger prošao kroz faze odustajanja, opraštanja i pomirbenog snošaja sa svojim blogom. Da posudim malo od Poea i Sinatre, kod blogova 'Never more' tako lako postane 'One more for the road'. I taj ples se nastavlja...

Blog se izvorno zvao 'Gdje pingvini lete' i bio je posvećen poeziji i kratkim pričama. Pokrenuo sam ga ponukan lokalpatriotskim utjecajima blogera poput Ivanke Šute, Vice Rudana i pokojne Zlate Rice. Zlatin blog mi je pokazao stvarnu vrijednost ovog medija. Nakon njene smrti na blog su stizali novi komentari, poruke podrške i ljubavi upućene prema onostranom. Oprostite na patetici, ali svaki put kada pomislim na to se naježim, jer su ljudi taj blog doživljavali kao dio njene duše. Ostavljena poruka je zamijenila cvijet na grobu... Tada sam shvatio plemenitu mogućnost interneta, on može biti odraz kolektivnog uma svijeta i služiti kao arhiv naših sjećanja. Na žalost i Ameri su shvatili ovu mogućnost i odveli je daleko od pojma 'plemenitosti'.

Obično kažem kako mi je blog 'ispušni ventil', ali to nije cijela istina. Ona prava leži u potrebi za dijalogom drugačijim od onoga koji vlada po raznim forumima i među prepucavajućim komentatorima članaka po portalima. Dođe i na blog pokoji 'trol', ali ga brzo starosjedioci zatuku. Ovo ostaje rijetka suverena regija van tog 'Carstva kaljuže' koje trenutačno vlada. A možda je jedini problem u tome što se ljeto i ja jednostavno ne volimo... Uvijek me natjera da se osjećam kao stranac, bez obzira na društvo ili lokaciju. Ljeto pripada drugima, ja čekam oblake i kiše. Danas sam šetao gradom tražeći zanimljiv prizor za fotografiju i ostao zaprepašten plavetnilom neba. Činilo mi se tako ružno bez oblaka. Beskrajno mrtvo plavetnilo.

Bojim se kako me pisanje ovog teksta odvlači u krivom smjeru. Sa šest godina blog mi se tek sprema za osnovnu školu. Prerano je za sjetu. Neću vas sad gnjaviti sa retrospektivom starog sadržaja, radije vas ostavljam uz pjesmu. Do idućeg čitanja. Ples se ipak nastavlja. One more for the road...