utorak, 14.05.2013.

PROLJEĆE U TRI SLIKE

Razmišljam o čemu napisati post i ne mogu kristalizirati koja tema me trenutno ispunjava sa više strepnje. Kao stvorenju jednog a stanovniku drugog grada, lokalni izbori me tresu na dvije fronte. Nada je osjećaj koji me već dugo napušta u predizborno doba. Taj perpetualni ping pong između dvije dokazano nedokazane opcije izaziva mučninu svakom razumnom biću. A kad i na trenutak pomisliš kako možda budućnost i postoji za naše društvo, jer si pročitao tekst sa nekim novim idejama ili vidio staloženu i civiliziranu osobu u nekom političkom talk showu, tada na scenu stupaju božji luđaci tražeći dodatnu devastaciju državnog proračuna raspisivanjem referenduma o ultimativnom aktualnom problemu ove države – možebitnim budućim davanjem osnovnih prava civilnog društva jednoj manjini. Jer svi znamo što bi se dogodilo kada bi svi bili jednaki – Bog bi nas kaznio sušama, poledicom i poplavama koje bi devastirale poljoprivredu, radnici bi ostali bez posla, stjuardese bi pokosila misteriozna bolest, kriminalci bi zavladali, Dubrovnik bi drugi put u svojoj povijesti bio okupiran na prevaru, Split bi prestigao Hajduka na ljestvici prve lige a u Splitu bi vlast umjesto u brodogradilišta ulagala u betonske križeve... Kako je davno rekao Račan (doduše radeći jednu od svojih većih političkih grešaka): 'Pametni su shvatili!'

Gledao sam sinoć po ko zna koji put 'Novo novo vrijeme' a ne tako davno sam ponovno odgledao i 'Smrt Jugoslavije'. Gledati te dokumentarce je kao ponovno gledati prvu sezonu 'Game of Thrones'. Znaš što čeka sve likove i svako malo vrištiš u sebi: 'Ne radi to... to je glupo... imaš tako jednostavnu priliku izbjeći sva sranja... idiote... evo ti još jedna prilika... kako možeš biti tako glup...' Ali likovi te ne čuju i priča ide prema neminovnom kraju. A sinoć sam se gorko nasmijao Goranu Bari kada je prije već četrnaest godina izjavio kako je situacija u Hrvatskoj toliko loša da se gora teško može i zamisliti. E, Bare... Sve se može kad se hoće.

I tako gledam svoju malu zelenu oazu u moru betona, pregledavam Jubito tražeći izjave Christophera Hitchensa i Stephena Frya, da se prisjetim kako to zvuči kada postoje stvarni intelektualci, sa neplagiranom edukacijom i zanimljivim (ne nužno uvijek i dobrim) idejama. Rastužilo me u 'Novom vremenu' opet vidjeti Vladu Gotovca, starog i umornog, okruženim Čačićem i Jakovčićem koji su ga 'pojeli za doručak'. Samo još jedan pokazatelj kako je govno govno, bez obzira na politički predznak i kako će izmet uvijek progutati pjesnike i filozofe. Barem za života. Ideje mogu nadživjeti smrad ali prvo treba sve dobro isprati. Da se vratim na 'izgubljenog i nađenog pa opet izgubljenog' Bareta i citiram njega umjesto svih prijespomenutih mislilaca:

‘Došlo je vrijeme da mijenjamo svijest o sebi i planetu.
Došlo je vrijeme da se živi u boljem svijetu.’

Došlo nije, a hoće li biti ili je davno prošlo nitko ne zna. A ako ste primijetili kako moje fotografije uz ovu priču idu ‘obrnutim redom’ to nije slučajno. Jednostavno osjećam kako cijelo društvo ide unatrag. Ako ljudi ne mogu shvatiti kako je čuvanje tradicije moguće bez nazadovanja, kako prihvačajući tuđi ne gubiš svoj identitet te ako već žele citirati najcitiraniju knjigu na svijetu onda neka je bar pročitaju i nauče razliku između Katoličanstva i Judaizma. I neka mi konačno netko objasni zašto nema klokana na Noinoj arci? Kako kaže Ivica - pametni su shvatili.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (6)