nedjelja, 18.12.2011.

NOVINARSKA ELEGIJA

Možda sam kao bivši urednik srednjoškolskih novina i romantični zaljubljenih u novinarstvo neobjektivan ako kažem da je posao novinara jedna od najplemenitijih profesija čovječanstva. Jasno mi je da postoje i doktori bez granica, vatrogasci, Majka Tereza te mnogi drugi kojima bi većina radije priskrbila taj epitet. Ali već sam prizao kako nisam objektivan...

Živimo u najcrnijem dobu novinarstva. Ne samo da tiskane novine rapidno izumiru, već je i sam sadržaj vijesti postao zasićeniji životima takozvanih 'celebritya' nego uistinu važnim informacijama. Uglavnom se sve vrti oko recepta 'malo politike, malo sporta, puno žutila i crne kronike'. I za to će mediji optužiti društvo 'koje traži takav sadržaj' a društvo medije 'koji ga nude'. Izlaz iz toga kruga ne vidim, a ne vide ga ni puno upućeniji od mene.

Gledajući dokumentarac Andrewa Rossija ''Page One: Inside the New York Times'', u kojemu je autor dokumentirao godinu dana rada te institucije, šokirala me arogancija njenih lidera koji su opsjednuti svojom veličinom, povijesnom važnosti i dogmatskim pristupom radu, ostali gotovo slijepi spram činjenice da javnost vijesti sve više traži preko Twittera, YouTubea te internet portala, te da nemaju vremena niti želje čekati da im te iste vijesti neko upakira u kvalitetat tekst i željeni kontekst. Javnost je postala nestrpljiva.

No najveća žalost američkog novinarstva nije samo pad institucija poput 'New York Timesa' ili 'Washington Posta', već podatak da se ozbiljnijim novinarstvom bave komičari Jon Stewart i Stephen Colbert, čija je prvotna svrha bila parodiranje a ne reportiranje vijesti, nego pravi novinari. Voditelj i urednik najgledanijih vijesti, Brian Williams s NBC-a, se toliko trudi ispasti šarmantan i simpatičan i nikome se zamjeriti, da od pravog novinarstva tu nema ni traga. A još je poraznija činjenica kako se sve velike TV kuće 'zadužene' za vijesti (Fox News, MSNBC i CNN) umjesto novinarima sve više okreću takozvanim 'pundits', odnosno 'komentatorima', koji umjesto da iznose činjenice imaju slobodu iznošenja 'svog mišljenja', a ta mala razlika znači da imaju 'carte blanche' za izvrtati svaku priču kako žele i manipulirati gledateljima jer ne postoji provjera činjenica za nečije mišljenje. Tu ovisimo o nečijoj informiranosti i moralu, a jao ti se narodu ako se uzda u nečiji moral!

A nismo ni mi puno bolji od Amera. Već sam pisao kako je žalosno da nam je Zdravko Mamić najeksponiranija osoba u državi, ali usprkos tome su mu Aleksandar Stanković i Index.hr vratili nadu u novinarstvo svojim tretmanom te osobe u zadnjim tjednima. Kada je Stanković danas pustio snimku u kojoj Mamić jasno govori kako je prekinuo sva potraživanja prema Eduardu da Silvi, nešto mi je zasvijetlilo u glavi. Pomislio sam kako se konačno neko dosjetio i smogao muda takvim ljudima javno pokazati kako lažu. Previše je političara i velikaša koji žive u svijetu u kojemu ništa što su prije rekli, makar bilo dokumentirano, više ne postoji. Vrijeme je da počmu uzimat odgovornost za svoje ponašanje.

Šlag na tortu i iskra koja me potakla na ovaj tekst je bio zadnji prilog Zorana Šprajca u Dnevniku u kojemu se dostojanstveno, hrabro ali i duhovito obračunao sa Programskim vijećem HRT-a zbog njihovih optužbi za prilog o padu Vukovara. Osjećao sam sreću i ponos što još postoje pravi novinari spremni za obračun sa poltronskom bagrom koja bi htjela birati koje informacije i u kojem obliku dolaze do javnosti. I iako će mnogi napadati Stankovićev egoizam, Šprajcovu ludost te Indexovce nazivati komunjarama, meni su vratili nadu u ideju novinarstva kakvu sam nekad imao. Ipak nisam toliki romatničar da shvatim kako tri laste ne čine proljeće, ali barem sam se na jedan dan osjećao sretan što živim u ovoj državi.

Šeraj na Fejs • Replike i ispravci netočnih navoda (4)