Nema predaje...

PRIČA O REPREZENTATIVCIMA

Baš sam razmišljal ovih dana o nečemu (u predahu od silnog učenja). O reprezentaciji Hrvatske. I ne samo rukometnoj iako je ona bila povod. I tak si ja mislim, pa se na kraju pitam dal sam lud. Al odgovor na to još ne znam. No u svakom slučaju slijede ta moja razmišljanja koja su eto takva kakva jesu i ne mijenjam ih pa taman me i službeno proglasili ludim ili ajde u blažem slučaju bar čudnim zbog njih.
Kao prvo, veliko HVALA dečkima za osvojenu srebrnu medalju na EP u Norveškoj, HVALA im za svaku pobjedu i za svaki gol u mreži protivnika. I to velim baš onak od srca, net tek tolko radi reda i da ljepše izgleda početeka ove moje priče. Jer i oni imaju veliko, ma najveće srce. Onakava borba, fizički ipak slomljenih igrača rijetko se viđa u sportu. Ali kažu oni da im to nije bilo teško, da ima je to bila čast. Pa i treba biti. Igrati za svoju zemlju je sigurno velika čast i privilegija, ali i još veća obaveza. I znaju to oni jako dobro. I ne, nije da su za to masno plaćeni, kak misle mnogi ljudi. Kak veli Pero, svi oni igraju i za svoje klubove i to im je posao, tam mlate pare, ovo je ipak nekaj drugo. I nije u šoldima sve. Ovako, igrajući za reprezentaciju igraju za sve nas, za sve Hrvate, jednako za tebe i za mene. I samo zato im treba ak ništ drugo, onda barem odati poštovanje. Jer tako često nam daruju pobjede i priušte nova veselja ("…TAMO NOSIM SVAKU POBJEDU, SVOJOJ ZEMLJI SVOME NARODU…") O tome koliko na taj način promoviraju Lijepu Našu u svijetu ne treba posebno ni govoriti. Nije to floskula, ali zbilja nema većih ambasadora od sportaša. A svakom od nas bi trebalo biti stalo da se "čuje i za nas". E pa hvala im!
Čini mi se da su im neki čak i zavidni, ali ne vidim razlog zakaj bi tak trebalo biti. Evo objašnjenja – svi smo imali (neki još uvijek imaju) priliku birati "kaj bumo dok bumo veliki". Dobro, istina, kojekaj se treba poklopiti za neke stvari, ali u načelu svi imajmo iste šanse. Neki to iskoriste i to je to. Pa i riječ reprezentacija znači "najbolji od najboljih", "predstavnici svojih". Predstavljaju svoje, a to smo mi. I zato smo uz njih, jer mi smo oni, a oni su mi… Mi navijači tražimo samo borbu do - kak se veli – zadnje kapi krvi, pa ako se i izgubi na taj način to je onda pošteno. Kak je sad bilo protiv Danske u finalu. Trenutno su Danci bolji, mora se to reći, čestitamo im, ali vjerujemo u ponovni okršaj i revanš. Da, vjerujemo. Pravi navijači uvijek vjeruju u pobjedu, uvijek. Naša srca su jača od razuma, inače ne bi bili navijači. Amen. Jednostavno. A sad sam opet videl da neki naši ne vjeruju u naše. Jer nemreš mi reći u 35. minuti rukometne tekme u kojoj igra Hrvatska da je gotovo, da nema šanse i da gubimo sigurno. To mi je gore nego da me neko bičem ošine. A oni igraju pod strašnim bolovima. I za nas. Na kraju plaču zbog poraza. To nisu lažne suze, nemru biti. Dakle, vjera do kraja, to je to, to je najmanje kaj možemo. A onim nazovi Hrvatima koji stavljaju pare u kladionicama na poraz Hrvastke, ajoj, e njima želim baš onak slasno jedan odigrani listić i na njemu 19 pogođenih parova (na koef. 2,00 ili veći) a jedini promašaj na tom kladioničarskom listiću nek im bude pobjeda Hrvatske. Jer to je mala zemlja za velike pobjede. Zemlja velikana i heroja na koje imamo pravo biti ponosni. I jesmo, nek nas to ne bude sram ni reći ni pokazati. A kad smo već kod toga, još jedna stvar za kraj – u jednom ima pravo onaj divljak Zmago iz Slovenije, dok veli da se mi pomalo i bojimo reći tko smo i kome pripadamo. Veli da je to naslijeđe iz naše bivše države i tu se (valjda jedino tu) slažem s tim likom. U toj državi se nije smijelo reći da smo Hrvati. Sad to više nije slučaj, nema više straha. Uživamo, jer samo jednu domovinu imamo. TU NA NAŠOJ ZEMLJI NAŠ SE BARJAK VIJE, CRVEN – BIJELI – PLAVI VIŠE SE NE KRIJE. Naprijed Hrvatska, u nove pobjede!

Na kraju, fala pajdašu Ćosi za filmić na jubitou.