Nema predaje...

ŠAMPIONI

Slijedi opis mojeg putovanja u Split na derbi, u nedjelju 12.02.2006. godine...
Sve negdi mora početi, a ovo moje gostovanje službeno započinje burekom. Krenul sam ujutro iz stana, u Zagrebu i na trešnjevačkom placu kupil sam burek sa sirom. Taman mi je stigel tramvaj broj 9 i otišel sam na Borongaj. Prije polaska detaljan pregled od strane milicije (bedak je otvaral moju mineralnu da se uvjeri da nisam nekaj žestoko smućkal u njoj, haha). Samo su oni najvještiji prošvercali pirotehniku i cugu. Krenuli smo oko 10:20h. S Borongaja je išlo kao i zadnji put 15 buseva. U Lučkom se formirala navijačka kolona, priključili su nam se dodatni busevi, kombiji i osobni auti i uz pratnju milicije smo nastavili svoje putovanje. U busu pjesma i veselje. Treba napomenuti da je u ovom sad busu bila ipak malo mirnija atmosfera nego prošli put (prošli put je bil kaos, blago rečeno). Već na autoputu sretali smo Torcidu koja nas je "pozdravljala" srednjim prstima, svojim šalovima i tak, ništ posebno. Do Dugopolja smo stajali 3 put po 15-ak minuta. U Dugopolju, u našu kolonu ubacuju se navijači iz BIH i ostatka svijeta i polako krećemo prema Poljudu. U Splitu se "pozdravljamo" sa Torcidom, napetost raste, svi su nekak nabrijani, ludi... Stižemo pred stadion i ulazimo, bez gužve, bus po bus. Ušel sam malo iza 19h u naš navijački "kavez". Do tekme se sprdamo s pjesmama koje se puštaju na razglas (ljudi moji kaj ti Dalmatinci puštaju, žalost Božja...).
Tekma... Na početku Torcida diže lijepu koreografiju, donekle im je uspjela. Dinamo igra jako dobro, stvara mnoge šanse al nikak da zabije, a mi ludimo na tribinama. Navijanje u skladu s Dinamovom igrom - dobro, na trenutke odlično. Navijamo za Dinamo, ali ponekad i protiv jajduka (par puta pjevamo i Maksimirskom Judi onu njegovu pjesmicu, ipak je zaslužil). Prvo poluvrijeme završava 0:0. Zadovoljni smo igrom, ne i rezultatom. Na poluvremenu zafrkancija. Dijele se papiri za koreografiju koju smo digli na početku drugog poluvremena. Dolaze nekakve plesačice na teren (slično kao u NBA-u, katastrofa!), na razglas im puštaju krivu pjesmu, curke stoje i smrzavaju se, mi krepavamo od smijeha. Kreće drugi dio tekme... Dinama nastavlja svoj pritisak na terenu, al ne zabija. Torcida pali baklje koje zatim baca u teren i kmica se prekida zbog dima. Dok se to raščistilo nastavlja se i onda GOOOOOOOOOOOOOOOL!!!!!!!!!!! Bila je 61. minuta, zabija Luka Modrić! ****Daljnji opis stanja na tribini je samo POKUŠAJ jer to je jako teško opisati riječima, to treba doživjeti****. Nastaje lom, ljudi padaju od sreće jedni prek drugih, grle se, deru, skaču, mislil sam da sanjam, Tovari ne vjeruju, u šoku su. Ljudi moji, gol jajduku na njihovom terenu za 0:1 ----> to je neprocjenljivo. Osjećaj je to, mjerljiv s malo stvari na svijetu. Do kraja se čujemo samo mi. Torcida se potpuno predala, raspalo se to njihovo navijanje, samo su nastavili paliti svoj stadion i rasističkim povicima vređati Dinamove igrače tamne puti. Primitivci, nisu se proslavili ovaj put. A mi deremo grla, ne prestajemo ni trenutka. Mogel je Dinamo zabiti još poneki gol, ali i ovak je super. Sudac svira kraj, još jedan pogled na semafor, ali nema sumnje, istina je - pobijedili smo, piše: HAJDUK - DINAMO 0:1. Ostajemo još 20-ak minuta na stadionu, "pozdravljamo" se s malobrojnom Torcidom koja posprema svoje transparente. Uz završnu pjesmu ("A sad adio... i 'ko zna gdje... i 'ko zna kad...") napuštamo stadion i trpamo se u buseve, te nakon pol sata krećemo doma. Polako gmižemo Splitom, veseli i sretni, "opraštamo" se s Torcidom. Nakon Dugopolja i izlaska na autocestu rasvjeta u busu se gasi i svi ćorimo. Umorni, ali itekako zadovljni. Jer bilo je predobro. Do Zagreba smo stajali par puta, na Borongaj stižemo još u polumraku, malo iza 5h. Opet sjedam u "devetku" i odlazim do placa. U istoj pekari s početka priče ponovno kupujem friški burek sa sirom. S tim burekom i službeno završava moje gostovanje u Split. Nezaboravno gostovanje, koje će vjerojatno ostati u mojem sjećanju dok god budem svjestan svojeg postojanja...
Samo kratko spominjem da je sve prošlo bez ijednog incidenta. Naravno, oni koji su izazivali, ti su i dobili po tamburi. Nema bojazni ljudi, za one koji ne izazivaju nerede, koji idu gledati kmicu, navijati, nema problema. Nemojte se bojati ići na utakmice.


Još jedna stvar. Neki dan bilo je Valentinovo. Bezvezni komercijalni zapadnjački "blagdan". Za one koji ne znaju - na Valentinovo, točno prije 6 godina (2000.god.) ponovo je vraćeno ime DINAMO našem klubu. To je razlog zakaj ja slavim Valentinovo. Ljudi su prolazni u životu, dolaze i odlaze, ali samo su neke ljubavi vječne, makar bile i afektivne. DINAMO ZAGREB!