Moje su misli teške i ne trebaju mi kad su ovako nikakve, za bacit´ u smeće. Osjećam se k´o glagol, semideponentno. Bijeli čaj mi ne odgovara, bljutav je i ispire mi želudac, a ni dugovječnost mi nije primamljiva. Preferiram metvicu.
Najradije bih vrištala, al´ ne da me čuju pa da se pitaju. O, ne ne ne.
Zar odrastanje nužno znači i odustajanje od djetinjih snova i snova iz djetinjstva? Ako je tako, zbilja sam blizu danu koji je granica. A opet, nikako ne mogu uhvatiti konce prije nego se raspuknu.
Odnosi se zamutiše, iako su osjećaji ostali nepromijenjeni.
Odnosi se razvodniše, iako su osjećaji još uvijek čvrsti.
Odnosi se prekinuše, iako su osjećaji...
Nisu.
¤ ¤ ¤
Definitivno se ne osjećam kao ja u ovoj situaciji koja mi je nametnuta.
Odlučna sam u namjeri da neke stvari pokrenem i preokrenem, a onda opet - najradije bih sve ostavila ovako i pobjegla (k´o i dosad). Nisam zadovoljna s ovakvim načinom preživljavanja i krajnje je vrijeme da zatvorim ovo poglavlje i krenem dalje.
"Gdje ima volje, ima i puta."
Od danas sam punojesena. Strah me. I sram me. Sram me jer sam skrenula s puta koji mi je određen i koji si odredih, a strah me zbog prevelike snage bezličnog "civiliziranog" društva koje svakim danom otkida komadić mene.
Molim bogove da mi podare upornost i odlučnost da provedem u djela svoje želje. I balans! I, molim lijepo, odgovor na vječno pitanje: bijele vezice, da ili ne.
13.10.2007. u 03:34 | K | 6 | P | # | ^
