nedjelja, 07.09.2008.

Voljeli su se...
Uživali su u svakoj zajedničkoj sekundi. No onaj osjećaj, osjećaj mržnje, tuge, osjećaj krivnje, bio je jači od ljubavi koju je osjećala prema njemu.
Vezi je došao kraj.
Sutradan sreli su se na starom mjestu. Ugledavši ga, srce je jače zakucalo, a leptirići su krenuli u let, baš kao na prvom spoju.
Niz lice su joj potekle suze. Htjela ga je još bar jednom snažno zagrliti,
osjetiti njegove usne na njenima, te ga primiti za ruku.
No, nije mogla...
Htjela mu je reći da ga voli, no bojala se progovoriti da ga još više ne provrijedi.
Šuti...
Ne odgovara mu na pitanja, nema snage. Trpi bol u sebi, nagovara samu sebe da mu objasni, no bol je jača.
VOLIM TE to su bile rječi koje je željela da mu veli, da mu dokaže.
Nije mogla...
Sjedeći kraj njega osjećala se sigurno, nije razmišljala o problemima, samo o njemu. Ustala jee...
Hodajući po cesti koja je nekad bila samo njihova, prisjećala se svega.
Pogledala ga je. Niz lice su joj potekle suze...
Tek tad je shvatila što je izgubila..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.