† Peter Black McGonagall †

Princezina ruka

Grof Louis Humond bio je nadaleko poznat kao okultist i psihoterapeut. I kao takav, često je od zahvalnih pacijenata bivao darivan nesvakidašnjim poklonima. Ali, najneobičniji od svih poklona donio je grofu i najveće nevolje. Za vrijeme posjete Luksoru 1890, izliječio je od malarije tamošnjeg uglednog šeika. Zauzvrat, šeik je inzistirao da grof primi na dar mumificiranu desnu ruku davno umrle egipatske princeze. Humondovoj ženi se od samog početka taj bizarni poklon nije svidio. A kada je čula cijelu legendu, njena odbojnost se pretvorila u mješavinu užasa i odvratnosti. Priča glasi da je u sedamnaestoj, posljednjoj godini svoje vladavine, egipatski kralj Ahnaton - jeretički Tutankamonov tast - došao u sukob sa svojom kćeri oko nekih vjerskih pitanja. Osveta kraljeva bila je strašna. Godine 1357.pne. po nalogu kralja i oca, njegovi svećenici su djevojku najprije silovali, a potom ubili. Odsjekavši njenu desnu ruku, potajno su je zakopali u Dolini kraljeva odvojeno od tijela. Postupak dobiva smisao kada se uzmu u obzir tadašnja vjerovanja da osoba sahranjena necijelovitog tijela nije mogla dobiti pristup u rajske predjele.

Niti jedan kustos muzeja nije želio primiti jezivi eksponat. Nemajući kuda, Humond je poklon smjestio u ispražnjeni sef svoje londonske kuće. Kada su oktobra 1922.g. Humond i njegova žena otvorili sef - sledili su se od užasa. Poklon se nije mogao prepoznati. Mumificirana i usahla, 3200 godina stara, ruka je djelovala potpuno sviježe! Grofica je zahtijevala da se ruka neizostavno uništi i Humond, koji do tada nikada nije osjetio strah od nepoznatog, prihvati prijedlog. Postavio je samo jedan uvjet: princezina šaka mora biti sahranjena na najprigodniji način. Sve je bilo pripremljeno za sahranu u noći 31.listopada 1922.g na Dan mrtvih.

U pismu upućenom svom dugogodišnjem prijatelju, arheologu lordu Karnarvonu, Humond je do detalja opisao ceremoniju sahrane. Šaku je pažljivo položio u ložiste kamina čitajući naglas poglavlja iz egipatske "Knjige mrtvih". Iznenada, završne riječi je popratio jak udar groma i kuća je utonula u tamu. Ulazna vrata popustiše pod naletom snažnog i iznenadnog vjetra.

Od siline udara, Humond i njegova žena nađoše se na podu sa osjećajem neke neprirodne hladnoće koja je zavladala u kući. Kada su podigli pogled, pred njima je stajala uspravna figura neke žene. Prema Humondovom kazivanju, "ona je bila obučena u kraljevsku odoru starog Egipta, sa vijugavom zmijom oko glave, sa znamenjem faraona". Umjesto desne šake, visio je okrvavljeni patrljak. Prikaza se na trenutak nadvi nad plamenom u kaminu da bi narednog momenta isčezla netragom. Sa njom nestade i šaka, da više nikad ne bude viđena.

Četiri dana kasnije Humond je iz novina saznao da je ekspedicija lorda Karnarvona na pragu senzacionalnog otkrića grobnice Tutankamona i da će grobnica biti otvorena uprkos upozorenju uklesanom na vanjskim zidovima. Iz bolničke sobe, gdje se sa suprugom još uvijek oporavljao od pretrpljenog šoka, Humond uputi starom prijatelju pismo moleći ga da još jednom preispita svoju odluku o otvaranju grobnice.

Napisao je: "Sada pouzdano znam da su stari Egipćani posjedovali znanje i moć koje naš razum ne može shvatiti. Za ime Boga, preklinjem te, budi oprezan".

Međutim, iskušenje svjetske slave bilo je suviše veliko da bi lord Karnarvon uzeo za ozbiljno pismo svog prijatelja. Nedugo, zatim, umro je od ujeda malaričnog komarca. Jedan za drugim umirali su i ostali članovi ekspedicije potvrđujući legendu poznatu kao "Prokletstvo faraona".
---------------------------------------

Svećenica smrti

Jedan Amerikanac neuredne vanjštine nije mogao izazvati ništa drugo osim podozrenja kada je došao na ugovoreni sastanak u Kairu 1910.godine sa egiptologom Daglasom Mooray-em. Sve, od odjeće do izgleda stvaralo je odbojnost i nepovjerenje kod prefinjenog Britanca, ali nedolični sugovornik je ponudio Moorayu otkriće od neprocijenjivog značaja - možda najveće u njegovoj karijeri.

Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je ček na donosioca kod Engleske banke, predao ga Amerikancu i odmah poduzeo korake da dragocjeni teret prvim brodom bude poslat njegovoj kući u London. Ček nije nikada unovčen. Iste večeri Amerikanac je pronađen mrtav. Tek tada Mooray od jednog kolege doznaje za pozadinu "dobrog posla".

Bila je to škrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svećenici hrama posvećenog bogu Amon Ra. Pretpostavlja se da je živjela u periodu oko 1600.g pne. u Tebi. Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik, minuciozan rad izveden u zlatu i emajlu. Povrh svega, cijeli kovčeg je bio izuzetno dobro sačuvan. Svećenica iz hrama Amon Ra je zauzimala visoko mjesto u hijerarhiji kulta mrtvih, koji je nekad žitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti. Na zidovima njene grobnice stoji urezano prokletstvo da će se život onog tko se drzne poremetiti vječni mir grobnice izvrgnuti u nepregledni niz nesreća i užasa.

Prva tri dana Mooray je samo odmahivao rukom na to praznovjerje, sve dok mu za vrijeme lova puška nije neobjašnjivo eksplodirala u ruci. Poslije višetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta.

Na povratku u Englesku umiru dva Moorayeva prijatelja. Dijagnoza je glasila: "Uzrok smrti nepoznat". Dvoje egipatskih sluga, koji su došli u dodir sa teretom prilikom transporta, zadesila je smrt na nepunu godinu. Kad je Mooray stigao u London, kovčeg je već bio tamo. Bacivši pogled na izrezbaren lik svećenice na poklopcu, "činilo mu se da je oživio, sa pogledom koji ledi krv u žilama".

Sa već donijetom odlukom da se oslobodi neprijatne kutije, Mooray objeručke prihvati molbu jedne prijateljice da preuzme dalje čuvanje kovcega. Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a umrla joj je majka, ljubavnik je napustio, a ona sama je počela naglo slabiti od nepoznatog uzročnika bolesti. Pišući posljednju izjavu volje, njen advokat je inzistirao da u testament uđe odredba da prokleta škrinja bude vraćena Daglasu Moorayu. Mooray, koji je sada bio sjena nekadašnjeg čovjeka, nije zadržao kutiju već ju je poslao Britanskom muzeju na poklon.

Međutim, čak i u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila svoj pohod zla. Fotograf koji je snimao kovčeg odjednom se je srušio mrtav. I egiptolog zadužen za eksponat također je nađen mrtav. Uznemirena senzacionalističkim člancima po novinama, uprava muzeja je održala zatvoreni sastanak. Donijeta je jednoglasna odluka da eksponat pošalju muzeju u New Yorku, koji je poklon prihvatio, ali pod uvjetom da kovčeg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji mogući način isporučen.

Kovčeg je ukrcan na najsuvremeniji putnički brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti na liniji iz Suothamptona za New York. Ali, sarkofag u obliku mumije nikada nije stigao do New Yorka. Zajedno sa ostalim teretom nalazio se je na "nepotopivom" "Titanicu", koji je 15.travnja 1912.godine zaplovio prema katastrofi sa 1513 putnika. Radi poštovanja prema mumiji, mumija je smještena na komandni most! Ovo je prava istina o propasti broda "Titanic"!
--------------------------------------

Tragovi na grobu mučitelja

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.

Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst "Zlo ne zaslužuje da živi", sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

"U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše... A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.

Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

Obeshrabreni nasljednici nisu činili dalje pokušaje. Poslije tri stoljeća, biljeg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.