[.:Dnevnik jednog smrtnika:.]

Ovaj naslov ima dvostruko značenje. Prvo, spominje još jedan dan u mojem životu, a s druge strane još samo jedan dan do mojeg izlaska s njom. Za početak, ako je itko (osim Mege) pročitao moj prijašnji post, mogao je vidjeti da ćemo ja i moji frendovi iz kvarta biti u 24 sata. No, iz meni zasad nepoznatih razloga, interviju je odgođen. Nema veze. Ionako nisam bio raspoložen. Doma nema ničega posebnog. Sada sam napokon uvidio da je dosta teško pisati blog. U zadnje vrijeme mi se ništa specijalno ne događa. Ok, jučer mi se vratio stari iz Opatije (znate oni WinDays...), ali to je spomenuto samo zato da malo popuni prostor. Ja bih trebao imati nekakv buran i zanimljiv život poput nekakvih poznatih glumaca, da bih moga stalno pisati nešto novo. No ja na žalost nisam ništa od toga. Evo, ponovo sam došao na kraj još jednog posta.
Do idućeg pisanja,
Jakov

Bez brige, ovaj naslov nema baš puno veze s tekstom. To je više zato što od mojeg zadnjeg pisanja ima malo zanimljivih stvari koji bi bile vrijedne spomena. Što se tiče mojeg izlaska s njom, sve je ok. U ned idemo u Cinestar te poslije toga još nešto pojesti. No nećemo sada u detalje. Ostatak se većinom može opisati samo jednom riječi: "Dosada". Jest da sam pisao test iz matematike, hrvatskoga i vjeronauka, ali to mi je bilo nešto takooo iritantno, da neću to dalje ni spominjati. Što se tiče prijatelja, nema također nikakvih problema.
Možda ću još samo napomenuti da ću iskrsnuti sa svojim frendovima iz kvarta u 24 sata. Danas se intervijuiramo i slikamo, a kada izađe sve to, javim vam! O ćemu je riječ, neću vam reći, jer bih vam pokvario iznenađenje. Eto, sada sam se ispisao, te ću vam svima polako reći "Doviđenja"!
Do idućeg pisanja,
Jakov

Bok! Evo mene opet. Nadam se da vam nisam nedostajao. Već dugo nisam pisao, te ću sada to nadoknaditi. Sjećate se one moje ljubavi? E, pa pozvao sam je u kino. Rekla je „da“. Baš poslije ovoga idem rezervirati karte u Cinestaru. Ne možete vjerovati koliko se spremam. Već sam napisao svaki mogući odgovor na njeno svako moguće pitanje. Već sam napisao svakakve komplimente i upadice. Znam da zvuči ludo, ali samo želim da sve pođe po planu tj. lijepo. Nego, sada dosta o tome. Danas sam pisao matematiku (ahh, taj predmet pogdre i mržnje!), te sam se svojski namučio da to napišem kako „spada“. Malo mi je problem što se ja i Monika (moja ljubav....) možemo zapravo vidjeti samo kada imamo ujutro školu, u ponedjeljak. A kako ovaj tjedan imamo popodne školu, a sljedeći tjedan u ponedjeljak je 1.5. pa se ponovo nećemo vidjeti. Već nas je Uskrs je razdvojio, a sada još ovo. Pa ja ću puknuti od muke. Ponekad si namignemo pod satom ili nam se sretnu pogledi. Nema veze, ionako ovu nedjelju idem u kino. Ok, obećao sam da neću više o tome, ali što mogu kada sam sretan (i zaljubljen!). Sve ostalo, je suvišno i bez veze pa neću pisati... Oh! Skoro sam zaboravio da ću morati odgovarati zemljopis, šit! Sada sam si zaj**ao cijelu večer!
Do idućeg pisanja,
Jakov

Bok! Nemam puno vremena za pisanje! Neće me biti do kraja praznika na blogu. Želim vam svima puno zabave na preostalim praznicima. Ne morate se boriti umjesto mene, protiv onih ljudi koji pišu gluposti i pljuju moj blog (pizda pederska npr.), zato što su oni ljudi bez života i sreće. Također Megabajtu opraštam za banner. Kad će ga moći napraviti, samo neka mi javi. Petri puno hvala na pomoći i celi na tome što me čita! Do idućeg pisanja,
Jakov

P.S. robi, ako ti se da čitati me, samo izvoli! Samo znaj da ti od sada imaš još jednog čitatelja; mene!

Eto mene ponovo! Čudim se uopće što vam se da čitati me! Upravo sam se vratio iz vana. Sada malo pišem, da ubijem vrijeme. Kao prvo htijeo bih pozdraviti sve svoje prijatelje i poznanike (imena u bloga u box-u) zbog njih (kao i zbog ostalih koji me čitaju!) da mi se pisati ovaj blog. Jučer nam se dogodilo nešto sasvim čudno. Kako nas u ulici ima puno, znamo ponekad do 9 ostati vani. Odjedno se nekakva skupina frajera pojavila (najmanje 13), te su otišli dolje niže na ulicu. Tamo se gradila nekakva zgrada, te je sve bilo puno nekakvih dasaka i slično. Kako se tamo u blizini nalazi škola, navečer se tamo skupljaju pankeri i drogeraši. Odjednom su ti dečki otišli dolje u tu zgradu koja se gradila te počeli nešto iznositi van. Sada smo već mislili da kradu nešto. Odmah su se moja tri prijatelja uputili dolje, te ih potajno špijunirali. Kada su se vratili, rekli su da nose nekakve daske. Upravo u tom trenutku se dolje dovezao nekakav auto, te su oni počeli te daske unositi u auto. Iz daljine su izgledali kao nekakve sablasne sjene. Već smo htjeli pozvati policiju, kada smo se odlučili otići još jednom dolje, da točno vidimo što se događa. Sad je na meni bio red, pa sam otišao dolje. Srce mi je lupalo kao ludo, a da ne govorim o čemu sam samo razmišljao. Kada sam se približio ulazu buduće garaže, odjednom sam čuo nekakvo lupanje, te povik: "Jeb**e, pazi malo!" Odjednom je netko počeo hodati van, a ja put pod noge i begaj. Tako sam se uplašio, a uopće ne mogu objasniti zašto. To je valjda onaj iskonski strah o kojem sam toliko čuo. Kad sam došao gore, svi smo se razbježali, te smo odlučili danas popodne izviditi što su to uzeli.
Do idućeg (scary) pisanja,
Jakov

Eto, ipak sam uspio uhvatiti malo vremena da napišem nešto. Baš sad gledam reprizu reprize prvog Harrya Pottera. Nevjerojatno, kako se samo takva vrsta filma da gledati više puta i da stalno bude zanimljiv. Današnji dan je obilježen kojekakvim događajima, no nijedan nije toliko bio dosadan kao popodnevni izlazak sa roditeljima na one zborove "Zagrebačkih mališana" i "Klinaca s ribnjaka". To je nešto smiješno. Jest da su samo djeca, no nikako se ne mogu sinkronizirati; ili plešu pa ne pjevaju ili je obrnuto. Nakon nekog vremena mi je dojadilo te smo se zaputili doma. Baš sam promatrao kako su ljudi čudni. Vidio sam jednu susjedu, koja nas obično uljudno pozdravlja, a sada je mrzovoljno prošla kraj nas mrmljajući sebi u bradu: "Derišta jedna neodgojena!" Na taj se prizor jedino možeš začuditi. Jednostavno mi nije jasno zašto se ljudi tako brzo mjenjaju. Jest da mogu i drugi imati loš dan, ali ovo je tako čudno. Mora da je stara senilna, jer se tako čudno ponašala, da je moja stara pomislila da smo joj nešto nažao učinili. Sada neću dalje duljiti, pošto je vani lijepi dan, pa idem još malo van.
Do idućeg pisanja,
Jakov

P.S. Ispričavam se administratorima na jučerašnjem double postu!

Uz malu pomoć (ako je mogu tako zvati?) prijateljice Bugenvilije, odlučio sam malo promijeniti način pisanja. Od sada pa nadalje, neću više pisati u koliko sam sati išao srati i spavati, nego ću malo više razmišljati o svijetu i njegovim dobrim i lošim stranama. Recimo npr. jeste li vi vidjeli onu reklamu za Cappy? Ja osobno mislim da ta reklama ponizuje muški rod, a ženski rod predstavlja kao uobražene diktatorice (što ponekad zna biti i istina!). Čudim se što su uopće objavili takvo što! No nema veze. Ima još nešto što mi se danas dogodilo, a to je da sam svojoj velikoj ljubavi poslao SMS te joj čestitao "Sretan Uskrs!", ali mi ona nije odogovorila. Sada sam se osjećao malkice potišteno! No, tješio sam se kojekakvim zaključcima i pomislima da je možda SMS kasnio, zbog gužve u mreži, pa da nije stigla kasnije odogovorit npr. Enivej, razlog zašto pišem dva posta u jednom danu je taj što ću najvjerojatnije sutra biti odsutan s bloga, pa je ovo nešto kao nadopuna za sutra! Jest da mi je nekako žao što je ovaj Uskrs tako brzo završio, no na svu sreću, još imamo praznika. Da sad dalje ne duljim i ne filozofiram, Puno pozdrava!
Do idućeg pisanja,
Jakov

P.S. Pošto su blagdani, evo i vama slatkiša (slika):

Mislim da je nama ljudima već ušlo u naviku (pa čak i obavezu) da čestitamo "Sretan Uskrs!", pa ću ja onda poštivati taj običaj: SRETAN USKRS!
Evo još nešto da malo popravi ugođaj:

Sada, kada smo to riješili, ispričao bih vam kako mi je jučer protekao dan.
Od onog trenutka, kad sam vam jučer zadnji puta pisao mnogo se toga dogodilo. Prvo sam otišao malo s bratom van, te bio vani nekih 3 sata. Nakon toga sam se (pretpostavljate) vratio doma, ručao, te su mi došli ujak i sestrična (sjećate se zadnjeg posta, zar ne?). Bilo je super, a pogotovo kada sam dobio dugo očekivani poklon; The Legend of Zelda: The Minish Cap (koje dugo ime!). Igru sam stvarno dugo očekivao, i kad sam je prvi puta zaigrao, ostao sam zatečen. Nećete povjervati da sam ju zapravo igrao 3 sata bez prestanka! No dobro, nećemo sada o tome. Uz (normalnu) hrpu slatkiša nisam dobio više ništa (sve ostalo bi bilo pretjerano).
The Minish Cap:

P.S. Mislim da sam još zaboravio napomenuti da sam još znao malo doći preko dana pa sam nešto prčkao po blogu, ali to zbilja nije bitno!
Do idućeg čitanja,
Jakov

Kao što već znate, jučer sam na Veliki petak bio kod kumova. Bili smo negdje do 11:30 otprilike. Kako su tamo bili prijatelji mojeg starog, svi su malo više popili, a kad se to dogodi, postaju malkice nesnosni. Moj je mali brat htio ići doma, ali stari nikako da se digne. Na kraju se mama ljutito ustala, uzela ključeve, te se sa nama odvezla doma. Dok smo se vozili u autu, u meni je bilo hrpa osjećaja, koje jednostavno ne mogu opisati. Jest da se stari i prije znao malo više napiti, no stvarno neznam zašto sam se sada drugačije osjećao. Kada smo došli doma, svi smo otišli na spavanje (nebitan detalj). Danas sam se probudio, i našao staroga kako čori u krevetu. Neznam zašto, ali više nisam bio ljut na njega zbog onog sinoć. Koliko god se trudio, bio sam i nekako sretan što je sve to prošlo. Dok vam ovo pišem, osjećam se nekako lagodno i smireno. Upravo u ovom trenutku moj brat ulazi u sobu, dolazi po igračke (koje je jučer dobio), te ih ide pokazati starom. Nakratko sam se ustao te otišao pozdraviti oca. Rekao je da ga malo boli glava, i iz usta mu je sve smrdilo po alkoholu. No ipak, sam bio sretan, što je to ipak moj tata. Ok, sad je dosta sentimentalnosti i gledanja u prošlost. Danas bi još trebali doći moj ujak iz Njemačke i sestrična (nije iz njemačke). Znam da je malo čudno što to spominjem, ali kako moj ujak živi u Njemačkoj, tamo ima jako puno igara (za komp. i sl.), koji po njihovim standardima ne koštaju puno. Stoga (pogađate), sam ga zamolio da mi kupi jednu igru. Pošto će njih dvoje doći poslije podne, negdje oko 3, jedva se mogu susdržati od veselja, da još ne spominjemo da mi sestrična uvijek zna donijeti hrpu DVD-ova koji su puni filmova koji ponekad još nisu niti došli kod nas u kino. Sada se već polako bližimo kraju mojeg današnjeg posta, te vas sve lijepo pozdravljam!
Do idućeg pisanja,
Jakov

Bok, moje je ime Jakov i imam 12 godina. Idem u 6. razred osnovne škole ... (toliko pak neće saznati;)). Ovo je jedan od mojih prvih blogova, na kojem ću pisati o svojim svakodnevnim doživljajima što se tiče škole, obitelji, ljubavi itd. Samo da napomenem da s daljnim stvarim koje ću pisati, ne želim nikoga ni na koji način povrijediti ili nešto slično. Eto, sad dosta formalnosti, počnimo:

Ovako, sada je Veliki petak i ja sam kod kumova. Jakoooo se ludo zabavljamo (moš mislit!), te sam slučajno surfajući netom naišao na ovaj sajt. Moram prizanti da mi se ideja jako svidjela, te sam se odmah odlučio prijaviti i ući u ovu (kako je vi zovete) obitelj, koja je odmah vidljivo jako velika. Baš se spremam pozvati curu u kino, ali nikako da skupim hrabrosti . Da je Uskrs barem dva- tri dana kasnije. Sad ovako ću morati čekati da Uskrs prođe pa tek onda. Ova (ako se smije tako nazvati?!) veze traje već od početka ove školske godine, te je tu već bilo svačega, od slučajnih i nehajnih pogleda pod satom sve do razgovora i šetnje od škole do autobusne stanice (ona ide autobusom doma, pa ja s njima čekam autobus). Sad sam u zadnje vrijeme već počeo ozbiljnije razmišljati o tome da ju pozovem u kino, i napokon sam se dogovorio sam sa sobom, da ću je pozvati, pa gdje pukne da pukne! I eto, pitao sam je, te je rekla da može, ali tek sljedeću nedjelju, što je zapravo ova. E sad treba promijeniti rezervacije i sve malo pomaknuti unaprijed. I sada vam pišem, samo da utučem malo vremena do našeg izlaska.
Do idućeg susreta,
Jakov