A little inspiration.
A zatim je stala i osjećala se prevarenom. Najednom joj je glavu preplavio val svih onih riječi koje je godinama pokušavala ignorirati. Najednom kao da je sve bilo ispred nje. Samo ona i svi oni osjećaji koje nikome ne bismo poželjeli. Bila je izigrana. Voljela je. Vjerovala je. Ona je činila sve samo ne sumnjala. I bilo je zbilja čudnovato kako se nešto što si gradio godinama može srušiti u samo jednom jedinom trenutku. Kad ih je ugledala, srušio se njen cijeli svijet. Najednom je sve postalo tako očito. Način na koji ju je gledao, riječi koje joj je govorio i koje su iza sebe uvijek skrivale nešto u što nije htjela ulaziti. Trebala je. Sad je znala da je trebala. Ali nije li tako tipično u ljubavi uljepšavati sve mane koje nosi osoba koju voliš? Nije li tipično ignorirati svaku misao da sve nije onako kako ti doživljavaš? Nije li tipično željeti zadržati osobu koju voliš što duže i biti slijep na sve što se oko tebe dešava? Bilo je, do onog trenutka kad joj se srušio svijet ispred očiju. I počela se tresti, oblio ju je hladan znoj, nije bila u stanju izgovoriti niti jednu jedinu riječ, a još manje u stanju da se suoči s njim. Imala je dovoljno snage samo za to da se okrene, da zauvijek nestane u tami ne ostavivši nikakav trag za sobom. Čak i suze koje je tad prolila, osušile su se nakon nekog vremena. Noć je postajala sve dublja i zvijezde su ju pratile kući. Još jednom te večeri briznula je u plač i spustila se na hladno tlo kako bi barem malo svoje boli predala zemlji. Kako bi odmorila barem na trenutak. I ležala je tako sa zvijezdama, u noći kad se sve promijenilo. Pričala im je o njemu kad ona još nije postojala. Smijala se i plakala, dopuštala da ju bol izjeda i ne da joj disati. Ali nakon nekog vremena se ustala, rekla mu zbogom, i nastavila hodati. Sljedeće jutro nije bilo ni traga njenoj boli na cijelom onom putu kojim je koračala. Sad su tamo šetali ljudi sretni, zagrljeni, a nitko nije znao da se upravo ovdje prošle noći srušio nečiji svijet. Sve je izgledalo toliko jednako kao i sve one dane prije. Sunce se veselo pomicalo kako je dan prolazio. Masa ljudi na istom onom mjestu polako se smanjivala kako je dolazila večer. Sve je izgledalo isto. Baš sve, osim jedne stvari. To je bio prvi dan drugačiji od svih dana prošlih godina, to je bio prvi dan bez njega u njenom životu, prvi dan kad se ustala i počela živjeti svoj život bez ikoga pored sebe. Samo ona i nebo, snovi o novim ljubavima i porazima. Snovi o njoj kakva je nekad bila, o osmijehu koji je nekad nosila. One noći sve je to nestalo, one noći kad je ugledala nju kako se smije zbog njega… i boljelo ju je što to ona više nikad neće moći.
