My Guardian Angel. <3
I sve ću preživit’ …
Nisu me pustili unutra. Rekli su da je bolje da ju ne vidim. Mama je ušla. Dirala ju je po licu, ali više uopće nije trzala na to. Nije otvarala oči niti pokazivala imalo snage u sebi. Ruke nije micala. Jedino je srce radilo i pokazivalo svoje otkucaje na ekranu iznad kreveta. Dok ju je mama poljubila lagano je otvorila oči, dva puta. Donijela joj je cvijet iz njenog rodnog kraja, onog koji raste na Velebitu, koji podsjeća na more… stavila joj ga je pred lice. Mama kaže da joj je suza počela kliziti niz lice, iako je oči i dalje držala zatvorene. Osjetila je, morala je osjetiti.
Prije 7 mjeseci dijagnosticiran joj je rak. Ona je moja teta. Jedna od osoba koje najviše volim u svom životu. Jedna od onih bez kojih je teško zamisliti vlastiti život. Jedna od osoba koje obožavam i koje mi znače više od mene same. Jedna od onih koja me uvijek gurala naprijed i davala mi savjete. Moja druga mama. Uvijek i zauvijek. Ne samo meni. Ona je uvijek bila dobra i prema svima ostalima. Možda joj se zato ovo i desilo. Previše je brinula o svima, ali je zanemarivala sebe. Ne mislim da je tako mogla biti sretna. Iako znam da ju je svaka moja dobra ocjena u školi uvijek razveselila kao i sve lijepo što bi se bilo kome od nas dogodilo. Ona je živjela život ne tražeći od njega puno, uvijek je gledala naprijed i vjerovala da će biti bolje, da je dobro dok god smo živi i zdravi, nije davala važnost materijalnim stvarima. A sad taj život gubi. Izmiče joj iz ruku, iako nam govore da je nevjerojatno jaka. Svejedno odlazi. Svakim danom sve se više udaljava od nas. Sve nas manje poznaje i sve manje reagira. Iako ono njeno dobro i jako srce još uvijek kuca.
Život ide dalje. Tako istrošena, ali najtočnija rečenica koje se sad mogu sjetiti. Šetajući se onim hladnim hodnicima bolnice u koju sam te dolazila posjećivati zadnjih pola godine, gledam ljude oko sebe. Gledam aute koji prolaze ulicom. Gledam noć koja se lagano spušta. Sve ide naprijed, sve prolazi. Neće stati niti jedan jedini trenutak, iako nekad poželim da se vrijeme zaustavi. Da još neko vrijeme provedeš s nama. Da me pogledaš još koji put. Da me nazoveš onim imenom kojim si me samo ti zvala. Da mi još koji put čvrsto stisneš ruku. Da te poljubim. Da ti kažem da te volim… ali ništa od toga neće se dogoditi. Ovo su tvoji zadnji sati, možda dani, ako nam se posreći, iako ovo što sad živiš prikopčana na sve moguće aparate i nije neki život. Na nama je da te nikad ne zaboravimo i da nastavimo živjeti. Tužno je. Jer… već mi fališ. Tako te jako želim zagrliti i čuti od tebe barem riječ, ali znati da nisi sposobna za ništa i da me vjerojatno ne bi prepoznala, ubija me. Nisi to zaslužila. Ne ti. Žao mi je što ti u nedjelju nisam rekla da te volim, ali bojim se da onda nisam bila sposobna izgovoriti niti riječ, jer me previše boljelo. Poljubila sam te u ruku dva puta i čvrsto si me primila, tad si to još mogla. Nikad te neću zaboraviti. Baš nikad. Jer i ti si zaslužna za ovo što ja jesam sada. I neću sad pasti u neku depresiju zbog ovoga, iako me prokleto boli. Molit ću se za tebe svaki dan. Isplakati se kad god osjetim potrebu. Ali nikad te neću izbaciti iz sebe. Nikad te neću prestati voljeti. Nikad te neću prestati osjećati. Tako mi je teško pomisliti na život bez tvoje podrške i bez tvoje ljubavi. Ali znam da moram ići dalje.
Nadam se da ćeš jednog dana biti sretnija. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je život bio težak u ovih 7 mjeseci i koliko si se namučila. Ne bih to poželjela nikome, a najmanje tebi. Uvijek ćeš mi ostati najdraža i najbolja teta koju imam, što god se dogodilo. Obećajem ti. Uvijek ćeš postojati. Uvijek ću te voljeti…
Thursday, January 12th, 2012 @ 7:41 PM
Nisu me pustili unutra. Rekli su da je bolje da ju ne vidim. Mama je ušla. Dirala ju je po licu, ali više uopće nije trzala na to. Nije otvarala oči niti pokazivala imalo snage u sebi. Ruke nije micala. Jedino je srce radilo i pokazivalo svoje otkucaje na ekranu iznad kreveta. Dok ju je mama poljubila lagano je otvorila oči, dva puta. Donijela joj je cvijet iz njenog rodnog kraja, onog koji raste na Velebitu, koji podsjeća na more… stavila joj ga je pred lice. Mama kaže da joj je suza počela kliziti niz lice, iako je oči i dalje držala zatvorene. Osjetila je, morala je osjetiti.
Prije 7 mjeseci dijagnosticiran joj je rak. Ona je moja teta. Jedna od osoba koje najviše volim u svom životu. Jedna od onih bez kojih je teško zamisliti vlastiti život. Jedna od osoba koje obožavam i koje mi znače više od mene same. Jedna od onih koja me uvijek gurala naprijed i davala mi savjete. Moja druga mama. Uvijek i zauvijek. Ne samo meni. Ona je uvijek bila dobra i prema svima ostalima. Možda joj se zato ovo i desilo. Previše je brinula o svima, ali je zanemarivala sebe. Ne mislim da je tako mogla biti sretna. Iako znam da ju je svaka moja dobra ocjena u školi uvijek razveselila kao i sve lijepo što bi se bilo kome od nas dogodilo. Ona je živjela život ne tražeći od njega puno, uvijek je gledala naprijed i vjerovala da će biti bolje, da je dobro dok god smo živi i zdravi, nije davala važnost materijalnim stvarima. A sad taj život gubi. Izmiče joj iz ruku, iako nam govore da je nevjerojatno jaka. Svejedno odlazi. Svakim danom sve se više udaljava od nas. Sve nas manje poznaje i sve manje reagira. Iako ono njeno dobro i jako srce još uvijek kuca.
Život ide dalje. Tako istrošena, ali najtočnija rečenica koje se sad mogu sjetiti. Šetajući se onim hladnim hodnicima bolnice u koju sam te dolazila posjećivati zadnjih pola godine, gledam ljude oko sebe. Gledam aute koji prolaze ulicom. Gledam noć koja se lagano spušta. Sve ide naprijed, sve prolazi. Neće stati niti jedan jedini trenutak, iako nekad poželim da se vrijeme zaustavi. Da još neko vrijeme provedeš s nama. Da me pogledaš još koji put. Da me nazoveš onim imenom kojim si me samo ti zvala. Da mi još koji put čvrsto stisneš ruku. Da te poljubim. Da ti kažem da te volim… ali ništa od toga neće se dogoditi. Ovo su tvoji zadnji sati, možda dani, ako nam se posreći, iako ovo što sad živiš prikopčana na sve moguće aparate i nije neki život. Na nama je da te nikad ne zaboravimo i da nastavimo živjeti. Tužno je. Jer… već mi fališ. Tako te jako želim zagrliti i čuti od tebe barem riječ, ali znati da nisi sposobna za ništa i da me vjerojatno ne bi prepoznala, ubija me. Nisi to zaslužila. Ne ti. Žao mi je što ti u nedjelju nisam rekla da te volim, ali bojim se da onda nisam bila sposobna izgovoriti niti riječ, jer me previše boljelo. Poljubila sam te u ruku dva puta i čvrsto si me primila, tad si to još mogla. Nikad te neću zaboraviti. Baš nikad. Jer i ti si zaslužna za ovo što ja jesam sada. I neću sad pasti u neku depresiju zbog ovoga, iako me prokleto boli. Molit ću se za tebe svaki dan. Isplakati se kad god osjetim potrebu. Ali nikad te neću izbaciti iz sebe. Nikad te neću prestati voljeti. Nikad te neću prestati osjećati. Tako mi je teško pomisliti na život bez tvoje podrške i bez tvoje ljubavi. Ali znam da moram ići dalje.
Nadam se da ćeš jednog dana biti sretnija. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je život bio težak u ovih 7 mjeseci i koliko si se namučila. Ne bih to poželjela nikome, a najmanje tebi. Uvijek ćeš mi ostati najdraža i najbolja teta koju imam, što god se dogodilo. Obećajem ti. Uvijek ćeš postojati. Uvijek ću te voljeti…
Thursday, January 12th, 2012 @ 7:41 PM
Nakon što sam ovo pisala živjela je još manje od dana. Onda nas je napustila. Onda je otišla... Kad su nam javili da je umrla, sledila sam se i srce mi je počelo jako lupati, iako sam se dugo spremala na tu vijest. Na trenutke se podsjetim na to da je više nema, da ju više nikad neću čuti i to je neki tako odbojan osjećaj s kojim se moram naučiti živjeti, s kojim se moram sprijateljiti. Ali čudno je...i tužno, što više nisi tu. Što te nema... iako te osjećam blizu i sada, znaš? I tako će biti zauvijek. I dalje mislim svaku onu riječ koju sam iznad napisala. Dok gledam sve te ljude koji nam dolaze izraziti sućut, dok vidim koliko su tužni zbog tebe, dok vidim koliko su te voljeli, padne mi na pamet to da možeš biti sretna gdje god si sada. Volimo te. Seka je uokvirila vašu zajedničku sliku već sljedeće jutro. Svatko od nas u sebi nosi svoju priču koju smo dijelili s tobom, svakom od nas bila si važna i svi ćemo i dalje živjeti s tobom. Bez obzira na to što ti više nisi ovdje. Na neki način ćeš uvijek biti...
I želim ti još jednom reći da mi fališ i da te volim. Zauvijek.
