ono kada je sve neodređeno. i dobro, i loše. mjesecima se vrzmam oko praznine i pokušavam misli posložiti u smisleni tok. u redu, možda bih se napokon trebao pomiriti sa sobom takvim. neodređenim i zamućenim. i pukne te ono zlo, ona tjeskoba i rub smrti jer znaš da ništa ne vrijediš.i čemu onda život kada si lijepo mogao ne biti i uštedjeti boli i tuge. da barem nije toliko teško sve privesti kraju i ugasiti hedonistički nastrojenu žudnju. život je preda mnom. ali kakav? ubijam se i umirem svakim korakom. izrezao bih vanjski sloj kože i iskrvario svu bol samo da mogu početi ispočetka, bez osjećaja. prazan. tako krvav bih hodao lošim uspomenama i obojio ih u crveno. iako je crna moja najdraža. i ne bih imao polemike o svojem značaju jer bih znao da on ne postoji, ne bih znao i nitko ne bi znao. bio bih nitko i samo zadovoljavao svoje žudnje, bez straha od poznanika i prijetećih pogleda jebene vlasti. ponekad te zanimaju neke dosadne i glupe stvari, odnosno nešto što zaokupi pažnju i da predaha od ovih teških, pogubnih, jadnih i smiješnih gluparija nalik nezrelom preseravanju, a eto, upravo one mi ne daju da živim.
volio bih da se mogu naći, izreći, dočarati, dati razumjeti, i to samog sebe. jebe mi se za ljude. oni su tu neki kič baroku pogrešnih i nelogičnih stavova.
daj mi nešto da me odmakne i da mi da pravo da se smijem. u protivnom ću umrijeti.