Lišće je lijepo, onako žuto i smeđe, na ulicama, sve dok ga promatraš kroz prljavo staklo gradskoga tramvaja
i ljudi su nekako ljepši kada među nama stoji prepreka koja prenosi samo vizualnu sliku
a nije niti svijet toliko loš kada njime plutaš pasivno
pa gdje je greška?
ovdje; nije svijet ono što promatraš, ni ljudi, lišće - ono je u tebi. nema prozora koji vas dijeli
pritisak koji list podnosi osjeća tvoje srce, i svaki neuzvraćen pozdrav ulazi kroz oči
kiša pere i zrake sunca i poluosušenu odjeću na štrikovima pod prozorom
potom pada na tlo da i njega malo ispere
sve dok ne nađe posljednju stanicu - kanalizaciju
zvanu tvoje srce.