blještilo je ono lijepo u sumnjivom ozračju koje nije moglo drugo nego razočarati. kao da me napušta i zadnja duša bivstva, a to stvara nedefiniran pritisak. onako prostrano svijetla polja prilika i mogućnosti zovu i nastavljaju zvati, uvijek prisutna u izblijedjelom spektru hladnih, ponekad toplih boja. i boli. misliš da će noge izdržati toliko koraka koliko je potrebno do ostvarenja nečega o čemu sanjaš, a nekako često odlučuješ zastati kako bi odmorio. ili to dođe spontano. voljeli bismo kada bismo razumjeli razum, nerazumna shvaćanja i razumne odluke, besmislice, smisao, tijelo, razum. upravo tako se čini to čudo u glavi. i van nje. tjelesno se ne možemo zadovoljiti, kako li je tek daleko dubinska ravnoteža svemira. maleni smo i previše je u nama.