čini mi se da je ono što me vodilo odustalo od mene. do sada je sve sjedalo na svoje mjesto, nekako se odigravalo prema sretnim završecima. ne vidim više te ruke. sada zavidim ljudima bez morala i života, htio bih biti poput njih. dosta mi je smrtnih knjiga beznačajnih institucija i najava sljedećih izbora. ljudi su previše svoji i previše protiv drugih. razum leti zrakom bez volje da ga se uhvati, a patnja traje. to što smo si obećali da ćemo biti dobro sada je na dnu oceana bez kraja, prošla su naša vremena. letargično se vučemo kroz život živući minimalno loše. a što više očekivati od nas? a možda takva vremena niti ne postoje, gdje su zelene livade pune šarenih gitara i alternativaca koji ne moraju ubijati vrijeme, već ga žive..? to je sve idila uništenog doba koje je i mene uništilo. nisam imao djetinjstvo i ne priznajem svoju prošlost, ponekad samo priznajem sebe sada. rijetko i to. imam potrebu udovoljiti jebenom ništavilu čija su usta prljava od bljuvotine tolike količine zala. i ne želim stajati pred vama i.. želio bih da su mi riječi ljepše, u ružnim temama. o čemu da pišem? kako sam volio biti? to za mene ne postoji, postojala je jedino neka ruka koja me gurala, sad me napustila. nisam vjernik. ne vjerujem ni u što osim u duboki gutljaj i zelen dim, a nema ih. varao sam se kad sam pomislio da bih mogao biti dobro. i oni dolaze, i nestaju. ne volim što jesam, pa kako bi drugi. ljubomoran sam na uspješno nošenje s vremenom i vaše jebeno dobro uokvirene riječi.