tu sam, lome mi se oči pod kapcima punim soli mutne vode. i još se mučim. psiha me očarava i tjera u očaj, ne davši mi prostora da pričam sam sa sobom. što je sada? kako je dosadna ova zemlja za ljude. nekada sam volio živjeti. ne stižem se osvrnuti oko sebe, primijetiti drvo ili zvijezdu, depresijom hvatam poglede. alternativa prošlog stoljeća nostalgično odzvanja u nosnicama željnim zraka staroga duha, kada se još moglo sve pokvariti. slab sam, nesiguran, vrijeme me nije izliječilo i ono sada odmiče. strahote me umaraju, nepostojano crpe energiju iz zaliha za crne dane, trebao bih tubu bijele tempere velikog pakiranja. ne pamtim vremena, ne zapisujem. pratim dah. korak naprijed, dvadeset koraka iza. zajebi cijeli svijet, al' zajebi ti i diplomu u ruci najvećeg buntovnika. težina svega me pritišće, već se stopila sa mnom pa jedva hodam. nemam savršeno odabrane riječi načitane djevojke zrelog stava. ne želim ih, one su čuvane. kada ću moći razgovarati s morem, sa zvijezdama u noći koja mi znači sve, ne znam. anksioznost gustoću izgužvanog karaktera proguta i pljune u krivo protumačenom poretku. još se danas kajem. učinio sam nešto, a nisam morao ništa. učinio sam nešto, a mogao sam sve.