Da, toliko sam proziran, ništavan. Život se svodi na one rijetke trenutke u kojima postojim, a ostalo je mašta. Toliko me nema da želim pobjeći. U toj želji ne mislim na ljude jer osjećam da sam oduvijek sam. Prošlo je 116 dana. Možda ću ga još koji put vidjeti. Možda nam se pogledi još koji put sretnu, ali znam da on mene neće vidjeti. Ja ne postojim. Mene nema. On je jedino biće o kojem razmišljam, ali njegov pogled prolazi kroz mene. Bojim se svakog trenutka njegove prisutnosti. Uz njega osjetim koliko ne vrijedim. Prosjek je svakih pet mjeseci. Vidjela sam ponovno te oči u kojima se toliko gubim da im ne mogu raspoznati boju. Vidjet ću ih ponovno. Samo tome se radujem. Isparavaju čari iz tih očiju, ali dio se još uvijek sigurno drži. Za ovo mi je trebalo mnogo vremena. Samo da se izgubim u golemom gradu ili da me zatoči priroda.